Piše: Nada Kovačević
Sa samo 26 godina, Ilhan Rebronja postao je komercijalni menadžer i rukovodilac tima u međunarodnoj kompaniji. Ipak, iza njegovog poslovnog uspjeha nalazi se mnogo važnija priča – o sinu koji želi da učini roditelje ponosnim, unuku koji razumije žrtvu generacija što su odlazile trbuhom za kruhom i mladom čovjeku koji Crnu Goru nosi u jeziku, prezimenu, porodičnim uspomenama i neprekidnoj čežnji za povratkom.
Na svoj 18. rođendan, dok su njegovi vršnjaci razmišljali o fudbalu i slavlju, Ilhana je majka odvezla na privremeni posao u fabriku u kojoj je već 25 godina zarađivala za porodicu. Poslije smjene vratio se kući iscrpljen, sa bolnim stopalima od zaštitnih cipela koje mu nijesu odgovarale, a onda je zaplakao. Ne zbog težine sopstvenog radnog dana, već zato što je tek tada istinski razumio svoju majku. Ono što je njemu bilo teško da izdrži jedan dan, ona je podnosila godinama – tiho i bez žaljenja, kako bi njena djeca mogla da sanjaju veće snove.
Bio je to trenutak u kojem je dječak sazrio i shvatio koliko je ljubavi i odricanja ugrađeno u svaki njegov korak. Zato njegova priča pripada i hiljadama porodica iz dijaspore čiji su članovi odlazili sa malo stvari, prihvatali najteže poslove i skrivali sopstveni umor kako njihova djeca ne bi prestala da vjeruju u bolju budućnost.
Rad je postao Ilhanov odgovor na svaku zatvorenu kapiju. Radio je u vinogradima, fabrici i supermarketu, prodavao ugovore od vrata do vrata, razgovarao sa klijentima telefonom i obilazio teren. Svako iskustvo učilo ga je da se povjerenje ne dobija, već zaslužuje. Već sa 23 godine vodio je tim u kojem su mnogi bili stariji i iskusniji od njega, dok danas u Luksemburgu zauzima odgovornu rukovodeću poziciju.
Ipak, kada govori o sebi, Ilhan najprije ne navodi funkciju. Kaže da je sin dvoje divnih roditelja, brat dvojice momaka kojima se iskreno divi, suprug izuzetne žene i odnedavno ponosni otac djevojčice. Upravo ta rečenica možda najbolje otkriva ko je on – čovjek koji sopstveni uspjeh ne odvaja od porodice i koji dobro zna na čijim su žrtvama izgrađeni putevi kojima danas korača.
Rođen je u Francuskoj, a život i karijeru nastavio je u Luksemburgu, koji ga je prihvatio i postao njegov drugi dom. Ipak, Crnu Goru uvijek je nosio tamo gdje nijedna granica ne može doprijeti. Nosio ju je u jeziku kojim je govorio sa roditeljima, u imenu i prezimenu koje nije pristao da promijeni kako bi drugima bilo lakše da ga izgovore, u majici sa natpisom „Pozdrav iz Bijelog Polja“, koju je nosio dok je predstavljao Francusku, i u neobičnoj navici da u velikim evropskim gradovima traži Ambasadu Crne Gore.
Nosio ju je i prilikom svakog povratka, a posebno onda kada je, poslije dugog odsustva, sletio u Tivat. Čim je ugledao natpis „Dobrodošli“, osjetio je da je sav umor nestao. Jer za njega domovina nije samo mjesto rođenja. To je zemlja koju tražimo na svakoj karti svijeta, zastava ispod koje srce drugačije kuca i osjećaj da smo se, čim ponovo prepoznamo njene planine, gradove i ljude, konačno vratili sebi.
Kada je postao otac, pred Ilhanom se našao novi i možda najvažniji zadatak – da svojoj djevojčici prenese ono što su njegovi roditelji sačuvali i predali njemu: jezik, korijene, uspomene i svijest o tome odakle potiče. Da je nauči da domovina nije samo mjesto u kojem živimo, već ono što nosimo sa sobom kada odemo i čemu se vraćamo čak i onda kada smo kilometrima daleko.
U razgovoru za portal CGDijaspora, Ilhan otvoreno govori o roditeljskim žrtvama, teškim počecima, predrasudama, radu i uspjehu, ali i o želji da znanje i iskustvo stečene u svijetu jednoga dana stavi u službu Crne Gore. Govori i o odgovornosti prema mladima, potrebi da se glasnije suprotstavimo vršnjačkom nasilju i uvjerenju da se ljubav prema domovini ne pokazuje samo riječima, zastavama i nostalgijom, već spremnošću da joj pomognemo svojim znanjem, vremenom i djelima.
Ovo je priča o Ilhanu, ali će se u njoj prepoznati hiljade porodica iz naše dijaspore – porodica čiji su đedovi odlazili sa jednim koferom, čiji su roditelji radili poslove o kojima rijetko govore i čija su djeca odrastala između dvije zemlje, dva jezika i dva osjećaja pripadnosti. To je priča o ljudima koji su u svijetu pronašli novi život, ali su dio srca zauvijek ostavili tamo odakle su krenuli.
Jer čovjek može promijeniti državu, adresu i jezik kojim govori na poslu. Može izgraditi karijeru daleko od zavičaja i pronaći drugi dom. Ali postoje korijeni koje nijedna granica ne može presjeći. Ilhanovi su duboko u Crnoj Gori – zemlji kojoj se vraća kad god može i koju, čak i kada je daleko, svakodnevno nosi u sebi.
