Piše: Nenad Zečević
Kada je 21. maja 2006. godine obnovljena nezavisnost Crne Gore, gotovo neprimjetno počinjala je i jedna druga priča: ona o ljudima iz dijaspore koji su svoju vezu sa domovinom odlučili da potvrđuju djelima, a ne riječima.
Dvadeset godina kasnije, dok Crna Gora obilježava dvije decenije obnovljene državnosti, simbolično se zatvara i jedno veliko humanitarno poglavlje: epoha Crnogorske porodice iz Berlina, tačnije porodice Glendžo.
Tokom svih tih godina njihovo ime postalo je sinonim za pomoć bez interesa, patriotizam bez politike i humanost bez potrebe za priznanjem.
Dok je Crna Gora prolazila kroz različite političke, ekonomske i društvene izazove tranzicije, porodica Glendžo gradila je tihu mrežu solidarnosti koja je obuhvatila gotovo svaki kraj države.
Preko humanitarnih organizacija i narodnih kuhinja širom Crne Gore distribuirane su stotine tona hrane i higijenskih sredstava, dok je više od jedne decenije svakodnevno obezbjeđivano više od dvije hiljade obroka za socijalno ugrožene građane.
Pomoć je stizala narodnim kuhinjama, bolnicama, školama i vrtićima, sportskim klubovima, socijalno ugroženim porodicama, djeci kojoj je bilo potrebno liječenje, kao i brojnim humanitarnim i vjerskim organizacijama.
Posebno mjesto zauzimala je podrška zdravstvenom sektoru i liječenju djece. Tokom godina obezbijeđena su sredstva za liječenje i oporavak stotina mališana, dok su mnoge porodice pomoć dobijale potpuno anonimno – bez ikakve medijske pažnje i javnog pomena.
Pored humanitarnih aktivnosti u Crnoj Gori, porodica Glendžo pomagala je i stanovništvu pogođenom poplavama u Srbiji i Bosni i Hercegovini, kao i žrtvama zemljotresa u Hrvatskoj, Turskoj pa čak i u dalekoj Siriji. Pomoć je, po pravilu, upućivana preko državnih institucija i zvaničnih humanitarnih organizacija, čime je i van granica zemlje afirmisana ideja crnogorske solidarnosti.
FOTO: Privatna arhiva
Finansirana je i obnova kuća socijalno ugroženih porodica, podržavane obrazovne ustanove, stipendije i projekti lokalnih zajednica.
Podršku su dobijale različite vjerske zajednice: od SPC do Islamske zajednice i drugih humanitarnih organizacija, što je dodatno potvrđivalo da njihova pomoć nikada nije bila određena vjerom, nacijom ili politikom, već isključivo potrebom čovjeka.
Ono što je javnost tokom godina mogla da vidi predstavljalo je tek dio ukupne pomoći realizovane tokom dvije decenije.
Veliki broj humanitarnih akcija odvijao se potpuno tiho, bez fotografija, saopštenja i javnih nastupa. Pomoć je često direktno stizala do porodica i institucija kojima je bila potrebna, dok je identitet ljudi koji stoje iza svega ostajao daleko od očiju javnosti.
Upravo zato je priča o Crnogorskoj porodici iz Berlina vremenom dobila gotovo simboličan karakter – znalo se za pomoć, ali ne i za ljude koji iza nje stoje.
Posebnu simboliku cijela priča dobila je upravo tokom obilježavanja 20 godina obnove nezavisnosti Crne Gore.
Na Cetinju se, u okviru zvaničnog državnog programa jubileja, porodica Glendžo pojavila kao pokrovitelj manifestacije posvećene dvadesetogodišnjici moderne crnogorske države.
Natpis Crnogorska porodica iz Berlina PO prvi put je bio istaknut na centralnoj bini državne proslave.
Bio je to snažan i gotovo sudbinski simbol: dvije decenije obnovljene crnogorske države i dvije decenije jedne tihe humanitarne misije koja je rasla zajedno sa njom.
Iako je njihov rad godinama izazivao poštovanje institucija i građana, porodica Glendžo ostala je dosljedna svojoj filozofiji anonimnosti.
Institucija predsjednika Crne Gore pokrenula je inicijativu da gospodin Glendžo bude odlikovan Ordenom Crnogorske zastave za naročite zasluge prema državi, ali je prijedlog odbijen uz obrazloženje da navodno ,,humanost ne smije biti motivisana ličnim priznanjima niti javnom afirmacijom”.
Nijesu prihvaćena ni priznanja Crvenog krsta Crne Gore, kao ni druga institucionalna i društvena odlikovanja i nominacije.
U vremenu kada humanitarni gestovi često postaju dio lične promocije, porodica Glendžo ostala je vjerna uvjerenju da djela vrijede više od imena.
Ipak, posljednjih godina porodica je sve više osjećala izvjesnu distancu prema svom djelovanju u Crnoj Gori.
Umjesto nekadašnjeg osjećaja zajedništva, dio javnog prostora pokušavao je da njihov humanitarni rad posmatra kroz dnevno-političke i ideološke podjele, uprkos činjenici da je pomoć svih ovih godina stizala bez ikakvih političkih, nacionalnih ili vjerskih kriterijuma.
Možda je upravo u tome i najveći paradoks cijele priče, da je puni značaj njihove humanosti postao vidljiv tek onda kada je postalo jasno da se jedna velika i tiha misija polako privodi kraju.
Priča o porodici Glendžo danas prevazilazi pitanje humanitarnih akcija i donacija.
To je priča o ideji da patriotizam ne mora biti glasan da bi bio snažan, da ljubav prema državi može živjeti kroz solidarnost i da najveća djela često nastaju upravo onda kada ne traže priznanje.
Posebnu težinu cijeloj priči daje i činjenica da niko od članova porodice Glendžo nema državljanstvo Crne Gore.
Ipak, pune dvije decenije pomagali su državu i njene građane kao ličnu i moralnu obavezu, bez političkih ili materijalnih interesa.
Za njih pripadnost Crnoj Gori očigledno nikada nije bila pitanje pasoša, već osjećaja odgovornosti, porijekla i pripadnosti narodu iz kojeg potiču.
Dok Crna Gora obilježava dvadeset godina obnovljene državnosti, završava se i jedno dvadesetogodišnje poglavlje tihe humanosti koje je ostavilo trag u hiljadama domova širom zemlje.
Ipak, porodica Glendžo naglašava da nijedan započeti projekat neće biti prekinut. Sve preuzete obaveze i humanitarni programi biće nastavljeni onoliko dugo koliko bude postojala potreba za njima.
Ali, prema njihovoj želji, svaka buduća pomoć ubuduće će ostati daleko od medijske pažnje i javnog predstavljanja, tamo gdje su, kako vjeruju, humanost i solidarnost oduvijek i pripadale.
Možda Crna Gora porodicu Glendžo nije uvijek dovoljno razumjela.
Ali će je teško ikada zaboraviti.
