Piše: Nada Kovačević
Postoji nešto magično u onim ljudima koji se, uprkos svim izazovima, penju prema vrhu oslanjajući se na iskrene emocije i ljubav prema onome što rade. Takav je Isak Šabanović, mladić iz Bijelog Polja koji je još od djetinjstva sanjao da kroz muziku izrazi sve one neizrečene emocije koje su ga oblikovale i odvele na put kojim danas kroči. Isak je rođen 1996. godine u malom gradu, gdje su njegovi prvi susreti s muzikom bile pjesme koje je s prijateljima svirao u podrumima i garažama, vođen samo entuzijazmom i dječačkom željom da se izrazi kroz note. Bilo je to vrijeme snova, puno maštanja i planova, vrijeme kada je muzika bila jedini način da iskaže ono što mu riječi nisu mogle.
I dok ga danas svijetla velikih gradova osvjetljavaju, njegov pogled i srce uvijek se vraćaju korijenima. Nakon napornih nastupa i putovanja, Bijelo Polje i Podgorica su mjesta gdje Isak nalazi svoj mir, gdje se opušta i „puni baterije“ okružen ljubavlju porodice i prijatelja. Svaki povratak u rodno Bijelo Polje za njega je povratak sebi – u one trenutke djetinjstva, među ljude koji ga najbolje poznaju i čija podrška ostaje nepokolebljiva.
Odrastajući uz oca, koji je i sam bio muzičar, i đeda koji je muziku nosio u srcu kao tamburaš, Isak je naučio da se snaga ne nalazi u sjaju reflektora, već u onim tihim, gotovo nevidljivim trenucima kada se note urezuju u dušu. U svojoj porodici, muzika nije bila samo profesija, ona je bila ljubav, predanje i nasleđe, a kroz svaku pjesmu koju danas izvodi, Isak nosi djelove svih onih koji su prije njega utkali svoje srce u muziku.
Prava prekretnica dogodila se kada se Isak, vođen željom da svijetu pokaže svoju strast, prijavio na Zvezde Granda. Svojim izvođenjem pjesme „Stipu gatibo“ podigao je cijeli žiri na noge. To nije bio samo nastup – bio je to trenutak u kojem je svaki san, svaki mukotrpni dan, svaka svirka u malom kafiću i svaki trenutak sumnje postao vrijedan. Pred svima je tada stajao ne samo izvođač već mladić koji je kroz suze i osmijeh pokazao svijetu da je nemoguće ipak dostižno ako ga sanjaš dovoljno snažno.
Danas, dok razgovaramo sa Isakom u intervjuu za portal #CGDIJASPORA, prisetimo Jse onog dječaka koji je prvi put zapjevao s drugarima, dječaka kojem su oči sijale od uzbuđenja. Danas je pred nama isti taj dječak – odrastao, ali sa snom koji još uvijek svijetli istim žarom.
#CGDIJASPORA: Možete li nam reći više o muzici koju je svirao vaš otac? Da li vas je on uveo u određeni žanr ili stil muzike?
#Isak Šabanović: Najveći muzički uticaj na mene je imao moj otac, koji je i sam u muzičkim vodama, a i njegov otac i stric, dakle moji đedovi, su bili tamburaši tako da i nema nekog iznenađenja što sam i ja krenuo tim stopama. Muzika je u našoj kući od kako znam za sebe, pa sam sa polaskom u prvi razred upisao muzičku školu, koju sam napustio nakon tri godine, a onda sam se uz uz oca i njegove kolege muzički opismenjavao i nadograđivao i na kraju pronašao svoj put uz rok i pop muziku.
#CGDIJASPORA: Kako ste uspjeli da se prilagodite bržem tempu života u Beogradu i šta vam je najviše pomoglo da pronađete svoj ritam u tako velikom gradu?
#Isak Šabanović: Muzička scena Beograda je jaka, dosta talentovanih mladih ljudi ima, konkurentna scena u svakom smislu. Na Beograd sam se navikavao postepeno, u početku veoma teško, jer je veliki grad, brzo se živi, što je meni nakon Bijelog Polja i Podgorice veoma teško palo. Ali, sada nakon tri godine, imam svoj ritam i uz dobru organizaciju funkcionišem.
#CGDIJASPORA: Koje su vam najvažnije lekcije koje ste naučili tokom vaših prvih nastupa i šta biste danas rekli sebi na početku tog puta?
#Isak Šabanović: Kao što sam kazao, moja muzička karijera počela je veoma rano, još od djetinjstva kada sam još u osnovnoj školi osnovao bend i tako smo nešto svirali i pjevali po podrumima i garažama. Od šesnaeste godine već počinjem da radim po kafićima u Bijelom Polju, da bi tokom studiranja u Podgorici to prešlo na neki ozbiljniji nivo. Drage su mi uspomene upravo ti počeci, kada je sve bilo puno maštanja, entuzijazma, planova. Međutim, prava scena je nešto sasvim drugo, surov je taj put estrade. Ako ne naučiš da plivaš, sve to može d ate skupo košta. Iz grešaka se najviše uči, tako i ja učim, polako, ali sigurno.
#CGDIJASPORA: Kako je iskustvo u pozorištu i audiovizuelnoj umjetnosti uticalo na vaš muzički izraz i scenski nastup?
#Isak Šabanović: Muzika je moj hobi, posao, život. Osim toga, volio sam pozorištete pa sam bio i član dječije pozorišne radionice u Bijelom Polju i nastupao u nekoliko pozorišnih predstava. Kasnije sam upisao audio vizuelnu umjetnost i radio kao pripravnik u CNP-u, međutim, muzika je preovladavala. Opuštam se uz video igrice, imam ekipu pa se zna i zaigrati do kasno u noć.
#CGDIJASPORA: Šta vam pomaže da se opustite i napunite energijom za dalji rad na sceni?
#Isak Šabanović: Za Bijelo Polje me veže moja porodica, roditelji, brat… Nedostaju mi i moji prijatelji, mogi od njih više nijesu u Bijelom Polju, ali ipak volim da odem, jer se tu opustim, punim baterije za dalje nastupe i putovaja. U Podgoricu takođe rado idem, i tu imam dosta prijatelja sa kojima izlazim, družim se i gdje sam nekako svoj na svome.
