Razgovarala: Nada Kovačević
Kada je 21. novembra 1991. godine ušao u avion u Sarajevu, Denis Omeragić nije mogao znati da zatvara jedno poglavlje života zauvijek. Bio je to posljednji civilni avion koji je napustio Sarajevo, a na aerodromu je posljednji put vidio majku. Ona je umrla tri godine kasnije, dok je rat još trajao, a Denis nije mogao da se vrati ni na njenu sahranu. Taj rastanak, kako danas kaže, ostao je rana koju ni vrijeme, ni uspjeh, ni hiljade pređenih kilometara nijesu mogli izbrisati.
U Švedsku je stigao kao izbjeglica, gotovo sam, bez jasnog plana i bez sigurnosti šta donosi sjutrašnji dan. Tri mjeseca koja je prvobitno namjeravao da provede tamo pretvorila su se u 35 godina. Od izbjegličkog kampa i učenja jezika stigao je do samog vrha jedne od najvećih švedskih industrijskih kompanija – vodio je proizvodnju u desetinama fabrika širom svijeta, a danas je generalni direktor moderne fabrike u Kalmaru.
Ipak, kada govori o onome što mu je najvažnije, Denis se ne vraća velikim fabrikama, poslovnim funkcijama niti titulama. Vraća se Gusinju, familiji koji su ga dočekali nakon godina odsustva i osjećaju da, bez obzira gdje čovjek uspije, postoji mjesto kojem se uvijek vraća. Danas u Gusinje dolazi više puta godišnje i već razmišlja da nakon penzije upravo tamo provodi veći dio vremena.
Za portal #CGDijaspora Denis Omeragić govori o odlasku koji je promijenio njegov život, posljednjem susretu sa majkom, godinama provedenim u izbjeglištvu, uspjehu u Švedskoj, porodici, Gusinju, ali i o tome šta Crna Gora može naučiti od zemlje u kojoj je izgradio karijeru.
#CGDIJASPORA: Počnimo od početka. Kako je izgledao vaš odlazak iz Crne Gore?
#Denis Omeragić: Iz Crne Gore sam otišao 1991. godine. Osnovnu skolu sam zavrsio u Gusinju, zatim dva razreda srednje škole završio sam u Plavu, a zatim elektrotehničku u Banjaluci. Vratio sam se u Podgoricu i upisao fakultet, i tada je počeo rat. Tada se pričalo hoće li biti, neće li biti, a počelo je u Dubrovniku, u septembar-oktombar 1991. Trebalo je da idem u vojsku, pa sam krajem godine otišao.
Poletio sam 21. novembra iz Sarajeva. To je bio posljednji civilni avion koji je napustio Sarajevo. Tada su nas neko vrijeme držali na aerodromu. Tada nijesam znao, saznao sam tek kasnije, da tu zadnji put vidim mamu.
#CGDIJASPORA: Šta se dogodilo poslije toga?
#Denis Omeragić: Majka mi je umrla 1994. godine, a ja nijesam mogao da odem na sahranu. Tada je bio rat, ja nijesam odslužio vojsku i nijesam smio da se vratim. Prvi put sam došao u Gusinje tek 1996.
Bilo je veoma teško. Kad sam došao, očekivao sam da ću negdje vidjeti majku. Svi mi koji smo otišli, nekoga smo izgubili, a nijesmo mogli da budemo uz njih. Danas je sve mnogo lakše, ima Vibera i WhatsAppa. Tada toga nije bilo. Prvi mobilni telefon kupio sam 1995, a na njega nijesi mogao čak ni SMS da pošalješ.
#CGDIJASPORA: Ko vas je dočekao u Gusinju te 1996. godine?
#Denis Omeragić: Dočekali su me otac i brat. Brat je tada upravo bio završio medicinu i te godine počeo da radi kao ljekar. Danas je ljekar specijalista u Beranama/Gusinju. Dosta je nedostajalo, dosta godina je prošlo. Te 1996. i 1997. narod je počeo da dolazi u Gusinje, uglavnom iz Bosne. ”Amerikanci” nijesu mogli, oni su čekali papire. Mi iz Evrope koji smo sredili papire mogli smo.
#CGDIJASPORA: Zašto baš Švedska?
#Denis Omeragić: To je igra slučaja, to je sudbina. Rat je počeo, ja sam upisao fakultet. Trebalo je navodno da se vratim u Njemačku, u Minhen, na posao koji počinje u martu 1992, i da u Švedskoj budem samo tri mjeseca. Da radim na nekoj baušteli. Šta sam ja tada znao šta je bauštela.
