Piše: Nada Kovačević
Osam godina Bojan Brajović nije zakoračio na crnogorsko tlo. Osam godina nije zagrlio oca, niti sjeo pored njega da u tišini popričaju. Njegov najstariji sin već je boravio u Crnoj Gori sa roditeljima Bojanove supruge i tada je upoznao i vidio đeda, dok preostalo dvoje djece još nije imalo tu priliku. Vrijeme je prolazilo, djeca su rasla, a Bojanov povratak odlagan je zbog života, posla, obaveza i vize koju njegov otac nije uspio da dobije.
Danas Bojan živi u Čikagu, radi kao vodoinstalater i sa suprugom podiže troje djece. Amerika mu je pružila mogućnost da radi i porodici obezbijedi sigurniju budućnost, ali mu je uzela nešto što se ne može nadoknaditi – godine provedene daleko od oca, porodice i rodne grude.
Dok svojoj djeci priča o crnogorskim planinama, moru, selima, gradovima i ljudima, Bojan u njima pokušava da sačuva dio zemlje iz koje je otišao. Ne želi da Crna Gora za njih bude samo tačka na mapi, fotografija na telefonu ili priča koju otac ponavlja iz nostalgije. Želi da je osjete, da upoznaju porodicu i da razumiju zašto se njegov glas promijeni svaki put kada govori o domu.
Na pitanje šta bi prvo želio da im pokaže u Crnoj Gori, Bojan ne pominje ni more, ni planine, ni gradove. Njegova želja stala je u jednu rečenicu:
„Želim prvo da zagrle đeda.“
U toj rečenici sabrano je svih osam godina čekanja, svaki propušteni susret, svaki razgovor preko telefona i svaki trenutak u kojem je poželio da udaljenost između Čikaga i Crne Gore makar na trenutak nestane.
Bojan kaže da čovjek može da izgradi život u drugoj zemlji, da se navikne na njen ritam i nauči njena pravila, ali da korijeni uvijek ostaju tamo odakle je krenuo. Zato i danas, dok radi i podiže djecu u Americi, jedan dio njegovog života kao da je ostao kraj oca u Crnoj Gori, čekajući dan kada će se vrata porodične kuće ponovo otvoriti.
Njegova najveća želja nije velika ni komplikovana. Želi da se vrati, da poslije osam godina zagrli oca i da između njih stanu njegovo troje djece – unučad koju je đed do sada mogao da gleda samo preko ekrana.
To bi za Bojana bio dolazak kući. Ne samo povratak u Crnu Goru, već povratak dijelu sebe koji je prije osam godina ostavio za sobom.
#Bojan Brajović: U Sjedinjene Američke Države došao sam prije osam godina. Prvo je ovdje došla moja djevojka, a danas je ona moja supruga, sa kojom imam troje djece. Odluka da napustim Crnu Goru nije bila laka. Veliki sam patriota i mnogo volim svoju zemlju. Čovjek ne napušta lako mjesto u kojem je odrastao, porodicu, prijatelje, uspomene i sve ono što smatra svojim. Ipak, tada smo odlučili da dođemo u Ameriku zbog boljeg života za nas, a danas mogu reći prvenstveno zbog bolje budućnosti naše djece. Kada zasnujete porodicu, počnete drugačije da razmišljate. Više ne gledate samo sebe, već mogućnosti koje možete pružiti djeci, njihovo školovanje, sigurnost i budućnost.
#CGDIJASPORA: Zašto ste izabrali baš Čikago?
#Bojan Brajović: Porodica moje supruge već je živjela u Čikagu. To nam je mnogo značilo, posebno na početku, jer je teško doći u veliku i nepoznatu zemlju, a da nemate nikoga ko može da vas posavjetuje i pomogne. Imao sam podršku prilikom pronalaska posla, ali i pomoć u vezi sa brojnim svakodnevnim stvarima. Kada tek dođete u Ameriku, mnogo toga vam je nepoznato – od načina funkcionisanja sistema do običnih životnih obaveza. Svaka pomoć tada je dragocjena.
