Razgovarala: Nada Kovačević
Kada Esko Redžepagić govori o životnom uspjehu, on na prvo mjesto ne stavlja višedecenijsku karijeru, rukovodeće pozicije niti sve što je uspio da izgradi u Holandiji. Za njega je najvažnije to što su njegova djeca, Mirza i Nina, izrasla u obrazovane, samostalne i uspješne mlade ljude. Upravo u njihovim rezultatima vidi smisao svih odricanja, teških odluka i godina tokom kojih je daleko od rodnog kraja stvarao sigurniju budućnost za svoju porodicu.
Sa posebnim ponosom govori o sinu Mirzi, rođenom u Holandiji, koji je završio jedan od najzahtjevnijih master programa, povezujući fiziku, matematiku, hemiju i vještačku inteligenciju. Od približno 40 studenata koji su započeli program, diplomiralo ih je samo sedmoro. Iako je odrastao daleko od Crne Gore, Mirza odlično govori crnogorski jezik, redovno dolazi u zavičaj svojih roditelja i sa ponosom čuva porodične korijene. Esko je jednako ponosan i na kćerku Ninu, koja privodi kraju studije pedagogije i takođe je snažno vezana za Berane i Plav.
Iza tog roditeljskog ponosa nalazi se životni put ispunjen velikim iskušenjima. Esko je 1995. godine, kao student četvrte godine Šumarskog fakulteta u Beogradu, napustio tadašnju Jugoslaviju nakon upozorenja da bi mogao biti poslat na ratište. U jednom danu spakovao je kofer i krenuo u neizvjesnost, ne sluteći da će ga put, preko Njemačke i izbjegličkog kampa, odvesti u Holandiju.
Tamo ga nije dočekao lagodan život. Gotovo tri i po godine čekao je boravišne papire, radio teške poslove, učio jezik i iznova gradio obrazovanje i karijeru. Prošao je put od građevine, logistike i drvne industrije do menadžerskih poslova i rada u obrazovanju. Danas svoje znanje, iskustvo i široku mrežu poslovnih kontakata koristi kako bi mladima pronašao stručnu praksu i zaposlenje.
Ipak, poslije svega što je ostvario, Esko kaže da mu najveće zadovoljstvo ne donose funkcije ni materijalno bogatstvo. Njegova najveća životna investicija bila su djeca, a njihov uspjeh najvrednija je potvrda da su godine borbe i odricanja imale smisla.
– Čovjek može otići na kraj svijeta, postići najveće karijere i živjeti u najuređenijim društvima, ali nikada ne smije zaboraviti ko je i odakle je krenuo. Meni je moj rodni kraj uvijek u srcu, a sa ponosom mogu reći da se korijeni Redžepagića iz Plava nastavljaju i u Holandiji.
Sve ono što sam postigao za ovih 28 godina rada i sve ono što moj sin i kćerka danas postižu u oblasti vještačke inteligencije i moderne nauke, izraslo je iz tog našeg plavskog korijena. Ponosan sam što naša porodična loza u srcu Evrope s ponosom nosi ime i tradiciju svojih predaka. Sistemi i države se mijenjaju, ali vaspitanje iz kuće i ponos na svoje porijeklo ostaju zauvijek.
Kao roditelj, svojoj djeci danas ne moram ostavljati materijalna carstva, jer ono najvažnije – svoje znanje, karijere i stabilne puteve – sve su sami izgradili. Moja jedina želja i poruka za njih jeste da ih sreća prati na tom putu. Često im ponavljam da je sreća u malim stvarima i da je ona tu svakodnevno oko nas. Dok god ostanu jednostavni ljudi koji znaju uživati u sitnicama i čuvati unutrašnji mir, ja ću biti najsretniji i najbogatiji čovjek na svijetu – poručuje Redžepagić za portal #CGDIJASPORA.
#CGDIJASPORA: Kada ste napustili Crnu Goru i otišli u inostranstvo?
#Esko Redžepagić: U Holandiju sam došao 1995. godine. Moj sin Mirza je rođen ovdje, 2000. godine. Ja sam iz Berana, tamo sam odrastao. Presudni su bili rat na Balkanu i pozivi za odlazak na front. Studirao sam Šumarski fakultet u Beogradu. Jednog dana dekan me je pozvao iz amfiteatra i rekao mi da dođem u njegovu kancelariju. Bio je veliki prijatelj sa mojim pokojnim ocem i svoj doktorat je radio kod njega.
