Piše: Nada Kovačević
Dijaspora iz Crne Gore u Danskoj možda nije brojna kao u nekim drugim evropskim zemljama, ali je godinama bila jedna od najorganizovanijih i najvidljivijih u regionu. U njenom centru, među ljudima koji su povezivali generacije iseljenika, stajao je – i danas stoji – Zoran Rajović. Čovjek čiji je lični put gotovo simboličan: odrastao u Danskoj, školovan u Crnoj Gori, akademski usavršen na Kembridžu, profesionalno formiran ponovo u Danskoj.
Njegova biografija sažima pola vijeka migracijskih kretanja između sjevera Evrope i Balkana. Devedesetih je predvodio humanitarne akcije, klubove, proteste i organizacije naših ljudi u Danskoj. Danas, nakon decenija iskustva u različitim poslovima, višegodišnjeg angažmana u zajednici i vođenja sopstvenog biznisa, ponovo je među ključnim akterima okupljanja dijaspore kroz novo Udruženje prijatelja Danske i Crne Gore.
Rajović pripada generaciji koja je istovremeno i rasla u Crnoj Gori i gradila život u Danskoj, i upravo ona danas najbolje razumije razliku između uređenog sistema i sistema koji se i dalje traži. Zato, iz ugla čovjeka koji je jednako upućen i u skandinavske standarde i u balkansku realnost, otvoreno govori o saradnji sa institucijama, potencijalu naše dijaspore, problemima koje država ignoriše i razlozima zbog kojih vjeruje da Crna Gora može mnogo više nego što trenutno pokazuje.
U ovom razgovoru za portal CGDijaspora donosi jasne, konkretne i direktne uvide – od lične priče i povrataka između dvije zemlje, preko humanitarnog angažmana, do današnjih napora da okupi novu generaciju naših ljudi u Danskoj.
#Zoran Rajović: Kao beba od 9 mjeseci sam sa roditeljima dosao u Dansku. Od 1070 do 981. živjeli smo gore. Kad sam krenuo u šesti razred u Beranama, bolje sam znao engleski nego srpsko-hrvatski. Bio je to stres, ali djeca se lako prilagode. U Beranama sam završio osnovnu, pa srednju školu u Podgorici, a onda opet otišao u Dansku.
Otac je bio klasični gastarbajter – zaradio, napravio kuću u Bernama, kupio auto, vratio se da taksira. Nije išlo, pa se opet vratio u Dansku. U četrdesetoj je ponovo počinjao od nule – fabrika, taksi… Mi tinejdžeri, on borac.
Kasnije sam studirao u Kembridžu, finansirao licno, završio i vratio se sa – nula kruna. Ali sa diplomom.
Radio sam kao šef prodaje u firmi za industrijske sunđere, kasnije kao predstavnik za Valentino Gardarobu u Danskoj. Kriza 2008. je sve zatvorila, pa sam se kratko vratio na taksi pa onda neke poslove iz sfere prodaje.
Jedan prijatelj me usmjerio na nekretnine – to je bila prava odluka. Završio sam obuku, položio ispite i 2013. otvorio sopstvenu agenciju. Danas radim i u Danskoj i u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Kada ste otišli u Dansku i kako je počeo vaš humanitarni rad?
#Zoran Rajović: Humanitarni rad je počeo početkom devedesetih. Postojao je klub koji se zvao „Veljko Vlahović“, u malom gradu od oko 30.000 stanovnika gdje je bilo mnogo ljudi iz Berana. Naših Beranaca je tada bilo preko 3.000 – možda i ne baš toliko, ali svakako ogroman broj u odnosu na veličinu mjesta z kojeg smo dosli.
U vrijeme ratnih dešavanja i raspada Jugoslavije izabran sam za predsjednika tog kluba. Promijenili smo ime u „Montenegro“. Klub se kasnije ugasio, ali sam u međuvremenu bio izabran i za predsjednika Udruženja jugoslovenskih klubova u Danskoj. Tada je tamo živjelo mnogo ljudi iz istočne Srbije – Kladovo i taj kraj – koji su imali više klubova širom Danske.
