Razgovarao: Božidar PROROČIĆ
Faruk Međedović predstavlja istaknutog bošnjačkog intelektualca koji živi, radi i stvara u Bremenu. Ovaj ekskluzivni intervju za #CGDIJASPORA, napravljen po prvi put za neki medij u Crnoj Gori, I donosi nam dublji uvid u njegov život, inspiracije i književno stvaralaštvo. Faruk je rođen u Bijelom Polju, đe je već od malih nogu bio okružen bogatom bibliotekom svog oca, koja je sadržavala čak deset hiljada knjiga. Njegova ljubav prema književnosti i filozofiji započela je upravo tu, inspirisana djelima kao što su “Rubajie“ persijskog pjesnika Omara Hajama. Pored svog književnog rada, Faruk istražuje i dublje istorijske i kulturne korijene svog naroda, tragajući za istinom o identitetu Bošnjaka i njihovom mjestu u istoriji. U ovom razgovoru, Faruk dijeli svoja razmišljanja o životu u dijaspori, važnosti istraživanja porijekla i kako njegova saznanja oblikuju njegov književni opus.
#CGDIJASPORA: Recite nam ko je zapravo Faruk Međedović?
#Faruk Međedović: Gimnaziju sam završio u Bijelom Polju, a studirao sam pravo i diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Nakon studija, zaposlio sam se kao diplomirani pravnik u Beogradu. Sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, uplovio sam u političke vode prvim višestranačkim izborima u bivšoj Jugoslaviji. Svojim prvim javnim političkim istupima bio sam neopravdano proglašen od strane režima i dnevnog lista “Politika“ ustaškim emisarom i Pavelićevim izaslanikom, bez ikakvog argumenta. Nakon toga, napuštam Beograd i vraćam se u svoje Bijelo Polje, gdje nastavljam političko djelovanje. Pomogao sam Bjelopoljcima u osnivanju stranke i bio vijećnik u stranci s bošnjačkim predznakom. Međutim, po mahalskim sećijašima, nisam mogao imati značajniju funkciju jer sam, navodno, za vrijeme studija u Sarajevu, kao slobodnomisleći intelektualac, obilazio katoličke i pravoslavne crkve kao svaki turist. Tada mi je postalo jasno s kakvim luđacima s jedne i s druge strane imam posla: dok su me jedni proglašavali ustašom, drugi su me proglašavali krstašem jer sam radoznao zavirio u druge vjerske objekte. To je bio moj definitivan raskid s takvim razmišljanjem.
Pokušao sam se boriti koliko god mogu da svoj grad predstavim u najboljem svjetlu. O svom trošku organizovao sam književne susrete “Avdo Međedović“, na kojima su učestvovalaa poznata književna imena prije ratnih zbivanja s kraja 90-ih. Susreti su bili multinacionalni i multikulturalni, jer su učesnici bili stvaraoci iz Crne Gore, Srbije i Bosne. To je bilo pod prismotrom aktualnih vlasti, koje su pokušavale zabraniti večeri poezije. Bio sam počašćen tih dana što su u mojoj kući bili gosti pisci Crnogorci, Srbi i Bošnjaci. Registrovao sam i kulturni centar “Avdo Međedović – Milman Parry. “ Zajedno s časnim i velikim Crnogorcima Borislavom Cimešom i Sretenom Zekovićem, kao predsjednikom federalističkog pokreta tih godina, formirali smo opštinski odbor tog pokreta u Bijelom Polju. Kada smo trebali imati osnivačku skupštinu, opštinske vlasti nam nisu dopustile korištenje opštinske sale. Tako sam tu priču s Bjelopoljcima i Bijelim Poljem zauvijek završio. Rekao sam da nemam što tražiti u tom gradu. Na kraju, da se vratim ponovo na Bremen, grad u kojem sam konačno pronašao sebe i svoj mir. Osim inspiracije za kreativnost koju mi pruža ovaj grad, sada kada sam u penziji, honorarno sam zaposlen kao saradnik u jednom advokatskom uredu, koristeći svoje teorijsko i praktično iskustvo stečeno na međunarodnom studiju pravnih nauka na Univerzitetu u Bremenu. Završio sam master studije na odeljenju za “Usporedno i evropsko pravo (LL.B.)” i “Transnacionalno pravo (LL.M.)”.