Rekao mi je: „Esko, tvoj brat je poslao dvije hiljade njemačkih maraka. Treba da ideš odavde. Sprema se da te pošalju na front.“ Znao je i da sam tokom vojnog roka radio u logistici, u centru za vazdušno osmatranje i javljanje. Vozio sam kamion ZIL i radio kao vezista, pa je i to vjerovatno bio razlog zbog kojeg sam mogao biti među onima koje bi poslali. U jednom danu sam spakovao kofer i otišao. Putovao sam preko Mađarske i drugih zemalja, mijenjao prevoz i oslanjao se na ljude koji su tada organizovali takve prelaske. Sve je bilo neizvjesno: nekome date novac, pa vam kaže da ćete krenuti danas, zatim sjutra. Ipak, nakon otprilike sedam dana uspio sam da pređem put.
#CGDIJASPORA: Jeste li odmah stigli u Holandiju?
#Esko Redžepagić: Ne. Najprije sam otišao kod tetke i tetka u Njemačku. Živjeli su u Herneu, nedaleko od Bohuma, i imali su restoran. Rekli su mi da dođem kod njih, da budem tu dok ne vidimo šta će se dogoditi i kako dalje. Ostao sam oko tri mjeseca i radio u restoranu. U jednom trenutku sam im rekao da nijesam za to učio školu i da moram pronaći neki drugi put. Počeo sam da se raspitujem, a Holandija mi je ostala u sjećanju još od 1988. godine, kada sam bio student i kada je holandska reprezentacija postala prvak Evrope. To je bila zlatna generacija – Rud Gulit, Marko van Basten, Frank Rajkard. Kao student sam pratio prvenstvo i Holandija mi je od tada bila zanimljiva. Njemačka i Holandija se graniče i odlučio sam da pokušam. Tako sam stigao u Holandiju i počeo od nule. Prva noć u izbjegličkom kampu.
#CGDIJASPORA: Kako pamtite prvi susret sa Holandijom?
#Esko Redžepagić: Prvu noć sam proveo u izbjegličkom kampu i takvo iskustvo ne bih poželio nikome. Bilo nas je više od dvije hiljade, ljudi sa svih strana svijeta. Dođete umorni, uplašeni i ne znate šta vas čeka, a onda vam neko objašnjava i najosnovnije stvari – gdje je toalet i kako se koristi. U tom trenutku ne znate šta vam je teže: ono iz čega ste pobjegli ili osjećaj da ste stigli negdje gdje ste izgubili kontrolu nad sopstvenim životom. Ipak, imam sposobnost da u teškim situacijama zastanem i vratim sebe, kako kažem, na fabrička podešavanja. Rekao sam sebi: „Čekaj, ovdje su ljudi iz Somalije i mnogih drugih zemalja, sa potpuno različitim životnim iskustvima. Oni koji vode kamp vjerovatno moraju svima da objasne ista pravila.“ Kada tako postavite stvari, bude vam lakše da razumijete situaciju. Ali bilo je veoma teško.
#CGDIJASPORA: Kako ste se prilagodili životu u Holandiji i došli do prvog posla?
#Esko Redžepagić: Kada sam se prijavio, rekao sam da dolazim iz Crne Gore. U to vrijeme su ljudi iz Bosne lakše dobijali status, pa su se mnogi koji su dolazili sa prostora bivše Jugoslavije prijavljivali kao da su iz Bosne. Ja to nijesam htio. Rekao sam da sam iz Crne Gore i da sam na to ponosan. Nijesam želio da sjutra ni ja ni moja porodica imamo problem na granici ili u bilo kojoj drugoj situaciji zato što sam dao netačne podatke. Zbog toga je moj dosije gotovo tri godine stajao u fioci, jer u Crnoj Gori zvanično nije bilo rata. Na boravišni status čekao sam skoro tri i po godine. Dok nemate boravak u Holandiji, mogućnosti su vam veoma ograničene. Ne možete normalno da se školujete niti da radite. Tražio sam načine da zaradim, pa sam odlazio u Njemačku i radio na građevini. Tako sam skupljao novac i ulagao ga u učenje jezika, jer sam znao da moram postaviti neki cilj i napraviti prvi korak. To je bilo prije više od trideset godina. U jednom trenutku su, uz pomoć advokata, ljudi iz Crne Gore i Sandžaka počeli da dobijaju statuse. Advokat nam je objasnio da postoji mogućnost da se pozovemo na određene slučajeve i tražio je ozbiljan novac za postupak. Danas se više i ne sjećam tačnog iznosa, ali znam koliko nam je tada sve to bilo teško. Kada sam konačno dobio papire, ušao sam u redovnu proceduru, kao i svi drugi građani. Tada sam počeo ozbiljno da tražim posao.
