Piše: Nada Kovačević
Dok institucije moraju da utvrđuju nadležnosti, prolaze procedure i čekaju rokove, jedna četvoročlana porodica iz Berlina pokazuje koliko brzo pomoć može stići kada se problem prepozna, odluka donese bez odlaganja i čovjek stavi ispred forme. Upravo zato priča o Crnogorskoj porodici iz Berlina nije samo priča o humanosti. To je i priča o brzini kojom pojedinac ponekad uspijeva da uradi ono za šta sistemu treba mnogo više vremena.
Jedna porodica, jedna država, jedna Prijestonica
Šta je potrebno da bi čovjek osjetio odgovornost prema drugome – prema onome ko nema za obrok, bolesnom kojem treba liječenje, djetetu kojem treba školovanje ili porodici koja je preko noći ostala bez sigurnosti?
Odgovor možda nije komplikovan: empatija, osjećaj pripadnosti i svijest da zajednica postoji samo onda kada nijesmo ravnodušni prema čovjeku pored sebe. Međutim, između osjećaja da nešto treba uraditi i stvarne pomoći često se ispriječe čekanje, neodlučnost i prebacivanje odgovornosti. Crnogorska porodica iz Berlina gotovo dvije decenije pokazuje da taj prostor može biti mnogo kraći.
Javnost najveći dio tog vremena nije znala njihova imena. Znala ih je jednostavno kao Crnogorsku porodicu iz Berlina. Anonimnost nije bila slučajnost. Ideja je bila jednostavna: nije najvažnije ko daje, već kome pomoć stiže i šta ona mijenja.
Pomoć je tokom godina stizala Crvenom krstu, narodnim kuhinjama koje svakodnevno obezbjeđuju više od 1.000 obroka, Caritasu, bolesnima, djeci i mladima, školama, nevladinim organizacijama, vatrogascima, sportskim kolektivima i lokalnim zajednicama. Crnogorska porodica iz Berlina ostvarila je i dugoročnu saradnju sa Fondacijom „Budi human“, pružala pomoć stanovništvu Turske i Sirije nakon razornih zemljotresa, kao i ženama u Baru.
Vrijednost te pomoći danas se mjeri milionima eura, ali njena najveća vrijednost možda ipak nije u novcu. Ona je u činjenici da se reagovalo onda kada je pomoć bila najpotrebnija, bez dugog čekanja i bez pitanja ko će za to dobiti priznanje.
Brzina koja ljudima vraća sigurnost
Primjeri na kojima počiva ova priča nijesu apstraktni. Kada je mladom Veselinu bila potrebna pomoć da završi kuću i nastavi školovanje, akcija je završena za svega nekoliko sati. Kada je Dejan Božović izgubio život gaseći požar, odluka da se podrži školovanje njegovo četvoro djece objavljena je istog dana kada je stradao.
Poruka u oba slučaja bila je ista: nijeste sami. Jer solidarnost nije samo dati. Solidarnost je primijetiti, reagovati, pamtiti i ostati uz čovjeka kada mu je najpotrebnije. Pomoć koja stigne poslije nekoliko sati ne rješava samo materijalni problem. Ona porodici u najtežem trenutku vraća osjećaj da nije zaboravljena i da neko vidi njenu nevolju.
Brzinu i efikasnost kao važan dio dugogodišnje saradnje sa Crnogorskom porodicom iz Berlina posebno je izdvojila i Fondacija Budi human. U više slučajeva porodica je obezbijedila kompletna sredstva za liječenje djece, pa su pojedine akcije završavane u rekordnom roku. Kada je riječ o liječenju djeteta, takva brzina nije pitanje publiciteta. Ona može biti presudna.
Upravo tu počinje pitanje koje se ne može zaobići: ako pojedinac može da pročita priču, prepozna problem, donese odluku i reaguje za nekoliko sati, zašto naše institucije češće ne razmišljaju tom brzinom i tom energijom?