#CGDIJASPORA: Kako je grad Bremen, kojeg opisujete kao mjesto svog duhovnog rođenja i vječnu inspiraciju, uticao na vaše književno stvaralaštvo i oblikovao vaš umjetnički portret?
#Faruk Međedović: Pa da ovaj razgovor započnemo onako epski, kako bi i sam Avdo Međedović započeo svoj grandiozni ep ,,Svadba Smailagić Meha“ riječima: „Bože, budi nam u pomoći.“ Ne bih znao niti mogao drugačije započeti razgovor o meni, mom životu i mom stvaralaštvu, a da ne spomenem grad Bremen, najljepši grad na svijetu i grad u kojem sam se ponovno rodio.
Bremen, kojeg doživljavam kao raj, raj koji sam mukotrpnom potragom za sebe i svoj mir zaslužio. Kad sam prvi put kročio na tlo ovog istorijskog i nepretencioznog grada, osjetio sam istu čudnu bliskost kao kad prvi put u životu sretneš osobu koja ti odjednom postane draga. Bijelo Polje, sa svojim veličanstvenim Obrovom, mjesto je mog fizičkog i biološkog rođenja, dok je Bremen mjesto mog duhovnog rođenja. Nažalost, moram priznati da za mene nikada nije bilo mjesta ni u kom smislu u Bijelom Polju, gradu iz kojeg sam faktički protjeran i gdje sam doživio razočaranje. Ni nekada tajanstveno žuborenje rijeke Lim, koje sam s pažnjom i radošću slušao, više nije isto, jer mi se čini da je i u njegovom žuboru oplođena neka mahalska i malograđanska podlost. Što se tiče mog književnog i duhovnog stvaralaštva kao i moje vezanosti za Crnu Goru, veliku nadu i optimizam ulijeva mi saradnja sa najboljim i istinskim crnogorskim portalom Montenegrin Net, i njegovim urednikom, gospodinom Veskom Milovićem. No, vratimo se na početak, u Bremen, bez kojeg ne bi bilo ni mene kao pisca. Grad vječne inspiracije, grad koji je u meni probudio i aktivirao skriveni poriv za umjetničkim stvaranjem.
#CGDIJASPORA: Kako je grad Bremen i njegove znamenitosti inspirisao vaše stvaralaštvo, posebno roman “DER LETZTE SCHREI SATANS“ (Poslednji vrisak Satane)?
#Faruk Međedović: Bremen je zaista prelijep grad! Od istorijskih znamenitosti do zelenih oaza, ovaj grad ima sve. Apsolutni vrhunac je Roland iz Bremena, impresivna statua iz 15. vijeka koja je pod zaštitom UNESCO-a. Šarmantna četvrt Schnoorviertel, poznata po svojim uskim uličicama, drvenim kućama i malim trgovinama, nudi jedinstvenu atmosferu za udobne šetnje. Moderna četvrt “Viertel“ pulsira modernim životom i krije mnoge kreativne kutke za otkrivanje. Rijeka Weser, koja teče kroz Bremen, pruža slikovitu pozadinu.
Protestantska bremenska katedrala, koja dominira centralnim trgom grada, je djelimično romanička, ranogotička i kasnogotička trobrodna dvoranska crkva. Bila je sjedište nadbiskupa bremenske biskupije. Pored gradske vijećnice nalazi se protestantska Gospina crkva, sagrađena 1229. godine u ranogotičkom stilu, sa izuzetno visokim tornjem. Schnoor je srednjovjekovna četvrt u starom gradu Bremena, vjerovatno najstarije središte naselja, koja svoje ime duguje starom brodarstvu. Hodnici između kuća često su bili povezani s profesijama. Ovo okruženje mi je najveći i nepresušni izvor inspiracije za moj kreativni rad. Teatar Bremen, gradsko pozorište u slobodnom hanzeatskom gradu Bremenu, nudi izvođenje opera, opereta, mjuzikla, predstava i plesnog pozorišta. Sastoji se od nekoliko dvorana, od kojih je najveća Theater am Goetheplatz. Godine 2007. Bremensko pozorište je proglašeno Opernskom kućom godine pod vođstvom Klausa Pierwoßa. Bremen ima različitu pozorišnu scenu sa brojnim nezavisnim ili privatnim pozorištima. Brojni muzeji i stotine drugih znamenitosti mogli bi biti tema našeg razgovora, ali htio sam vam dočarati ambijent i urbanu sredinu Bremena, koja me inspirisala i pomogla mi stvoriti okvir za priču romana „Poslednji vrisak Satane“, koji je važan dio radnje. Prije svega, svoj bih roman opisao kao svojevrsnu novu Bibliju 21. vijeka. Četiri studenta izvode natprirodna čuda na glavnom bremenskom trgu ispred evangeličke crkve Sankt Petri Dom, kakva još niko od Mojsija nije demonstrirao. Njihove su priče usko povezane s vizijama jedne Peruanke u Andama. Granice između stvarnosti i nadrealnog se zamagljuju dok čitaoci uranjaju u ovaj zadivljujući svijet.