#CGDIJASAPORA: Kako biste se predstavili čitaocima portala CGDijaspora i čime se trenutno bavite?
#Ilhan Rebronja: Nedavno sam napunio 26 godina. Prije svega, sin sam dvoje divnih roditelja, brat dvojice momaka kojima se iskreno divim, suprug jedne izuzetne žene i odnedavno ponosni otac predivne djevojčice.
Danas živim i radim u Luksemburgu, gdje sam se prije nekoliko godina preselio zbog poslovnih prilika. Postao sam dio brojne i aktivne crnogorske zajednice, što mi mnogo znači.
Iako me je Luksemburg lijepo prihvatio i danas ga doživljavam kao svoj drugi dom, rođen sam u Francuskoj, u okolini Liona, gdje sam proveo prve 24 godine života.
Trenutno radim kao komercijalni menadžer u kompaniji koja se bavi projektovanjem i prodajom čeličnih hala i metalnih objekata za različite namjene. Vodim tim od šest ljudi koji komercijalizuju naše proizvode i svakodnevno rade na tome da na najbolji način odgovore potrebama naših klijenata. Moj posao zahtijeva povjerenje, dobru organizaciju i stalnu komunikaciju sa ljudima, a upravo me taj ljudski kontakt i mogućnost da zajedno sa svojim timom pronalazim konkretna rješenja za klijente najviše ispunjavaju.
#CGDIJASAPORA: Iz kojeg dijela Crne Gore potičete i kakve uspomene Vas vezuju za rodni kraj?
#Ilhan Rebronja: Oba moja roditelja porijeklom su sa sjevera Crne Gore, tačnije iz bihorskog kraja. Porodica mog djeda po ocu potiče iz Goduše, dok je porodica mog djeda po majci iz Vrbice. Vremenom su se porodice postepeno selile prema gradovima, naročito prema Beranama. Porodica mog oca se kasnije nastanila u Bijelom Polju, gdje i danas najčešće boravim kada dođem u Crnu Goru.
Za Crnu Goru me prije svega vezuju uspomene na djetinjstvo. Ljeta su tada djelovala beskrajno, a svaki dan bio je bezbrižan i lagan. Posebno pamtim duga putovanja do Crne Gore, uzbuđenje zbog dolaska, ali i tugu svaki put kada je trebalo krenuti nazad.
Ipak, ta povezanost se ne svodi samo na uspomene sa ljetnjih odmora. Ona se živi svakoga dana. To je jezik kojim odmalena govorim sa roditeljima, iako sam tokom cijelog dana u školi govorio drugim jezikom. To je i osjećaj kada ugledam kartu svijeta i ne mogu da ne potražim onu malu zemlju nasprem Italije, na obali Jadranskog mora.
Crna Gora su za mene prije svega ljudi. Veliki dio naše porodice živi u dijaspori, pa sam, gdje god da smo odlazili (u Francuskoj, Švajcarskoj ili Luksemburgu) imao osjećaj da kroz susrete sa našim ljudima ponovo živim jedan dio Crne Gore a posebno Bihora. Naši ljudi, naš mentalitet i naša kultura zaista su posebni. To je nešto što često nije lako objasniti nekome ko nije odrastao uz tu kulturu, to se jednostavno mora osjetiti.
#Ilhan Rebronja: Korijeni odlaska moje porodice u inostranstvo sežu u sedamdesete godine, kada je moj rahmetli djed otišao u Francusku u potrazi za poslom i boljim životom. Bilo je to vrijeme kada su mnogi naši ljudi odlazili trbuhom za kruhom, a gotovo svu svoju zaradu slali porodicama u tadašnjoj Jugoslaviji. Nakon izvjesnog vremena, pridružili su mu se i ostali članovi porodice: moja nana, daidže, tetka i majka.
Krajem devedesetih moji roditelji su se vjenčali, a otac je krenuo u Francusku kako bi sa mojom majkom započeo novi život. I danas mi često priča o tom putovanju. Teško mu je palo što je u Bijelom Polju ostavio majku i najmlađeg brata.
Razvod njegovih roditelja učinio je da veoma rano preuzme veliku odgovornost prema porodici. Oduvijek je bio čovjek koji brine o drugima, neko ko je znao da tim odlaskom ne gradi samo svoju budućnost, već pokušava da doprinese boljem životu svih svojih najbližih.
Takav je ostao i danas. On je moj najveći uzor i čovjek na kojeg se, prije svih drugih, ugledam u životu.
Posebno me dira jedan detalj iz tog dana kad je otišao. Neposredno prije polaska na sarajevskom aerodromu, izvadio je upaljač, stavio ga u kutiju cigareta i sve zajedno bacio u smeće. Obećao je sebi da će u novi život zakoračiti bez cigareta. Od tog trenutka više nikada nije zapalio. To je jedna od onih priča zbog kojih mu se posebno divim i zbog kojih sam neizmjerno ponosan na njega.
U Ženevu je stigao sa vrlo malo stvari, dok je moja majka sa nestrpljenjem čekala njegov dolazak. Bilo je to i dalje veoma teško i neizvjesno vrijeme za ljude sa prostora bivše Jugoslavije, jer su posljedice konteksta 90ih još bile snažno prisutne.
Nekoliko godina kasnije, 2000. godine, rođen sam u Francuskoj. Odrastao sam u izrazito ruralnoj sredini, u kojoj gotovo da nije bilo stranaca. Francuska se danas često predstavlja kao multikulturalna zemlja, ali mjesto u kojem sam odrastao bilo je sasvim drugačije. Ljudi sa naših prostora tamo su bili gotovo nepoznati.
