Piše: Nada Kovačević
Još kao djevojčica od jedanaest godina, Matea Radović je imala jasnu viziju svog života — bijeli mantil, stetoskop i poziv da pomaže drugima. Iako se tada činilo kao san koji je daleko, ona mu je strpljivo i uporno koračala u susret, vođena dječijom znatiželjom, a kasnije zrelim ubjeđenjem da medicina nije samo profesija, već način da se razumije ljudska krhkost i snaga.
Danas, studentkinja medicine u Frankfurtu, Matea je prošla put dug hiljadama kilometara — od Cetinja do Amerike, gdje je provela šest godina, završila biohemiju i upoznala svijet koji ju je oblikovao, pa do Njemačke, zemlje o kojoj je sanjala još kao dijete. Njen životni mozaik sastavljen je od različitih kultura, jezika i iskustava, ali u svakoj od tih priča provlači se isto osjećanje — zahvalnost, odgovornost i želja da postane ljekar koji će u svakom pacijentu vidjeti čovjeka, a ne slučaj.
U razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Matea govori o svom putu — o Americi kao drugom domu, o prilagođavanju novom životu u Njemačkoj, o izazovima studiranja medicine na stranom jeziku, ali i o sitnim trenucima koji su je naučili skromnosti, strpljenju i snazi da ne odustaje. Njena priča je i podsjetnik da dom nije samo mjesto gdje ste rođeni, već i ono što nosite u sebi, gdje god da vas život odvede.
Jer, kako kaže, Crna Gora je njena koža i srce, Amerika njen drugi dom, a Njemačka prostor u kojem san djevojčice sa Cetinja postaje stvarnost.
#CGDIJASPORA: Gdje trenutno studiraš?
#Matera Radović: Studiram medicinu u Frankfurtu, u Njemačkoj.
#CGDIJASPORA: Zašto si se odlučila da studiraš u toj zemlji/na tom univerzitetu?
#Matea Radović: Od svoje jedanaeste godine sam znala da želim da studiram medicinu u Njemačkoj, zbog čega sam i učila njemački kao treći jezik. Tokom osnovne i srednje škole sam davala dosta truda ka tom cilju, međutim odjednom se stvorio novi san – Amerika. U Americi sam živjela šest godina, gdje sam završila treći i četvrti razdred srednje u privatnoj skoli, a onda sam tamo i upisala fakultet i završila biohemiju. Živjela sam sa host porodicom, koja mi je postala kao druga porodica. O Americi bih mogla neprestano da govorim, jer je to moj drugi dom i gdje mogu sebe da zamislim u budućnosti. Ipak, željela sam da se vratim u Evropu i konačno ostvarim taj san o kojem sam kao mala maštala. Njemačka je zemlja poznata po medicini i nauci, i mislim da mogu dosta da naučim. Nadam se da će me Njemačka pripremiti da budem izvrsan ljekar kojem ce pacijenti biti na prvom mjestu, jer šta god vi bili i koliko god imali, kada je zdravlje ugroženo svi mi postajemo isti, ranjivi i uplašeni tragajući za razumijevanje i pomoć.
#CGDIJASPORA: Da li si zadovoljna uslovima studiranja i studentskim životom u inostranstvu?
#Matea Radović: Jesam i vjerujem da je to jedna od najboljih odluka u mom životu, i koju su moji roditelji mogli da mi priušte. Naravno, trebalo mi je malo vremena da se naviknem na razlike, posebno dok sam studirala u Americi. Studiranje u inostranstvu, pogotovo ako studirate težak fakultet, nije ni malo lako. Počevši od jezika, koji koliko god da perfektno pričate, nije vaš maternji jezik i nekad imate osjećaj da dok čitate i učite neki predmet, vaš mozak odbija informacije, ne zato što je teško, već prosto jer je na drugom jeziku.