#CGDIJASPORA: Jeste li pokušali da nastavite u oblasti šumarstva?
#Esko Redžepagić: Naravno, ali su mi objasnili da u Holandiji nema mnogo prostora za posao u struci koju sam započeo i da moram da se prilagodim. Rekao sam sebi: „Hajde da vidimo šta mogu da uradim.“ Na Slobodnom univerzitetu u Amsterdamu, učio sam holandski jezik i položio državni ispit. Kroz kontakte sa ljudima na univerzitetu savjetovali su mi da se usmjerim ka logistici i menadžmentu. O toj oblasti tada nijesam znao mnogo, ali sam znao da moram steći obrazovanje koje će mi omogućiti da radim. Završio sam školovanje za menadžera logistike. Nakon toga sam se zaposlio u TNT-u, kompaniji za brzu dostavu koja je tada bila veoma značajna na evropskom tržištu. Radio sam u firmi koja je organizovala logistiku i nabavku za bolnice, između ostalog i isporuku infuzionih rastvora. To je bio moj prvi ozbiljan posao u Holandiji.
#CGDIJASPORA: Da li je tada život konačno postao stabilniji?
#Esko Redžepagić: Jeste. Tu sam pronašao sigurnost i ostao devet godina. Napredovao sam, učio i preuzimao sve veću odgovornost. U tom periodu se gradila i moja porodica, rodio mi se sin Mirza i kćerka Nina. Ipak, nijesam odustajao od želje da ponovo radim nešto povezano sa drvetom. Pronašao sam firmu udaljenu oko 50 kilometara od mjesta u kojem sam živio. Bavila se proizvodnjom drvenih vrata sa aluminijumskim elementima, posebno protivpožarnih vrata. To je bila prava fabrika i tu sam pronašao određenu satisfakciju, jer sam ponovo radio sa drvetom. Radio sam u nabavci i kao menadžer zaliha. Taj posao mi je otvorio nove mogućnosti. Mnogo sam putovao i kroz firmu upoznao veliki broj ljudi. Sa tim vratima izašli smo i na strana tržišta. U periodu od približno 2008. do 2012. godine, preko jedne firme iz Zagreba, radili smo dobre poslove u Dubaiju i Abu Dabiju. Zbog toga sam često putovao.
#CGDIJASPORA: Rekli ste da nijesu svi životni periodi bili laki. Šta se dogodilo 2013. godine?
#Esko Redžepagić: To je bila najteža godina. Zbog posla i putovanja mnogo sam zapostavio porodicu, pa je došlo do bračne krize. Jasmina, majka Nine i Mirze, veoma je dobra osoba. Pokušavali smo da spasimo brak, išli smo i na partnersku terapiju, ali nijesmo uspjeli da se ponovo pronađemo. Odlučili smo da se razvedemo. Takvi su životni putevi. Ne možete istovremeno imati karijeru, putovanja i sve drugo, a da porodica ne osjeti kada nijeste dovoljno prisutni. To me je veoma slomilo. Imali smo dvoje djece i moja prva briga bila je da oni budu sigurni. Izašao sam iz kuće i njima ostavio sve. Kod advokata sam rekao da želim sporazuman razvod, bez sukoba. Znao sam da je Jasmina dobra majka i da su djeca uz nju bezbjedna. Advokati su me upozoravali da ću takvom odlukom izgubiti mnogo od onoga što sam godinama stvarao, uključujući dio finansijske i penzijske sigurnosti. Ja sam znao ko sam, šta želim i da jedno od nas mora da izađe iz kuće. Odlučio sam da to budem ja.
