Piše: Nada Kovačević
Postoje trenuci u karijeri svakog sportiste kada se ne vodi borba za golove, bodove i pobjede, već za mnogo više – za povratak, za vjeru u sebe i za snagu da se nakon pada ponovo ustane. To su trenuci koji ne oblikuju samo sportistu, već i čovjeka. Upravo takvu, tihu i nevidljivu borbu danas vodi crnogorski rukometaš Vuk Lakićević – daleko od reflektora i pune dvorane, ali bliže nego ikada svom cilju.
Nakon operacije ramena i duže pauze, dani koji prolaze nijesu obilježeni aplauzima, već disciplinom, strpljenjem i upornošću. Svaki novi korak u oporavku je mala pobjeda, svaki trening bez lopte podsjetnik na ono što nedostaje, ali i dokaz da se snaga ne mjeri samo onim što se vidi na terenu. U tim trenucima, kada je najteže, na površinu isplivavaju prave vrijednosti – podrška porodice, snaga karaktera i ljubav prema onome što radiš.
Put koji ga je vodio kroz evropske dvorane, ali i do Bliskog Istoka, donio mu je iskustvo, širinu i priliku da upozna različite kulture i stilove života. Ipak, koliko god svijet bio velik i koliko god prilika pružao, postoje stvari koje ostaju nepromjenjive. Postoji osjećaj koji nijedna dvorana, nijedan ugovor i nijedna destinacija ne mogu zamijeniti – osjećaj doma.
U razgovoru za portal CGDijaspora, Lakićević otvoreno govori o najtežem periodu svoje karijere, o borbi sa povredom, ali i o onome što ga pokreće da se vrati još jači. Njegove riječi podsjećaju da je sport više od igre, a uspjeh više od rezultata. To je priča o identitetu, pripadnosti i neprekidnoj vezi sa zemljom iz koje dolazi.
Jer, bez obzira na sve puteve koje pređe i sve dresove koje obuče, jedna istina ostaje ista – život u inostranstvu jeste lijep i donosi mnogo iskustava, ali nigdje nije kao kod kuće.
#Vuk Lakićević: Nakon operacije ramena i očekivano duge pauze, teško je opisati koliko odsustvo sa terena teško padne, pogotovo uz oporavak i sve što dolazi nakon same operacije. Jednostavno, sport kojim se baviš postane stil života, pa je samim tim neobično i teško zamijeniti ga nekim drugim aktivnostima. U tim trenucima čovjek zapravo shvati koliko mu nedostaju svakodnevni treninzi, svlačionica, utakmice i sve ono što čini sportsku rutinu. To nije samo posao, već način života koji oblikuje dan, misli i energiju.
Oporavak protiče sjajno, uz posvećenost, rad i ogromnu želju za povratkom. Iz dana u dan sam sve bliži zacrtanom cilju – povratku na teren, što mi daje dodatnu snagu i motivaciju da izdržim sve izazove koje ovaj period nosi.
#Vuk Lakićević: Podrška porodice i prijatelja u ovakvim momentima je neprocjenjiva. Sigurno da mi mnogo olakšava cijeli proces i daje vjetar u leđa, pa je i sve puno jednostavnije kada znate da nijeste sami u tome. Iako sam zbog oporavka vezan za Podgoricu, trudim se da nađem vremena i za rodni Nikšić. Tamo provodim slobodno vrijeme i pokušavam da ga iskoristim na najbolji mogući način, posebno jer sam već nekoliko godina unazad bio u inostranstvu i nijesam imao priliku da budem toliko prisutan kod kuće. Ti trenuci sa porodicom i prijateljima dodatno me pune energijom i pomažu mi da ostanem fokusiran na cilj.
