Postoje žene čiji se život ne može ispričati bez knedle u grlu. Žene koje su padale, ali nijesu ostajale na zemlji. Koje su nosile dijete u naručju i strah u grudima, a opet nalazile snagu da ustanu i krenu dalje.
Adela Đozgić je bila gotovo djevojčica kada je život od nje tražio da odraste. Udaja, pa razvod, i onda ono najteže — ostati sama, sa malim djetetom u naručju, bez oslonca, bez sigurnosti, bez ičega što bi joj dalo osjećaj da je tlo pod nogama čvrsto. Povratak u roditeljsku kuću u Pljevljima nije bio povratak sigurnosti, već početak suočavanja sa stvarnošću koja nije birala ni vrijeme ni način da pokaže koliko može biti surova.
Bilo je dana kada nije bilo dovoljno ni za osnovno. Bilo je noći kada su se misli rojile brže od nade. Ali ono što nije nestajalo bila je njena unutrašnja snaga — tiha, uporna i nepokolebljiva. Nije imala luksuz da odustane. Imala je dijete koje je gledalo u nju kao u cijeli svijet.
I tada, kada bi mnogi stali, ona je krenula. Učila je kada nije imala ni snage ni uslova. Upisivala kurseve dok nije znala kako će ih platiti. Krenula na fakultet dok nije imala ni za osnovne potrebe. Putovala, radila, borila se — ne da bi imala više, nego da bi njen sin imao dovoljno. Dovoljno sigurnosti, dovoljno dostojanstva, dovoljno života koji ona nije imala.
A onda — poziv koji mijenja sve. Odlazak u Dubai, u svijet koji joj je bio potpuno stran, gotovo nestvaran. Odlazak bez sigurnosti, ali sa ogromnom hrabrošću. Tamo gdje su drugi vidjeli nepoznato, ona je vidjela priliku. I opet je krenula od nule. Radila, učila, rasla. Od običnog radnika do menadžera. Godinama između dva svijeta — između tuđine i doma, između posla i majčinstva, između snova i odgovornosti.
Ali iza svakog njenog uspjeha krila se ista slika: majka koja odlazi da bi se mogla vratiti. Žena koja gradi da bi imala gdje da dođe. Srce koje nikada nije prestalo da pripada onome odakle je krenula.
„Sama“ nije bila, jer je imala majku koja joj je dala „krila“ da se otisne u svijet. Iako je i sama bila u potrebi za brigom, pristala je da brine o njenom sinu.
Ipak, najveći teret ponijela je njena sestra — ona koja je ćutke držala porodicu na okupu. Bolest majke i brata, neočekivana smrt oca u trenucima kada je bio najpotrebniji kao stub porodice… Briga o kući, o djetetu, o svemu što život nosi — sve je to palo na nju, na njenu Dadu.
Da bi ona uspjela, neko je morao biti njen potporni zid. A taj zid bila je upravo njena sestra.
Danas, kada govori o svom životu, ne govori o uspjehu kao cilju. Govori o putu. O suzama koje niko nije vidio. O strahovima koje je sama nosila. O borbi koju nije imala kome da preda. I o pobjedi koja nije došla preko noći — već kroz godine tihe, uporne, ženske snage.
Priča Adele Đozgić nije samo priča o odlasku, radu i povratku. To je priča o majci. O ženi. O snazi koja se ne vidi na prvi pogled, ali mijenja sudbinu.
I možda baš zato, dok je slušate, ne možete ostati ravnodušni. Jer u njenim riječima ima nečeg što svako prepozna — borbe, boli, ali i nade da, čak i kada počnete od ničega, možete stići tamo gdje vas srce vodi.
Ovo nije samo priča o odlasku u Dubai, o uspjehu i novom životu. Ovo je priča o ženi koja je od nule stvorila sve. O majci koja je birala borbu umjesto predaje. O srcu koje je znalo da voli, da izdrži i da, uprkos svemu — nikada ne odustane.
I možda baš zato, dok danas govori o svom životu, najviše se ne vidi uspjeh. Vidi se put. Težak, trnovit — ali njen.
#CGDIJASPORA: Kada ste otišli iz Crne Gore i zbog čega ste donijeli tu odluku?
#Adela Đozgić: Moj životni put nije bio nimalo lak. Veoma mlada sam se udala, a potom i razvela, i ostala samohrana majka sa jednim djetetom. Sve se to dešavalo u Crnoj Gori, u Pljevljima, u jednom veoma teškom periodu mog života. Vratila sam se roditeljima sa malim djetetom, bez novca i bez ikakve sigurnosti. Tada sam shvatila da moram nešto ozbiljno da promijenim — i zbog sebe i zbog svog djeteta.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali ti prvi koraci?
#Adela Đozgić: Bilo je veoma teško. Nijesmo imali dovoljno ni za osnovne životne potrebe, ali sam odlučila da ulažem u sebe. Znala sam da jedino obrazovanjem, znanjem i trudom mogu izaći iz situacije u kojoj sam se našla. Upisala sam kurseve engleskog jezika, računarstva, a između ostalog i kurs za šnajdera. Međutim, nijesam željela da se na tome zaustavim, pa sam odlučila da nastavim školovanje i upisala sam političke nauke, smjer diplomatija i međunarodni odnosi.