#CGDIJASPORA: Jeste li tada napustili grad u kojem ste živjeli?
#Esko Redžepagić: Ne. Živjeli smo u Najmegenu i ostao sam u istom gradu, samo u drugom naselju. Bilo mi je važno da budem blizu djece. Razvod me je toliko pogodio da oko godinu i po nijesam mogao normalno da radim. Emotivno sam bio potpuno slomljen. Porodicu sam doživljavao kao svetinju, tako smo vaspitavani. Gotovo nijesam imao snage ni majci da kažem da ću se razvesti, jer se do tada niko u našoj porodici nije razveo. Ipak, shvatio sam da moram pokušati da sačuvam djecu, sebe i Jasminu. Godinu i po sam preispitivao zbog čega se nešto dogodilo i šta je moglo biti drugačije. Ali vrijeme ne možete vratiti. Mnoge stvari možete popraviti, ali vrijeme koje je prošlo više nije u vašim rukama. Kaže se da vrijeme liječi i zaista, poslije određenog perioda, pronađete snagu da ustanete i kažete: „Život ide dalje.“
#CGDIJASPORA: Ko vam je najviše pomogao da ponovo stanete na noge?
#Esko Redžepagić: Mnogo su mi pomogle firme u kojima sam radio – i finansijski i moralno. Ljudi iz kompanije su mi rekli: „Ti si radio za nas, a sada je vrijeme da mi radimo za tebe.“ To nikada neću zaboraviti. Tada sam shvatio da ljudi koji imaju mnogo često umiju da budu veoma jednostavni i spremni da pomognu. Naučite lekcije kroz ono što vam se dogodi. Nekada pomislim da sam morao da prođem kroz sve to kako bih danas bio čovjek kakav jesam. Kasnije sam devet godina vodio jednu firmu i učestvovao u njenom osnivanju i razvoju. Vlasnik je imao ogromno povjerenje u mene. Imao je dvojicu sinova, ali je meni povjeravao gotovo sve što se odnosilo na posao. To je za mene bila velika odgovornost, ali i potvrda da sam ponovo izgradio sebe.
#CGDIJASPORA: U vaš život je potom ušla Ingrid. Kako je izgledao taj novi početak?
#Esko Redžepagić: U jednom trenutku pojavila se Ingrid. Četiri godine smo praktično živjeli „vezu na točkovima“. Ona je gotovo svakodnevno prelazila između 75 i 80 kilometara u jednom pravcu da bi bila kod mene, a onda bi sjutradan ponovo odlazila kući i na posao. Poslije tri ili četiri godine odlučili smo da pređem da živim kod nje. Razgovarali smo o tome šta ću raditi. Rekao sam joj da iza sebe ostavljam veoma dobar posao, a ona mi je odgovorila: „Koliko te poznajem, tebi su vrata svuda otvorena.“ Pronašla mi je nekoliko konkursa na koje bih mogao da se prijavim. Konkurisao sam za posao u školi, položio stručni dio koji je bio potreban i otišao na razgovor. Već nakon prvog intervjua rekli su mi da žele da radim sa njima. Ispričao sam im svoju životnu priču otvoreno, slično kao što je sada pričam vama. Rekao sam da sam imao ogromne padove i uspone, ali da sam konačno pronašao mir. Objasnio sam da želim posao na kojem ću svoje znanje i iskustvo podijeliti sa mladim ljudima. Ponudio sam im čak da tri mjeseca radim bez naknade, samo da pokažem šta mogu. To nije bilo potrebno – dali su mi priliku.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bavite u obrazovanju?