Čikago je veliki grad u kojem žive ljudi iz svih krajeva svijeta, ali i značajan broj ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Zbog toga je, na neki način, lakše pronaći poznata lica, čuti svoj jezik i upoznati ljude koji razumiju kroz šta prolazite.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali prvi mjeseci života u Americi?
#Bojan Brajović: Početak u stranoj zemlji nikada nije jednostavan. Morate da se prilagodite potpuno drugačijem načinu života, radu, obavezama i odgovornostima. U Americi se mnogo radi i život je brz. Često nemate dovoljno vremena ni za sebe, a kamoli za sve ono što biste željeli. Kada dođete, morate da počnete gotovo od početka. Nije važno ko ste bili ili šta ste radili prije dolaska. Potrebno je dokazati se, raditi i biti uporan. Podrška porodice moje supruge bila mi je veliko olakšanje, ali sam znao da moram svojim radom da izgradim život za sebe i svoju porodicu.
Najvažnije je da čovjek ne odustane kada naiđu prvi problemi. Potrebno je vrijeme da se naviknete na sistem, ljude i tempo života. Vremenom sve postane lakše, ali početak ostane u sjećanju.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bavite?
#Bojan Brajović: Radim kao vodoinstalater, odnosno „plumber“, kako se ovdje kaže. To je odgovoran i zahtjevan posao, ali od svog rada živim i izdržavam porodicu. U Americi se cijeni kada je čovjek vrijedan, odgovoran i pouzdan. Posao zahtijeva trud, znanje i spremnost da se svakodnevno suočavate sa različitim situacijama. Nije uvijek lako, ali sam zahvalan što mogu da radim i svojoj djeci obezbijedim pristojan život.
#CGDIJASPORA: Nakon osam godina u Americi, koliko vam nedostaje Crna Gora?
#Bojan Brajović: Nostalgija za Crnom Gorom i dalje je velika. Bez obzira na to koliko godina provedete u Americi i koliko se naviknete na život ovdje, jedan dio srca uvijek ostane u zemlji iz koje ste došli. Nedostaju mi porodica, ljudi, način života, naši običaji, priroda i osjećaj pripadnosti. U Americi možete izgraditi dobar život, ali postoje stvari koje novac i sigurnost ne mogu zamijeniti. Ne možete zamijeniti zavičaj, mjesto u kojem ste odrasli, poznate ljude i uspomene.
Najviše se nadam da ću u skorije vrijeme posjetiti svoju rodnu grudu i svog oca, kojeg nijesam vidio osam godina. To je veoma dug period i nešto što mi izuzetno teško pada.
#CGDIJASPORA: Zbog čega se toliko dugo nijeste vidjeli sa ocem?
#Bojan Brajović: Moj otac nije uspio da dobije vizu za dolazak u Ameriku. Moja sestra je sa svojom ćerkom uspjela da dođe i da nas posjeti, ali on, nažalost, nije mogao. Teško je riječima objasniti kako izgleda kada osam godina ne vidite oca. Telefonski razgovori i video-pozivi mogu donekle da ublaže udaljenost, ali ne mogu zamijeniti susret, zagrljaj i vrijeme provedeno zajedno. Zato mi je velika želja da što prije dođem u Crnu Goru. Taj susret bi za mene imao posebno značenje. Vjerujem da tek kada ste daleko shvatite koliko su važni trenuci koje ste ranije možda uzimali zdravo za gotovo.
#CGDIJASPORA: Koliko ste povezani sa crnogorskom zajednicom u Čikagu?
#Bojan Brajović: Povezan sam koliko mi obaveze dozvoljavaju. Posao, porodica i troje djece zahtijevaju mnogo vremena, pa nije uvijek moguće biti prisutan na svakom okupljanju i događaju. Ipak, uvijek mi je drago kada sretnem naše ljude. Lijepo je popričati na crnogorskom jeziku, prisjetiti se običaja, ljudi i mjesta iz kojih dolazimo. Takvi susreti zaista ublaže nostalgiju. Kada živite daleko od Crne Gore, čak i običan razgovor sa nekim ko dolazi iz istog kraja može mnogo da znači. Ne morate posebno da objašnjavate šta osjećate, jer vas ljudi koji su prošli sličan put razumiju. Osjećaj zajedništva je veoma važan. Ništa ne može u potpunosti zamijeniti zavičaj, ali saznanje da nijeste sami i da oko sebe imate ljude koji čuvaju iste običaje i ljubav prema Crnoj Gori mnogo pomaže.