Upravo tada je humanitarni rad bio najintenzivniji. Slali smo pomoć u Crnu Goru tokom rata, organizovali demonstracije ispred danskog parlamenta, ispred američke ambasade – protiv rata, protiv nasilja. Slali smo ozbiljnu humanitarnu pomoć, neke samoorganizovane a neke u saradnji sa Crvenim krstom.
Kasnije, kada se Jugoslavija raspala, udruženja su prestala da postoje, pa se humanitarni rad sveo na sporadične akcije – poplave, hitne situacije, pojedinačne slučajeve.
Jednom smo poslali vrlo skupocjeni aparat za srce u Andrijevicu. Predali smo ga lično. Kansije su nam kazali da nisu imali osoblje koje zna da radi na njemu, pa je prebačen u Berane. Zašto je to važno? Zato što ljudi koji skupljaju novac budu razočarani kada vide da pomoć ne završi gdje treba ili se ne koristi kako treba. To obeshrabruje.
Kasnije smo slali invalidska kolica i druge manje pošiljke. Na sreću, nije bilo mnogo potrebe za velikim humanitarnim akcijama posljednjih godina.
#CGDIJASPORA: Cijelo vrijeme ste bili predsjednik raznih udruženja?
#Zoran Rajović: Da. Kada sam postao predsjednik Udruženja jugoslovenskih klubova, neko drugi je morao preuzeti crnogorski klub. Kasnije sam bio inicijator drugih organizacija, ali one nikada nijesu baš zaživjele u punoj mjeri. Kultura okupljanja se najčešće svodila na to da nas četvoro-pet entuzijasta organizujemo gostovanja umjetnika iz Crne Gore ili kulturne programe.
#CGDIJASPORA: Koliko članova danas imate i kako se sada zove udruženje?
#Zoran Rajović: Danas se zove „Udruženje prijatelja Danske i Crne Gore“. Tako funkcioniše posljednjih pet-šest godina. Bio sam gost kao predstavnik crnogorske dijaspore na poziv Uprave za saradnju sa dijasporom. U početku je sve išlo slabije zbog nedostatka volje i saradnika. To je godinama bilo na veoma niskom nivou.
Ali otvaranjem ambasade Crne Gore u Danskoj u maju ove godine – stvari su ponovo krenule. Nas četvoro-pet smo pomogli ambasadi oko logistike za otvaranje, i odatle je potekla nova ideja. Formiran je inicijativni odbor od pet ljudi. Iako nam ovo nije prvi put, sada je sve to ozbiljnije i organizovanije.
To su ljudi mojih godina – mladići! – ostvareni porodično i profesionalno, sa željom da uključimo mlađe generacije, našu djecu, pa čak i unuke.
Prvi put mi djeluje da je udruženje zaista crnogorska dijaspora – ne dijaspora Crnogoraca i Crnogorki, ne plemenska, ne regionalna, ne politička. Nego dijaspora iz Crne Gore, bez obzira na vjeru, porijeklo, identitet.
I čini mi se da će ovo sada zaista zaživjeti.
#CGDIJASPORA: Koji su ciljevi i strategija vašeg udruženja?
#Zoran Rajović: Ne znam koliko ćemo se baviti humanitarnim radom – ako bude potrebno, naravno da ćemo reagovati. Ali naša ideja je da pravimo manje konkretne projekte.
Većina naših roditelja živi u Crnoj Gori ili je sahranjena tamo. Zbog toga dobro poznajemo stanje institucija. Recimo, Klinički centar u Podgorici – određena odjeljenja nijesu dostojna bilo kog čovjeka. Npr. Dijaliza ili odeljenje dječije psihijatrije. Da ne govorimo og higijenskim uslovima. To je bolno vidjeti i sramota za jednu instituciju kakva je KBC.
