Razgovarala: Nada Kovačević
Crnogorka porijeklom, rođena u Češkoj, sa iskustvom u Microsoftu i kompaniji Epic Games, danas razvija aplikaciju za mentalno zdravlje koju već koriste hiljade ljudi širom svijeta
Milena Stanković, rođena Koljenšić, odrasla je u Pragu, ali svoje crnogorsko porijeklo nikada nije doživljavala samo kao podatak iz porodične istorije. Njeni korijeni vode iz Bjelopavlića i okoline Danilovgrada, a ljubav prema Crnoj Gori ostala je snažna uprkos tome što je rođena i odrasla u Češkoj.
Nakon godina rada u velikim tehnološkim kompanijama, među kojima su Microsoft i Epic Games, gdje je bila uključena u razvoj i marketing proizvoda vezanih za čuvenu igru „Fortnite“, Milena je odlučila da potpuno promijeni profesionalni pravac.
Lično iskustvo sagorijevanja na poslu, paničnih napada i toksičnih odnosa usmjerilo ju je ka oblasti mentalnog zdravlja. Zajedno sa suprugom razvila je aplikaciju koja korisnicima pomaže da prepoznaju nezdrave obrasce, postave granice, ojačaju samopouzdanje i lakše izađu iz toksičnih odnosa.
Aplikacija je trenutno dostupna na engleskom jeziku, a od početka promocije bilježi između 100 i 250 novih preuzimanja dnevno. Milena i njen suprug imaju američku kompaniju, planiraju preseljenje iz Praga u Majami i trenutno traže investiciju koja bi im omogućila da aplikaciju dodatno razviju, povežu korisnike sa terapeutima i prošire je na nova tržišta.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, Milena govori o crnogorskom porijeklu, odrastanju u Pragu, radu u tehnološkoj industriji, sagorijevanju, gubitku majke, borbi sa zavisnošću od ljekova, nastanku aplikacije, porodici i planovima za život u Americi.
#CGDIJASPORA: Danas živite na relaciji Prag–Majami. Kako izgleda vaš život između Evrope i Amerike?
#Milena Stanković – Koljenšić: Trenutno živimo u Pragu, ali smo često u Majamiju jer suprug i ja imamo firmu u Americi. U posljednje vrijeme ozbiljno razmišljamo o tome da se preselimo.
Rođena sam u Češkoj, u Pragu, ali su moji porijeklom iz Crne Gore i veoma mi je drago kada imam priliku da govorim o tome. U Majamiju smo već boravili više puta, po dva mjeseca, jer smatram da nema mnogo smisla otići tamo na samo nekoliko dana. Potrebno je provesti više vremena da biste upoznali ljude, poslovno okruženje i način života.
Imamo dvogodišnjeg sina Viktora i mnogo nam prija toplija klima. U Pragu se nekada dogodi da po tri mjeseca skoro uopšte nema sunca. Prag je veoma uređen, bezbjedan i prijatan grad za život, ali klima je hladna. Majami je manje bezbjedan i ima svoje nedostatke, ali nudi mnogo više poslovnih mogućnosti.
Ako želimo da naša firma postane globalna, Majami je mjesto na kojem možemo upoznati investitore, pristupiti različitim poslovnim programima i povezati se sa ljudima iz tehnološkog svijeta.
#CGDIJASPORA: Čime se bavi vaša kompanija?
#Milena Stanković – Koljenšić: Razvili smo aplikaciju za ljude koji se nalaze u toksičnim odnosima. Pomažemo im da prepoznaju problem, postave granice, ojačaju samopouzdanje i naprave korake ka izlasku iz takvog odnosa.
Kada kažemo „toksičan odnos“, ljudi obično prvo pomisle na partnersku vezu. Međutim, to može biti i prijateljski odnos, odnos sa članom porodice ili odnos na poslu.
Svi poznajemo nekoga ko je radio sa toksičnim menadžerom kojem ništa nije dovoljno dobro, koji stalno postavlja nove zahtjeve, vrši pritisak i čini da se zaposleni osjeća bezvrijedno.