#CGDIJASPORA: Kako je vaš roman “Poslednji vrisak Satane“ ocijenjen od strane Džesike Pinkus, eminentne njemačke lingvistice i kako se upoređuje sa djelima J. K. Rowling?
#Faruk Međedović: Prema Jessici Pinkus, jednoj od najeminentnijih njemačkih lingvistica sa Univerziteta u Bremenu, moj roman “Poslednji vrisak Satane“ predstavlja vrhunac žanra “urbane fantazije“, kao jedne od najmodernijih podvrsta fantastične književnosti. Pinkus je u isto vrijeme lektorisala moj roman i napisala predgovor u kojem je izjavila da, nakon Joanne K. Rowling (autorice slavnih romana o Hariju Poteru), niko do sada nije uspio stvoriti fascinantnu kombinaciju elemenata klasične fantazije s okruženjem koje se uglavnom nalazi u velikom gradu ili metropoli, kao što je to ostvareno u ovom romanu. Osim toga, roman “Poslednji vrisak Satane“ dostupan je u gotovo svim knjižarama Europske unije.
#CGDIJASPORA: Kako ste odlučili smjestiti radnju vašeg romana “Posljednji vrisak Satane“ u Bremen, i kako je vaše djelo ocijenjeno od strane najpoznatijih njemačkih književnih kritičara i udruženja autora fantastike?
#Faruk Međedović: Većina romana urbane fantastike smještena je u velike gradove ili metropole poput Pariza, Rima ili Moskve. Dok je Joanne K. Rowling radnju svojih romana smjestila u London, ja sam za središte fikcije svog romana izabrao grad Bremen, u kojem živim i u kojem se radnja romana odvija. Priča mog romana ima snažnu vezu sa stvarnošću, ali istovremeno sadrži elemente fantazije, stvarajući izvanrednu kombinaciju fantazije i naučne fantastike. Riječ je o svojevrsnoj varijanti fantazije koja se odvija u našoj stvarnosti, gdje magija prodire bez da se smatra nekompatibilnom.
Klaus Solinger, najpoznatiji njemački literarni agent koji je književnu kritiku izučavao na prestižnim američkim koledžima, nakon što je prelistao manuskript mog romana, izjavio je da se radi o najneobičnijem književnom djelu u savremenoj njemačkoj literaturi. Roman „Der letzte Schrei Satans“ (Posljednji vrisak Satane) predstavljen je na portalu Udruženja njemačkih fantasy autora. Profesor Klaus Maresch ocijenio je roman vrijednim njemačkim književnim ostvarenjem iz žanra urbane fikcije. Udruženje njemačkih fantasy autora postoji pod nazivom Savezni ured za magična bića (Bundesamt für magische Wesen – BafMW). Ovo udruženje sebe vidi kao vrhovnu saveznu vlast odgovornu za magična, mitska i fantastična bića, te se pojavljuje kao fiktivni autoritet za fiktivna bića sa sjedištem u Bonu. Udruženje je do sada dobilo veliki publicitet u njemačkoj kulturnoj javnosti. Ideja o ovoj autorskoj udruzi fantasy autora potekla je od bonskog fantastičara, filmskog producenta i državnog službenika u saveznom ministarstvu pravosuđa, Hagena Ulricha. Suosnivač udruženja je i prof. dr. Klaus Maresch, docent i profesor lingvistike na Univerzitetu u Kölnu. Moj roman se nalazi među stotinu najcjenjenijih na listi ove udruge.
#CGDIJASPORA: Kako je prijateljstvo sa studentkinjom umjetničke akademije u Bremenu iz Cusca, Peruu, inspirisalo vaš roman i na koji način ste povezali njene priče i vizije s drevnom kulturom Inka i njihovom religijskom filozofijom?
