Razgovrala: Nada Kovačević
Dvadeset godina nakon što je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost, priče o ljudima koji su daleko od domovine sanjali slobodnu i samostalnu državu i dalje nose posebnu emociju. Među njima posebno mjesto pripada crnogorskoj dijaspori u Sjedinjenim Američkim Državama, koja je tokom devedesetih i referendumskih dana 2006. godine postala jedan od najvažnijih oslonaca ideje nezavisne Crne Gore. Dok su hiljadama kilometara daleko gradili živote, porodice i uspješne biznise, iseljenici iz Njujorka, Čikaga, San Franciska i drugih američkih gradova nijesu zaboravljali svoju domovinu. Naprotiv – onda kada je Crnoj Gori bilo najpotrebnije, upravo su oni organizovali skupove, kongrese, lobiranja i okupljanja, branili njeno ime pred snažnom propagandom i, na kraju, masovno dolazili da glasaju za obnovu državnosti.
Povratak emociji
Desetine čarter letova iz Amerike prema Podgorici u proljeće 2006. godine nijesu bili samo putovanja ka referendumu – bili su povratak emociji, identitetu i zemlji koju nijesu prestali da osjećaju svojom. Hiljade ljudi iz američke dijaspore tada su ostavljale poslove, porodice i svakodnevne obaveze kako bi stigli na glasanje koje su doživljavali kao istorijsku obavezu prema precima i budućim generacijama. Mnogi od njih nijesu tražili ni priznanja ni zahvalnost – bilo im je dovoljno da vide crnogorsku zastavu podignutu nad nezavisnom državom.
Upravo o toj borbi, emociji i ulozi dijaspore za Pobjedu govori dugogodišnji aktivista crnogorske zajednice u Njujorku Sreten Đuretić. Otvara uspomene na godine kada se, kako kaže, „Crna Gora branila srcem“. Njegova priča svjedoči o generaciji ljudi koja je vjerovala da država nije samo teritorija, već osjećaj pripadnosti koji traje i onda kada si daleko od rodnog kraja.
Đuretić priča da počeci organizovanja crnogorske zajednice u Americi sežu još u osamdesete godine prošlog vijeka, kada je u Njujorku postojao Crnogorsko-albanski klub. Međutim, politička previranja u tadašnjoj Jugoslaviji dovela su do njegovog gašenja, ali je ostala grupa ljudi koja je nastavila da djeluje kroz različite inicijative usmjerene ka očuvanju multietničkog sklada i crnogorskog identiteta.
– Ostala je grupa ljudi koja je pokušavala da da doprinos Crnoj Gori i da sačuva taj multinacionalni sklad. Počelo je polako, ali sa velikom emocijom i vjerom da Crna Gora mora imati svoju budućnost – kaže Đuretić.
On podsjeća da su upravo ljudi iz dijaspore bili inicijatori prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole u Crnu Goru, te da je njihova inicijativa tada prihvaćena od strane vlasti, zbog čega su dobili i zahvalnice Vlade Crne Gore.
Posebno mjesto u njihovom djelovanju, kaže, zauzima podrška obnovi Crnogorske pravoslavne crkve. Prisjeća se susreta sa mitropolitom Antonijem Abramovićem krajem osamdesetih godina u Torontu, nakon čega su ga više puta ugostili u Njujorku i pružili podršku ideji obnove CPC-a.
Godine 1993. osnovan je Nezavisni crnogorski kulturni centar u Njujorku, oko kojeg se okupila grupa iseljenika iz različitih krajeva Crne Gore. Među njima su, kako navodi, bili njegov brat Srđan, Ilija Pavićević, Marko Pecović, Raško Maraš, Blažo Kovačević, Stefan Camaj, Rako Kršikapa, Vojo Vujović i brojni drugi ljudi koji su, uprkos pritiscima i podjelama, pokušavali da sačuvaju crnogorski identitet u Americi.
– Taj centar je imao ogromnu ulogu tokom ratnih devedesetih. Ljudi su tada bili podijeljeni, svakodnevno gurani na različite strane, a mi smo pokušavali da sačuvamo zajedništvo i ideju građanske Crne Gore – ističe Đuretić.
Posebno emotivno govori o ljudima iz Gusinja, Plava i drugih krajeva koji su aktivno učestvovali u radu centra.
– Bilo je mnogo Bošnjaka i Albanaca koji su zajedno sa nama nosili tu ideju. To je dokaz da je Crna Gora uvijek bila najjača kada je bila zajedno.
Kroz kulturni centar organizovani su brojni skupovi i kongresi crnogorske dijaspore. Već sredinom devedesetih organizovan je veliki crnogorski skup, zatim susreti u Čikagu, a potom i Kongres crnogorske dijaspore koji je okupio blizu hiljadu ljudi iz SAD-a, Australije, Hrvatske, Njemačke i drugih država.
– To je bio istorijski skup. Došli su ljudi iz cijelog svijeta. Svi smo imali isti cilj – da Crna Gora obnovi svoju državnost – navodi Đuretić.
Opstukcije
Govoreći o atmosferi tokom devedesetih, on ističe da je propaganda protiv crnogorskog pokreta bila snažna, te da su veliki uticaj imali Srpska pravoslavna crkva i službe bezbjednosti iz Srbije, koje su pokušavale da kompromituju organizatore skupova i odvrate ljude od podrške ideji samostalnosti.
– Nazivali su nas raznim imenima, pokušavali da nas kompromituju, ali je sve više ljudi prihvatalo našu priču o multietničkoj i građanskoj Crnoj Gori. Što smo više okupljali ljude, otpor je bio slabiji – kaže on.
