Razgovarala: Nada Kovačević
Hajrija – Hajra Rečković je iz Plava otišla preko okeana, noseći sa sobom neizvjesnost svakog novog početka. U Americi nije čekala da joj život nešto pokloni. Radila je, štedjela, padala i ponovo ustajala. Godine su prolazile u stvaranju porodičnog posla, podizanju djece i borbi da se u dalekom svijetu izgradi sigurnija budućnost. Počeci su bili skromni.
Posebno mjesto u Hajrijinom životu imao je njen brat Hajrudon – Inne Rečković, koji je preminuo prije četiri godine od posljedica srčanog udara. Nije joj bio samo brat već i poslovni partner, oslonac i čovjek koji ju je podsticao da uvijek ide dalje.
Sa bratom je otvorila prodavnicu evropskih proizvoda, a potom i malu proizvodnju sudžuka, ćevapa, viršli i drugih mesnih prerađevina. Nijesu imali mnogo, ali su imali volju, porodičnu slogu i vjeru da se poštenim radom može uspjeti. Iz male radnje nastajali su veći poslovi, fabrika i restorani. Iza svakog uspjeha stajali su dugi dani rada, odricanje i podrška porodice.
– On nije znao da stane. Znao je posao, imao je snagu i podržavao nas je u svemu. Bio je kralj. Da nije bilo njega, ne bi bilo svega što smo napravili. Ne bih ni ja bila ovo što sam danas – govori Hajrija sa emocijama koje ni protok vremena nije ublažio.
Brat nije dočekao da vidi obnovljeni hotel „Plavsko jezero“, ali Hajrija osjeća da je dio njega ugrađen u sve što je napravila. Njegova energija, vjera u porodicu i spremnost da poslije svakog uspjeha postavi novi cilj ostali su sa njom.
Dok je brat bio jedan od ključnih ljudi u njenom poslovnom životu, suprug je bio čovjek sa kojim je dijelila san o povratku i ulaganju u Plav. Upravo je on snažno želio da kupe i obnove nekadašnji hotel na obali Plavskog jezera.
Hajrija je dugo maštala o tome da jednog dana ima hotel, ali je suprug bio posebno uporan u želji da nešto veliko naprave u njenom rodnom kraju. Volio je Plav i vjerovao da nekadašnjem simbolu grada treba vratiti život. Za njih hotel nije bio nepoznato mjesto. Upravo na njegovoj terasi, prije 41 godinu, počela je njihova zajednička priča.
Poslije više od četiri decenije zajedničkog života, njih dvoje su se vratili upravo na mjesto na kojem je sve počelo. Ovoga puta nijesu došli kao dvoje mladih ljudi koji tek sanjaju budućnost, već kao supružnici odlučni da ono što su godinama stvarali u Americi ulože u Plav.
Mogli su da nastave da ulažu tamo gdje su već poznavali tržište i gdje bi im poslovanje vjerovatno bilo lakše. Međutim, njen suprug želio je da obnove baš hotel „Plavsko jezero“, a Hajrija je u toj ideji prepoznala ostvarenje sopstvenog davnog sna.
Danas hotel „Plavsko jezero“ ponovo živi. U prvoj fazi obnovljeno je 30 soba, otvoreni su restoran, svečana sala i velika terasa sa pogledom na jezero. Predstoji završetak bazena, spa-centra, saune, teretane, apartmana i konferencijskih sadržaja.
Ovo je priča o Hajrijinom životu, odlasku i povratku, o porodici koja je počela gotovo ni od čega, o bratu čija podrška i danas živi u svakom njenom uspjehu i o suprugu koji je želio da obnovi mjesto na kojem je prije 41 godinu počela njihova ljubav.