#CGDIJASPORA: Šta za vas znači čuti crnogorski jezik u Americi?
#Bojan Brajović: To je poseban osjećaj. Kada u velikom gradu, daleko od kuće, čujete svoj jezik, odmah osjetite neku bliskost. Jezik nas povezuje sa porodicom, djetinjstvom i mjestom iz kojeg dolazimo. Kroz jezik čuvamo i običaje, način razmišljanja, humor i sve ono što nas određuje. Zato mi je važno da i moja djeca znaju odakle potiču i da imaju vezu sa Crnom Gorom, iako odrastaju u Americi.
#CGDIJASPORA: Na koji način kod svoje djece njegujete ljubav prema Crnoj Gori?
#Bojan Brajović: Mnogo im govorim o Crnoj Gori. Pričam im o našoj zemlji, porodici, prirodi, gradovima, selima, planinama i moru. Želim da znaju odakle potiču i da razumiju da su njihovi korijeni u Crnoj Gori. Veliki sam patriota i tako učim i svoju djecu. Važno mi je da budu ponosna na svoje porijeklo, bez obzira na to gdje će živjeti kada odrastu. Djeca rođena ili odrasla u inostranstvu imaju drugačije iskustvo od nas koji smo odrasli u Crnoj Gori. Njima se ljubav prema zavičaju mora prenositi kroz razgovore, porodične priče, fotografije, običaje i susrete sa rodbinom.
Ne želim da Crna Gora za njih bude samo zemlja koju vide na mapi ili fotografijama. Želim da je osjete kao dio sebe.
#CGDIJASPORA: Da li djeca razumiju koliko vam Crna Gora znači?
#Bojan Brajović: Vjerujem da djelimično razumiju, jer često slušaju moje priče. Najstariji sin već je bio u Crnoj Gori sa roditeljima moje supruge, vidio je zemlju o kojoj mu govorim i upoznao đeda. Ipak, volio bih da svi zajedno dođemo i da i drugo dvoje djece svojim očima vidi sve ono o čemu im pričam. Jedno je kada im ja govorim o planinama, moru, selima, gradovima i porodici, a sasvim drugo kada to vide i dožive.
Želim da upoznaju porodicu, osjete naš način života i shvate odakle potiču njihovi korijeni. Nadam se da će tada razumjeti zašto toliko govorim o Crnoj Gori i zašto je nosim u srcu gdje god da živim. Volio bih da zavole Crnu Goru onako kako je ja volim i da uvijek budu ponosni na svoje porijeklo.
#CGDIJASPORA: Kako zamišljate njihov prvi dolazak u Crnu Goru?
#Bojan Brajović: To je jedan od trenutaka kojem se posebno radujem. Želim da djeca svojim očima vide planine, more, sela i gradove o kojima im pričam. Želim da upoznaju svoju porodicu, da provedu vrijeme sa rodbinom i da osjete toplinu i bliskost koju imamo u Crnoj Gori. Važno mi je da ne budu samo turisti, već da osjete da i oni pripadaju toj zemlji. Volio bih da vide način na koji ljudi žive, da upoznaju naše običaje, probaju našu hranu i osjete atmosferu koju je teško objasniti riječima. Za mene bi posebno emotivan bio trenutak kada bi upoznali mog oca. To bi bio susret nekoliko generacija i vjerujem da bi svima mnogo značio.
#CGDIJASPORA: Šta biste prvo željeli da im pokažete?