Prema podacima kojima smo se vodili prilikom razvoja projekta, veliki broj ljudi tokom života iskusi neki oblik toksičnog odnosa. Zato smo željeli da napravimo alat koji će im uvijek biti dostupan.
#Milena Stanković – Koljenšić: Da. Oko deset, možda i dvanaest godina radila sam u velikim tehnološkim kompanijama. Radila sam u Microsoftu u Pragu, ali sam mnogo sarađivala sa američkim tržištem. Kasnije sam živjela u Londonu i radila u kompaniji Epic Games, koja je napravila igru „Fortnite“. Bila sam direktno uključena u marketing i razvoj proizvoda. Bavili smo se time kako da poboljšamo određene elemente igre i kako da korisnike što duže zadržimo u njoj. U jednom trenutku počelo je da mi smeta to što se ogromna energija ulaže u to da djeca i mladi provedu što više vremena igrajući. To nije bilo u skladu sa onim u šta sam počela da vjerujem i zbog čega mi je na kraju bilo drago što sam napustila korporativni svijet.
Ipak, iskustvo iz industrije igara danas mi mnogo pomaže. U našoj aplikaciji koristimo gamifikaciju – korisnik dobija lik, prolazi različite zadatke, odgovara na pitanja, dobija bodove i savjete. Uzeli smo ono dobro iz svijeta igara i primijenili ga na oblast mentalnog zdravlja.
#CGDIJASPORA: Zašto ste odlučili da napustite uspješnu karijeru i posvetite se mentalnom zdravlju?
#Milena Stanković – Koljenšić: Sagorjela sam na poslu. Radila sam previše, često do tri ujutro, jer sam sarađivala sa Amerikom. Stalno sam osjećala pritisak da moram više, brže i bolje. U današnjem digitalnom svijetu sve se odvija nevjerovatnom brzinom. Ljudi rade dva ili tri posla, grade karijere i osjećaju neku nevidljivu obavezu da moraju biti uspješniji, bogatiji i produktivniji. Mene je to potpuno samljelo. Počela sam da doživljavam panične napade. Nijesam mogla mirno da sjedim ni u kafiću. Imala sam osjećaj da se gušim i da ne mogu da dišem. Nekoliko puta sam tražila hitnu medicinsku pomoć.
Tek tada sam shvatila koliko je mentalno zdravlje važno. Čovjek često ne cijeni zdravlje dok ga ne izgubi. Počela sam intenzivno da razgovaram sa terapeutima i da primjenjujem tehnike kognitivno-bihevioralne i dijalektičko-bihevioralne terapije. One pomažu da ne živite stalno u strahu od toga šta bi moglo da se dogodi, već da naučite da budete prisutni ovdje i sada. To zvuči jednostavno, ali je u praksi veoma teško.
#CGDIJASPORA: Da li rad može da postane vrsta zavisnosti?
#Milena Stanković – Koljenšić: Apsolutno. Kada čovjek pretjera sa poslom, može postati zavisan od stalne aktivnosti, rezultata i osjećaja da mora nešto da radi. U jednom trenutku više ne znate kako da stanete. Rad postaje način da ne razmišljate o drugim stvarima. Radite sve više, ali se osjećate sve gore. Radni uspjeh sam po sebi nije problem. Problem nastaje kada čovjek više nema granicu i kada posao počne da uništava zdravlje, odnose i unutrašnji mir.
#CGDIJASPORA: Rođeni ste u Pragu, ali su vaši korijeni iz Crne Gore. Odakle potiče vaša porodica?
#Milena Stanković – Koljenšić: Sa očeve strane smo Koljenšići iz Bjelopavlića, iz okoline Danilovgrada. Sa majčine strane sam iz porodice Radović. Moji preci su se iz Crne Gore preselili u Srbiju. Otac je rođen u Beogradu, a zatim je poslat u Prag da radi četiri godine kao predstavnik tadašnje velike jugoslovenske firme „Interkomerc“. Kada su počeli ratovi i nestabilnost, roditelji su odlučili da ostanemo u Češkoj. Ja sam rođena 1992. godine i odrasla sam u Pragu sa sestrama.