Međutim, ta tri mjeseca traju i danas. Prošlo je 35 godina. U Njemačku se nikad nijesam vratio, a ni firma nije opstala. Propala je, niko mi se nikad nije javio.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš dolazak? Jeste li imali koga?
#Denis Omeragić: Došao sam kao izbjeglica. Bio je jedan Gusinjanin, Abedin Bektešević Bido, kod njega sam bio možda tri-četiri dana, a onda sam se prijavio i završio u izbjegličkom kampu. Od tog trenutka sam, manje-više, bio sam. Bilo je to 27. novembra 1991. Dobro se sjećam tog datuma, kako da ga zaboravim.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao put od kampa do prvog posla?
#Denis Omeragić: Nije bilo kuda nazad. Rat je učinio svoje i ta opcija je bila zatvorena. Skoro cijelo moje društvo iz Gusinja, moji najbolji drugovi iz djetinjstva, otišli su u Ameriku, u Njujork. Bukvalno je cijelo društvo napustilo Gusinje, jer devedesetih nije bilo nikakve perspektive. Pa sam i ja mislio da idem u Ameriku.
Odmah sam počeo da učim jezik, igrao sam fudbal, čak i drugu diviziju u Švedskoj. 1993 sam dobio papire. Upisao sam visu masinsku (masinski inzinjer). Državljanstvo sam dobio 1995. U maju iste godine dobio sam posao u Atlas Copcu, jednoj od najjačih švedskih kompanija na danasnjoj berzi. Skoro 32 godine radim i manje vise istoj kompaniji, ona se 2018. podijelila na Atlas Copco i Epiroc, ali vlasnik je ostao isti. Od 2018 ja radim u Epirocu, firma koja zaposljava 21 000 radnika u cijelom svjetu.
Kasnije, kad kreneš i vidiš Evropu, Amerika te više ne vuče. Ipak sam 2024. godine cijelu godinu radio u Americi.
#CGDIJASPORA: Koliko ste daleko stigli u kompaniji?
#Denis Omeragić: Bio sam direktor globalne proizvodnje za 26 fabrika u svijetu: u Južnoj Koreji, Kini, Južnoj Africi, dvije u Indiji, dvije u Kanadi, dvije u Njemackoj 12 u Americi. Epiroc ukupno ima 40 fabrika, a od tih 26, osamnaest direktora izvještavalo je direktno meni, a šest indirektno. Tri mjeseca sam radio u Indiji, a skoro dvije godine, sve do korone, vodio sam ogromnu fabriku u Esenu, u Njemačkoj, od 25 hiljada kvadratnih metara. Tamo sam živio, a kući sam dolazio svake druge nedjelje za vikend.
Nakon korone vratio sam se na poziciju direktora globalne proizvodnje. Prvo sam dobio sedam fabrika, pa još šest. A onda smo, igrom slučaja, kupili Stanley u Americi, sa 11 fabrika, i dobio sam poziciju menadžera za globalnu integraciju.
#CGDIJASPORA: Kako je nastala nova fabrika u Kalmaru?
#Denis Omeragić: Dok sam bio sef fabrike u Njemačkoj, nijesmo bili vlasnici zgrade, a vlasnik je rekao da do 2027. moramo da potražimo drugo mjesto. Ja sam tada počeo da tražim gdje da se preselimo. Kod nas u Kalmaru već je postojala manja fabrika, pa smo odlučili da gradimo novu. Predstavio sam to prvo generalnoj direktorici Epiroca, a onda smo zajedno predstavili upravnom odboru, jer je to bila ogromna investicija, masa miliona. Jer je u toj selidbi iz Essena tebalo i napraviti novu fabriku u Kalmar od 8 100 kvm.
Od početka 2025. godine ja sam generalni direktor te fabrike. Proizvodimo hidraulicne čekiće koji se stavljaju na bagere i lome stijene i uglavnom se upotrebljavaju u rudarstvu i pri izgradnji puteva i slicno. Izmecu ostalih cekica proizvdimo i najveći hidraulicni čekić na svijetu, težak čak deset tona. Nedavno smo imali svečano otvaranje fabrike. Bilo je baš sjajno, odlicna atmosfera uz prisustvo lokalnih nekoliko drzavnika. Fabrika je izuzetno moderna.
Kalmar je na jugu Švedske, odmah uz more. Kod nas je danas bilo 18 stepeni. Snijega ovdje rijetko ima.
#CGDIJASPORA: Imate li porodicu?