Gotovo tri decenije hotel je čekao da se u njegovim prozorima ponovo upali svjetlo. Hajrija i njen suprug vratili su mu život, a Plavu dio onoga što mu je pripadalo
#Hajrija Rečković: Za mene ovaj hotel zaista nije samo zgrada niti običan poslovni projekat. Ovdje sam se prije 41 godinu vjerila sa svojim suprugom. On je porijeklom sa Kosova. Došao je da me posjeti i odsjeo je upravo u ovom hotelu. Ovdje smo se vidjeli i dogovorili da ćemo se uzeti. Sve smo u početku krili od mog oca, a kada smo se dogovorili, otišli smo da tražimo njegov pristanak. Nijesmo imali skupocjeni prsten. Naš prsten bio je napravljen od bijele rade. To je bila naša vjeridba i od tada je prošla 41 godina. Kada danas stanem na istu terasu i pogledam jezero, naravno da se svega toga sjetim. Život nas je odveo u Ameriku, tamo smo radili, stvarali porodicu i pokretali poslove, a onda smo se poslije toliko godina vratili baš na mjesto na kojem je počela naša zajednička priča. Možda je tako trebalo da bude. Nekada se u životu vratite na isto mjesto, ali kao drugačiji ljudi, sa mnogo više godina, iskustva i uspomena.
#CGDIJASPORA: Kako je počela vaša poslovna priča u Americi?
#Hajrija Rečković: Znali smo da želimo da napravimo nešto svoje, ali nijesmo imali veliki kapital niti smo odmah krenuli sa velikim poslovima. Počeli smo skromno, onako kako počinje većina naših ljudi u Americi – radom, štednjom i međusobnim pomaganjem. Radili smo na Long Ajlendu, u oblasti Montoka, i malo-pomalo skupljali novac. Sa bratom sam počela da razmišljam šta bismo mogli da otvorimo. Pokrenuli smo prodavnicu evropskih proizvoda, a uz nju i malu proizvodnju mesa i mesnih prerađevina. Pravili smo sudžuk, ćevape, viršle i druge proizvode koje su naši ljudi tražili. Nije to na početku bila velika fabrika. Bio je to mali porodični posao, ali je dobro krenuo. Ljudi su nas upoznali, probali naše proizvode i počeli da nam vjeruju. Posao je postepeno rastao. Neki su se u početku možda i smijali našim planovima, ali mi nijesmo odustajali. Kada nešto zacrtam, idem korak po korak. Ne očekujem da se sve napravi za jedan dan. Tako je bilo u Americi, a tako je bilo i sa ovim hotelom.
#CGDIJASPORA: Koliko je bilo teško napraviti prvi ozbiljniji poslovni korak?
#Hajrija Rečković: Bilo je veoma teško, posebno kada nemate dovoljno novca, a želite da iznajmite prostor, renovirate ga, nabavite opremu i pokrenete proizvodnju. Za poslovni prostor tražili su više depozita, kiriju unaprijed i mnogo drugih troškova. Mi to tada nijesmo mogli lako da platimo. Mnogo mi je pomogao jedan Italijan koji je bio vlasnik zgrade. Bio je dobar čovjek i prepoznao je da želimo pošteno da radimo. Rekla sam mu otvoreno da ne mogu odmah da dam sve što se traži. Zamolila sam ga da prihvati jedan depozit i jednu kiriju, a da mu ostalo vraćam postepeno. Prihvatio je i pružio nam priliku. Prostor je bio u veoma lošem stanju i morali smo sami da ga renoviramo. Malo-pomalo donosili smo novac, popravljali prostor i pokretali posao.
Nekada vam u životu mnogo znači jedna osoba koja odluči da vam vjeruje u trenutku kada još nemate rezultate kojima biste mogli dokazati da ćete uspjeti.
#CGDIJASPORA: Koliko je porodica bila važna za vaš uspjeh?
#Hajrija Rečković: Bez porodice ništa ne bismo mogli da napravimo. Počela sam sa pokojnim bratom, a pomagali su i ostali članovi porodice. Ako bi naš posao u nekom periodu bio slabiji, neko drugi bi radio nešto dodatno i podržao nas. Kada bi nama krenulo bolje, onda bismo mi pomagali drugima. Tako je rastao naš porodični biznis. Ta prva radnja i danas postoji, a u njoj sada rade članovi porodice, među kojima je i moja sestra. Poslije smo kupili i fabriku za proizvodnju mesnih proizvoda. Jedan dio prostora smo koristili, a druge djelove iznajmljivali kako bismo imali dodatni prihod i nastavili da ulažemo. Moj brat se stalno širio. Poslije smo otišli i u Bruklin. Otvoren je jedan restoran, pa drugi, pa treći. On jednostavno nije znao da stane. Uvijek je imao novu ideju i vjerovao da možemo da napravimo još nešto. Sve je to bilo naporno. Bilo je dana kada smo radili od ranog jutra do kasno uveče, bez odmora. Ali kada porodica radi zajedno i kada svi imaju isti cilj, onda i ono što u početku izgleda nemoguće može da postane stvarnost.