Za svoju okolinu bio sam dijete sa neobičnim imenom i prezimenom. Neki su čak mislili da kod kuće sa roditeljima govorim engleski. Kao pripadnik prve generacije rođene u Francuskoj, veoma rano sam stekao osjećaj da moram da radim više od drugih kako bih dokazao svoju vrijednost. Znao sam da mi ime neće otvarati vrata i da će moj trud morati da govori umjesto njega.
Upravo zbog toga imao sam snažnu želju da učinim roditelje ponosnim. Završio sam osnovne studije stranih jezika, tokom kojih sam učio engleski, njemački i ruski, a potom i master studije iz oblasti menadžmenta, trgovine i preduzetništva.
Tokom odrastanja često smo dolazili u Luksemburg, gdje je živio najmlađi brat mog oca. Ta zemlja me je od samog početka fascinirala. Imao sam utisak da svi govore različite jezike, da su ljudi otvoreni prema svijetu i da se različitost doživljava kao nešto sasvim prirodno.
Na kraju sam i sam napravio korak sličan onome koji je moj djed napravio više od pola vijeka ranije. Napustio sam kraj u kojem sam odrastao i preselio se u Luksemburg, sa željom da izgradim bolju budućnost za sebe i svoju porodicu.
Tek kada i sami promijenite državu, shvatite koliko je takav korak težak, čak i kada govorite jezik, poznajete administraciju i imate porodicu koja vas čeka. Zbog toga danas osjećam još veće poštovanje prema svim našim ljudima koji su nekada otišli sa gotovo ničim i sopstvenim radom izgradili novi život. Njihovoj hrabrosti, istrajnosti i žrtvi iskreno se divim.
#Ilhan Rebronja: Prvi veći izazov pojavio se još u osnovnoj školi, kada sam preskočio jedan razred. Nastavnici su procijenili da mogu brže da napredujem, pa sam od svoje sedme godine uvijek bio godinu mlađi od svojih školskih drugova. Na papiru to možda ne djeluje kao velika razlika, ali kada imate jedanaest, petnaest ili sedamnaest godina, ona se itekako osjeti. Uvijek sam bio najmlađi i morao sam ranije da sazrijevam kako bih držao korak sa ostalima.
Srećom, genetika je učinila svoje, pa barem nijesam bio i najmanji među njima. Trenirao sam košarku, što mi je dodatno pomoglo da pronađem svoje mjesto i steknem samopouzdanje. Dok su moji vršnjaci kao uzore navodili LeBrona Jamesa, Kobea Bryanta ili Tonyja Parkera, moj uzor bio je Suad Šehović: naš Bijelopoljac. Posebno mi je ostao u sjećanju trenutak kada sam imao priliku da razgovaram s njim u Bourg-en-Bresseu, prilikom gostovanja Budućnosti u Eurokupu. Za mene je to bio susret sa nekim ko je pokazao da se i iz našeg kraja može stići do velikih evropskih scena.
Zatim je došao odlazak na fakultet. Sa sedamnaest godina preselio sam se u Lion, u mali studentski stan. Bio je to prvi put da sam zaista živio sam. Roditelji su mi pomagali koliko su mogli, a imao sam i studentsku stipendiju. Tada sam upoznao jedan potpuno drugačiji svijet. Veliki grad donosi mnogo prilika, ali i mnogo iskušenja.
Ono što me je uvijek držalo na pravom putu bilo je porodično vaspitanje. Vrijednosti koje su mi roditelji usadili bile su jače od želje da slijepo pratim druge. Čak i kada bih izlazio sa prijateljima, često sam razmišljao o roditeljima. Znao sam koliko im je teško što sam daleko od kuće i nijesam želio da ikada osjete da su me pogrešno vaspitali.
Zbog toga sam odlučio da master studije završim kroz sistem rada i studiranja istovremeno. Želio sam što prije da budem samostalan i da svojim radom gradim budućnost.
Uvijek sam vjerovao da se mjesto mora zaslužiti. Osim nekoliko sezonskih poslova koje sam dobio zahvaljujući poznanstvima, poput rada u supermarketu ili fabrici u kojoj moja majka radi već više od dvadeset pet godina, sve ostalo sam izborio sam. Svaki razgovor za posao bio je prilika da dokažem koliko želim uspjeti.
Sjećam se kada sam sa devetnaest godina sam otišao u Pariz na razgovor za posao. Roditelji su bili zabrinuti, ali ja sam bio odlučan da dam sve od sebe. Nakon razgovora, prije povratka kući, otišao sam da obiđem grad. Među svim znamenitostima koje sam mogao posjetiti, imao sam jednu neobičnu želju: pronašao sam Ambasadu Crne Gore. I danas, kada posjetim neku veliku evropsku prijestonicu, često poželim da pronađem ambasadu svoje zemlje. To mi je postala mala tradicija koja me uvijek podsjeti odakle dolazim.
Vjerujem da upravo vrijednosti koje mnogi roditelji iz naše dijaspore prenose svojoj djeci: poštovanje, skromnost, rad i odgovornost. To čini najveću razliku. One su meni omogućile da već kao veoma mlad dođem na rukovodeće pozicije i vodim timove u kojima su pojedini saradnici stariji i iskusniji od mene. Upravo su me svi ti novi počeci naučili da se nijedan izazov ne treba plašiti ako ste spremni da učite, radite i ostanete vjerni sebi.