#Esko Redžepagić: Posljednjih šest godina radim u obrazovanju, a imam i svoju firmu. Kod mene dolaze srednjoškolci koji ne nastavljaju studije. Pomažem im da pronađu stručnu praksu, stažiranje, a nekima i pravo zaposlenje. Tokom godina sam stvorio veliku mrežu poslovnih ljudi i kompanija. Poznajem tržište, znam kome je potreban mladi radnik i gdje bi se neko mogao najbolje uklopiti. U Holandiji postoje i programi kroz koje kompanije mogu dobiti određene podsticaje kada mladima omoguće praksu ili posao. Kada se sve dobro poveže, to je situacija u kojoj svi dobijaju: mlada osoba dobije šansu i perspektivu, firma dobije radnika i podršku, a škola vidi konkretan rezultat. Mislim da sam na taj dio karijere najponosniji. U posljednjih pet ili šest godina stekao sam veliko povjerenje kolektiva i kolega. Govore mi da niko prije nije napravio ono što sam uspio za tri ili četiri godine – toliko veza sa kompanijama i toliko poslovnih prijateljstava. Najvažnije je što je mnogo mladih ljudi dobilo, kako mi kažemo, hljeb u ruke. Taj posao je pristojno plaćen, ali novac nije njegov najvažniji dio. Često razgovaram sa Mirzom i njegovom djevojkom Lisom i kažem im: najvažnije je kada ujutro ustanete i sa energijom krenete na posao. Još je ljepše kada se vratite umorni, ali znate da vam je dan imao smisla i da ste za nekoga uradili nešto dobro.
#CGDIJASPORA: Šta danas smatrate svojim najvećim uspjehom?
#Esko Redžepagić: Živim mirno i skromno, u harmoniji. Najsrećniji sam jer su Mirza i Nina izašli na pravi put. Moje najvažnije materijalne investicije bile su, zapravo, ulaganja u njihovo obrazovanje i budućnost. Nije uvijek bilo lako. Odrekao sam se mnogih stvari, ali mi je cilj bio da oni uspiju. Posebno sam ponosan na Mirzu, koji je imao san da završi jedan od najprestižnijih i najzahtjevnijih master programa. Na početku ih je u grupi bilo oko 40, a samo sedmoro je diplomiralo. Kada kao roditelj vidite takav rezultat, znate da je svako odricanje imalo smisla.
#CGDIJASPORA: Mirza, kada ste završili master studije?
#Mirza Redžepagić: Završio sam krajem jula ove godine. Master je trajao dvije godine, a počeo sam u septembru 2024. godine. Prije toga sam završio osnovne studije hemije. Nakon bachelor studija radio sam u laboratoriji, u oblasti organske hemije. Ipak, shvatio sam da u tome ne vidim svoju dugoročnu budućnost i da me više privlači spoj različitih naučnih disciplina. Tokom perioda korone počeo sam još više da se interesujem za fiziku, matematiku i vještačku inteligenciju. Zato sam na masteru pokušao da povežem fiziku i matematiku sa znanjem iz hemije i sa vještačkom inteligencijom. Pratio sam sve predmete koje sam mogao da uklopim u taj pravac i završio ono što sam zacrtao.
#CGDIJASPORA: Master je završen. Da li već imate poslovnih ponuda?
#Mirza Redžepagić: Ponuda ima. Sada je na meni da odlučim gdje želim da idem, šta želim da radim i na kojem mjestu mogu da ostvarim najveći uticaj. Najviše bih volio da radim nešto što povezuje fiziku i vještačku inteligenciju, jer je to oblast koja je još nova i izuzetno zanimljiva. Kada se danas govori o vještačkoj inteligenciji, većina ljudi prvo pomisli na tekst ili slike. Međutim, unošenje zakona fizike u te modele i njihovo povezivanje sa vještačkom inteligencijom mnogo je složenije. Upravo zbog toga me ta oblast privlači – mnogo toga tek treba otkriti i razviti.
#CGDIJASPORA: Koje kompanije imaju mogućnost da rade takve projekte na najvišem nivou?
#Mirza Redžepagić: To su, na primjer, kompanije poput Nvidije ili Microsofta, koje imaju tehnologiju, znanje i resurse da razvijaju veoma složene modele. Naravno, nijesu samo velike kompanije zanimljive. Važno mi je da posao bude povezan sa onim što volim i da postoji prostor za istraživanje i razvoj.
#CGDIJASPORA: Da li želite da ostanete u Holandiji ili biste prihvatili posao u drugoj zemlji?
#Mirza Redžepagić: Rado bih ostao u Holandiji, ali nijesam zatvoren za druge mogućnosti. Ako se u nekoj drugoj zemlji pojavi prilika da se bavim upravo onim što volim, razmotrio bih je. Moj cilj je da nastavim putem koji sam izabrao i da se profesionalno razvijam u oblasti koja me stvarno zanima.