Iako sam rođena u Češkoj, Crna Gora mi je mnogo bliža u emotivnom smislu. Beograd mi nikada nije u potpunosti odgovarao. Doživljavam ga kao veoma haotičan grad i teško mi pada nervoza koju tamo primjećujem. Crna Gora je drugačija. Ovdje se osjećam opuštenije i svaki put kada dođem imam osjećaj da se vraćam nečemu što mi pripada.
#CGDIJASPORA: Tokom djetinjstva ste zbog porijekla doživjeli neprijatnosti u školi?
#Milena Stanković – Koljenšić: Jesam. Tokom bombardovanja Srbije pohađala sam češku školu. Bila sam mala i nijesam razumjela političku situaciju niti ono što se događalo. Neka djeca su mi govorila veoma ružne stvari i povezivala me sa ratom i događajima o kojima nijesam znala ništa. Bilo je i vršnjačkog nasilja. Roditelji su me zbog toga ispisali iz češke škole. Razmišljali su između njemačke, francuske i ruske škole, a na kraju su odlučili da me upišu u rusku privatnu školu pri ambasadi. Zbog toga danas govorim ruski. Govorim i češki i engleski, dok njemački razumijem i mogu donekle da se sporazumijem.
#CGDIJASPORA: Završili ste filmsku scenaristiku?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da, u Pragu sam završila filmski fakultet, smjer scenaristika. Pisala sam scenarije i dobila nagradu za scenario ratne tematike iz Crne Gore, pod nazivom „Na horizontu se prolila krv“. Scenario je dobio i preporuku Jiřija Menzela, poznatog češkog reditelja i dobitnika Oskara. Njemu se scenario veoma dopao i napisao je preporuku, a kasnije sam dobila nagradu na festivalu u Slovačkoj.
Film ipak nikada nije snimljen. Radnja je smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata i realizacija bi zahtijevala ogroman budžet. Razgovarala sam sa rediteljima iz Srbije i Češke, ali projekat je bio preskup. U jednom trenutku je i porodica vršila pritisak da se okrenem nečemu od čega mogu stabilnije da živim. Zato sam završila i ekonomiju, a zatim ušla u industriju video-igara. To mi je omogućilo da spojim dva svijeta – kreativnost i pripovijedanje iz scenaristike sa ekonomijom, marketingom i tehnologijom.
#CGDIJASPORA: Kako je nastala ideja za organizaciju koja pomaže ljudima u toksičnim odnosima?
#Milena Stanković – Koljenšić: U Londonu sam upoznala psihologa sa kojim sam pokrenula američku neprofitnu organizaciju za podršku ljudima u toksičnim odnosima. I sama sam bila u toksičnim odnosima, i privatno i poslovno. Vidjela sam kako takvi odnosi polako utiču na sve oblasti života. Čovjek izgubi samopouzdanje, počne da sumnja u sebe i prestane da poštuje sopstvene potrebe. Željela sam da se o tome više govori. Ne samo o odnosu sa drugim ljudima, već i o odnosu koji imamo sami sa sobom. Prije ulaska u bilo koji zdrav odnos, čovjek mora da nauči da voli i poštuje sebe. Ljudi koji ne postavljaju granice i ne vjeruju da zaslužuju bolje često postaju laka meta za manipulaciju. Za dvije godine rada naša neprofitna organizacija okupila je oko 260.000 pratilaca na društvenim mrežama. Oko 60 ljudi dnevno dolazilo je na naše besplatne sastanke. Razgovarali smo o tome kako da ljudi prepoznaju upozoravajuće znakove, postave granice, nauče da kažu „ne“ i ostanu dosljedni toj odluci.
#CGDIJASPORA: Zašto ste od sastanaka prešli na razvoj aplikacije?