#CGDIJASPORA: Posebno emotivno govorite o svom pokojnom bratu.
#Hajrija Rečković: Moj brat je umro prije četiri godine. Doživio je srčani udar. Teško mi je da govorim o tome jer nije bio samo moj brat. Bio je moja podrška, moj poslovni partner i čovjek na kojeg sam uvijek mogla da se oslonim. Da nije bilo njega, nikada ne bismo postigli sve što smo postigli. On je znao biznis, znao je sa ljudima i imao nevjerovatnu energiju. Bio je borac. Za mene je bio kralj. Kada govorim o našem uspjehu, moram prvo da pomenem njega. Ne mogu da pričam samo o sebi, a da zaboravim koliko je on doprinio. Da nije bilo njega, ne bi bilo mnogo toga što danas imamo. Ne bih ni ja bila ovo što sam danas. Teško je kada izgubite nekoga sa kim ste od početka stvarali i dijelili svaki uspjeh i svaki problem. I danas, kada donosim neku važnu poslovnu odluku, pomislim šta bi mi on rekao. Čovjek ode, ali ostaje ono što vas je naučio i ono što ste zajedno napravili. Ostaju uspomene, ali i obaveza da nastavite ono što ste zajedno započeli.
#CGDIJASPORA: Da li su i vaša djeca rano počela da pomažu u porodičnom poslu?
#Hajrija Rečković: Jesu. Moja djeca su još kao tinejdžeri počela da pomažu. Naravno, radili su ono što je bilo primjereno njihovom uzrastu, ali su rano učili šta znači odgovornost. U porodičnom poslu svi pomažu koliko mogu. Radile su i moje sestre, svi smo bili uključeni. Upravo nas je ta porodična sloga održala tokom svih ovih godina. Niko nije čekao da mu nešto dođe samo od sebe. Djeca su gledala kako mi radimo, pa su i ona naučila da cijene svaki dolar, svaki posao i svakog čovjeka koji pošteno radi.
#Hajrija Rečković: Oduvijek sam željela da jednog dana imam hotel ili neki veći posao u našem kraju. Razmišljala sam o tome i dok smo živjeli u Americi. Moj suprug je možda još više insistirao da nešto napravimo ovdje, jer mnogo voli Plav. Ranije smo kupili jednu kućicu u blizini Lima. Dolazili smo, boravili ovdje i sve više se vezivali za ovaj prostor. Plav je naš kraj i uvijek nas je nešto vuklo da se vratimo. Čovjek može dugo da živi daleko, ali mu zavičaj ostane u srcu. Kada smo vidjeli da se hotel prodaje, počeli smo ozbiljnije da razmišljamo. Hotel „Plavsko jezero“ nekada je bio centar društvenog i turističkog života Plava. Ljudi su se ovdje okupljali, održavale su se proslave i dolazili su turisti. Smatrali smo da takav objekat ne treba da propada. Željeli smo da ga podignemo na noge, renoviramo i ponovo otvorimo. Posebno nam je bilo važno da zaposlimo ljude iz ovog kraja i da mladima ponudimo mogućnost da ostanu ovdje.
#CGDIJASPORA: Mogli ste ulagati u Americi, gdje već poznajete tržište. Zašto ste ipak izabrali Plav?