#CGDIJASPORA: Rođeni ste u Holandiji, ali veoma dobro govorite crnogorski jezik. Čija je to zasluga?
#Mirza Redžepagić: To je zajednička zasluga oca i majke. U kući se stalno govorio naš, crnogorski jezik i roditelji su insistirali da ga učimo i koristimo. Danas se okolnosti pomalo mijenjaju. Svi oko nas govore holandski, Ingrid govori holandski, kao i moja djevojka Lisa, pa se i porodični razgovori ponekad prirodno prebace na holandski. Tada osjetim da crnogorski treba svjesno čuvati i koristiti. Ipak, veoma mi je važan i drago mi je što mogu da razgovaram na jeziku svojih roditelja i porodice.
#CGDIJASPORA: Esko, jeste li svih ovih godina redovno dolazili u Crnu Goru?
#Mirza Redžepagić: Jesmo. U posljednjih četiri ili pet godina dolazim u Berane po dva ili tri puta godišnje. U školstvu imamo više od 12 nedjelja odmora tokom godine i to je bio jedan od razloga da pređem u obrazovanje. Kada čovjek dođe u određene godine i ostvari neki profesionalni vrhunac, počne više da razmišlja i o tome kako da sačuva sebe i provede vrijeme sa ljudima koje voli. Ingrid mi je rekla da bi narednih desetak ili petnaest godina trebalo da malo smanjim tempo i sačuvam energiju. Poslušao sam je. Stan u Beranama smo prodali, ali svake godine boravimo u Plavu i redovno obilazimo porodicu i prijatelje. Moja djeca vole Crnu Goru. Ove godine smo proveli oko tri nedjelje tamo, išli u Plav, Berane i druga mjesta, bili sa rodbinom i prijateljima. Lisa ima svoje naloge na društvenim mrežama i sa zadovoljstvom pokazuje da ima momka iz Crne Gore. Snimala je naše boravke, prirodu, porodične susrete i mjesta koja smo posjećivali. Mirza i Nina osjećaju pripadnost porodici Redžepagić i našim korijenima. Posebno mi je zanimljivo koliko se Nina vezala za tu priču.
#CGDIJASPORA: Na koji način Nina čuva vezu sa porodičnim porijeklom?
#Esko Redžepagić: Kada smo jednom išli prema Plavu i prošli pored znaka na kojoj piše Kula Redžepagića za 6 kilometara, Nina je odmah rekla: „Stani, stani, tata!“ Fotografisala je znak pored puta, a kasnije je u srednjoj školi napravila čitavu priču o Kuli Redžepagića. Istraživala je preko interneta i sa velikim ponosom govorila: „Ovo je naše, mi smo stara begovska porodica iz Plava.“ Dešavalo se i da nas na granici, kada vide prezime, pitaju u kakvom smo srodstvu sa drugim Redžepagićima. Nina se tada našali da se i policija interesuje za našu porodicu. Takve male situacije djeci ostaju u sjećanju i dodatno ih povezuju sa porijeklom.
#Esko Redžepagić: Moj otac Džavid bio je dva puta biran za delegata, odnosno poslanika u Skupštini Crne Gore. Bio je i delegat u Saveznoj skupštini Jugoslavije, gdje je odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vijencem. Na njegov rad i doprinos uvijek smo gledali sa velikim poštovanjem i ponosom. I to je važan dio porodične istorije koju želimo da sačuvamo i prenesemo svojoj djeci.
#CGDIJASPORA: Čime se Nina bavi?
#Esko Redžepagić: Nina završava fakultet i trebalo bi da diplomira u aprilu ili maju naredne godine. Studira pedagogiju, sa usmjerenjem ka istraživačkom radu. I na nju sam veoma ponosan.
#Esko Redžepagić: Naravno. Miško je bio bliski rođak moje majke. Tu su i Vanja, Orle i Diana. Sa Dijanom smo se čuli prije samo nekoliko sati, a u kontaktu smo i sa Vanjom. Nina Redžepagić, koja ima agenciju za odnose s javnošću, Orletova je kćerka. Poznajem je još od djetinjstva. Sretali smo se i kada je poslovno bila u Beranama i Plavu. Sa pokojnim Miškom, Jusufom, imao sam lijepo i blisko prijateljstvo dok god je dolazio u naše krajeve. Iako sam trideset godina vani, trudim se da svake godine vidim rodbinu i ljude sa kojima sam odrastao.