#Milena Stanković – Koljenšić: Sastanci su bili veoma korisni, ali su me emotivno iscrpljivali. Svakoga dana slušate teške priče i pokušavate da pomognete, a sve smo radili besplatno. Shvatila sam da ljudima treba nešto što mogu imati uz sebe 24 sata dnevno. Nešto što će otvoriti u trenutku kada se osjećaju loše, zbunjeno ili nesigurno. Tako je nastala aplikacija. Željeli smo da podrška ne zavisi od toga da li je sastanak zakazan ili da li je neko u tom trenutku dostupan.
#CGDIJASPORA: Kako aplikacija funkcioniše?
#Milena Stanković – Koljenšić: Aplikacija je napravljena tako da djeluje pomalo kao igra. Korisnik prilikom ulaska unosi godine i druge osnovne podatke, a zatim dobija svoj lik koji ga vodi kroz različite zadatke i pitanja. Korisnik odgovara na pitanja, dobija bodove, refleksije i preporuke. Jedan od pristupa koji koristimo zasniva se na tome da čovjeka pitamo kako bi savjetovao prijatelja koji se nalazi u istoj situaciji. Ljudi često mnogo bolje savjetuju prijatelje nego sami sebe. Kada problem posmatrate kao da se događa nekom drugom, lakše prepoznajete šta je zdravo i ispravno. U aplikaciji se nalaze i stručni članci, savjeti i različiti moduli. Planiramo da omogućimo i direktno povezivanje sa psiholozima i terapeutima. Korisnici bi bodove koje osvoje kroz aplikaciju jednog dana mogli koristiti za razgovor sa stručnjakom.
#CGDIJASPORA: Ko je radio na stručnoj metodologiji aplikacije?
#Milena Stanković – Koljenšić: U razvoj smo uključili psihijatre i psihologe povezane sa Harvardom. Bilo nam je važno da aplikacija ne bude samo zbir mojih ličnih ideja i iskustava. Željeli smo da iza nje postoji ozbiljna stručna metodologija. Suprug i ja imamo po 48 odsto vlasništva u firmi, dok dvoje stručnjaka, psihijatar i psiholog, imaju po dva odsto. Time smo željeli da ih uključimo kao dugoročne partnere i da aplikacija ostane zasnovana na stručnim principima.
#CGDIJASPORA: Koliko je koštala izrada aplikacije?
#Milena Stanković – Koljenšić: Sam razvoj aplikacije koštao nas je oko 150.000 dolara. Suprug i ja smo uložili praktično svu svoju ušteđevinu. Aplikacija je besplatna, ali sadrži reklame. Korisnik može da plati pretplatu od 9,99 dolara kako bi koristio verziju bez reklama. Željela sam da osnovna verzija ostane dostupna svima. Međutim, moramo imati neki model prihoda kako bismo mogli da održavamo i dalje razvijamo proizvod. Trenutno su prihodi još mali, oko 150 dolara mjesečno, jer je projekat tek počeo. Imamo prve korisnike koji plaćaju pretplatu, dok ostali koriste besplatnu verziju sa reklamama. Najvažnije je da smo dokazali da ljudi žele ovakav proizvod.
#CGDIJASPORA: Kada je aplikacija pokrenuta i koliko korisnika trenutno imate?
#Milena Stanković – Koljenšić: Aplikaciju smo objavili u februaru ove godine za Android i iOS uređaje, ali smo sa ozbiljnijim marketingom počeli tek u maju. U veoma kratkom periodu došli smo do približno 10.000 preuzimanja. Svakoga dana aplikaciju preuzme između 100 i 250 novih korisnika. Rastu nam i profili na društvenim mrežama. Instagram svakodnevno dobija između 50 i 100 novih pratilaca. Imamo korisnike koji aplikaciju koriste još od februara, što je za nas veoma važno. To znači da se ne radi samo o ljudima koji je jednom preuzmu i odmah zaborave.
#CGDIJASPORA: Kako bez velikog budžeta dolazite do novih korisnika?