#Hajrija Rečković: Mogli smo ulagati u Americi. Tamo smo već imali iskustvo, poznajemo ljude i način poslovanja. Vjerovatno bi nam u nekim stvarima bilo lakše. Ali ovdje je bilo važnije. Kada ulažete u svoj kraj, ne gledate samo koliko ćete novca zaraditi. Gledate da li će neko dobiti posao, da li će neka porodica imati sigurniji život i da li će u grad doći više ljudi. Željela sam da napravimo nešto od čega nećemo samo mi imati korist. Željela sam da vratimo život mjestu koje je mnogo značilo Plavu i njegovim stanovnicima. Ljubav prema zavičaju nije samo kada izdaleka govorite da ga volite. Ljubav se najbolje pokazuje kada uradite nešto konkretno, koliko god možete.
#CGDIJASPORA: Kupovina ovako velikog kompleksa sigurno nije bila laka odluka?
#Hajrija Rečković: Kupili smo zgradu, dodatne objekte i oko pet i po hektara zemlje. To nije bila mala odluka niti mala investicija. Napravili smo sada jedan objekat, za godinu dana očekujemo da će biti spreman i drugi. Kada ulažete ono što ste stvarali gotovo čitavog života, naravno da se pitate da li ste donijeli pravu odluku. Nijesam odmah ni bila potpuno svjesna koliko će posla biti potrebno. Ali u jednom trenutku morate da poslušate ono što osjećate. Mi smo osjećali da je Plavu potreban ovakav hotel i da vrijedi pokušati. Nijesmo željeli samo da kupimo imovinu. Željeli smo da napravimo nešto što će raditi, zapošljavati ljude i ponovo okupljati Plavljane.
#CGDIJASPORA: U kakvom stanju je bio hotel kada ste ga kupili?
#Hajrija Rečković: Bio je u veoma lošem stanju. Praktično je bio ruina. Ostala je osnovna konstrukcija i dio zidova, ali gotovo sve drugo morali smo da radimo iznova. Mijenjali smo struju, vodovodne instalacije, cijevi, grijanje i sve ono što predstavlja vene jednog hotela. Sobe su bile veoma male, kao i kupatila. Rušili smo zidove, spajali po dvije male sobe u jednu veću, proširivali kupatila i prilagođavali prostor današnjim standardima. Ranije je u tom dijelu bilo više soba, ali su bile mnogo manje. Nama nije bio cilj da imamo što veći broj soba po svaku cijenu. Željeli smo da gost ima dovoljno prostora, udoban smještaj i uslove koji odgovaraju savremenom hotelu. Radili smo krovove, zidove, podove, vrata, kupatila i kompletne instalacije. Može se reći da je hotel napravljen iznova, samo što je sačuvan dio osnovne konstrukcije.
#CGDIJASPORA: Koliko je trajala rekonstrukcija?
#Hajrija Rečković: Aktivni radovi trajali su dvije do tri godine, ali je čitav proces bio duži zbog dokumentacije, putovanja i pandemije. U jednom trenutku nijesam mogla da vjerujem šta smo kupili i u šta smo se upustili. Došla bih iz Amerike, provela ovdje dva ili tri mjeseca i radila koliko god mogu, a onda bih morala da se vratim. Imali smo prijatelje kojima smo ostavljali ključeve i koji su pazili na objekat, ali nije lako voditi tako veliki posao na daljinu. Onda je došla korona. Dvije godine nijesmo mogli normalno da radimo. Putovanja su bila otežana, ljudi su se zatvarali i svi smo se plašili jer nijesmo znali koliko će sve trajati. Ipak, kad god je bilo moguće, nešto bismo uradili. Nijesmo dozvolili da radovi potpuno stanu.
#CGDIJASPORA: Da li ste u nekom trenutku pomislili da odustanete?
#Hajrija Rečković: Bilo je veoma teških trenutaka, ali nijesam željela da odustanem. Kada nešto postane vaše, počnete drugačije da ga doživljavate. Vežete se čak i za zidove. Nekada bih, nakon nekoliko mjeseci provedenih ovdje, morala da se vratim u Ameriku. Pozdravim radnike, pogledam hotel i bude mi teško da odem. Kao da me zgrada pita: „Kada ćeš se vratiti da me završiš?“ Ponekad bih zbog toga i zaplakala. Gledate nešto veliko i još nedovršeno, a znate koliko ste ljubavi, novca i energije već uložili. Nijeste sigurni šta vas još čeka, ali znate da morate nastaviti. Zato za mene ovo nije obična zgrada. Znam svaki zid koji smo srušili, svaku cijev koju smo promijenili i svaku prostoriju koju smo ponovo napravili.
