Razgovarala: Nada Kovačević
Postoje odlasci koji se ne mjere kilometrima, već tišinom koja ostane iza zatvorenih vrata rodne kuće. To su odlasci u kojima čovjek ne napušta samo grad ili državu, već dio sebe – glas roditelja, miris domaće pogače, pogled na planine koje su ga učile strpljenju i snazi. Takvi odlasci ne završavaju na granici. Oni traju decenijama.
Kada je 1993. godine Selim Čekić krenuo put Amerike, iza njega su ostalin otac, majka, sestra i zavičaj koji se ne nosi u koferu. Ispred njega bila je neizvjesnost – zemlja čiji je jezik tek morao da nauči, poslovi koje nije birao i život koji se gradi iz početka, bez sigurnosti i garancija. Poput mnogih iz crnogorske dijaspore, njegov odlazak nije bio izbor lakšeg puta, već nužnost teškog vremena.
Godine u tuđini nijesu bile samo borba za egzistenciju. Bile su to godine unutrašnjih preispitivanja, dugih noći ispunjenih mislima o roditeljima koje ne može zagrliti, o rodnom kraju koji ostaje isti samo u sjećanjima, o pitanjima da li je cijena odlaska previsoka. Šest godina bez susreta sa majkom i ocem ostavljaju trag koji se ne briše, ali iz kojeg se rađa i nešto drugo – odgovornost prema porodici, prema zajednici i prema ljudima koji dijele istu sudbinu.
Iz te odgovornosti nastaje i druga strana Selimove priče. Ona koja govori o čovjeku koji nije zaboravio odakle je krenuo. O iseljeniku koji nije ostao samo posmatrač, već je postao oslonac drugima – u dijaspori i u zavičaju. Njegov život u Americi nije bio samo potraga za ličnom sigurnošću, već i put na kojem je pomaganje drugima postalo način da se sačuva smisao.
Selim je i jedan od glavnih pokretača akcije za prikupljanje novčanih sredstava u Njujorku za potrebe troškova, za održavanje referenduma za povraćaj sratusa opštine Gusinje.
Hladni januaski dani, ali toplo oko srca, za njega i njegovu familiju, suprugu, braću i sestre, prijatelje Mirza Vukelj i ostalih. U ime udruženja EURO Gusinje dali su ogroman doprinos tog 8. Januara 2013 godine. Naravno i svih pristiglih Gusinjana koji su tih dana došli iz cijelog svijeta.
– Mi kao dijaspora smo dali svoj ogroman doprinos i trud za ono što Gusinje danas ima a to je povratili smo svom mjestu lokalnu samoupravu. Za vrijeme svih ovih akcija imali smo medijsku podrsku stranice www.gusinje-plav.com – poručuje Selim.
Ovaj razgovor nije samo ispovijest jednog čovjeka. To je svjedočanstvo jedne generacije koja je gradila život daleko od kuće, ali nikada daleko od svojih korijena. Priča o dijaspori koja ne zaboravlja, o humanosti koja ne poznaje granice i o zavičaju koji, ma koliko bio daleko, ostaje mjesto đe se čovjek uvijek vraća – ako ne tijelom, onda srcem.
#CGDIJASPORA: Vratimo se na početak. Kada ste i u kakvim okolnostima napustili rodni kraj?
#Selim Čekić: To je bilo 1993. godine. Normalno da nije bilo jednostavno napustiti svoj dom, svoje mjesto, svoju državu. Takva je sudbina bila – morao sam da idem, a ostali su majka i sestra. Nije bilo lako, ni malo.
Daleko od rodne grude, na obalama Amerike, život iseljenika nije bio nimalo lak. Prolazile su godine i decenije u neprekidnim borbama, suočavanju sa nedaćama, usponima i padovima. Ipak, rodni plavsko-gusinjski kraj uvijek je ostao svjetionik nade i identiteta, prisutan uprkos miljama i vremenu koje nas je dijelilo od domovine.
#CGDIJASPORA: Da li ste po dolasku u Njujork imali nekoga ko vam je pomogao?