Humanost koja ne pita za naciju i vjeru
U pomoći koju pruža Crnogorska porodica iz Berlina nije se pitalo kojoj naciji ili vjeri neko pripada. Podrška je stizala pravoslavnim narodnim kuhinjama, Caritasu, muslimanskim porodicama tokom Ramazana i ljudima širom Crne Gore. Glad nema naciju. Bolest nema vjeru. Humanost ne pita za političku pripadnost.
Takav odnos prema pomoći važan je u društvu u kojem se i humanitarni rad ponekad pokušava posmatrati kroz identitetske ili političke podjele. Ovdje je kriterijum bio jednostavan: postoji čovjek kojem je pomoć potrebna i postoji mogućnost da mu se pomogne. Ali ideja nikada nije bila samo pomagati iz akcije u akciju. Cilj je pomoći da ono što danas zavisi od donatora sjutra može da traje i bez njega. Jer najveći uspjeh humanitarnog rada nije da neko zauvijek zavisi od vaše pomoći. Najveći uspjeh je da jednog dana vaša pomoć više ne bude potrebna.
Kada su katastrofe pogađale druge zemlje, pomoć je upućivana i preko Crvenog krsta Crne Gore. Smisao nije bio samo pomoći. Smisao je bio da sa tom pomoći u svijet ode i ime Crne Gore. Na prvom mjestu moglo je stajati ime porodice. Nije. Nije se koristila Crna Gora da bi se afirmisalo ime jedne porodice; koristile su se mogućnosti jedne porodice da bi se afirmisalo ime Crne Gore. Isto važi za poslovne, stručne i društvene veze u inostranstvu. Dijaspora nije samo novac. Dijaspora je znanje, iskustvo, kontakti i pristup ljudima i institucijama do kojih se iz Crne Gore često teško dolazi.
Ljekar može povezati klinike, profesor univerzitete, privrednik kompanije, a stručnjak institucije. Ne moraju se svi vratiti da žive u Crnoj Gori da bi se vratili Crnoj Gori. Njihovo znanje, ugled i veze mogu biti jednako važni kao i finansijska pomoć, ali samo ako u matičnoj zemlji postoji neko ko umije da ih sasluša, poveže i uključi.
Prijestonica kao primjer
Možda upravo Prijestonica pokazuje koliko je važno da između lokalne zajednice i ljudi u dijaspori postoji povjerenje. Poslije gotovo dvije decenije pomoći širom Crne Gore, veza Crnogorske porodice iz Berlina sa Prijestonicom postala je posebno snažna. Ne zato da bi Prijestonica bila važnija od drugih gradova, već zato što može biti primjer onoga što se događa kada se ljudi prepoznaju, vjeruju jedni drugima i ideje pretvaraju u konkretne projekte. Ako to može Prijestonica, zašto sličan model ne bi imala svaka lokalna zajednica u Crnoj Gori? Zašto svaka opština ne bi pronašla svoje ljude u zemlji i svijetu i rekla im: imamo konkretan projekat – hajde da ga zajedno napravimo?
Dijasporu ne treba zvati samo kada treba novac. Treba je pitati: šta možemo zajedno? To pitanje mijenja odnos. Umjesto povremenog obraćanja donatorima, otvara prostor za partnerstvo u kojem obje strane znaju šta žele da postignu i ko je za šta odgovoran.
A gdje su institucije
Tu dolazimo do pitanja koje nije uvijek prijatno, ali ga vrijedi postaviti. Kako je moguće da pojedinac pročita priču o Veselinu i reaguje za nekoliko sati? Da se nakon pogibije Dejana Božovića odluka o podršci njegovoj djeci donese istog dana? Da se brzo reaguje kada katastrofa pogodi drugu zemlju? Da se za liječenje djece kompletna sredstva obezbijede toliko brzo da se akcije završavaju u rekordnom roku?