#CGDIJASPORA: Hotel je poslije gotovo tri decenije ponovo otvorio vrata. Šta to znači za vas?
#Hajrija Rečković: Hotel je postojao još od osamdesetih godina. Ljudi ga pamte iz ranijeg perioda i mnogi su emotivno vezani za njega. Godinama nije radio onako kako bi jedan hotel trebalo da radi, pa je njegovo ponovno otvaranje važno za čitav Plav. Ovom kraju je potreban ozbiljan hotelski objekat koji može da primi veći broj gostiju i ponudi različite sadržaje. Željeli smo da hotelu vratimo život, ali i da ga prilagodimo vremenu u kojem živimo. Nije bilo dovoljno samo okrečiti zidove i unijeti novi namještaj. Morali smo da napravimo hotel koji može da odgovori potrebama turista, porodica, poslovnih ljudi, sportskih ekipa i većih organizovanih grupa.
#CGDIJASPORA: Šta je završeno u prvoj fazi rekonstrukcije?
#Hajrija Rečković: U prvoj fazi završili smo 30 hotelskih soba, restoran, salu za svadbe i veliku terasu sa pogledom na Plavsko jezero. Sobe su sada veće i udobnije nego ranije jer smo pojedine manje prostorije spajali. Napravili smo ih tako da budu pogodne i za porodice sa djecom.
Kompleks ima veliki potencijal za dalje širenje. U zavisnosti od potreba i interesovanja gostiju, moguće je adaptirati značajan broj dodatnih soba i apartmana. Planiramo nekoliko većih i luksuznijih apartmana jer postoji potražnja i za takvom vrstom smještaja. Želimo da imamo ponudu za različite kategorije gostiju – od porodica i turista do poslovnih delegacija i sportskih ekipa.
#Hajrija Rečković: Nijesam ga ni otvorila kako treba, a ljudi su već napunili terasu. Dolazili su da vide šta smo napravili i da nam čestitaju. Svakome ko je meni čestitao govorila sam da ovo nije sreća samo za mene. Ovo je sreća za sve nas, jer hotel pripada našem Plavu. Prvog dana još nijesmo imali sve završeno. Čekala sam aparat za kartice i fiskalnu kasu, roba i kolači tek su pristizali, a hotel se već napunio ljudima. Svi su tražili kafu i željeli da sjednu na terasu. Rekla sam zaposlenima da posluže svakoga ko je došao. Nijesmo mogli ni sve uredno da naplatimo jer sistem još nije bio spreman. Ljudi su pitali kako da plate, a meni je u tom trenutku bilo najvažnije da budu lijepo dočekani. Od jutra do večeri bilo je prepuno. Bila sam srećna, ali i potpuno iscrpljena. Tada sam shvatila koliko su ljudi čekali da se hotel ponovo otvori.
#CGDIJASPORA: Kako ste zadovoljni početkom rada?
#Hajrija Rečković: Mašala, dobro je krenulo. Došao je veliki broj ljudi i zaista smo zadovoljni. Naravno, na početku ne može sve odmah biti savršeno. Možda svaki gost neće biti zadovoljan svakim detaljem i servis još nije uvijek na nivou koji želimo. Ali zaposleni se trude, uče i svakim danom postajemo bolji. Otvaranje hotela nije završetak posla. To je tek početak. Sada moramo da održavamo kvalitet i svakoga dana popravljamo ono što može biti bolje.
#CGDIJASPORA: Poseban ukras hotela je terasa sa pogledom na Plavsko jezero?
#Hajrija Rečković: Imamo veliku terasu, a sa gornjih terasa pogled je još ljepši. Gore su terase šire i uz njih planiramo određeni broj apartmana. Kada smo radili rekonstrukciju, trudili smo se da otvorimo prostor i omogućimo gostima da uživaju u pogledu. Plav ima nevjerovatnu prirodu i bila bi šteta gosta zatvoriti između četiri zida. Želimo da, čim otvori vrata sobe ili izađe na terasu, osjeti gdje je došao. Jezero i planine su nešto što ne možemo napraviti novcem. Mi samo treba da uredimo prostor iz kojeg će ljudi moći da uživaju u toj ljepoti. Za mene je ta terasa posebno važna i zbog vjeridbe. Sada gledam goste kako tu sjede, razgovaraju i stvaraju svoje uspomene, kao što smo ih moj suprug i ja stvarali prije više od četiri decenije.