#Selim Čekić: Imao sam sreću da nijesam bio sam. Ovdje su već bila dva moja brata, a imao sam i sestru od strica. Tako da nije bilo kao nekad ranije, kada se dolazilo bez ikoga. Danas je to još lakše – ima puno rodbine, prijatelja i poznanika.
Ali i tada je bilo naših Plavljana i Gusinjana, rođaka, ljudi koji su znali koliko znači pomoći. U odnosu na nekoga ko dođe potpuno sam, meni je bilo lakše.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali vaši prvi poslovi u Americi?
#Selim Čekić: Prvi poslovi su, naravno, bili teški. Ne znaš jezik, nemaš papire. Radio sam na građevini, a kasnije na kamionima, jer je to bila moja profesija još dole, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Jedno vrijeme sam vozio kamione, a onda sam počeo da radim na održavanju zgrada – ovdje to zovu housemaster ili handyman. Tako sam, korak po korak, gradio život u Americi.
#CGDIJASPORA: Da li ste u Ameriku došli sami ili sa porodicom?
#Selim Čekić: Došao sam sam. Nakon tri mjeseca, iste godine, krajem 1993, došle su moja supruga i kćerka. Ovdje sam dobio i sina. Tako da danas imam suprugu, sina i kćerku – porodicu koja je ovdje rasla i stasavala.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo nijeste vidjeli roditelje nakon odlaska?
#Selim Čekić: U Ameriku sam stigao 1993, a prvi put sam se vratio 1999. godine, kada sam sredio papire. To znači da šest godina nijesam vidio oca i majku. Danas je komunikacija laka, ali tada nije bilo interneta, nije bilo mobilnih telefona kao danas. Postojale su telefonske kartice, puno se trošilo na pozive, sve je bilo skupo i komplikovano. Svaka riječ preko telefona bila je dragocjena. Danas je to sasvim drugačije, ali tada je razdaljina bila mnogo teža.
#CGDIJASPORA: Kako pamtite prvi povratak u rodni kraj nakon šest godina?
#Selim Čekić: To je bilo i radosno i žalosno u isto vrijeme. Puno emocija. Teško je to opisati riječima. Od tada pa skoro do danas – svake godine dolazim. Sa porodicom provodimo mjesec dana, nekad i pet–šest nedjelja u rodnom kraju.
#CGDIJASPORA: Koliko je zavičaj ostao prisutan u vašem životu tokom svih tih godina?
#Selim Čekić: Veoma prisutan. Duge noći u Americi često su bile ispunjene mislima koje su lutale ka rodnom kraju. Sjećanja na djetinjstvo, na roditelje, na bezbrižne dane, uvijek su se vraćala. Ponekad bi, u trenucima tihog razmišljanja, suza zaiskrila u oku. Ta suza nije bila samo nostalgija, već simbol nepokolebljive veze sa domovinom, one veze koju ni vrijeme ni daljina nisu mogli prekinuti.
#CGDIJASPORA: Šta vam je bilo najteže u životu u Americi?
#Selim Čekić: Najteže je bilo odvajanje od roditelja i rodnog kraja. Šest godina ne vidjeti majku i oca ostavlja dubok trag. Nema toga posla ni uspjeha koji može zamijeniti taj osjećaj. To je rana koja se nosi cijeli život, ali se s njom nauči živjeti.
#CGDIJASPORA: Posebno često ističete Prokletije i Volušnicu. Zašto?
#Selim Čekić: Ljubav prema Prokletijama i Volušnici nosim još iz djetinjstva. Kao porodica, predvođeni rahmetli ocem i majkom, izdigli bismo na Volušnicu na stan. Ti dani provedeni u bliskom dodiru sa prirodom ostavili su neizbrisiv trag u mom srcu. Za mene Prokletije nijesu samo planine. One su čuvar najdražih uspomena, simbol moje neprekidne veze sa rodnom zemljom i izvor snage u svim izazovima koje je život u tuđini donio – a bilo ih je mnogo.
#CGDIJASPORA: Kako ste se uključili u život i organizovanje dijaspore u Njujorku?
