Razgovarala: Nada Kovačević
Iz Podgorice je prije dvije i po godine otišao u Ameriku sa željom da promijeni život iz korijena. Radio je u ugostiteljstvu, na selidbama, a onda završio za volanom kamiona i prošao gotovo cijelu Ameriku. Danas dobro zarađuje, gradi svoj kreditni rejting, planira sopstveni kamion i buduće investicije, ali otvoreno priznaje da novac nije riješio ono najvažnije – samoću, odsustvo porodice i osjećaj doma.
Mihailo Minja Vukčević u Ameriku nije otišao zato što u Crnoj Gori nije imao posao. Naprotiv, radio je u ugostiteljstvu i prodaji i, kako kaže, živio sasvim pristojno. Život koji sam gradio i u koji sam vjerovao se u tom trenutku raspao. Želja da promijeni sredinu, lične okolnosti i porodične veze sa Amerikom presudile su da prije dvije i po godine spakuje život i ode.
Prvo je radio na Manhattanu, zatim mijenjao poslove, radio i po dvije smjene, okušao se u industriji selidbi, a onda ušao u svijet kamionskog transporta. Upravo je život na putu, između hiljada milja, velikih američkih gradova i dugih sati provedenih sam, postao i njegov posao i njegovo najveće životno iskušenje.
Za portal #CGDijaspora govori bez uljepšavanja – o tome koliko se zaista može zaraditi, zašto smatra da mnogi ljudi iz dijaspore žive drugačije nego što predstavljaju kada dođu kući, zašto su društvene mreže promijenile njegov život, ali i zašto, uprkos svemu što gradi u Americi, sebe na kraju ipak vidi u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Kada ste došli u Ameriku i zbog čega ste odlučili da odete?
#Mihailo Minja Vukčević: Došao sam prije dvije i po godine. U Crnoj Gori sam imao dobar posao. Dugo sam bio u ugostiteljstvu, radio sam i kao menadžer prodaje i meni je, iskreno, bilo lijepo. Uvijek sam imao želju da dođem u Ameriku, jer je veliki dio moje porodice sa majčine strane ovdje. Ali pravi prelomni trenutak bio je lične, emotivne prirode. Život koji sam gradio i u koji sam vjerovao se u tom trenutku raspao. Poželio sam da promijenim sredinu, ljude, da promijenim sebe i praktično život iz korijena. Znao sam kada sam pošao da se neću brzo vraćati.
#CGDIJASPORA: Jeste li imali nekoga kada ste stigli?
#Mihailo Minja Vukčević: Jesam. Bio sam kod tetke Agate Vujnović u Bronksu skoro dvije godine. Ona mi je pružila dom i to mi je mnogo značilo. Nijesam bio primoran da, kao mnogi drugi koji dođu, odmah plaćam sobu ili stan.
Prvi posao dobio sam u jednom kafiću na Manhattanu preko prijatelja iz Podgorice. Počeo sam kao barista, a pošto sam već dugo bio u ugostiteljstvu, to mi nije bilo strano. Radio sam ranije kao menadžer, konobar, barista, prošao sam sve te pozicije. Imao sam period kada sam radio godinu dana bez jednog slobodnog dana. Imao sam tri duple smjene nedjeljno. Režim mi je bio bukvalno vojnički – posao, trening i kućne obaveze.
Radio sam tako godinu i po dana. Onda sam počeo da mijenjam poslove jer zarada nije bila dovoljna za ono što sam želio da napravim. Radio sam u jednom poznatom steakhouseu na Manhattanu i još jednom kafiću, dakle dva posla paralelno.
#CGDIJASPORA: Poslije ugostiteljstva ste prešli na selidbe?
#Mihailo Minja Vukčević: Jesam. Čuo sam priče da se u moving industriji može dobro zaraditi. Pomislio sam: hajde da probam. Međutim, to je strašno težak fizički posao. Dan počinje rano, radi se po snijegu, kiši, nosi se namještaj, ide se po spratovima. Dešavalo mi se da sa sedmog sprata spuštam trosjed na ruke.
Poslije jednog takvog dana čovjek jedva može da se sastavi za sjutrašnji. Shvatio sam da to nije za mene i odlučio da probam kamion.
#CGDIJASPORA: Kako ste ušli u kamionski transport?
#Mihailo Minja Vukčević: Počeo sam da radim kao vozač i u početku sam bio plaćen po milji. Vozio sam oko 4.000 milja nedjeljno, a zarađivao oko 2.250 dolara. Kasnije sam shvatio da postoji mnogo bolji model. Otvorio sam firmu, krenuo da razmišljam kao owner-operator, da rentam kamion, plaćam troškove i radim kroz sopstvenu kompaniju. Tada se sve promijenilo.
Za praktično istu kilometražu mogao sam da pravim 5.000, 6.000, nekad i 7.000 dolara nedjeljno.