#Ilhan Rebronja: Mislim da ljudi sa naših prostora veoma dobro znaju šta znači težak rad. Većina naših porodica koje su otišle u inostranstvo gradila je život fizičkim poslovima i upravo zbog toga sam želio da i sam osjetim koliko je taj hljeb težak.
Prvo iskustvo imao sam radeći u vinogradima. U tu avanturu me je poveo moj mlađi brat. Iako je dvije godine mlađi od mene, oduvijek sam mu se divio. Kao dijete vodio je tešku zdravstvenu bitku, a danas je vicešampion Francuske u brazilskom džiju-džicuu. Njegova snaga i upornost uvijek su mi bili inspiracija.
Poslije samo dva dana rada u vinogradu bio sam potpuno iscrpljen. Tada sam prvi put shvatio šta znači zaraditi novac svojim rukama.
Na svoj osamnaesti rođendan, dok su moji prijatelji razmišljali o Svjetskom prvenstvu u fudbalu 2018, majka me je odvezla na privremeni posao u fabriku u kojoj i sama radi već dvadeset pet godina. Sjećam se da sam se tog dana vratio kući sa otečenim stopalima od zaštitnih cipela koje mi nijesu ni odgovarale. Dok sam stajao pod tušem, zaplakao sam. Ne zbog sebe, već zato što sam shvatio da moja majka tako zarađuje za našu porodicu već decenijama. Taj trenutak nikada neću zaboraviti.
Kasnije sam radio i u supermarketu, na odjeljenju voća i povrća. Ta iskustva su mi potvrdila da želim završiti fakultet, ne zato što sam mislio da su fizički poslovi manje vrijedni, već zato što sam želio svojoj porodici omogućiti drugačiji život. Otac danas vodi uspješnu firmu u građevinskom sektoru, kao i moje daidže. Kada bih im pomagao, uvijek sam bio najslabiji majstor. Danas se tome smijemo i često kažem da mi je to bio najbolji podsjetnik da ne odustanem od škole.
Poslije studija stranih jezika odlučio sam da upišem master iz menadžmenta i trgovine kroz sistem rada i studiranja. Želio sam što prije steći iskustvo.
Prvi ozbiljniji posao u prodaji bio je prodaja ugovora za električnu energiju, od vrata do vrata. Već prvog dana ostvario sam odlične rezultate i ponuđeno mi je da ostanem, ali sam želio upoznati i druge oblasti prodaje. Nakon toga radio sam telefonsku prodaju, zakazivanje sastanaka, zatim prodaju na terenu, poresko savjetovanje, a vrlo brzo su počela i prva unapređenja.
Posebno sam ponosan što nijednu od tih prilika nijesam dobio preko veze. Sve razgovore za posao prošao sam svojim znanjem i radom. Vjerovao sam da se povjerenje ne traži, već zaslužuje.
Kasnije sam postao vođa prodajnog tima u kompaniji koja je evropski lider u oblasti sigurnosnih sistema. Imao sam svega dvadeset tri godine i vodio tim ljudi od kojih su mnogi bili stariji od mene. To je bio veliki izazov, ali i potvrda da godine nisu najvažnije kada ljudi prepoznaju rad, odgovornost i rezultate.
Godine 2024. odlučio sam da napravim novi životni korak i okušam sreću u Luksemburgu. Za svega dvije sedmice pronašao sam posao i upoznao ljude koji su prepoznali moj potencijal i ukazali mi povjerenje. Danas radim kao komercijalni menadžer u međunarodnoj kompaniji i iskreno sam zahvalan na prilici koju su mi pružili. Vjerovatno još nijesu ni svjesni koliko je taj trenutak značio meni i mojoj porodici, niti kakav sam lični san tim dolaskom uspio da ostvarim.
Na tom putu veliku podršku pružio mi je i amidža, kod kojeg sam boravio nekoliko mjeseci. Dao mi je vrijeme, prostor i sigurnost da se stabilizujem i napravim prve korake u novoj sredini. Takva vrsta porodične solidarnosti za mene ima posebnu vrijednost. Kod nas postoji ta prirodna spremnost da otvorite vrata nekome svome, da mu pomognete i da ga ne gledate kao teret.
Ako postoji nešto što me prati kroz cijelu karijeru, onda je to poštovanje prema svakom čovjeku, bez obzira na posao koji obavlja ili funkciju koju ima.
I danas, tokom pauze za ručak, često sjednem i razgovaram sa radnikom koji renovira naše kancelarije. Bosanac je i jedan od ljudi sa kojima se na poslu osjećam najopuštenije. Kolega Samir, mahsuz selam! Ti razgovori me uvijek podsjete odakle dolazim i koliko je važno ostati skroman, bez obzira na poziciju koju zauzimate. A iskreno, posebno prija kada se usred radnog dana može progovoriti na našem jeziku. Ima u tome nešto blisko, toplo i domaće.
#Ilhan Rebronja: Nažalost, jesam. Ne želim da se predstavljam kao žrtva niti mislim da su me predrasude definisale, ali bilo bi neiskreno reći da ih nikada nijesam osjetio.
Sjećam se jednog događaja iz 2012. godine, kada sam bio u osnovnoj školi. Jedan učenik me je tokom svađe nazvao veoma uvredljivim i ponižavajućim izrazom koji se koristi za Arape. Nijesam Arap, ali pretpostavljam da je za njega bilo dovoljno to što sam musliman. Nijesam mogao da prećutim takvu uvredu i došlo je do ozbiljnog sukoba između nas.