#Selim Čekić: Od početka sam osjećao da je očuvanje jezika, kulture, vjere i običaja Bošnjaka od presudnog značaja za opstanak identiteta iseljenika. To sam doživljavao kao obavezu prema rodnom kraju i prema generacijama koje dolaze. Zato sam se uključio u rad zajednice kroz različite inicijative i udruženja.
#CGDIJASPORA: Možete li nabrojati neke od tih angažmana?
#Selim Čekić: Jedan sam od osnivača Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana u Njujorku 1994. godine. Četiri godine bio sam član Odbora Islamske zajednice Plavljana i Gusinjana u Njujorku. Bio sam blagajnik Fudbalskog kluba Bošnjak NY. Jedan sam od osnivača Fondacije Gusinje 2006. godine, kao njen blagajnik, zajedno sa Rasimom Toskićem i Eskom Omeragićem. Član sam redakcije web portala Gusinje-Plav.com. Pokretač sam humanitarne akcije za Aldina – Dada Mujahodžića iz Podgorice, kao i humanitarne akcije za sestre Osmančević iz Rožaja. Jedan sam od osnivača humanitarnog udruženja EURO Gusinje NY.
#CGDIJASPORA: Posebno se izdvaja izgradnja Islamskog kulturnog centra u Gusinju. Kakav je to projekat bio?
#Selim Čekić: Bio sam jedan od glavnih pokretača izgradnje Islamskog kulturnog centra Gusinje i predsjednik Odbora iz Njujorka koji je koordinirao ovaj projekat. To je najveći objekat koji je dijaspora porijeklom iz Crne Gore izgradila u zavičaju. Gradnja je trajala punih pet godina, a objekat ima 2.250 kvadratnih metara. Posebno je važno istaći da su glavne donacije prikupljene tokom pandemije koronavirusa, u vrijeme kada su ljudi gubili najmilije i ostajali bez posla.
#CGDIJASPORA: Kolika je vrijednost tog centra i ko ga je finansirao?
#Selim Čekić: Vrijednost centra je preko 1.300.000 eura. Više od 95 odsto sredstava došlo je iz dijaspore. To pokazuje kolika je snaga zajedništva naših ljudi širom svijeta.
##CGDIJASPORA: Da li ste bili jedan od ključnih pokretača akcije za prikupljanje sredstava u Njujorku za troškove referenduma o povratku statusa opštine Gusinje i kakvu je ulogu imala dijaspora u tom procesu?
#CGDIJASPORA: Koliku je ulogu u svemu imala vaša porodica?
#Selim Čekić: Ogromnu. Uz podršku supruge, posvetio sam veliki dio svog života ovom projektu. Naša djeca, odrastala su uz vrijednosti zajedništva, solidarnosti i nesebičnog davanja.
#CGDIJASPORA: Razmišljate li danas o trajnom povratku u Crnu Goru?
#Selim Čekić: Trajni povratak je veoma težak. Djeca su ovdje, poslovi su ovdje. Šta će biti kasnije – ne znam. Ali, ako Bog da zdravlja, plan je da po pet–šest mjeseci godišnje provodimo u zavičaju. Malo tamo, malo ovamo.
#CGDIJASPORA: Kako gledate na stanje u Crnoj Gori danas i šta biste poručili dijaspori?
#Selim Čekić: Teško je gledati sa strane šta se dešava. Možda oni koji žive tamo to osjećaju drugačije, ali sa naše strane često izgleda da bi mnogo toga moglo biti bolje. Sve se rješava razgovorom. Sve se rješava za stolom. Koliko god da ima nesporazuma, mora se razgovarati i misliti na budućnost. Posebno je važno da se ljudi druže i drže zajedno.
#CGDIJASPORA: Mladi masovno odlaze. Kako vi to vidite?
#Selim Čekić: Mladi odlaze jer završe škole, a nemaju fakultete, nemaju posla. Vrijeme prolazi, a oni ne vide perspektivu. I šta drugo da rade? Moraju negdje da idu, moraju da krenu za svojom nafakom.
#CGDIJASPORA: Koliko je vjera bila oslonac tokom svih tih godina u tuđini?