#CGDIJASPORA: Kažete da vam niko nije odmah objasnio taj model?
#Mihailo Minja Vukčević: Nije. I to mi je jedna od stvari koje su zasmetale kod naših ljudi ovdje. Imamo tu neku vrstu takmičenja i često ljudi neće da podijele informaciju da neko drugi ne bi uspio više od njih. Meni niko nije rekao: nemoj tako da radiš, otvori kompaniju, rentaj kamion, napravi drugačiju konstrukciju.
Tek sam vremenom sam naučio.
#Mihailo Minja Vukčević: Danas sam i dalje u kamionu. Otvorio sam svoju firmu, gradim kreditni skor, radim sa bankama i pokušavam da sve postavim na zdrave temelje. Ne želim nikakve kombinacije i prečice. Hoću da sve napravim kako treba, polako i sigurno.
#CGDIJASPORA: Često se priča samo o zaradi. Kolika je stvarna cijena takvog posla?
#Mihailo Minja Vukčević: To je možda i najvažniji dio cijele priče. Čovjek je konstantno sam. Voziš, spavaš u kamionu, jedeš sam, praktično si izolovan od života. Imao sam trenutke kada sam vozio i plakao u kamionu. Možeš da zaradiš četiri, pet ili sedam hiljada dolara nedjeljno, ali ja često kažem da to plaćam životom. Nemaš ručak sa porodicom, nemaš večeru sa nekim svojim, nemaš normalan krevet, nemaš društvo. Sam si i voziš.
#CGDIJASPORA: Ipak, kamion vam je omogućio da upoznate Ameriku?
#Mihailo Minja Vukčević: To je jedna od lijepih strana ovog posla. Volim da putujem i istražujem. Kad imam slobodan dan ili dva u nekom gradu, ne ostajem u kamionu. Uzmem taksi ili rent-a-car i idem da obiđem grad. Tako sam prošao veliki dio Amerike – Los Anđeles, Čikago, Majami, Boston, Šarlot, Nevadu, Arizonu, Montanu i mnogo drugih mjesta. Probam lokalnu hranu, gledam kako ljudi žive, šta je karakteristično za svaki kraj. Amerika je ogromna i svaki dio ima neku potpuno svoju priču. Pasted markdown
#CGDIJASPORA: Šta vas je najviše iznenadilo?
#Mihailo Minja Vukčević: Različitost. Teksas, Kalifornija, Arizona, Montana – kao da nijesu ista zemlja. U Teksasu imate rančeve, stočarstvo i potpuno drugačiji stil života. Los Anđeles je druga priča – Holivud, luksuz, filmska industrija, veliki kontrasti. Arizona mi je bila interesantna jer se arhitektura i boje zgrada uklapaju u prirodno okruženje. Montana ima fantastičnu prirodu.
Mislim da veliki broj naših ljudi živi godinama u jednom gradu i zapravo nikada ne upozna Ameriku.
#CGDIJASPORA: Počeli ste i da snimate sadržaj za društvene mreže. Kako je to krenulo?
#Mihailo Minja Vukčević: Sve je krenulo iz dosade. Krenulo je to u Njujorku mnogo prije kamiona. Onda su klipovi počeli da imaju milione pregleda i postalo mi je zanimljivo. Danas me naši ljudi prepoznaju po Čikagu, Floridi, gdje god odem. Ali mnogo važnije od prepoznatljivosti jeste što sam preko društvenih mreža dobio gomilu korisnih informacija – vezano za banke, posao, kamione, kompanije. Javili su mi se dobri ljudi i mnogo toga sam naučio upravo tako.
#CGDIJASPORA: Na mrežama često govorite i o Crnoj Gori i dijaspori. Zašto?
#Mihailo Minja Vukčević: Zato što danas mogu da uporedim dva sistema. Kada prođete kroz mnogo američkih država i vidite koliko su različite, a ipak funkcionišu zajedno, onda drugačije gledate na naše podjele. Mi imamo nešto više od pola miliona ljudi, a toliko energije potrošimo na to ko je Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Albanac. To mi je nevjerovatno. Imamo malu zemlju, odličan položaj i ogroman turistički potencijal, a nijesmo uspjeli da uredimo mnogo osnovnih stvari.
#CGDIJASPORA: Često kritikujete i način na koji naši ljudi predstavljaju život u Americi?
#Mihailo Minja Vukčević: Da, jer mislim da se stvorila velika iluzija. Neki ljudi rade cijelu godinu, gotovo nigdje ne izlaze, štede svaki dolar, žive po sobama, a onda dođu mjesec dana u Crnu Goru i potroše mnogo novca da bi izgledalo kao da žive nevjerovatno. A stvarni život im nije takav.