#Adela Đozgić: To je zaista bio veliki izazov. U tom periodu jedva smo sastavljali kraj s krajem, a privatni fakultet je bio skup. Putovanja, boravak tamo, malo dijete kod kuće — sve je to djelovalo gotovo nemoguće. Ali ja sam cijelog života imala veliku želju da budem školovana. Uvijek sam to željela, samo mi okolnosti ranije nisu dozvoljavale. Majka mi je bila bolesna, u porodici je uvijek nedostajalo novca i nekako je sve bilo podređeno preživljavanju. Ipak, kada sam upisala fakultet, oni su mi ponudili da radim u administraciji, pa smo se dogovorili da na taj način otplaćujem svoju školarinu. Za mene je to tada bila ogromna sreća, gotovo nevjerovatna prilika. Bio je to prvi veliki znak da trud ipak može da otvori vrata.
#Adela Đozgić: Mnogo. To je bilo jedno veoma važno iskustvo za mene. U Sigurnoj ženskoj kući sam volontirala i tada se organizovala jedna revija rukotvorina, jer su žene koje su tamo boravile radile ručne radove, plele, tkale i stvarale razne lijepe stvari. Trebao im je neko ko zna da šije, pa sam se priključila tom timu. Napravili smo jednu divnu reviju, a meni se tada prvi put dogodilo da neko uradi intervju sa mnom, da se pojavim u novinama i na televiziji. To možda nekome djeluje kao sitnica, ali meni je tada značilo mnogo. Bio je to mali, ali snažan podstrek da se oslobodim straha i da počnem ozbiljnije da razmišljam o tome da izađem iz svog dotadašnjeg okvira, da odem dalje i vidim svijet.
#CGDIJASPORA: Kako je onda došao Dubai u vaš život?
#Adela Đozgić: Potpuno neočekivano. Dobila sam poziv od jednog gospodina, biznismena porijeklom iz Pljevalja, čija je porodica ranije otišla za Njemačku. On je kasnije otvorio lanac restorana i turističku agenciju u Dubaiju i pozvao me da radim na najvećem svjetskom sajmu, jer sam govorila engleski jezik. Iskreno, ja tada nijesam ni znala gdje je Dubai na mapi. Kad mi je rekao da ću raditi na “Global Village-u”, ja sam samo znala da “village” znači selo, pa sam se pitala šta ću ja da radim u “selu” u Dubaiju. A onda sam, kada sam stigla, doživjela potpuno drugi svijet — nebodere, Burdž Kalifu, veličinu, organizaciju, energiju jednog mjesta koje je za mene tada bilo nestvarno.
#CGDIJASPORA: Kako ste se snašli u Dubaiju?
#Adela Đozgić: Počela sam kao običan radnik, ali sam vremenom, zahvaljujući radu, disciplini i upornosti, napredovala do pozicije menadžera u toj firmi. U Dubaiju sam provela oko devet godina. Naravno, uz stalne odlaske i povratke, jer sam imala dijete i nikada nisam mogla potpuno da se odvojim od kuće. Odlazila sam, vraćala se, provodila vrijeme sa sinom, pa opet išla nazad. Tako je izgledao moj život godinama.
#CGDIJASPORA: Jeste li u međuvremenu završili fakultet?
#Adela Đozgić: Jesam. Vratila sam se i završila fakultet. Iako nikada nijesam radila u struci, taj dio mog života mi je veoma važan. Uvijek sam imala želju da budem ambasador svoje države, da je predstavljam dostojanstveno, da upoznajem ljude i pričam o Crnoj Gori.
A Dubai, odnosno Global Village, zaista je bio mjesto gdje sam imala priliku da upoznam ogroman broj ljudi iz raznih djelova svijeta. Tamo se predstavlja na desetine država, njihove kulture, tradicije, hrana, običaji… To je jedno posebno mjesto i za mene je to bilo dragocjeno iskustvo.
#CGDIJASPORA: Šta vam je u tom periodu bio najveći motiv?
#Adela Đozgić: Moj najveći cilj bio je da obezbijedim dom za sebe i svoje dijete. Poslije razvoda i svega što sam prošla, željela sam da jednog dana mogu da kažem da imamo svoj krov nad glavom, nešto što je samo naše. To je bio moj veliki cilj i hvala Bogu, uspjela sam. Radila sam upravo za to — da stvorim sigurnost koju ranije nisam imala.
#CGDIJASPORA: Nakon Dubaija okrenuli ste se i drugom poslu — kozmetici. Kako je došlo do toga?