#Faruk Međedović: Osim urbane sredine Bremena koja me inspirisala da stvorim okvir za temu romana, moram biti zahvalan brojnim prijateljima sa svih meridijana planete koje mi je darovao ovaj grad. Jedno od najzanimljivijih prijateljstava stekao sam sa studentkinjom umjetničke akademije u Bremenu koja dolazi iz grada Cusca u Peruu, istorijskog grada koji je takođe popularna polazna tačka za izlete u sveti grad Inka, Maču Pikču. Ono što mi je pričala činilo mi se gotovo nevjerovatnim i danonoćno je golicalo moju znatiželju, pa mi je preko noći sinula ideja za roman. U strogom povjerenju, rekla mi je da je njezina majka, koja je bila obična žena, imala san ili viziju u kojoj ju je vrhovni tvorac Inka, Viracocha, pozvao u sam Maču Pikču kako bi jasno vidjela kraj materijalnog svemira, kao u filmu, a nakon toga i uskrsnuće koje će se odvijati na rajskom Maču Pikču. Njena majka je imala ovu viziju kada je studentkinja imala samo tri godine, a taj san joj je ispričala u najsitnije detalje kad je imala devet godina. S devetnaest godina, već je bila na prvom semestru umjetničke akademije u Bremenu na odsjeku za dizajn. Predložila mi je da budem njezin gost u rodnom gradu Cuscu, koji je 73 kilometra udaljen od svetog grada Inka. Rado sam prihvatio taj prijedlog i otputovao u Peru u ljeto 2018. godine.
Temeljito sam istražio i obišao svaki kutak Maču Pikčua, a po povratku u Bremen počeo sam proučavati prošlost Inka, njihovu kulturu i fascinantnu religiju. Usput, otkrio sam zapanjujuću sličnost, barem što se tiče percepcije Stvoritelja kao nadmaterijalnog činioca, između triju vodećih monoteističkih religija i religijske filozofije Inka. Čak su i najprimitivnije ljudske civilizacije, u potrazi za odgovorima na pitanja odakle smo, zašto smo ovdje i kuda ćemo ići, imale ideju o svom Edenskom vrtu, o svom vrhovnom stvoritelju, imale su svog Adama i Evu, njihove polubogove i izaslanike, svog Isusa, Budu, Muhammeda. Kakva je šteta za cijelu ljudsku istoriju i civilizaciju što su najinventivniji drevni narodi poput Inka zauvijek izbrisani sa svjetske pozornice zbog kolonijalne pohlepe. Od svih tadašnjih civilizacija, Inke su bile najbliže u poznavanju i objašnjavanju kozmoloških tajni.
Veza između Maču Pikčua i vizija obične peruanske žene igra važnu ulogu u mojem romanu. Drevno mjesto postaje simbol natprirodnog, tajanstvenog i povezanosti stvarnosti i onozemaljskih sila. Mistična atmosfera Maču Pikčua i njegov istorijski značaj kao izgubljenog grada Inka doprinose čaroliji romana. To je mjesto gdje se prošlost i sadašnjost misteriozno spajaju a vizije jednostavne peruanske žene se kroz ovaj ambijent doživljavaju još intenzivnije. Tako je polovina romana posvećena tajanstvenim događajima u Maču Pikču, a druga polovina događajima u Bremenu, koji su takođe povezani s misterijama svetog grada Inka. Radim na nastavku ovog romana pod radnim naslovom „Božji mač Wilhelma Flaviusa“, koji pišem na njemačkom jeziku.
#CGDIJASPORA: Kako ste došli na ideju za vaš novi roman “Opasna igra s Homerom” i koje su ključne teme i elementi koji se pojavljuju u priči, posebno u vezi sa susretom Milmana Parrya i Avda Međedovića?