#Denis Omeragić: Oženio sam se 1993. godine i od tada sam u braku. Imam kćerku od 30 godina, rođena je u Švedskoj, a ne u Gusinju. Ali ponosna je što je Crnogorka. Radi u našoj kompaniji, kao šefica nabavke. Počela je da radi prije nego što sam ja postao generalni direktor, jer da nije, ne bih joj ja mogao dati posao, to bi bio nepotizam. Ona je već sedam godina u kompaniji.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru?
#Denis Omeragić: Idem u Gusinje svake godine. Imam kuću tamo. Sad, otkako postoji direktna linija do Podgorice, idem po pet-šest puta godišnje. Zadnjih pet godina puno sam poslovno putovao po svijetu i nijesam imao vremena da idem vise od jednom godisnje za CG. Sad ugrabim, odem od srijede do petka ili do nedjelje. Razmišljam da, kad odem u penziju, provodim mnogo više vremena u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Brat vas posjećuje u Švedskoj?
#Denis Omeragić: Često. Stariji brat mi je nedavno bio ovdje, često dođe, kao sto pomenuh ima direktnu liniju iz Podgorice. Najviše voli što je ovdje narod opusten, bez konstantnog stresa u odnosu na nas dole a i posebno mu se svidja taj model sto je otvoreno nedjeljom. Dodje jednostavno da odmori i relaksira mozag. Najprometniji dan u Švedskoj, Danskoj, Finskoj, u cijeloj Skandinaviji, jeste nedjelja, jer kad će ljudi sa djecom da idu u kupovinu ako ne nedjeljom? Kod nas to nazalost iz nekog razloga nije taj radni model. Ne možeš bukvalno ništa da kupiš. Eto vidite, u Skandinaviji je to moguce, kod nas nije.
#CGDIJASPORA: Jeste li se u Švedskoj ikada osjetili kao „svoj“?
#Denis Omeragić: Evo kako je: generalni direktor je generalni direktor svuda u svijetu. Dok si na toj poziciji, svi te poštuju. Možda je to više iz straha nego iz nečeg drugog. Pozicija sama po sebi nosi poštovanje. Ipak, svoj na svom. Mi ćemo u tuđini uvijek biti stranci. Uvijek ćemo biti građani drugog reda.
Ovdje sam cijenjen. Pisali su o meni u novinama, bio sam i na švedskoj televiziji. Ali sve je to kratkog vijeka.
#CGDIJASPORA: Šta je to što vas kod Šveđana najviše impresioniralo?
#Denis Omeragić: Socijalni sistem, vjerovatno najjači na svijetu. Nije važno da li si najsiromašniji ili sin kralja Švedske, zdravstvo je isto za sve. Korupcija je davno istrjebljena, jer su ljudi ponosni što plaćaju porez. Prošle nedjelje su bili izbori u Svedskoj, parlamentarni i opštinski, a pobijedili su oni koji su otvoreno govorili da će podići poreze da bi poboljšali zdravstvo. Šveđani gledaju na duge staze. Kod nas nazalost nije takav nacin razmisljanja.
Škola je zagarantovana, fakultet se ne plaća. Šveđani poslije Japanaca imaju najduži životni vijek. Nedavno nam je umro komšija, treća kuća od moje, imao je 94 godine. U Gusinju možda nema ni tri čovjeka koja su prešla devedesetu. Ovdje su ljudi opušteni, nema stresa, nema nervoze. Nijesu optereceni da resavaju tudje probleme od zore do mraka sedam dana u nedelji! Sve rade da tebi bude dobro. A kad je nacija zadovoljna, onda nije ni važno ko je na vlasti.
#CGDIJASPORA: Da li je život u Švedskoj zaista tako idealan?
#Denis Omeragić: Nije zlatno ni ovdje. Treba svakom da bude jasno da nijesu svi uspjeli, nijesu svi generalni direktori, nijesu svi napravili biznis. Čak 70–80% naših ljudi ovdje ima kredite i živi od danas do sjutra.
Ali prvo i osnovno je završiti školu, jer bez obzira u kojoj državi, škola je škola. Ja sam se u mojim ranim godinama zavaravao, gledao sam kad sam studirao u Podgorici ljepa auta i brzu zaradu na kratku ruku. Ali škola ipak odvaja. Ima neko poštovanje, ima miran život. Ona prije ili kasnije dođe na svoje.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka mladima u Crnoj Gori? Da li da ostanu ili odu?