#Milena Stanković – Koljenšić: Moj suprug je razvio interni marketinški alat kojim kontaktiramo ljude zainteresovane za teme mentalnog zdravlja i toksičnih odnosa. Umjesto da trošimo velike iznose na reklame preko Mete ili Googlea, šaljemo informativne imejlove ciljanoj publici. Određeni procenat ljudi koji su zainteresovani za temu preuzme aplikaciju. Taj alat smo razvijali oko šest mjeseci i počeo je ozbiljnije da funkcioniše u maju. Bez njega bismo morali da ulažemo veoma mnogo novca u oglašavanje. Naš cilj je da dodatno razvijemo taj sistem i dođemo do približno hiljadu preuzimanja aplikacije dnevno.
#CGDIJASPORA: Ko najviše koristi aplikaciju?
#Milena Stanković – Koljenšić: Oko 60 odsto korisnika su žene. Žene su često spremnije da priznaju da imaju problem, da razgovaraju o emocijama i da potraže pomoć. Ipak, iznenadila nas je starosna struktura. Očekivala sam da će najveći broj korisnika biti između 45 i 55 godina, ali najviše ljudi imamo u grupi od približno 16 do 35 godina. Mlađe generacije su otvorenije za razgovor o mentalnom zdravlju. One su navikle da koriste digitalne alate i spremnije su da prepoznaju problem. Kada smo mi odrastali, odlazak kod psihologa često se predstavljao kao kazna ili nešto čega se treba stidjeti. Danas se to polako mijenja, što je veoma dobro.
#CGDIJASPORA: Aplikaciju mogu koristiti i tinejdžeri?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da, namijenjena je i korisnicima od 13 godina. Kada se mlada osoba prijavi, dobija pitanja i sadržaj prilagođen svom uzrastu. Teme se odnose na prijateljstvo, vršnjačko nasilje, komunikaciju sa roditeljima, samopouzdanje i postavljanje granica. Veoma je važno reagovati rano. Djeca i tinejdžeri mogu ući u nezdrave obrasce odnosa mnogo prije nego što odrasli to primijete. Trenutno razgovaramo sa školama u Americi kako bismo aplikaciju ponudili učenicima besplatno i bez reklama. Povezali smo se i sa jednom inicijativom u Australiji koja radi sa osobama koje prolaze rehabilitacione programe zbog problema sa alkoholom i drugim zavisnostima. Aplikacija bi mogla da bude jedan od dodatnih alata u njihovom programu.
#CGDIJASPORA: Koje nove sadržaje korisnici traže?
#Milena Stanković – Koljenšić: Traže direktan kontakt sa psiholozima i nove, konkretnije module. Trenutni sadržaj je šire posvećen toksičnim odnosima. Korisnici bi željeli posebne programe o tugovanju nakon gubitka bliske osobe, prekidu partnerske veze, odnosima sa roditeljima, stresu na poslu i roditeljstvu. Sve to zahtijeva angažovanje stručnjaka, razvoj novih sadržaja i dodatna finansijska sredstva. Vjerujem da ćemo uspjeti da prikupimo investiciju i razvijemo sve što korisnici traže.
#CGDIJASPORA: Da li aplikacija koristi vještačku inteligenciju?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da, koristimo vještačku inteligenciju. Kada korisnik odgovara na pitanja, sistem analizira njegove odgovore u skladu sa metodologijom koju su definisali naši psiholozi i psihijatri. Na osnovu toga korisnik dobija refleksiju, povratnu informaciju i preporuku. Vještačka inteligencija ne izmišlja metodologiju. Stručnjaci su definisali pravila, a AI pomaže da se veliki broj odgovora brzo obradi i personalizuje. Tehnologiju veoma volim i vjerujem da je ona budućnost. Ipak, uvijek naglašavam da aplikacija nije zamjena za terapiju.
Može biti veoma dobar dodatak terapiji i podrška između seansi, ali kada postoji ozbiljan problem, čovjek treba da razgovara sa kvalifikovanim stručnjakom. Isto važi i za savjete koje dobijamo od AI sistema u drugim oblastima. Mogu biti korisni, ali zdravstvene probleme uvijek treba provjeriti sa ljekarom.