Posebno naglašava da su u aktivnostima učestvovali ljudi različitih nacionalnosti i vjera – Crnogorci, Bošnjaci, Albanci i katolici, te da su među aktivnim članovima bili i brojni Plavljani i Gusinjani.
Krajem devedesetih, kako kaže, počeli su i intenzivniji kontakti sa zvaničnicima iz Crne Gore. Na skupove u Americi dolazili su predstavnici Matice crnogorske, PEN centra, kao i članovi tadašnje Vlade Crne Gore i predsjednik Milo Đukanović.
Đuretić tvrdi da je američka dijaspora dala ogroman doprinos referendumu 2006. godine i organizaciji dolaska ljudi iz SAD-a u Crnu Goru kako bi glasali za nezavisnost.
– Organizovali smo okupljanja, sastanke, lobiranja. Iz Amerike je došlo više od 15.000 ljudi. Desetine čarter letova polijetale su iz Njujorka, plus redovne linije. Ljudi su sami plaćali karte samo da bi došli i glasali za svoju državu – kaže on.
Dodaje da su članovi dijaspore u tom periodu često kontaktirali i sa američkim institucijama, uključujući Nacionalni institut za mir, gdje su lobirali za crnogorsku nezavisnost.
Međutim, nakon obnove nezavisnosti, tvrdi da je odnos države prema dijaspori postepeno slabio.
– Poslije nekoliko godina sve je počelo da se zaboravlja. Nijesmo ni pomenuti, ni uvaženi. Ljudi koji su dali veliki doprinos nijesu pozivani ni na proslave Dana nezavisnosti. Pojavili su se neki novi „heroji“ koji prije referenduma nijesu bili uz tu priču – kaže Đuretić.
Ipak, naglašava da njemu i njegovim saborcima nikada nijesu bile važne titule ili priznanja.
– Nama je najvažnije bilo da je Crna Gora obnovila državnost. To je bilo važnije od bilo kakvih medalja ili funkcija – navodi on.
Đurđević smatra da je nakon 2006. godine država napravila ozbiljne propuste, posebno kada je riječ o jačanju institucija i odnosu prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
– Mislim da država nije postavljena na čvrste noge. Ulagalo se u investicije, ali ne dovoljno u jačanje same države i institucija – kaže on.
Govoreći o današnjoj Crnoj Gori, poručuje da građani moraju sačuvati međusobno poštovanje i razumijevanje bez obzira na nacionalne i političke razlike.
Nema strategije prema dijaspori
– Ovo je naša zajednička država. Ne možemo svi misliti isto, ali moramo naučiti da razlike rješavamo demokratski i kulturno. Budućnost naše djece je ovdje i zato moramo biti složni – poručuje Đuretić.
Kao jedan od najvećih problema vidi nepostojanje ozbiljne strategije prema dijaspori. Ističe da Crna Gora ni danas nema precizan registar svojih iseljenika, niti sistemski pristup uspješnim ljudima u inostranstvu koji žele da investiraju u matičnu državu.
– Naše iseljeništvo donijelo je milijarde eura u Crnu Goru. Ti ljudi nijesu neprijatelji države, već njeni najveći saveznici. To su uspješni i obrazovani ljudi koji žele da pomognu, investiraju i ostave nešto svojoj zemlji. Država mora ozbiljnije da shvati koliki potencijal ima u dijaspori – kaže Đuretić.
Za kraj, njegova poruka građanima Crne Gore je jasna i snažna.
– Moramo čuvati ovu državu. Ne moramo svi misliti isto, ali moramo poštovati jedni druge i sačuvati građanski sklad. Naša djeca nemaju drugu domovinu. Ako mi sada ne riješimo podjele i probleme, ostavićemo njima teret koji nijesu zaslužili.
Na pomen Crne Gore i danas zastane, a glas mu zadrhti.
– Mi smo za Crnu Goru živjeli i kada smo bili hiljadama kilometara daleko. I danas vjerujem da je ova država vrijedna svake žrtve koju smo za nju podnijeli – zaključuje.
Đuretić: Plakali smo kada je Crna Gora obnovila nezavisnost
Kada je proglašena pobjeda na referendumu, to je bio trenutak koji se, kako kaže Đuretić, ne može opisati.
– Ljudi su plakali, grlili se, ljubili zastavu. Neki nijesu dolazili u Crnu Goru po deset ili petnaest godina, ali su tada došli samo zbog države. To nijesu bili ni politički ni partijski motivi, nego čista ljubav prema Crnoj Gori – prisjeća se.
Poslije referenduma pojavili su se novi heroji
Đuretić kaže da su poslije nekoliko godina mnogi koji nijesu dali doprinos počeli da predstavljaju sebe kao velike patriote.
– Oni koji su godinama nosili teret borbe ostali su po strani. Ali nama nikada nijesu bile važne medalje ni funkcije. Najvažnije je bilo da je Crna Gora obnovila državnost – kaže Đuretić.
Crna Gora mora ozbiljnije da shvati dijasporu
Kako naglašava Đuretić Crna Gora nema ni precizan popis svojih iseljenika i to je problem.
– Ljudi iz dijaspore donijeli su milijarde eura u Crnu Goru, a mnogo više bi ulagali kada bi osjetili da ih država poštuje i razumije. To su uspješni i ozbiljni ljudi koji žele da pomognu svojoj zemlji – poručuje Đuretić.
Ovo je jedina država koju imamo
– Možemo imati emocije prema drugim državama, ali budućnost naše djece je u Crnoj Gori. Zato moramo naučiti da čuvamo jedni druge i da razlike rješavamo demokratski. Ako to ne uradimo, ostavićemo budućim generacijama samo podjele i svađe – upozorava Đuretić.