#Denis Omeragić: Crna Gora definitivno ima dobru budućnost ako uđe u EU. Kakva god da je EU, bolja je od trenutnog stanja. Što se tiče naše omladine, u nekim segmentima čak je i naprednija od zapadne. Zapadna omladina je zatvorenija nego naša u Crnoj Gori. Imaju sve perspektive, put će im biti otvoren. Ali će trebati još vode da proteče da budemo tamo gdje su Švedska, Danska ili Finska.
Na Zapadu ništa nije jednostavno. Njemačka industrija koja je industriski motor cijele Evrope generalno gledano ima strahovito velike izazove, Kina ju je dovela u težak položaj. Sto je slicna slika sa svim vecim zapadnim zemljama. Volkswagen otpušta, kažu, desetine hiljada ljudi, a i Audi je već otpustio masu ljudi. Tržište je sve teže, konkurencija veća, a posla sve manje. Desničari u Evropi dobijaju sve više izbora, što znači da neće biti naklonjeni došljacima. Dobiti državljanstvo i papire na Zapadu je mnogo teže nego devedesetih. Plašim se da će naša omladina izgubiti najmanje deceniju, ako ne i deceniju i po, dok se ne snađe. Mi smo brže sređivali papire.
Kad Crna Gora uđe u Evropsku uniju, to će faktički biti kao jedna država, podijeljena kao Amerika na manje države. Ko hoće da radi, doći će da radi. Ali opet se vraćam na školu i na jezik. Učiti engleski jezik otvara vrata svuda. IT je budućnost, medicina će uvijek biti perspektivna, pravnici i računovođe će uvijek imati posao.
#CGDIJASPORA: Kako Crna Gora može da iskoristi snagu dijaspore?
#Denis Omeragić: Dijaspora je definitivno uspjela. Ima dosta ljudi koji su napravili ogroman kapital u inostranstvu. Ali Crna Gora, kao država, i današnji političari nijesu zreli za taj izazov. Trenutna vlast nema jasnu formulu kako da iskoristi potencija dijaspore.
Političari su zaokupljeni potpuno drugim problemima. Neka buduća vlada, nadam se, iskoristice dijasporin potencijal na obostranu korist na neki bolji nacin.
#CGDIJASPORA: Šta bi Crna Gora mogla da nauči od Švedske?
#Denis Omeragić: Prvo i prije svega, treba pod hitno da zaustavi losu ”tradiciju”, tj. da zaposljava po političkom pitanju. Dok god tako bude, nema sreće Crnoj Gori niti drugim drzavama koje se koriste istom praksom. Crna Gora imamo vrlo pametne i operativne ljude koji nažalost zbog pogrešne političke pripadnosti nikad neće doći do izražaja dok je najjaci kriterij da se dobije odgovorna pozicija, politicka pripadnost. I onda ne možeš da prosperiraš. Korupcija je jos uvjek vrlo prisutna u Crnoj Gori, zlo koje nije iskorijenjeno. Napravljeni su neki koraci, ali definitivno nije dovoljno.
Drugo, politika ne smije biti centar života ljudi. Ja sam 35 godina u Švedskoj i za 35 godina me niko nikad nije pitao za koga glasam. Kunem ti se da ne znam za koga glasa moja žena, niti je ona ikad pitala mene. To je tipican Svedski model. Politicka opredjeljenost je potpuno privatna stvar i jedan od glavnih i osnovnih stubova demokratije.
Treće, poštovanje države. Ako ne poštuješ svoju državu, ne možeš poštovati ni drugu. Nije važno čije su zastave u dubini duse, da li su bosnjacke ili bosanske, albanske ili pak neke cetvrte zemlje, to ne bi trebalo biti najvece opterecenje pojedinaca i nekih politickih partija. uopšte nema veze. Nepoštovanje od strane gradjana prema drzavi u kojoj zive je nazalost jedan ozbiljan kancer te drzave. Dok god se narod opterećuje nacijom i podjelama, dok se god taj argumenat od strane politicara upotrebljava kao najveci argumenat u vodjenju danasnje politike u Crnoj Gori, tu nema sreće. Naša politika se, nažalost, vodi na stvarima koje omladinu ne vode u sjajnu budućnost.
Trideset i pet godina poslije posljednjeg aviona iz Sarajeva, Denis Omeragić vodi fabriku, porodicu, kćerku koja se ponosi što je Crnogorka i kuću u Gusinju u kojoj ga čekaju. Tri mjeseca koja su počela jednog novembra 1991. još uvijek traju. A negdje u njima, kako sam kaže, ostalo je ono što nijedna pozicija, nijedna fabrika i nijedan uspjeh ne mogu da vrate: posljednji pogled na majku na aerodromu.