#Esko Redžepagić: Dijaspora iskreno voli Crnu Goru. Teško je nekome ko nije otišao objasniti kakva je to nostalgija i koliko jaka može biti ljubav prema zemlji, gradu, mahali, jeziku i ljudima. Kada odete, steknete drugačiju sliku o životu. Shvatite da novac i materijalne stvari nijesu sve. Nedostaju vam ljudi, bliskost i osjećaj da pripadate mjestu na kojem ste odrasli. Svi smo mi ponijeli nešto iz Berana i Crne Gore. Mnogi iz mog društva uspjeli su u životu i ostali u raznim gradovima i državama, ali nas i dalje povezuju ista sjećanja i iste vrijednosti.
#CGDIJASPORA: Često pominjete prijatelje iz Berana. Koliko su vam ta prijateljstva važna?
#Esko Redžepagić: Ona su mi među najvažnijim stvarima u životu. Posebno mjesto među njima ima moj prijatelj Goran Savović, uspješni ugostitelj iz Berana, sa kojim prijateljstvo njegujem već punih 50 godina. Kod njega se i danas često okupljamo, pa su ti susreti za mene potvrda da pravo prijateljstvo ne poznaje ni vrijeme ni udaljenost.
Tu je i moja drugarica Zorica Bjeloica, koja je posebno doputovala iz Beograda kako bi na vjenčanju Ingrid i mene otpjevala pjesmu „Vjeruj u ljubav“. Taj njen gest za nas je imao posebno značenje i ostao nam je u najljepšem sjećanju.
Tu su i Velibor, Boris i mnogi drugi ljudi sa kojima sam odrastao. Sa Sanjom Pantović sam prijatelj više od trideset godina; ona je javna tužiteljka u Srbiji. Mira Bojović je u Beranama izgradila karijeru u obrazovanju, a poznajem je još od trećeg razreda osnovne škole. Tu je i Lolo Kastratović, advokat u Podgorici, kao i Amer i Vildan Ramusović. Jasmina, majka Mirze i Nine, takođe je iz porodice Ramusović. U kontaktu sam i sa Nelom Martinović Ričević i brojnim ljudima iz naše generacije.
Kada se okupimo, vidite da su to ostvareni i pristojni ljudi, neopterećeni podjelama i nacionalizmom. Odrasli smo u vremenu kada su se cijenili druženje, solidarnost i prijateljstvo. Trudimo se da se sastajemo svake godine. Što sam stariji i što moja djeca više odrastaju, sve jasnije vidim koliko su takve veze dragocjene. Čovjek tokom života ima mnogo poznanika, ali se ona najdublja prijateljstva često stvaraju u osnovnoj i srednjoj školi. Ako uspijete da ih sačuvate trideset, četrdeset ili čak 50 godina, onda ste sačuvali nešto zaista neprocjenjivo.
#CGDIJASPORA: Kada danas pogledate put od Berana do Holandije, šta vam je najvažnija životna poruka?
#Esko Redžepagić: Život vas može oboriti, ali čovjek mora pronaći snagu da ustane. Imao sam teške padove, ali i velike uspone. Naučio sam da karijera i materijalno nijesu dovoljni ako nemate mir, porodicu, prijatelje i osjećaj da ono što radite koristi nekome. Ponosan sam na Mirzu i Ninu, na posao koji danas radim i na mlade ljude kojima sam pomogao da pronađu svoje mjesto. Ponosan sam i na to što, poslije toliko godina u Holandiji, nijesmo zaboravili ko smo i odakle smo. Kada ujutro krenete na posao sa energijom, a uveče se vratite umorni, ali znate da ste nekome pomogli – to je dobar dan. Kada djeca izrastu u dobre i obrazovane ljude, to je najveći uspjeh. A kada poslije trideset godina možete da se vratite u Berane i Plav, zagrlite prijatelje i nastavite razgovor kao da nijeste ni odlazili – onda znate da udaljenost nije prekinula ono što je zaista važno.