U drugu ruku, ono što strane zemlje nude što se tiče obrazovanja, teško mogu da objasnim. To je nešto što morate sami da vidite, da bi ste u potpunosti razumjeli nivo znanja i stručnosti koje vam profesori daju, ali isto tako sve to traže od vas. Mogućnosti su tolike da često imate osjećaj da ono što radite nije dovoljno, i da ste deset koraka unazad od ostalih. Studiranje u inostranstvu, pogotovo u Americi nije ni malo slično kao na našim fakultetima. Sve ima svojih prednosti i mana i ja nikad nijesam studirala u Crnoj Gori, ali moj otac je jedan od osnivača Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, bio je dekan i predavao je na Arhitektonskom fakultetu, tako da sam dosta upućena kakav je život studenata kod nas. Ono što sam primijetila i zaključila jeste da na našim prostorima studenti moraju da misle samo na jednu stvar, a to su ispiti, koji nijesu ni malo laki. Međutim, strane zemlje traže ne samo konstantno učenje, već i da prisustvujete na konferencijama, da često dolazite kod profesora na konsultacije, da ste aktivni član ne samo jedne, nego više organizacija, da doprinosite zajednici konstantnim volontiranjem i da se iskreno trudite i borite za njeno poboljšanje. Živjeći u Americi, gledala sam kako djeca jos u osnovnoj skoli grade svoj CV, biraju sport ili neku aktivnost koja ce imati uticaj na njihovu budućnost, tj. traže nešto po čemu bi mogli da se istaknu među hiljadu i više aplikanata koji se upisuju na fakultete. A ako ste mislili da je i to dovoljno, nije, jer motiovaciono pismo često može da presudi da li će te biti primljeni na fakultetu. Za upis na fakultet u Americi, profesori su nas pripremali još od trećeg razreda srednje škole, u skladu sa našim rezultatima i ličnim interesovanjima, čija pomoć i posvećenost je bila dragocjena. Zajedno sa njima tražili smo smjerove i fakultete koji nas interesuju, ispunjavali smo razne aplikacije, pripremali se za intervjue, i mjesecima pisali motivaciono pismo. To nije esej koji možete da napiđete za par dana, zato što se od vas traži da nađete veoma kreativan način da objasnite zašto vas baš interesuje ta oblast i taj fakultet. Nije dovoljno napisati da želite da budete doktor jer volite nauku i hoćete drugima da pomognete. Drugim riječima, nije dovoljno da samo zavirite u dubinu svoje duše, već da tu provedete jedan dobar period i nađete prave riječi kako da objasnite sebe i svoje ciljeve. Sve su ovo stvari koje sam naučila tokom života u Americi i koje su mi mnogo pomogle kada sam se vratila u Evropu. Što se mog iskustva tiče, uslovi u inostranstvu su jako dobri jer se brzo prilagođavam i ne plašim se nepoznatnog i neznanja. Mislim da u životu uvijek imate najmanje dvije opcije- biti tu gdje jeste ili promijeniti put, i tako je i u inostranstvu. Morate da shvatite da stvari na koje niste navikli, ne mora da znače kao pogrešne i čudne, već da su one samo odlika okruženja i kulture u kojoj ste odrasli. Ako ne umijete da uživate u osjećaju da budete stranac, ne samo ljudima, već i samom sebi, onda nećete vidjeti čar drugih zemalja.
#CGDIJASPORA: Šta ti je bilo najteže u prilagođavanju novom okruženju?
#Matea Radović: Kada sam otišla za Ameriku, nijesam imala vremena da razmišljam o prilagođavanju. Prepustila sam se toj čari i uživala gledajući kako je sve drugačije, počevši od toga kako im ulice izgledaju do toga kako komuniciraju jedni sa drugima. Moje prvo jelo u Americi, nakon dva dana putovanja, bile su Američke palačinke koje su mi donijeli sa kuglom maslaca na njima, sto je meni izgledalo kao kugla sladoleda od vanile. Kapirajući da to nije ono na sto sam navikla, moja američka porodica i ja smo se nasmijali, i sa malom nesigurnošću probala sam maslac sa palačinkama. Ovaj trenutak, koliko god da je mali, je dobar primjer toga da u inostranstvu možete da se bunite i ljutite jer nešto nije po vašem, ali da time ništa postići nećete. Postoji nešto lijepo i nevino kada mala stvar kao palačinke učine da se osjećate kao dijete koje otkriva svijet. Biti stranac je slično tome, i možda zbog toga ljudi i vole da putuju, da bi se izgubili i našli. U neku ruku vam je i sve oprošteno jer tek otkrivate taj svijet i do sada sam rijetko kada imala situaciju gdje ljudi nijesu imali razumijevanja. Prilagođavanje mi malo teže pada sada kada sam u Njemačkoj, jer sam u Americi provela godine koje su ključne za razvijanje. Teško je reći šta je bilo najteže, jer je moje vrijeme u inostranstvu jedno od najboljih godina u mom životu do sada. Trud i odricanja koliko god bili teški su zamaskirani lijepim uspomenama, pa ja teško izdvojiti jednu stvar kojoj sam se teško prilagodila. Ono što sam morala brzo da naučim jeste da se niko neće boriti za mene i da moram sama da preduzmem stvari u svoje ruke. Naučila sam da budem dosadna ljudima. Šta to znači? To znači da neprestano šaljem emailove dok ne dobijem odgovor, da zovem da se raspitam za bilo koju sitnicu, pa i ako se drugima žuri, da i dalje postavim sva pitanja koja imam, da im kako bi mi to rekli „dođem glave“ dok ne postignem ono što želim. Amerikanci se bore za svoja prava, dok smo mi malo drugačiji narod. Često nas je stid da nekoga zovemo par puta, da pošaljemo više nego jedan email da se raspitamo, i to je nešto što sam morala da promijenim kod sebe dok sam živjela u Americi. Naučeni smo da, ako nam profesor da ocjenu sa kojom nijesmo zadovoljni, ne smijemo ni da pitamo zašto i kako, već da se zadovoljimo. Dešavalo se i u Americi da profesorima zasmeta ako želim razlog zbog jednog izgubljenog poena na ispitu, ali me to nije interesovalo. Gurala sam svoje ne zato sto sam željela da stvari budu onako kako ja želim, već da bih naučila. Nije mi bitan taj poen, već da naučim na svojim greškama, da ih u budućnosti ne bih ponavljala. Kao budući doktor znam da često neću imati drugu šansu i ne želim da moji pacijenti zbog toga ispaštaju.