#Selim Čekić: Vjera je bila veliki oslonac, naročito u teškim trenucima. Čovjek daleko od kuće traži smisao i snagu, a vjera daje smirenje i podsjeća na obavezu prema drugima. Učio sam iz Kur’ana da se ljudi moraju pomagati, da solidarnost i dobročinstvo nisu izbor, već odgovornost. To me je vodilo kroz život, posebno u humanitarnom radu i u svim inicijativama koje sam pokretao.
#CGDIJASPORA: Da li ste ikada posustali ili pomislili da odustanete od svega?
#Selim Čekić: Iskreno, bilo je trenutaka kada je bilo teško. Bilo je umora, razočaranja, trenutaka kada se zapitaš ima li sve to smisla. Ali svaki put bi me vraćala misao na roditelje, na zavičaj, na ljude kojima je pomoć potrebna. Tada shvatiš da ne radiš to zbog sebe, već zbog zajednice i budućih generacija.
#CGDIJASPORA: Kako danas doživljavate mlade ljude iz dijaspore, posebno one rođene u Americi?
#Selim Čekić: To je posebna odgovornost. Djeca rođena ovdje imaju drugačiji pogled na svijet, ali je važno da znaju ko su i odakle potiču. Trudili smo se da kroz jezik, druženja, sport, vjeru i zajedničke aktivnosti zadržimo tu vezu. Nije uvijek lako, ali je moguće ako se radi iskreno i uporno.
#CGDIJASPORA: Jedan od najupečatljivijih primjera solidarnosti dijaspore bila je akcija “Pomognimo Aldinu Mujahodžiću”. Kako je sve počelo?
#Selim Čekić: Akcija je počela nakon što je “Pobjeda” pokrenula inicijativu solidarnosti za Aldina Mujahodžića, mladića iz Podgorice koji je nakon teške nesreće ostao nepokretan. Njegova kuća u Staroj Varoši godinama je bila obavijena tišinom i patnjom. Kada je ta priča stigla do nas u dijaspori, reakcija je bila snažna i iskrena. Dijaspora je od samog početka bila snažno uključena. U Njujorku je formiran Odbor za prikupljanje pomoći, u kojem sam bio glavni koordinator i član Odbora. Naši ljudi su se organizovali brzo i odgovorno, svjesni da vrijeme igra ključnu ulogu kada je riječ o rehabilitaciji.
#CGDIJASPORA: Koliko je sredstava prikupljeno u Njujorku?
#Selim Čekić: Odbor u Njujorku je ukupno prikupio 26.800 dolara. Ta sredstva su bila presudna da se Aldinu obezbijedi odlazak na rehabilitaciju u Institut u Ljubljani. U saradnji sa gospodinom Metodom Hlorjančenom, komercijalnim direktorom Instituta za rehabilitaciju u Ljubljani, dogovorili smo detalje oko plaćanja Aldinovog boravka i terapija. Dana 7. septembra, u ime Odbora, uplatili smo prvu ratu od 10.000 dolara. Time smo obezbijedili prvih 35 dana Aldinove rehabilitacije.
#CGDIJASPORA: Šta se desilo sa preostalim sredstvima?
#Selim Čekić: Preostalih 16.800 dolara planirano je da se uplaćuje sukcesivno, u skladu sa tokom rehabilitacije i dogovorom sa Institutom, odnosno u zavisnosti od Aldinovog zdravstvenog stanja i potreba.
#CGDIJASPORA: Koliko su mediji bili važni za uspjeh akcije?
#Selim Čekić: Bez medija akcija u dijaspori ne bi bila uspješna. Veliku ulogu imali su Radio “Sevdah” iz Njujorka, Radio “Muslimanski glas”, “Bošnjačke nedjeljne novine”, bosanska televizija iz Njujorka, Radio “Gusinje” iz Gusinja i Fondacija “Gusinje” iz Njujorka, kao i web stranica Gusinje-Plav.com. Zahvaljujući njima, istina o Aldinovoj bolesti i potrebi za pomoći stigla je do velikog broja ljudi širom dijaspore.
#CGDIJASPORA: Ko je sve bio uključen u organizaciju i podršku?