#Faruk Međedović: Moj novi roman “Opasna igra s Homerom” (na njemačkom “Ein gefährliches Spiel mit Homer”) nalazi se u manuskriptu kod švicarskog izdavača Diogenes Verlag AG u Zürichu i prema lektoru je prošao, pa se nadam da će biti objavljen u narednih nekoliko mjeseci. Isti roman na engleskom jeziku “Dangerous Game with Homer” nalazi se u manuskriptu kod izdavača Olympia Publisher iz Londona, te je ocijenjen kao zanimljiv književni projekt. Ovaj roman je zapravo proširena verzija moje priče “Susret Parrya i Avda na najmisterioznijem brdu planete”. Riječ je o znanstvenoj suradnji najvećeg lingvističkog znanstvenika 20. stoljeća, profesora Milmana Parrya, i epskog pjesnika Avda Međedovića, koja je prekinuta tragičnom smrću američkog harvardskog profesora. Najvjerovatnije se radilo o samoubojstvu. Milman je želio biti heroj i sve mu se u životu i za života ostvarilo: upoznao je Homera, o njemu se pjevalo, dobio je svjetsku slavu i priznanje, ali ne za života nego po cijenu života. Takve su šale zbijali starogrčki bogovi s onima koji žele biti heroji.
Na rastanku s Avdom, Parry je obećao da će se opet vidjeti, jer je Avdo imao 58 pjesama na repertoaru, a Parry je od njega snimio samo nekoliko dugih pjesama sa oko sto hiljada stihova. Pored dva najduža epa u europskoj i gotovo svjetskoj književnosti koje je Avdo diktirao i pjevao profesoru Parryju, Avdo je rekao da ima još jedan dugi ep, “Ropstvo Tala od Orašca”, koji je dvostruko duži od druga dva epa, s preko trinaest hiljada stihova. Parry je planirao napisati ovaj ep nakon ponovnog dolaska u Bijelo Polje. Roman sam postavio na scenu unoseći elemente fantastike, tako da su se Parry i Avdo opet sreli na brdu Obrovu, kao i davne 1934. godine. Njihov susret je dolazak s onoga svijeta da se nakratko vide i nastave započetu suradnju. Proveli su cijelu noć u razgovoru do zore, kada su nestali. Parry je Avdu ispričao što se dogodilo nakon njegovog odlaska iz Bijelog Polja u Ameriku, uključujući posljednje trenutke svog života i razloge zbog kojih je počinio samoubojstvo u hotelskoj sobi u Los Angelesu. Roman završava kada Parry moli Avda da nastavi pjevati ep koji mu je obećao. Avdo, u svom nenadmašnom umijeću, priprema i oprema moćnu bosansku vojsku koja treba da ukrsti mačeve s moćnim kraljevstvima zarad Tihane, najljepše žene na svijetu, i da izbavi Talu iz Orašca. To je ujedno i završna scena mog romana.
#CGDIJASPORA: Kako su vam prijateljstva stečena u Bremenu inspirisala pisanje zbirke pjesama “Sto mojih prijateljstava” i kako je vaše iskustvo s različitim kulturama, vjerama i tradicijama oblikovalo ove pjesme?
#Faruk Međedović: Kao što sam već spomenuo u ovom razgovoru, Bremen mi je dao mnoga dragocjena prijateljstva sa svih meridijana ove planete. Kroz druženje s mnogima od njih te kroz razgovore i bliska prijateljstva s njima upoznao sam njihove kulture, vjere i bogatu tradiciju. To me potaknulo da počnem pisati zbirku koja će se sastojati od stotinjak pjesama za svako prijateljstvo, jednu po jednu pjesmu. Pjesme iz tog ciklusa već redovno objavljujem na portalu Montenegrina net. – Zbirka će nositi naslov “Sto mojih prijateljstava” – na njemačkom jeziku “Hundert meiner Freundschaften”.
#CGDIJASPORA: Šta je to što te je u tvojoj ranoj mladosti opredijelilo za ljubav prema književnost i jasan stav o nacionalnom identitetu?