Institucija, naravno, nije pojedinac. Ona mora poštovati zakon, procedure, budžetska pravila i odgovornost prema javnom novcu. To nije slabost sistema, već njegova obaveza. Ali procedura ne smije postati opravdanje za odsustvo inicijative, sporost ili ravnodušnost. Brzina nije neprijatelj odgovornosti. Dobra institucija mora imati i jedno i drugo. Mora znati ko odlučuje, koliko odluka može da čeka, kome se građanin obraća i ko preuzima odgovornost ako odgovor izostane. Institucionalni sistem ponekad lakše prihvata ustaljeni ritam nego čovjeka koji dolazi sa idejom, traži odgovor i želi rezultat. Takvi ljudi remete prividni sklad u kojem sve ima svoju proceduru, svoj rok i svoju kancelariju. Međutim, Crnoj Gori trebaju institucije koje će energiju takvih ljudi prepoznati kao priliku, a ne kao smetnju.
To je posebno važno kada je riječ o dijaspori. Ne možemo od ljudi tražiti znanje, kontakte, novac i povjerenje, a onda ih ostaviti da čekaju ili da sami traže kome da se obrate. Povjerenje se ne traži. Povjerenje se gradi – jasnim odgovorom, poštovanjem vremena, transparentnošću i sposobnošću da se dobra ideja pretvori u konkretan rezultat.
Manje fotografija više sistema
Priznanja, zahvalnice i zajedničke fotografije mogu biti lijep izraz zahvalnosti. Ali ne smiju biti krajnji domet odnosa institucije prema čovjeku koji nešto pokrene. Nije najvažnije stati pored uspješnog projekta kada je završen. Važnije je razumjeti zašto je uspio i kako ga pretvoriti u model koji će trajati. Ako je neko pokazao da se može reagovati brzo, treba naučiti kako. Ako je pokazao da projekat može postati održiv, taj model treba razviti. Ako je uspostavio vezu sa važnom institucijom u inostranstvu, tu vezu treba pretvoriti u mogućnost i za druge.
Najbolje priznanje čovjeku koji je nešto dobro pokrenuo nije zajednička fotografija. Najbolje priznanje je projekat koji nastavlja da živi i kada njega više nema pored njega.
Institucija ne treba da prisvaja angažman pojedinca. Treba da prepozna ono što je uspjelo, pomogne da se umnoži i pretvori ga u nešto što pripada svima. Tako se pojedinačni gest pretvara u javnu vrijednost, a jednokratna pomoć u sistem.
Zašto Crna Gora nema još jednog Glendža
Možda je pravo pitanje drugačije. Možda Crna Gora već ima mnogo takvih ljudi – u Berlinu, Beču, Cirihu, Minhenu, Londonu, Briselu, ali i u samoj Crnoj Gori. Možda nam ne nedostaju ljudi. Možda nam nedostaje sistem koji će ih pronaći, povezati, saslušati i sačuvati njihovo povjerenje. Privatna humanost ne može i ne treba da zamijeni državu. Država mora obavljati svoj posao. Ali institucije, lokalne zajednice, privreda, dijaspora i građani mogu mnogo više raditi zajedno. Iskustvo Crnogorske porodice iz Berlina pokazuje da nije dovoljno imati dobru volju. Potrebni su brzina, povjerenje, jasna odluka i spremnost da se odgovornost preuzme onda kada je pomoć potrebna, a ne kada procedura konačno stigne do kraja.
Ne mora svako dati milione. Neko može dati novac. Neko znanje. Neko vrijeme. Neko kontakt. Neko može otvoriti samo jedna vrata. Ali i jedna otvorena vrata nekome mogu promijeniti život. Ne moramo se slagati o svemu da bismo pomogli bolesnom, nahranili gladnog, stipendirali dijete ili uradili nešto dobro za svoju zajednicu. Zato se ne okupljajmo oko jednog čovjeka, jedne porodice, jedne vjere, partije ili jednog grada. Neka jedna porodica bude primjer. Neka jedna Prijestonica pokaže mogućnost. Ali okupimo se svi oko jedne Crne Gore.
Jer Crnoj Gori ne treba još jedan Robert Glendžo koji će ponoviti isti put. Treba joj društvo u kojem Robert Glendžo nije izuzetak – i institucije koje će takve ljude prepoznati prije nego što se njihov entuzijazam pretvori u razočaranje.