#CGDIJASPORA: Da li si uključen/a u studentske organizacije, projekte ili volonterske aktivnosti?
#Matea Radović: U Americi sam bila jako uključena na raznim aktivnostima i volonirala sam više od 100 sati u srednjoj školi. Bila sam dio mjuzikla tokom srednje đkole, volonirala sam svakog mjeseca u dječijoj biblioteci i bila dio organizacije koja sprema hranu za ljude koji ne mogu to sebi da priušte. Volontirala sam u dom za osobe sa demencijom, rehabilatacione organizacije, i organizacije za omladinu. Na fakultetu sam bila aktivni član Tri Sigma Sorority, gdje sam bila koordinator za volontiranje, i gdje bismo svake godine prikupljali i donirali oko hiljadu dolara za bebe rođene prije vremena i njihove porodice. Prve godine na fakultetu sam takođe bila član odbora za prikupljanje sredstava filantropskog pokreta koji se zove Dance Marathon. To je jedna od najvećih studentskih organizacija širom Amerike koju samo studenti vode tokom cijele godine, gdje se novac prikuplja za bolnice koje su u saradnji sa Children's Miracle Network Hospitals. Glavni dogadjaj Dance Marathon-a je jedan dan u godini kada svi članovi volontiraju 24 sata i svakoga minuta prikuplja se novac uz pomoć igara, bingo, onlajn donacija i slično. Moj fakultet je te godine uspio da prikupi i donira 280 hiljada dolara za Riley Children's Hospital koja se nalazi u Indianapolisu, tako da je to jedna jako uspješna organizacija i čast mi je bilo biti dio nje. Pri kraju mojih studija bila sam kratko i član nacionalnog programa za donaciju koštane srži i „Be The Match“ organizacije, koja vodi registar dobrovoljnih donora hematopoetskih ćelija i jedinica krvi iz pupčane vrpce u SAD. Ovo su sve neprofitne organizcije koje su vrlo značajne i koje su mi pružile nezaboravna iskustva tokom života u Americi. Trenutno nijesam dio ni jedne organizacije u Njemačkog, jer sam htjela sam da se malo prilagodim i fokusiram na studije prve godine. Ono što sam primijetila jeste da mogućnosti volontiranja ovdje, u Evropi, i u Americi nijesu iste, i da nije lako naći slične organizacije. Nadam se da ću pronaći par mjesta jer je volontiranje stvarno lijep čin kroz koji može dosta toga da se nauči o drugima, a i o sebi.
#CGDIJASPORA: Koliko ti je važna veza sa Crnom Gorom dok si u inostranstvu?
#Matea Radović: Voljela bih da ustanovim bolju vezu za Crnom Gorom dok sam u Njemačkoj, pogotovo što se medicine tiče. Prije par mjeseci sam saznala o crnogorskom komitetu za međunarodnu saradnju studenata medicine, MoMSIC Montenegro koji je veoma aktivan u promovisanju zdravlja i prevencije, zbog čega mi je veoma drago jer mislim da je to jako potrebno svim zemljama. U koliko budem u prilici, voljela bih da ostvarim vezu sa ovom ili sličnim organizacijama u cilju razmjene mojih iskustava sa mladim ljudima iz Crne Gore.
#POBJEDA: Da li planiraš da se vratiš u Crnu Goru nakon studija ili vidiš budućnost u inostranstvu?