#CGDIJASPORA: U jednom periodu ste se i lično suočili sa zavisnošću od ljekova?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da. Kada je moja majka preminula od raka pankreasa, imala sam samo 21 godinu. Ona je imala 64 godine i osjećala sam da je mogla da živi još mnogo godina. Taj gubitak me je potpuno slomio. Počela sam da koristim ljekove za smirenje i vremenom razvila zavisnost. U jednom periodu uzimala sam izuzetno velike količine tableta. Smršala sam, nijesam bila svjesna sebe i ne znam kako sam uopšte funkcionisala. Samo sam radila i pokušavala da nastavim dalje. Trebalo mi je mnogo vremena da se izvučem. Srećom, to je iza mene već oko devet godina. Zbog tog iskustva posebno me brine laka dostupnost ljekova za smirenje u našem regionu. U Češkoj je sistem kontrole mnogo stroži i ljekari i apoteke vide koje terapije pacijent već koristi.
Ne govorim da takvi ljekovi nikada nijesu potrebni, ali moraju se uzimati isključivo pod stručnim nadzorom.
#CGDIJASPORA: Kako ste upoznali supruga?
#Milena Stanković – Koljenšić: To je veoma zanimljiva i, rekla bih, sudbinska priča. Izašla sam iz jednog veoma toksičnog odnosa sa momkom iz Engleske i nijesam se psihički osjećala dobro. Odlučila sam da otputujem iz Praga za Srbiju kako bih se malo odmorila. Putovala sam sa veoma velikim psom. Mislila sam da postoji direktna željeznička veza preko Budimpešte, ali pruga prema Beogradu tada nije funkcionisala. Stigla sam u Budimpeštu i nijesam znala kako da nastavim put. Autobusi nijesu primali psa, avionski prevoz je bio preskup i već sam razmišljala da se vratim u Prag. Tada sam pronašla kombi-prevoz od Budimpešte do Beograda. Moj budući suprug je imao firmu koja se bavila tim prevozom. Tog dana je sasvim slučajno morao da zamijeni vozača i lično je vozio kombi. Tako smo se upoznali. Ostali smo u kontaktu, veoma brzo započeli vezu, a poslije šest mjeseci smo se vjenčali. Godinu i po kasnije dobili smo sina.
Danas zajedno gradimo kompaniju. On je programer i zadužen je za tehnički dio, dok se ja više bavim proizvodom, marketingom, sadržajem i investitorima.
#CGDIJASPORA: Da li je bilo teško uskladiti gdje ćete živjeti?
#Milena Stanković – Koljenšić: Odmah sam mu rekla da, koliko god da je ljubav velika, ne želim da živim u Beogradu. To je bio moj uslov. On je razmislio možda jedan dan i odlučio da se preseli u Prag. Sada smo skoro tri godine u braku i zajedno živimo u Pragu, ali sve više razmišljamo o Majamiju.
#CGDIJASPORA: Zašto ste izabrali Majami, a ne Njujork ili neki drugi američki grad?
#Milena Stanković – Koljenšić: Prije svega zbog klime i kvaliteta porodičnog života. Njujork je veoma skup, brz i naporan grad. Tamo se mnogo zarađuje, ali se mnogo i troši. Za porodicu sa malim djetetom Majami nam djeluje opuštenije. Možete živjeti u kući sa dvorištem ili bazenom, imate sunce, okean i toplije vrijeme. Istovremeno, grad je poslovno veoma aktivan i u njemu postoji snažna startup scena. Prag je uređeniji i sigurniji, ali su stanarine postale veoma visoke. Stan od 45 kvadrata može koštati oko 1.400 eura mjesečno. U Majamiju smo pronalazili stanove za oko 1.700 dolara. Amerika ima i druge prednosti za biznis. Lakše je doći do investitora, kredita i programa za razvoj kompanija, iako je sistem suroviji i nema isti nivo socijalne sigurnosti kao Evropa.
#CGDIJASPORA: Kakvu vizu planirate da tražite?