#Bojan Brajović: Najstariji sin je već vidio đeda, a sada želim da ga zagrle i drugo dvoje djece. Želio bih da im pokažem mjesta o kojima sam im toliko puta pričao, prirodu Crne Gore, more i planine, ali prije svega porodicu i ljude. Želio bih da im pokažem mjesta o kojima sam im toliko puta pričao, prirodu Crne Gore, more i planine, ali prije svega porodicu i ljude. Zemlja nije samo teritorija. Zavičaj čine ljudi, uspomene, način na koji razgovaramo, kako dočekujemo jedni druge i kako čuvamo porodične veze. Želim da moja djeca osjete upravo to. Važno mi je da razumiju da iza priča koje slušaju postoje stvarni ljudi i mjesta koja su dio njihove porodice i njihovog identiteta.
#CGDIJASPORA: Šta vam je Amerika pružila, a šta vam je uzela?
#Bojan Brajović: Amerika mi je pružila mogućnost da radim, da gradim život i da svojoj porodici pružim sigurnost. To je zemlja u kojoj čovjek svojim radom može mnogo da postigne, ali je potrebno mnogo truda i odricanja. Sa druge strane, život daleko od Crne Gore znači propuštene trenutke sa porodicom. Vrijeme prolazi, djeca rastu, roditelji stare, a vi nijeste prisutni. To je cijena koju plaćaju mnogi ljudi iz dijaspore. Kada odete, često mislite da ćete brzo ponovo doći. Međutim, život, posao i obaveze vas odvedu drugim putem, pa godine prođu brže nego što očekujete. Zato dijaspora često živi između dvije zemlje. U jednoj gradi život, radi i podiže djecu, dok u drugoj ostaju porodica, uspomene i dio srca.
#CGDIJASPORA: Da li se nakon toliko vremena osjećate kao da pripadate i Americi i Crnoj Gori?
#Bojan Brajović: Amerika je zemlja u kojoj danas živim, radim i podižem svoju porodicu. Zahvalan sam na mogućnostima koje nam je pružila. Ipak, Crna Gora je moja domovina i mjesto kojem pripadam srcem. To se ne mijenja bez obzira na broj godina provedenih u inostranstvu. Čovjek može da se prilagodi životu u drugoj zemlji, nauči pravila i izgradi svakodnevicu, ali korijeni ostaju tamo odakle je krenuo.
#CGDIJASPORA: Razmišljate li o povratku u Crnu Goru?
#Bojan Brajović: Kao i mnogi ljudi iz dijaspore, razmišljam o Crnoj Gori i povratku, ali nije jednostavno donijeti takvu odluku kada imate porodicu i djecu. Djeca odrastaju u Americi, imaju svoj život, obaveze i budućnost. Svaka odluka mora da se donosi imajući u vidu njihove potrebe. Za sada mi je najveća želja da dođemo u posjetu, da vidim oca i da djeci pokažem Crnu Goru. Važno mi je da veza sa domovinom nikada ne bude prekinuta.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili ljudima koji razmišljaju o odlasku iz Crne Gore?
#Bojan Brajović: Svako ima svoje razloge i životne okolnosti. Odlazak može donijeti nove mogućnosti, ali nije uvijek onakav kakvim ga ljudi zamišljaju. U inostranstvu morate mnogo da radite i da se odreknete brojnih stvari. Nije lako biti daleko od porodice, prijatelja i mjesta kojem pripadate. Zato svako treba dobro da razmisli i da bude spreman na veliki rad, strpljenje i odricanje. Amerika pruža mogućnosti, ali ništa ne dolazi samo od sebe.
#CGDIJASPORA: Koju biste poruku poslali Crnogorcima koji žive širom svijeta?
#Bojan Brajović: Poručio bih im da ne zaborave odakle dolaze, da čuvaju svoj jezik, običaje i veze sa porodicom. Posebno je važno da svojoj djeci pričaju o Crnoj Gori i da ih, kad god mogu, dovedu u zavičaj. Djeca moraju da upoznaju svoje korijene kako bi ih mogla čuvati. Možemo živjeti hiljadama kilometara daleko, ali ljubav prema domovini ne zavisi od udaljenosti. Bez obzira koliko dugo živite u Americi, dio srca uvijek ostane u Crnoj Gori.
Moja najveća želja je da uskoro dođem, zagrlim oca poslije osam godina i da zajedno sa suprugom i djecom okupim porodicu u Crnoj Gori – zemlji koju svakog dana nosim u srcu.