Nekoliko dana kasnije razredna je pred cijelim odjeljenjem čitala ocjene iz vladanja. Ja sam imao najnižu ocjenu u razredu. Tada sam pred svima rekao: „Ako je ovo cijena zato što nisam prećutao kada me je nazvao *****, onda tu ocjenu prihvatam.“ U učionici je nastala potpuna tišina. Razredna je odmah pozvala direktora škole. Umjesto da me osudi, saslušao me je. Njegov djed je bio porijeklom iz Srbije i mislim da je možda upravo zato bolje razumio osjetljivost našeg regiona i naših identiteta. Od tog trenutka imao sam osjećaj da me posebno podržava.
Dvije godine kasnije, 2014. godine, zajedno sa grupom školskih drugova osvojio sam nacionalno takmičenje iz nauke u Francuskoj. Naš projekat je zatim izabran da predstavlja Francusku na evropskom takmičenju Expo Sciences Europe, održanom u slovačkom gradu Žilini.
Imao sam svega četrnaest godina i to je ostalo jedno od najljepših iskustava mog djetinjstva. Na ceremoniji otvaranja nosio sam francusku zastavu, jer sam predstavljao zemlju u kojoj sam rođen i školovao se, ali sam istovremeno obukao majicu na kojoj je pisalo: „Pozdrav iz Bijelog Polja“.
Mislim da upravo ta slika najbolje opisuje ono što jesam. Bio sam ponosan što predstavljam Francusku, ali isto tako nikada nijesam osjećao potrebu da sakrijem svoje porijeklo. Naprotiv, uvijek sam želio da sa sobom nosim i dio kraja iz kojeg potiče moja porodica.
Po povratku u Francusku, lokalne novine objavile su članak o našem uspjehu. Među komentarima na društvenim mrežama pročitao sam rečenicu koju nikada nijesam zaboravio: „Ne razumijem zašto neko ko se zove Ilhan Rebronja predstavlja Francusku.“
Najviše me pogodilo to što je komentar napisao Francuz iz mog sela, neko koga sam mogao svakodnevno sresti. Tada sam prvi put jasno shvatio da uspjeh, trud i pripadnost nekada nijesu dovoljni da bi vas svi prihvatili onakvim kakvi jeste.
Kasnije, tokom jednog od prvih poslova u prodaji, nadređeni mi je predložio da preko telefona koristim jednostavnije prezime jer je moje bilo „previše komplikovano“ za klijente. Ljubazno sam odbio. Moje prezime je dio moje porodice, moje istorije i mog identiteta. Nisam želio da ga mijenjam da bih nekome bio prihvatljiviji.
Ipak, sve te situacije nijesu u meni stvorile gorčinu. Naprotiv, naučile su me da ljude ne mogu natjerati da promijene mišljenje raspravom, ali ih mogu natjerati da preispitaju svoje predrasude svojim radom, ponašanjem i rezultatima.
Naravno, kao musliman i kao čovjek sa Balkana, tokom života sam osjetio da pojedini ljudi imaju unaprijed stvorenu sliku o meni. Takve predrasude i danas postoje u mnogim društvima. Međutim, imao sam sreću da upoznam mnogo više ljudi koji su me prihvatili zbog onoga što jesam nego zbog toga odakle dolazim ili kako se zovem. Upravo zato vjerujem da je najbolji odgovor na predrasude biti dobar čovjek i svojim primjerom pokazati koliko su one besmislene.
#Ilhan Rebronja: Često sam čuo da pojedini političari govore kako bi Crna Gora jednog dana trebalo da postane „novi Luksemburg“. Ne znam da li će se to ostvariti, ali mislim da su, kada su birali primjer, izabrali pravu zemlju. …Sada je na njima da dokažu da su u stanju da taj cilj pretvore u stvarnost.
Luksemburg i Francuska nijesu savršeni i sigurno nije društvo koje treba slijepo kopirati. Postoje stvari koje se meni lično ne dopadaju i koje nikada ne bih želio da vidim u Crnoj Gori. Međutim, postoje i vrijednosti od kojih možemo mnogo naučiti.
Prije svega, to je sposobnost da različiti ljudi žive zajedno. Luksemburg je zemlja u kojoj se svakodnevno susreću desetine nacionalnosti, jezika i kultura. Upravo ta različitost postala je jedna od njegovih najvećih snaga, a ne slabost.
Druga stvar je odnos prema radu i mogućnostima. Imam osjećaj da država želi da ljudi uspiju i da napreduju. Naravno, ništa ne dolazi samo od sebe, ali sistem pruža priliku onima koji žele da rade.
Crna Gora je drugačija zemlja. Imamo malu populaciju, planinski reljef, mnogo udaljenih krajeva i decenijama se suočavamo sa odlaskom mladih ljudi. Uprkos tome, naša zemlja i dalje postoji zahvaljujući ljudima koji je vole i koji joj se uvijek vraćaju.
Baš zato mislim da moramo biti još više okrenuti mladima. Potrebno je da mladi osjećaju da imaju budućnost u svojoj zemlji, da mogu uspjeti svojim znanjem i radom, bez obzira na to odakle dolaze ili koga poznaju.
Evropski model nije savršen i ne treba ga bez razmišljanja kopirati. Ali otvorenost prema Evropi, investicijama, znanju i međunarodnoj saradnji jeste nešto što je Luksemburgu donijelo ogroman napredak. Vjerujem da i Crna Gora može krenuti tim putem, zadržavajući pritom svoj identitet, svoje vrijednosti i ono što je čini posebnom.