Zato bismo voljeli da radimo jedan projekat – da se jedno odjeljenje uredi po mjeri čovjeka. Imamo volju, ali potrebna je saradnja sa zvaničnim institucijama. Projekat zahtijeva vrijeme.
Strategija je da u početku okupimo što više članova. I da uključimo i Dance – jer smo integrisani u dansko društvo. Danski prijatelji koji su dolazili u Crnu Goru oduševljeni su. Svi postanu ambasadori naše zemlje.
Želimo da predstavimo Crnu Goru kao zemlju mogućnosti za ulaganja. Danci mnogo kupuju nekretnine – zašto da kupuju samo u Španiji? Zašto ne i u Crnoj Gori? Želimo da stvaramo poslovne veze, da ponudimo tržištu danske standarde, znanje i iskustvo.
Postoji i mnogo školovanih, sposobnih ljudi u Danskoj – sportista, umjetnika, inženjera… kada se sve to okupi, nastaje ogromna snaga.
#Zoran Rajović: Kažu da žele da animiraju dijasporu, ali u Dansku, od otvaranja ambasade, došlo je petnaestak ministara. Nijedan se nije udostojio da se obrati dijaspori, pita imamo li probleme, šta nam treba. Kažem: pokažite samo poštovanje. Ništa više.
Ovdje smo mi samo glasači. A ako političar procijeni da nijesmo „njihovi“, onda nijesmo interesantni. To je pogrešno razmišljanje. Ljudi ovdje nijesu uslovljeni partijom ili poslom. Slobodni su, uspješni u svojim oblastima.
Vizionarski političar bi rekao: „Hajde da ih okupimo, da vidimo kako zajedno da pomognemo.“ Ali to se, nažalost, ne dešava.
#Zoran Rajović: Porodica je uvijek bila oslonac. Moja supruga je iznijela najveći teret – troje djece, moja dva posla, studije, stalne obaveze. Ona je stub. Mi smo patrijaralni – muškarac radi van kuće, žena nosi sve ostalo.
Imamo unuke koji su hiperaktivni kao i mnoga druga djeca danas. Volonterski rad, udruženja, organizacije – to sve oduzima mnogo vremena. Ali volim to. Neko daje u crkvu, neko u Crveni krst; ja dajem u zajednicu.
#CGDIJASPORA: Kažete da je osjećaj dijaspore specifičan, kao da pripadate i ovdje i tamo. Kako to izgleda iz vaše perspektive?
#Zoran Rajović: Crna Gora nas uvijek vuče. U mladosti čovjeka vuku more, društvo, zabava. Kasnije ga vuče pripadnost. Iako sam integrisan u Danskoj, osjećaj pripadnosti Crnoj Gori uvijek ostane.
Mnogi od nas nemaju crnogorsko državljanstvo, ali Crna Gora je u nama. Kada odemo u Podgoricu, u Murtovinu, u Savsku – tu se osjećamo kao kod kuće, ali i kao da nijesmo tu bili 30 godina. To je taj čudni osjećaj dijaspore.
#Zoran Rajović: Ne mogu da razumijem da država od 600.000 ljudi ne može da se dogovori i izgradi sebe. Kompanije u svijetu imaju više radnika nego što mi imamo stanovnika. Ali mi i dalje stojimo na istim podjelama – ko je Srbin, ko Crnogorac, ko Hriscanin a ko musliman…
Najviše nam treba – vođa. Vizionar. Neko ko zna da izgradi državu.
Mi smo narod koji „sve zna“. Svako misli da može biti ministar. Svako misli da zna bolje. Ne dijelimo poslove po znanju nego po ambicijamai politickoj pripadnosti
#CGDIJASPORA: Vaša poruka na kraju.
#Zoran Rajović: Crna Gora može i biće ono što su nam mnogi obećavali – naš mali Monako. Ali ne zato što će nam iko to pokloniti, nego zato što ćemo mi, u eri informacija i znanja, jednom shvatiti kako se to radi.
Vjerujem da je Crna Gora budućnost – ne samo za ljude koji žive u njoj, nego i za nas u dijaspori.