#Adela Đozgić: Nakon toliko godina rada i odricanja, čovjek se umori. Tuđina nosi svoj teret, pogotovo kada stalno ostavljate dijete i idete da radite kako biste obezbijedili život. Znala sam da taj tempo neće trajati zauvijek, pa sam počela da razmišljam o nečemu što bih mogla da radim za sebe. Po prirodi sam umjetnička duša. Volim da slikam, crtam, šijem, kreiram. Tako sam došla na ideju da se bavim noktima i kozmetikom. To mi se mnogo dopalo. Krenula sam na edukacije, prvo kod prijateljice iz Beograda, a kasnije sam se dodatno usavršavala i u Dubaiju, na Riva institutu, kako bih po povratku mogla da otvorim svoj salon. Tako je nastao kozmetički salon “Ambar”.
#Adela Đozgić: Sudbina je htjela da moj život krene u jednom drugom pravcu. Svog sadašnjeg supruga, koji je iz Turske, upoznala sam u Podgorici. Kasnije smo se vjenčali i sada živimo na relaciji Izmir–Crna Gora. To je jedan novi životni period za mene, mirniji i ispunjeniji.
#CGDIJASPORA: Da li vas je Turska i ranije privlačila?
#Adela Đozgić: Jeste. Još kada sam imala 18 ili 20 godina, silno sam željela da odem u Tursku. Nekako mi se tada nije dalo. Ali poslije razvoda, moj prvi posao vani bio je upravo u Istanbulu. To je bio moj prvi ozbiljan susret sa Turskom i ostao mi je u posebnom sjećanju. Kasnije me život, eto, opet vezao za tu zemlju, ali ovoga puta na mnogo dublji način.
#CGDIJASPORA: Vaš sin je danas odrastao mladić. Na šta ste posebno ponosni kada je riječ o njemu?
#Adela Đozgić: Moj sin sada ima 18 godina i završio je srednju školu. Na njega sam veoma ponosna. Uspjela sam da ga iškolujem, da ga usmjerim, da ga izvedem na pravi put i vaspitam kako treba. Kada pogledam sve kroz šta smo prošli, to mi je možda i najveća životna pobjeda.
#CGDIJASPORA: Nedostaje li vam Crna Gora kada ste van nje?
#Adela Đozgić: Naravno, uvijek. Biću iskrena, dešavalo mi se kada se vratim iz Dubaija da se oduševim običnim stvarima koje kod kuće možda i ne primjećujemo — travom, drvećem, šumom, mirisima prirode. Tamo toga nema na način na koji ga ima ovdje. Nedostajala mi je šuma, nedostajala mi je priroda. Znala sam da budem kao neko dijete koje slika životinje, kokoške, jagnjad, sve ono što nama ovdje djeluje obično, a u tuđini postane dragocjeno.
#CGDIJASPORA: Kako danas izgleda vaš život u Izmiru?
#Adela Đozgić: Izmir je prelijep grad i tamo trenutno radim na tome da otvorim svoj kozmetički salon i proširim posao. Još uvijek učim turski jezik i prilagođavam se životu tamo, tako da sam i dalje u fazi upoznavanja ljudi i prostora, ali sam zadovoljna. Polako gradim i taj dio svog života.
#CGDIJASPORA: Jeste li danas zadovoljni sobom i onim što ste postigli?
#Adela Đozgić: Jesam. Zadovoljna sam sobom i svojim putem. Nijesu u životu samo pare važne. Važno je pronaći duševni mir, uspjeti da iz nule nešto izgradiš, da ostvariš svoj cilj i da vidiš kako ono što si mukom stvarao raste i napreduje. To je osjećaj koji nema cijenu.
#Adela Đozgić: Poručila bih im da ne odustaju od sebe. Koliko god bilo teško, uvijek treba ulagati u sebe, u znanje, u rad, u dostojanstvo. Put nije lak, ali je moguć. Ja sam najbolji dokaz da žena, čak i kada krene od nule, sa djetetom, bez novca i bez sigurnosti, može da izgradi svoj život ako ima cilj, vjeru i snagu da ide dalje.
#CGDIJASPORA: Šta Crna Gora može naučiti od zemalja u kojima živi njena dijaspora?
#Adela Đozgić: Crna Gora može mnogo naučiti iz iskustava razvijenijih zemalja, posebno kada je riječ o institucijama, transparentnosti, poslovnom ambijentu i sistemu vrijednosti. Uređen sistem u kojem se cijeni rad, znanje i odgovornost ključ je svakog uspješnog društva. Takođe, važno je razvijati kulturu dijaloga, tolerancije i otvorenosti prema novim idejama. Dijaspora može biti važan kanal za prenos tih iskustava i praksi.
#CGDIJASPORA: Za kraj – kako vidite budućnost Crne Gore i njene dijaspore?
#Adela Đozgić: Vjerujem da Crna Gora ima veliki potencijal, ali da je ključ u njegovom pravilnom usmjeravanju. Uz jačanje institucija, stvaranje boljeg poslovnog ambijenta i uključivanje dijaspore u razvojne procese, budućnost može biti veoma pozitivna.
Dijaspora će i dalje igrati važnu ulogu, ali je važno da se ta uloga prepozna i sistemski uredi. Kada se uspostavi snažna veza između države i dijaspore, benefiti će biti obostrani.