Iskreno vjerujem da Crna Gora ima potencijal da u narednim godinama postane jedna od najuspješnijih država regiona. Imamo obrazovane ljude, snažnu dijasporu i ogroman međunarodni potencijal. Ako budemo znali da okupimo sve te snage oko zajedničkog cilja, uvjeren sam da najbolje tek dolazi.
#CGDIJASAPORA: Koliko ste danas povezani sa Crnom Gorom i koliko često joj se vraćate?
#Ilhan Rebronja: Veoma sam vezan za Crnu Goru, a posebno za sjever zemlje i bihorski kraj iz kojeg potiče moja porodica. Taj osjećaj pripadnosti nikada nije nestao.
Život u Luksemburgu mi u tome mnogo pomaže. Gdje god da odem: na poslu, u prodavnici, u pošti ili u džamiji, gotovo uvijek sretnem nekoga sa naših prostora. Takvi susreti čine da se čovjek nikada ne osjeća potpuno daleko od kuće.
Veoma pažljivo pratim i sport. Kada god Crna Gora nastupa trudim se da budem uz naše reprezentacije. Nedavno sam bio u Njemačkoj na Evropskom prvenstvu u rukometu, gdje su naše „Lavice“ još jednom pokazale koliko srce može biti veće od svih prepreka. Tom prilikom imao sam priliku da razgovaram sa Đurđinom Jaukovićem, ali i sa Armellom Attingre, koja je zanimljiv primjer jednog obrnutog životnog puta: Francuskinja koja je nakon godina provedenih u Budućnosti odlučila da predstavlja Crnu Goru.
Kao veliki ljubitelj fudbala, iskreno se nadam da će i naša reprezentacija uskoro izboriti plasman na neko veliko međunarodno takmičenje. Još uvijek pamtim razočaranje iz baraža za Evropsko prvenstvo 2012. godine protiv Češke. Vjerujem da generacija koju danas kao selektor predvodi Mirko Vučinić može jednog dana ostvariti san mnogih crnogorskih navijača i odvesti našu reprezentaciju na veliku scenu. Trudim se da naše reprezentativce podržavam i van Crne Gore. Tako sam prisustvovao proslavi istorijske titule FC Atert Bissena u Luksemburgu, kluba za koji je nastupao naš Eldin Rastoder, nekadašnji reprezentativac mlađih selekcija Crne Gore. Bio je jedan od važnih članova ekipe koja je ostvarila veliki uspjeh, osvojila prvenstvo Luksemburga i izborila plasman u kvalifikacije za Ligu šampiona. Bilo mi je posebno drago da u tom istorijskom trenutku podržim jednog našeg momka.
Pratim crnogorske televizije, čitam naše portale i nastojim da budem u toku sa svim što se dešava u zemlji.
U Crnu Goru najčešće dolazim tokom ljeta, kako bih što više vremena proveo sa porodicom, ali dolazio sam i u drugim periodima kada je bilo potrebno. Danas mi je to mnogo lakše nego dok sam živio u okolini Liona. Iz Luksemburga i okoline postoje veoma dobre avio-veze prema Crnoj Gori: preko Šarlroa, Frankfurta, a tokom sezone i direktna linija kompanije Luxair za Tivat.
Posebno mi je drago što je uspostavljanje te sezonske linije podržala gospođa Fetija Kalač i Crnogorski kulturno-informativni centar u Luksemburgu. Takve inicijative imaju mnogo veći značaj nego što se na prvi pogled čini. One ne povezuju samo aerodrome, već spajaju porodice, olakšavaju dolazak dijaspore i omogućavaju da sve više ljudi upozna ljepote Crne Gore.
Vjerujem da upravo kroz takve konkretne projekte dijaspora i matična država postaju bliže jedna drugoj.
#Ilhan Rebronja: Nažalost, mislim da Crna Gora još uvijek ne koristi dovoljno potencijal svoje dijaspore. Ne želim da ovo bude politička poruka niti da zauzimam bilo čiju stranu. Govorim isključivo iz ugla čovjeka koji voli svoju zemlju i koji vjeruje da ona može mnogo više.
Ponekad imam utisak da se na dijasporu još uvijek gleda prije svega kroz nostalgiju ili doznake koje šalje svojim porodicama. Međutim, dijaspora je mnogo više od toga. Među našim ljudima širom svijeta nalaze se uspješni preduzetnici, direktori, profesori, naučnici, inženjeri, sportisti i umjetnici. To je ogromno bogatstvo znanja, iskustva i međunarodnih kontakata.
Često se zapitam koliko je prilika Crna Gora propustila. Koliko poslovnih mostova sa drugim državama nije izgrađeno? Koliko uspješnih preduzetnika danas razvija druge zemlje, a mogli su pomoći i svojoj? Koliko stručnih ljudi nikada nije dobilo priliku da svoje znanje podijeli sa državom iz koje potiču?
Isto važi i za sport. Siguran sam da postoji veliki broj mladih ljudi iz dijaspore koji iskreno vole Crnu Goru i sanjaju da jednog dana nose njen grb, ali nikada nijesu dobili priliku da budu prepoznati.
Kada pogledam pojedine druge države, vidim da su uspjele da svoju dijasporu okupe oko konkretnih projekata. Upravo zbog toga vjerujem da i Crna Gora može uraditi isto. Umjesto da dijaspora bude posmatrana sa distance, trebalo bi da postane partner u razvoju zemlje.