#CGDIJASPORA: Kada bi trebalo da bude završena druga faza?
#Hajrija Rečković: Želja nam je da drugi dio završimo što prije. Mnogo toga zavisi od radnika i dinamike radova. Radi se na struji, a treba postaviti liftove, lustere i završiti unutrašnje uređenje. Danas je veoma teško uskladiti sve majstore i dobiti radnike u trenutku kada su vam potrebni.
Ipak, napredujemo. Svakoga dana se završi po nešto i kompleks postepeno dobija oblik koji smo zamislili. Ne volim da obećavam precizan datum dok ne budem potpuno sigurna, ali plan je da bazen, spa-centar, teretana i ostali sadržaji budu završeni u narednoj fazi, u što kraćem roku.
#CGDIJASPORA: Vaš suprug je snažno podržao povratak i ulaganje u ovaj kraj?
#Hajrija Rečković: Jeste. On mnogo voli Plav, a vezan je i za Kosovo. Mnogo smo razgovarali o povratku i o tome gdje bismo mogli da investiramo. Imamo i hotelski posao na Kosovu koji smo pokrenuli sa partnerom. Partner je poznavao taj posao i predložio nam da zajedno kupimo objekat. Prihvatili smo, ali hotel u Plavu za nas ipak ima posebno značenje. Suprug će sada više vremena provoditi ovdje. I ja ću biti između Amerike i Crne Gore. Imamo poslove i obaveze tamo, pa ne mogu sve odmah da napustim, ali sam navikla da putujem. Ranije, kada dođem u Plav, imala sam više vremena da šetam i viđam se sa društvom. Sada je drugačije. Sada svi dolaze kod mene u hotel, a ja dok razgovaram sa njima istovremeno gledam šta još treba završiti i gdje sam potrebna.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo ste živjeli i radili u Americi?
#Hajrija Rečković: Više od tri decenije. Kada pogledam svoju djecu i pomislim koliko sada imaju godina, ni sama ne mogu da vjerujem koliko je vremena prošlo. Život brzo prođe kada stalno radite. Godine se nižu, djeca odrastaju, poslovi se šire, a vi imate osjećaj kao da ste juče stigli. Amerika nam je mnogo dala. Tamo smo radili, stvarali i podizali porodicu. Ali čovjek u sebi uvijek nosi mjesto iz kojeg je došao. Možete živjeti daleko i napraviti uspješan posao, ali vam rodni kraj, njegovi ljudi i uspomene ostaju negdje duboko u vama.
#CGDIJASPORA: Može li vaš povratak biti poruka drugim ljudima iz dijaspore?
#Hajrija Rečković: Svako mora da odluči za sebe. Nije jednostavno vratiti se niti je lako investirati. Ljudi treba da znaju da ih čekaju administracija, traženje radnika, veliki troškovi i mnogo nepredviđenih problema. Ali dijaspora ima iskustvo, znanje i poslovne veze koje može da prenese u svoj kraj. Ne mora svako da otvori hotel. Neko može da pokrene malu radionicu, restoran, turistički sadržaj ili da pomogne mladom čovjeku da započne posao. Najvažnije je da postoji veza sa zavičajem. Mi koji smo otišli nijesmo prestali da pripadamo ovom kraju. Plavu ne trebaju samo ljudi koji ga vole iz daleka. Potrebni su mu i oni koji će tu ljubav, u skladu sa svojim mogućnostima, pretvoriti u konkretno djelo. Ako možemo da napravimo nešto što će ostati iza nas i od čega će korist imati i drugi ljudi, onda naš trud dobija mnogo veći smisao.
#CGDIJASPORA: Šta prvo osjetite kada danas stanete ispred obnovljenog hotela?