Ne kažem da nema uspješnih ljudi. Ima ih. Ali priča da svako ko dođe u Ameriku automatski napravi veliki uspjeh nema veze sa stvarnošću.
#CGDIJASPORA: Zašto se onda ljudi ne vraćaju?
#Mihailo Minja Vukčević: Mislim da se mnogi ne vraćaju upravo zato što nijesu napravili ono što su zamišljali kada su pošli. Postoji strah šta će ljudi kod kuće reći: „Bio je u Americi deset godina i ništa nije napravio“. I onda ostanu zaglavljeni. Ni tamo ni ovamo.
#CGDIJASPORA: Šta je vaš naredni cilj?
#Mihailo Minja Vukčević: Imam vrlo jasan plan. Želim da položim za veliki kamion, da povećam zaradu i uštedim kapital. Paralelno gradim kredit kod banaka. Poslije toga želim da uložim u ugostiteljstvo. To je oblast koju najbolje poznajem i volim. Prvo bih napravio nešto u Americi, najvjerovatnije u Njujorku, a kasnije bih dio toga prenio u Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Razmišljate i o etno-selu u Crnoj Gori?
#Mihailo Minja Vukčević: Da. Napravio sam kuću na Barutani i kupio plac pored nje. Volio bih da tamo jednog dana razvijem malo etno-selo i da iskustva iz ugostiteljstva i turizma koja sam stekao ovdje prenesem u Crnu Goru. To mi je jedna od ozbiljnih ideja za budućnost.
#CGDIJASPORA: Dakle, konačni plan ipak je povratak?
#Mihailo Minja Vukčević: Svakako. Dao sam sebi još otprilike tri godine. Tri godine rada, odricanja i pokušaja da napravim ono što sam zamislio. Ako za to vrijeme ništa ne napravim, spakovaću se i vratiti kući. Čovjek mora da zna mjeru. To je nešto što mnogi ovdje izgube. Ja sebe konačno vidim u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Šta vas najviše vuče nazad?
#Mihailo Minja Vukčević: Porodica. Otac, majka, sestra, baba, prijatelji sa kojima sam odrastao – sve mi je tamo. Nedostaju mi i neke obične stvari: kućni ljubimci, navike, naša vrsta slobode. U Crnoj Gori možeš za sat i po od planine do mora. Ovdje je sve ogromno, sve je daleko.
U Njujorku nekad voziš sat i po da pređeš 15 kilometara. Gužve, stres, parking – sve je komplikovano.
#CGDIJASPORA: Šta vam roditelji kažu?
#Mihailo Minja Vukčević: Majka mi govori da se vratim. Skoro svakoga dana. Čudi se šta još radim ovdje. Ali ja sam sebi zacrtao cilj. Ako čovjek hoće nešto da napravi, mora da se odrekne dijela komfora, izlazaka i slobodnog vremena. Ja sam to prihvatio na određeni period.
#CGDIJASPORA: Kažete da vas je ovaj život i promijenio?
#Mihailo Minja Vukčević: Jeste. Ranije sam bio emotivniji i naivniji. Vjerovao sam više u ljude i neke ljepše stvari. Posljednjih godina postao sam hladniji. Samoća na kamionu oblikuje čovjeka. Odvoji vas od topline, doma, porodice, ljubavi. A upravo su te stvari, po meni, pravi smisao života.
#CGDIJASPORA: I pored dobre zarade, kažete da danas nijeste srećniji?
#Mihailo Minja Vukčević: Nijesam. Danas zarađujem mnogo više novca nego ranije, ali nikad nijesam bio nesrećniji. Šta mi znači da imam 30.000 dolara na računu ako sam sam? Mogu svaki dan da jedem najbolju hranu, ali vjerujte mi da mi je nekad bilo ljepše da sa osobom koju volim jedem paštetu i jogurt nego danas da sam jedem steak. Novac bez ljudi sa kojima ga dijelite nije ono što ljudi zamišljaju.
#CGDIJASPORA: Šta je onda pravi cilj svega što radite?
#Mihailo Minja Vukčević: Sloboda. Ne trebaju mi vile ni nekakav luksuz bez kraja. Želim da napravim zdrav sistem, da imam prihod koji mi omogućava da ne moram cijeli život da radim za platu. Želim vrijeme za porodicu, za ljude koje volim i da njima mogu nešto da pružim.
To je za mene uspjeh.
#Mihailo Minja Vukčević: Amerika pruža šansu i može mnogo da vam da, ali ništa ne dolazi lako. Ja pokušavam da razbijem tu iluziju da čovjek samo dođe ovdje i odmah napravi veliki novac i život iz snova. Radi se mnogo. Plaća se velika cijena. I na kraju čovjek mora da se zapita zbog čega je sve to radio. Ja sam sebi odgovorio – da bih jednog dana bio slobodan i da bih se vratio kući.