Uvjeren sam da će moja generacija imati važnu ulogu u tome. Približavanje Evropskoj uniji, lakša povezanost među državama i savremeni načini komunikacije omogućavaju da mladi ljudi iz dijaspore budu mnogo aktivnije uključeni nego ranije. Vjerujem da će sve više njih željeti da doprinese zemlji svog porijekla ili porijekla svojih roditelja.
Ako budemo znali da povežemo ljude dobre volje, bez obzira na to gdje žive, Crna Gora će dobiti mnogo više od finansijske pomoći. Dobiće znanje, iskustvo, ideje i prijatelje širom svijeta. Po mom mišljenju, upravo je to jedan od najvećih razvojnih potencijala naše države.
#Ilhan Rebronja: Prije svega, mislim da bi trebalo pojednostaviti administrativne procedure. Često imam utisak da se naši ljudi iz dijaspore suočavaju sa previše birokratije i komplikovanih procedura. Kada neko želi da pomogne svojoj zemlji, uloži ili pokrene neki projekat, ne bi trebalo da mu prvi utisak budu birokratija i prepreke.
Drugo, vjerujem da je vrijeme da dijasporu počnemo posmatrati kao mrežu znanja, a ne samo kao zajednicu naših ljudi u inostranstvu. Danas među nama postoje direktori velikih kompanija, uspješni preduzetnici, profesori, istraživači, ljekari, sportisti i stručnjaci u gotovo svim oblastima. To je ogroman potencijal koji Crna Gora može mnogo bolje iskoristiti.
Imamo Ministarstvo dijaspore i smatram da ono može imati još značajniju ulogu. Kulturne manifestacije i okupljanja su važni jer čuvaju naš identitet, ali vjerujem da misija može biti mnogo šira. Ministarstvo bi moglo da stvori pravu mrežu stručnjaka iz dijaspore, da povezuje ljude, pokreće zajedničke projekte i olakša razmjenu znanja između Crne Gore i naših ljudi širom svijeta.
Na kraju, vjerujem da cilj ne treba da bude samo održavanje veze sa dijasporom, već stvaranje uslova da se što više ljudi jednog dana vrati, investira ili prenese svoje iskustvo zemlji. Mnogi su otišli zato što tada nijesu imali priliku da ostanu. Danas možda ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo stvoriti uslove da buduće generacije imaju razlog da se vrate i grade Crnu Goru zajedno sa svima nama.
#CGDIJASAPORA: Šta vam najviše nedostaje iz Crne Gore kada ste daleko od nje?
#Ilhan Rebronja: Nekada mi najviše nedostaju upravo one sitnice koje drugima mogu djelovati potpuno beznačajno.
Nedostaje mi da u sedam ujutro vidim istog komšiju kako prolazi biciklom! Nedostaju mi mirisi našeg kraja. Hvala Bogu, moja majka i moja supruga nikada mi nijesu dozvolile da zaboravim koliko je naša kuhinja posebna, ali postoje ukusi koje je teško prenijeti bilo gdje drugo.
Nedostaje mi izlazak sunca uz ezan koji se čuje u daljini i budi me. Nedostaje mi prvi jutarnji razgovor uz kafu kada se okupu ljudi. To su trenuci koji izgledaju sasvim obični dok ih živite, a tek kada ste daleko shvatite koliko vrijede.
Kada pomislim na prirodu Crne Gore, imam osjećaj da mom srcu uvijek nedostaje taj pogled. Naše planine, rijeke, šume i more nešto su čemu se uvijek vraćam, makar u mislima.
Posebno pamtim 2021. godinu. Bio sam potpuno iscrpljen. Istovremeno sam radio i završavao prvu godinu master studija, a zbog pandemije tokom cijele 2020. godine nijesam uspio da odem u Crnu Goru. Tada sam možda više nego ikada osjećao koliko mi nedostaju zemlja, porodica i osjećaj pripadnosti. Na dan putovanja imao sam gotovo četrdeset stepeni temperature. Najviše sam se plašio da me neće pustiti u avion. Toliko sam dugo čekao taj trenutak da nijesam mogao ni da zamislim da ponovo ostanem daleko. A onda sam sletio u Tivat. Čim sam izašao iz aviona, imao sam osjećaj kao da je sav umor nestao. Poseban osjećaj bio je ugledati crveni natpis: „Montenegro, Crna Gora: Welcome, Dobrodošli.“ U tom trenutku znao sam da sam stigao kući. Jedino što sam tada želio bilo je da što prije stignem u Bijelo Polje.
Želio sam da ponovo prošetam Korzom, jer mi šetnja ispod crveno-zlatnih zastava uvijek izgleda ljepše od bilo koje velike svjetske avenije. Da popijem kafu sa rođacima koji tih dana dolaze iz svih krajeva Evrope i da osjetim kako grad ponovo oživi tokom Festivala bjelopoljskih tamburaša, kada je gotovo nemoguće pronaći slobodno mjesto u nekom od kafića.
Nedostaje mi džuma-namaz u Petnjici. Nedostaje mi prvi korak u more u Baru. Nedostaju mi trenuci kada se popnem stepenicama do mauzoleja na Lovćenu, kada se žičarom spustim prema Bokokotorskom zalivu ili kada gledam kako se cijeli Bihor prostire preda mnom.
Zapravo, kada me neko pita šta mi najviše nedostaje iz Crne Gore, teško mi je izdvojiti samo jednu stvar. Nedostaje mi osjećaj da sam kod kuće.