#Vuk Lakićević: Tako je, sezonu sam počeo u Dubaiju. Nakon nekoliko ponuda u prethodnim godinama, koje sam odbio zbog toga što sam želio da steknem dodatno iskustvo u Švajcarskoj i Mađarskoj, osjetio sam da je upravo ova sezona pravi trenutak da napravim novi korak i okušam se i u arapskom svijetu rukometa. Do angažmana je došlo nakon interesovanja samog kluba, a nakon pregovora sa menadžerom vrlo brzo smo postigli dogovor. Uslovi su zaista fenomenalni – svi igrači imaju sve što im je potrebno kako bi bili na vrhuncu svoje forme, od infrastrukture do organizacije. Nažalost, zbog povrede sam bio prinuđen da se ranije vratim kući i započnem proces liječenja, ali bez obzira na to, nosim izuzetno lijepo iskustvo. To je prelijepa zemlja i mogu reći samo riječi hvale za sve što sam tamo doživio – i u sportskom i u životnom smislu.
Žao mi je zbog situacije koja ih je zadesila i nadam se da će se rat što prije završiti, jer narod jedne takve zemlje to zaista ne zaslužuje.
#Vuk Lakićević: Imao sam sreću da igram u nekim od najljepših zemalja Evrope, a ove sezone i na Bliskom Istoku. To su iskustva koja se ne mogu mjeriti samo sportskim rezultatima. Izazovno jeste, ponekad i teško prilagoditi se novim sredinama, jeziku, načinu života i mentalitetu, ali upravo kroz te izazove čovjek raste. Smatram da je čovjek bogat onoliko koliko zemalja posjeti i koliko novih kultura upozna. Zahvalan sam rukometu što mi je omogućio da proširim vidike, upoznam različite ljude i naučim mnogo toga što prevazilazi sam sport.
#Vuk Lakićević: Povrede su sastavni dio sporta, ali kada se dese, znaju da ostave dubok trag, posebno na psihičkom planu. Ovaj period bih bez dileme okarakterisao kao najteži u mojoj karijeri. Posebno je zahtjevan dio oporavka, gdje morate da date i više od svojih mogućnosti. Mnogo bola, znoja i odricanja utiču na psihičko stanje, ali upravo tada se gradi snaga koja kasnije pravi razliku. Nakon tog burnog perioda čovjek može izaći samo jači i spremniji za nove izazove. Najveća motivacija za povratak je želja da sebi i drugima dokažem da se i nakon ozbiljnijih povreda može igrati na vrhunskom nivou.
#CGDIJASPORA: Da li sebe u budućnosti ponovo vidite u nekoj od arapskih zemalja?
#Vuk Lakićević: Iskreno, nakon što se situacija na Bliskom Istoku stabilizuje, volio bih da se vratim u neku od arapskih zemalja. Pronašao sam se tamo i smatram da bi to bila prava sredina za mene, kako u sportskom, tako i u životnom smislu. Naravno, trenutna situacija i rat imaju veliki uticaj na sve, ali se nadam da će se stvari uskoro smiriti i da ću imati priliku da ostvarim tu želju.
#CGDIJASPORA: Koliko vam Podgorica znači u životnom i sportskom smislu?
#Vuk Lakićević: Podgorica je moja druga kuća. To je grad koji ima posebno mjesto u mom životu, kako zbog dijela porodice koji već godinama živi tamo, tako i zbog rukometnog kluba „Budućnost“. Upravo je taj klub bio moja odskočna daska i ključni korak ka odlasku u inostranstvo i daljem razvoju karijere.
#Vuk Lakićević: Trenutno sam potpuno fokusiran na povratak na teren i to je moj jedini cilj. Što se tiče naredne destinacije, još uvijek nijesam siguran gdje će me put odvesti. Ipak, čujem da se dešavaju pozitivne stvari u crnogorskom rukometu, tako da su sve opcije otvorene.
Ono u šta sam siguran jeste da sebe nakon završetka karijere vidim isključivo u Crnoj Gori. Život u inostranstvu jeste lijep i donosi mnogo iskustava, ali nigdje nije kao kod kuće.
Kao sportista imam privilegiju da predstavljam svoju državu gdje god da igram, i to je nešto na šta sam posebno ponosan. Crnu Goru uvijek nosim u srcu i sa ponosom kažem da sam – ponosni Crnogorac.