#Selim Čekić: U radu na prikupljanju pomoći, osim mene, bili su uključeni i Braho Radončić, Rasim Toskić i Rafet Hot. Veliku podršku dali su i Edvin i Edin Hot, zatim Rizo Čekić, Kumrija Koljenović, Džemo Hot, Šukrija Džidžović, Aldin Rudanović, Samin Radončić i A. Č. Svi oni su od prvog dana bili uz ovu akciju.
#CGDIJASPORA: Kako je tekao Aldinov odlazak u Ljubljanu?
#Selim Čekić: Nakon brojnih administrativnih procedura – prepiske, slanja dokumentacije, kontakata telefonom i obezbjeđivanja vize – konačno su se vrata otvorila. Aldin je otputovao u Sloveniju zajedno sa starijim bratom Alenom. On je već započeo rehabilitaciju u Institutu u Ljubljani i prvi rezultati su bili ohrabrujući. Njegov brat Alen, koji je bio s njim i ostao još dvadesetak dana, potvrdio nam je da se Aldin osjeća dobro i sigurno. Aldin je bio duboko dirnut. Pozdravio je sve čitaoce “Pobjede”, sve dobre ljude iz Podgorice i Crne Gore, kao i sve one koji su učestvovali u akciji “Pomognimo devetnaestogodišnjem Aldinu Mujahodžiću”.
#CGDIJASPORA: Šta je za vas lično značila ova akcija?
#Selim Čekić: Ovo nije bila samo humanitarna akcija, već dokaz da dijaspora ima srce, snagu i odgovornost prema ljudima u zavičaju. To je pokazalo da, iako smo daleko, nismo odsutni – i da zajedništvo može pomjerati granice.
#CGDIJASPORA: Postoji li trenutak na koji ste posebno ponosni?
#Selim Čekić: Ponosan sam na svaku zajedničku akciju koja je nekome pomogla. Ne bih izdvajao sebe. Ako već moram da kažem jedan trenutak, onda je to završetak Islamskog kulturnog centra u Gusinju. Ne zbog zgrade, već zbog poruke koju nosi – da zajedništvo može pobijediti i najteža vremena.
#CGDIJASPORA: Kako gledate na međusobne razlike unutar dijaspore?
#Selim Čekić: Razlike postoje svuda. Bitno je da se ne pretvore u podjele. Uvijek sam smatrao da se sve može riješiti razgovorom. Sto je mjesto đe se razgovara, đe se traži kompromis i rješenje. Bez toga nema napretka ni u dijaspori ni u domovini.
#CGDIJASPORA: Da li mislite da dijaspora dovoljno koristi svoj potencijal?
#Selim Čekić: Ne u potpunosti. Potencijal je ogroman – znanje, iskustvo, veze, resursi. Kada bismo bili organizovaniji i više okrenuti jedni drugima, mogli bismo mnogo više učiniti i za zavičaj i za mlade koji dolaze poslije nas.
#CGDIJASPORA: Kada ste danas najbliži svom zavičaju – u kojim trenucima?
#Selim Čekić: Kada sam na Prokletijama, na Volušnici. Tada imam osjećaj da sam na svom mjestu. Tu se čovjek podsjeti ko je, odakle je krenuo i zašto se vrijedi boriti.
#CGDIJASPORA: Šta za vas znači dijaspora Crne Gore?
#Selim Čekić: Dijaspora Crne Gore nije samo zbir pojedinaca razbacanih po svijetu. Ona je žila kucavica koja povezuje prošlost i budućnost, domovinu i nove generacije. To su ljudi koji su, kroz velike žrtve i nepokolebljivu odlučnost, izgradili svoje ime u svijetu, ali nikada nijesu izgubili vezu sa zavičajem. Njihova ljubav prema rodnoj zemlji ostala je snažna, jedinstvena i nepokolebljiva.
#CGDIJASPORA: Za kraj – kako biste voljeli da vas pamte?
#Selim Čekić: Kao običnog čovjeka koji je pokušao da uradi nešto dobro. Ne više od toga. Ako sam nekome pomogao ili ostavio trag koji će koristiti drugima, onda je to dovoljno.