#Ilhan Rebronja: Mislim da je povratak san mnogih ljudi iz dijaspore. Uostalom, to je bila i prvobitna misija naših roditelja i djedova: otići, raditi, stvoriti nešto i jednog dana vratiti se kući.
Ne znam kada će taj trenutak doći za mene, ali vjerujem da će doći. Što sam stariji, upoznajem sve više ljudi, stičem nova iskustva i uvjeren sam da ću jednog dana moći više da doprinesem svojoj zemlji. Govorim nekoliko jezika, imao sam priliku da radim u međunarodnom okruženju i vjerujem da takva iskustva imaju vrijednost samo ako ih jednog dana podijelimo sa svojom zemljom.
Zato uvijek kažem da, ako jednog dana budem mogao biti od koristi svom narodu, biću spreman. Ne zato što mislim da mogu promijeniti svijet, već zato što smatram da svako treba dati onoliko koliko može.
Nedavno sam imao čast da budem pozvan na događaj koji je okupio predstavnike naše zajednice, crnogorske zvaničnike i prijatelje Crne Gore u Luksemburgu. Takvi susreti me posebno raduju, jer upravo kroz njih nastaju nove ideje, poznanstva i saradnje. Volio bih da u budućnosti učestvujem u još više ovakvih projekata koji povezuju Crnu Goru i dijasporu.
Postoji još jedna tema o kojoj u posljednje vrijeme mnogo razmišljam. Jedan član moje porodice u Crnoj Gori bio je žrtva teškog vršnjačkog nasilja. Sve je počelo naizgled bezazlenim sukobom među mladima, ali je vremenom preraslo u nešto mnogo ozbiljnije i ostavilo teške fizičke i psihološke posljedice. O svemu je ćutao, sve dok jedna profesorica nije primijetila povrede na njegovim rukama i odmah obavijestila nadležne. Taj trenutak pokazao je koliko je važno da odrasli obrate pažnju, reaguju na vrijeme i ne zanemaruju znakove koji mogu ukazivati na nasilje. Takve stvari se, nažalost, ne dešavaju samo u Crnoj Gori. Ima ih u Francuskoj, Luksemburgu i mnogim drugim državama. Međutim, često imam osjećaj da se o nasilju, vršnjačkom nasilju i sajber nasilju još uvijek nedovoljno govori. Mnogi mladi se plaše da progovore jer misle da će biti ismijani ili da će ih okolina smatrati slabima.
Zbog toga danas razgovaram sa ljudima koji dijele istu zabrinutost i razmišljamo kako bismo mogli doprinijeti većoj svijesti o toj temi u Crnoj Gori. Ako uspijemo pomoći makar jednom djetetu da zatraži pomoć ili jednoj porodici da na vrijeme prepozna problem, smatraću da smo uradili nešto zaista vrijedno.
Vjerujem da ljubav prema domovini nije samo u riječima, već i u spremnosti da svojim znanjem, iskustvom i vremenom pomognemo kada god možemo.
#CGDIJASAPORA: Koju biste poruku poslali crnogorskoj dijaspori širom svijeta?
#Ilhan Rebronja: Moja poruka našoj dijaspori je jednostavna.
Nas ima na hiljade širom svijeta i svi smo dio iste priče. Gdje god da živimo, i dalje smo važan dio Crne Gore. Naša dijaspora je decenijama pomagala svojoj zemlji i svojim porodicama. Danas možemo pomoći na još jedan način: svojim znanjem, iskustvom i vezama koje smo izgradili širom svijeta.
Onima koji su ostvarili uspjeh u inostranstvu poručio bih da ne zaborave one koji su ostali. Ako možemo otvoriti neka vrata, prenijeti neko iskustvo ili pomoći da se pokrene neki projekat, učinimo to. Vjerujem da će Crna Gora biti jača onda kada dijaspora bude imala još značajnije mjesto u javnom životu i kada bude ravnopravan partner u njenom razvoju.
Starijim generacijama želim da kažem jedno veliko hvala. Znam da danas nije uvijek lako krenuti na dug put do Crne Gore. Nekada je jednostavnije otići na odmor negdje drugo, a djeca i unuci često više ne dolaze kao nekada. Ali upravo ste vi bili pokretačka snaga svojih porodica. Nemojte prestati da svojoj djeci i unucima prenosite ljubav prema zemlji iz koje potičemo. Dajte im Crne Gore, koliko je god potrebno. Ispričajte im njene priče. Naučite ih našem jezikom. Povedite ih da upoznaju mjesta iz kojih su krenuli njihovi ljudi.
Mlađima koji su rođeni u dijaspori želim poručiti da ne odustaju od upoznavanja svojih korijena. Ako vam se čini da vam je Crna Gora dosadna, možda je još nijeste istinski otkrili. Budite radoznali. Povežite se sa ljudima preko društvenih mreža, putujte, upoznajte vršnjake, istražujte svaki kraj naše zemlje. Imamo ljude koji iz Argentine, Kanade ili Australije traže način da obnove vezu sa Crnom Gorom. Ako oni mogu sa drugog kraja svijeta, možemo i mi koji smo mnogo bliže.
Pred Crnom Gorom su važne godine. Evropski put donijeće nove prilike, a upravo će mladi iz dijaspore imati mogućnost da budu most između svoje zemlje i svijeta. Iskoristite tu priliku.
I nikada ne zaboravite jednu stvar: „Nigdje nebo nije plavo kao iznad Crne Gore!“