#Milena Stanković – Koljenšić: Razmišljamo o investicionoj vizi. Već imamo legalno registrovanu američku kompaniju. Takva firma može da se otvori i vodi iz Evrope, uz uredno plaćanje poreza i ispunjavanje svih obaveza. Investiciona viza omogućila bi nam da živimo u Americi i radimo u svojoj kompaniji. Ne planiramo da odmah tražimo zelenu kartu, već vizu koja se obnavlja, pod uslovom da firma posluje i da se u nju ulaže.
To je logičan korak. Ako već imamo američku firmu i najveći broj korisnika dolazi iz Amerike, onda ima smisla da budemo bliže tržištu.
#CGDIJASPORA: Šta vam Majami konkretno nudi za razvoj aplikacije?
#Milena Stanković – Koljenšić: Nudi investitore, podkaste, tehnološke događaje, akceleratore, mentore i poslovne kontakte. Postoje programi koji startup kompanijama daju novac, resurse i višemjesečnu obuku. Za neke možete da se prijavite iz Evrope, ali nakon prijema morate provesti tri ili šest mjeseci u Americi. Tu je i vremenska zona. Kada iz Praga radim sa Amerikom, često moram da radim do tri ili četiri ujutro. U Majamiju bismo mogli normalno da organizujemo radni dan.
#CGDIJASPORA: Trenutno tražite investiciju. Koliko je ona važna za narednu fazu razvoja?
#Milena Stanković – Koljenšić: Presudna je. U toku su razgovori sa potencijalnim investitorima, a prijavili smo se i za veliki startup akcelerator u San Francisku koji investira oko 500.000 dolara. Investicija bi nam omogućila da razvijemo nove module, angažujemo dodatne stručnjake, povežemo korisnike sa terapeutima, unaprijedimo marketing i povećamo broj dnevnih preuzimanja. Investitor, naravno, dobija dio vlasništva, ali nijesmo spremni da se odreknemo kontrole nad firmom. Razmišljamo o tome da investitor dobije približno deset odsto, eventualno nešto više, ali nikako 50 odsto. Kompanija je veoma mlada i moramo pažljivo da čuvamo vlasništvo. Ako na početku podijelite previše udjela, brzo možete izgubiti mogućnost da odlučujete o vlastitom proizvodu.
#CGDIJASPORA: Kako trenutno finansirate dalji razvoj?
#Milena Stanković – Koljenšić: Naša firma izrađuje aplikacije i internet stranice za druge klijente. Novac koji zaradimo kroz te projekte ulažemo u svoju aplikaciju. To nam omogućava da plaćamo životne troškove i nastavimo razvoj, ali mnogo sporije nego što bismo mogli uz investiciju. Mi smo već uložili praktično sve što smo imali. Sada nam je potreban partner koji razumije potencijal projekta i može da nam pomogne da ga podignemo na viši nivo.
#CGDIJASPORA: Da li planirate prevod aplikacije na crnogorski i jezike regiona?
#Milena Stanković – Koljenšić: Voljela bih da aplikacija bude dostupna i na crnogorskom jeziku. Trenutno je samo na engleskom jer smo morali da počnemo sa američkim i globalnim tržištem. Bilo nam je važno da provjerimo da li postoji interesovanje i da pokažemo konkretne brojke. Prevod nije samo tehničko pitanje. Potrebna je osoba koja odlično poznaje jezik, ali ima i obrazovanje iz psihologije, kako stručni izrazi i značenje pitanja ne bi bili pogrešno preneseni. Procjenjujem da bi kvalitetan prevod i prilagođavanje mogli koštati do 10.000 dolara, možda i manje. Za mene bi bilo veoma značajno da ljudi iz Crne Gore mogu da koriste aplikaciju na svom jeziku.
#CGDIJASPORA: Učestvovali ste i na velikim tehnološkim konferencijama?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da, učestvovali smo na Web Summitu u Lisabonu, jednoj od najvećih tehnoloških konferencija na svijetu. Tamo smo predstavljali našu američku kompaniju i imali priliku da razgovaramo sa ljudima iz različitih zemalja, investitorima i drugim osnivačima startup kompanija. Planiramo ponovo da idemo na konferencije, ali sve to veoma mnogo košta. Moramo pažljivo da biramo gdje ćemo putovati i gdje postoji najveća poslovna vrijednost.