#Matea Radović: Otac i majka su sa Cetinja i svo troje djece smo tamo i rođeni, tako da mi je ljubav prema Crnoj Gori od malena ulivena u koži i zauvijek ću biti mala Crnogorka. Putovali smo dosta kada sam bila mala i interesovanje ka drugim kulturama i taj drugačiji svijet su me oduvijek očaravali. Mozda griješim, ali sam oduvijek znala da ću ostati da živim u nekoj dalekoj zemlji. To ne umanjuje moju ljubav prema Crnoj Gori, jer je to kao majčinska ljubav. Majka koja pusti svoje dijete da ode u inostranstvo ne voli svoje dijete manje od majke koja to nije uradila, vec možda čak i više, jer su to velika odricanja i nikome nije svejedno napustiti svoj dom. Svi se mi uželimo našeg jezika, majkine hrane, i topline naših ljudi, ali nečega se morate odreći. Dosta mojih prijatelja i poznanika koji su otišli u inostranstvo, vide sebe u Crnoj Gori i planiraju da se vrate, što je sasvim normalno, ali se ja tu nikad nijesam pronalazila. To nikada nije bio plan i nemam potrebu za time. Navikla sam se da budem stranac, ali isto tako i da se osjećam kod kuće na drugim mjestima, jer je to jedini način da budete srećni kada ste u inostranstvu. Mjesto ne moze samo tek tako postati vaš dom, već morate da gradite taj osjećaj uz pomoć prijatelja, aktivnosti, pa čak i hrane. Otišla sam iz Crne Gore sa sedamnaest godina i navikla sam na život u drugim zemljama. Svakog ljeta dođem u Crnu Goru, odmorim, vidim se sa dugogodišnjim prijateljima i u tome uživam.
#CGDIJASPORA: Da li doprinosiš promociji Crne Gore?
#Matea Radović: Mislim da sam otišla iz Crne Gore u vrijeme kada marketing i promovisanje studenata i organizacija sa kojim su studenti otišli, nije bilo toliko poznato kao i sad. Ono što želim ovime da kažem jeste da, osim moje porodice i prijatelja, rijetko ko se interesovao gdje sam, šta radim i kako doprinosim promociji Crne Gore. Možda griješim ali mislim da je sada veće interesovanje za nas studente u inostranstvu, nego tada kada sam prvi put otišla. Sad često možete vidjeti na druđtvenim mrežama da se ističe neki student za svoj rad i trud, što i treba, jer svi mi, zajedno sa studentima koji su u Crnoj Gori, doprinosimo promociji naše zemlje na svoj nacin.
#CGDIJASPORA: Šta bi poručila mladima u Crnoj Gori koji razmišljaju o studiranju u inostranstvu?
#Matea Radović: Mislim da bih mogla knjigu da napišem o svom iskustvu i o tome što bih mladima koji razmišljaju o studiranju u inostranstvu preporučila, ali smatram da je važno da dopustite da vam se mišljenja mijenjaju. Treba uživati u momentima kada su vam navike i pogledi na svijet malo uzburkani i kada vidite da se nešto mijenja u vama. To ne znači da zaboravite svoje morale, kulturu i tradiciju, jer je to nešto što će uvijek biti u vama, ali otvorite svoj um ka širim putevima i ne razmišljajte samo u jednom pravcu. Ako se vratite iz inostranstva isti kakvi ste i pošli, bolje da nikada nijeste ni išli. Često vidim ljude koji odu za inostranstvo, ali su više u Crnoj Gori nego tamo gdje bi trebali da budu. Po mom mišljenju, studiranje u inostranstvu onda gubi svoju svrhu. Promjena nije laka i mi smo kao narod nekad tvrdoglavi, ali pokušajte naći ljepotu u momentima kada otkrivate nešto novo, pa možda i čudno, na koje niste navikli.
#CGDIJASPORA: Tvoja poruka na kraju, da li je teško živjeti van domovine i jeli ti Crna Gora u srcu?
#Matea Radović: Nije lako živjeti van svoje zemlje. Kada jednom odete na duži period i naviknete se na drugu kulturu, povratak kući nije lak. Ulice više neće izgledati isto kao nekad, vaša dječija soba će biti onakvu kakvu ste je ostavili, a opet ćete se osjećati čudno u njoj. Čudićete se fizičkim promjenama svojih roditelja i prijatelja, a vaš lik će možda neko i zaboraviti. Boraveći godinama u inostranstvu shvatila sam da ću na neki način uvijek biti stranac u drugim zemljama, a i u svojoj, na šta treba biti spreman. Srce me već godinama vuče na dvije strane, ka Crnoj Gori i Americi, a sada i na tri dok sam u Njemačkoj. Ovakav život, možda nekome nejasan, me ispunjava jer živim san o kojem ne samo da sam maštala, već zbog koga se i dalje borim, odričući se svega onoga što ne želim, a moram, radi svojih ciljeva i sreće. Moje iskustvo u inostranstvu je satkano sitnim nitima punih doživljaja o kojima često mislim i koja jedva čekam da podijelim sa svojom djecom u budućnosti.