#Hajrija Rečković: Osjetim sreću i zahvalnost. Znam kroz šta smo prošli, koliko smo radili i koliko puta se činilo da se kraj ne vidi. Srećna sam kada vidim goste, kada vidim da su radnici zadovoljni i kada ljudi iz Plava uđu i kažu da je lijepo. Tada znam da nijesmo pogriješili. Ali osjećam i veliku odgovornost. Otvoriti hotel nije kraj posla. To je tek početak. Potrebno je održavati kvalitet, obučavati zaposlene, slušati goste i svakoga dana popravljati ono što može biti bolje. Ovo nije projekat koji ću završiti, zaključati vrata i otići. Ovo je nešto čemu želim da se vraćam i što želim da traje.
#Hajrija Rečković: Teško je povjerovati. Tada smo bili mladi, nijesmo znali gdje će nas život odvesti i šta ćemo sve proći. Imali smo prsten od bijele rade, dogovor da ćemo zajedno kroz život i nadu da će sve biti dobro. Poslije su došle Amerika, djeca, posao, mnogo rada, uspjesi, ali i teški trenuci i gubici.
A onda smo se ponovo vratili ovdje.
Sada na toj istoj terasi sjede ljudi, gledaju Plavsko jezero, razgovaraju i raduju se što je hotel ponovo otvoren. Kada to vidim, osjećam kao da se zatvorio jedan veliki životni krug. Možda smo hotel kupili mi, ali ja zaista vjerujem da on pripada Plavu. Mi smo samo dobili priliku i odgovornost da mu vratimo život.
#CGDIJASPORA: Da li u trenucima uspjeha pomislite na pokojnog brata?
#Hajrija Rečković: Pomislim svaki put. Voljela bih da je ovdje i da vidi šta smo napravili. Sigurna sam da bi već imao neku novu ideju i pitao me šta ćemo sljedeće otvoriti. Bio bi ponosan, ali mi vjerovatno ne bi dozvolio mnogo da odmaram. Takav je bio – uvijek je gledao naprijed. Zato se i danas, kada mi je teško, sjetim njegove snage. On me je naučio da se posao ne gradi samo novcem. Gradi se povjerenjem, porodicom, upornošću i time da ne zaboravite ljude koji su bili uz vas kada nijeste imali ništa. Hotel „Plavsko jezero“ naš je novi početak u Plavu, ali se u njemu nalazi i veliki dio svega što smo zajedno stvarali tokom prethodnih decenija. Zato vjerujem da je, na neki način, i moj brat ovdje sa nama.
Svjetla koja znače više od otvorenog hotela
Hotel „Plavsko jezero“ danas ponovo živi.
U njegovim hodnicima čuće se koraci gostiju, sa terase smijeh, a iz svečane sale muzika i zdravice za srećne dane. Neko će ovdje dobiti prvi posao. Neko će proslaviti vjenčanje, rođendan ili porodični jubilej. Neko će prvi put otvoriti prozor hotelske sobe, ugledati jezero i Prokletije i razumjeti zašto ljudi koji odu iz Plava nikada ne odu cijelim srcem.
Možda će se upravo na ovoj terasi ponovo sresti dvoje mladih ljudi i započeti neka nova ljubavna priča. Možda će im, mnogo godina kasnije, neko ispričati kako je jedna ljubav, započeta na istom mjestu uz prsten od bijele rade, pomogla da se hotelu vrati život.
Zato svjetla koja danas gore u njegovim prozorima nijesu samo svjetla jednog obnovljenog objekta.
Ona su znak da se i poslije gotovo 30 godina može vratiti ono za šta se vjerovalo da je izgubljeno. Da se može početi ponovo. Da čovjek može otići u svijet, a ne zaboraviti ko je, odakle je i gdje mu je kuća.
I da novac zarađen daleko od zavičaja dobija posebnu vrijednost kada se njime otvaraju vrata, stvaraju radna mjesta i ljudima vraća nada.
Hotel „Plavsko jezero“ više ne ćuti. Njegovo srce ponovo kuca.
Plav ga je dugo čekao – i konačno dočekao.
Neka se njegova svjetla više nikada ne ugase.