#CGDIJASPORA: Razvijate i verziju aplikacije za računare?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da. Trenutno radimo na web-verziji koja bi trebalo da bude spremna do septembra. Mlađe generacije gotovo sve rade preko mobilnog telefona, ali korisnici stariji od 55 godina često više vole računar. Navikli su da sjede za računarom, koriste tastaturu i gledaju sadržaj na većem ekranu. Želimo da aplikacija bude dostupna što širem broju ljudi, bez obzira na to koji uređaj koriste.
#CGDIJSPORA: Vaš otac i dalje živi i radi u Pragu?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da. Ima 78 godina i još radi. On je tip čovjeka koji bi se, vjerovatno, razbolio kada bi prestao da radi. Veoma je aktivan, svakodnevno mnogo hoda i pravi oko 15.000 koraka. Boravio je i na ozbiljnom liječenju raka. Imao je metastaze, ali je zahvaljujući imunoterapiji u Pragu uspio da se izbori sa bolešću. Već nekoliko godina je u remisiji. Češki zdravstveni sistem mu je omogućio izuzetno skupu terapiju preko osiguranja. Takvo liječenje bi privatno koštalo ogroman iznos. To je jedna od velikih prednosti života u uređenoj državi – kada vam je pomoć najpotrebnija, sistem funkcioniše.
#CGDIJASPORA: Ipak, sve češće razmišljate o životu u Americi?
#Milena Stanković – Koljenšić: Da, jer je u ovoj fazi našeg života biznis važan. Evropa pruža sigurnost. U Americi je mnogo teže, nema iste socijalne zaštite i čovjek mora stalno da radi. Ali ako radite i uspijete, mnogo ste više nagrađeni. Imam osjećaj da u Evropi trud ne mora uvijek da bude proporcionalno nagrađen. U Americi je kapitalizam mnogo direktniji. Postoji veliki rizik, ali i velika mogućnost. Sada imamo malo dijete, firma je u razvoju i još možemo da se preselimo bez velikih komplikacija. Kada Viktor krene u školu, odluka će biti mnogo teža.
Zato osjećam da, ako taj korak ne napravim prije četrdesete godine, možda ga nikada neću napraviti.
#CGDIJASPORA: Šta za vas predstavlja Crna Gora?
#Milena Stanković – Koljenšić: Crna Gora je dio mog identiteta, iako nijesam ovdje rođena. Svaki put kada dođem osjećam se blisko ljudima, prirodi i načinu života. Što duže boravim ovdje, sve sam opuštenija. Razmišljam i o crnogorskom državljanstvu. Još nijesam dobila ni češki pasoš, iako sam u Češkoj rođena i imam trajni boravak. Proces je dug i birokratski. Suprug se šali da ću vjerovatno prije dobiti crnogorsko državljanstvo nego češko. Voljela bih da kroz svoj rad donesem nešto korisno Crnoj Gori – znanje, tehnologiju, kontakte i aplikaciju na crnogorskom jeziku. Mislim da dijaspora i ljudi crnogorskog porijekla mogu mnogo da urade kada se povežu. Imamo stručnjake, profesore, ljekare, privrednike, investitore i ljude iz tehnologije širom svijeta. Potrebno je samo napraviti most između njih i Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Šta je vaša najveća želja kada je riječ o aplikaciji?
#Milena Stanković – Koljenšić: Želim da aplikacija bude dostupna ljudima kada im je najpotrebnija. Ne očekujem da zamijeni psihologa niti da riješi svaki problem. Želim da bude prvi korak, siguran prostor i podrška između terapijskih razgovora. Ako nekome pomogne da prepozna nasilje, kaže „ne“, postavi granicu, potraži stručnu pomoć ili shvati da zaslužuje bolji odnos, onda je ispunila svrhu. Tehnologija se često koristi da ljude što duže zadrži pred ekranom. Ja želim da iskustvo koje sam stekla u industriji igara iskoristim drugačije – da ljude zadržimo dovoljno dugo da nauče nešto o sebi i možda promijene svoj život.