#Faruk Međedović: Rođen sam u Bijelom Polju, malenom gradu sa velikim srcem. Moj otac, trgovac svestranog obrazovanja, uvijek je bio okružen knjigama. Od malih nogu, rastao sam uz miris starih korica u našoj ogromnoj knjižnici, koja je brojila čak deset tisuća knjiga iz svih mogućih oblasti. Među svim tim knjigama, najdraža mi je bila zbirka “Rubajie“ persijskog pjesnika, filozofa i astronoma Omara Hajama. Već s petnaest godina znao sam napamet više od dvjesto strofa iz te zbirke, koje ni danas nisam zaboravio. U istoj dobi, sa samo petnaest godina, pročitao sam tri toma „Povijest Osmanskog Carstva“ austrijskog diplomate i orijentaliste Josepha von Hammera. U prvom tomu naišao sam na podatke o Crnogorcima, gdje se spominje da je ilirska kraljica Teuta pramajka Crnogoraca. Opisi Crnogoraca bili su puni pohvala, ali već tada su me podstaknuli na razmišljanje o vlastitom identitetu i narodu kojem sam pripadao. Sada, s ove distance, bolno je spoznati da smo mi Bošnjaci gotovo cijelo stoljeće živjeli pod lažnom maskom koja nam je bila nametnuta. Sve donedavno nismo imali čvrsto tlo pod nogama: nismo imali nacionalni identitet, nismo imali materinji jezik, a kao takav bezimeni narod, bili smo izloženi planovima etničkog čišćenja i nestanka od strane mračnih ideologija. Već tada sam uočio nelogičnost – nigdje na svijetu ne postoji muslimanska nacija jer to može biti samo oznaka vjerskog identiteta. Samim time, ne može postojati ni muslimanski jezik. Danas, nakon planetarnog stradanja, konačno je ispravljena povijesna nepravda a narod koji se danas izjašnjava kao Bošnjaci ponovno je pronašao svoje mjesto pod suncem.
#CGDIJASPORA: Kako asimilacija i manipulacija nacionalnim identitetima utiču na percepciju ljudi o njihovom pravom porijeklu?
#Faruk Međedović: Nažalost, zbog nacionalnih projekata, svjedočimo asimilaciji i manipulaciji nacionalnim identitetima. Identiteti se mijenjaju preko noći, a mnogi ljudi imaju pogrešnu percepciju o svom pravom porijeklu. Zato često kažem: Istraži svoje porijeklo temeljem znanosti, DNK analize i povijesti, i shvatit ćeš da nisi ono što misliš da jesi. Volio bih da mnogi ljudi shvate da cijeli ljudski rod pripada jednom te istom božanskom kodu, što bih mogao protumačiti stihovima persijskog pjesnika koji kaže:
“Svi smo mi djeca jednog oca
i stvorenja istoga Tvorca
pod nebeskim istim svodom
žeđ gasimo istom vodom.”
Vjerujem da kada bismo došli do te spoznaje, bilo bi nebitno tko smo i što smo.
Čak i kada je Milman Parry pitao Avda Međedovića odakle je, on je odgovorio da su mu preci iz Crne Gore, iz Rovaca, iako se Avdo izjašnjavao kao Bošnjak. Kasnije sam istraživao svoje porijeklo i saznao da je obitelj Landsberg prvi put došla u Crnu Goru, u Nikšić, s Mlečanima, te su se granali na Pešikane i Nikšiće. Međedovići su potekli od Marka Pešikana. Nikšići su se zbog krvne osvete selili po Hrvatskoj, Bosni, a jedan dio Međedovića otišao je u Kolašin i sklonio se kod Bulatovića. Neki su otišli u Obrov kod Bijelog Polja i primili islam, drugi su se preselili u Srbiju, Bosnu itd. Zbog tog srodstva s Crnogorcima, današnji Bošnjaci, posebno oni iz Crne Gore, Crnogorce smatraju bratskim narodom.
#CGDIJASPORA: Kako je tragični događaj u Šahovićima 1924. godine, đe je masakrirano mirno muslimansko bošnjačko stanovništvo, uticcao na stvaranje vaše potresne poeme „Noći u kojima se mjesec spuštao na krvavo Šahovća polje“ i koji su razlozi za odluku da je ne objavite?
#Faruk Međedović: Istakao bih jedan tragičan događaj u bošnjačkom narodu koji je uvelike utjecao na mene da stvorim potresno književno djelo, poemu od tristotinjak stranica. Poema je gotova i u manuskriptu, ali je vjerojatno nikada neću objaviti iz jednog razloga. Moj otac je imao samo četrdeset dana u novembru 1924. godine, kada ga je moja nana odvela kod svojih u mjesto Šahoviće kod Bijelog Polja. Upravo tih dana, 8. i 9. novembra, masakrirano je mirno muslimansko bošnjačko stanovništvo tog kraja. U samo dva dana, izmasakrirano je i ubijeno nekoliko stotina civila – žena, djece i muškaraca – u mirnodopskim uvjetima, a nitko nikada nije odgovarao. Mojoj nani, rođenoj Grobović iz Šahovića, zlikovci su 8. novembra ubili oca i petero braće. Ispričala mi je da je jedan od zlikovaca uzeo mog oca iz povoja i htio ga zaklati, ali ga je spasio jedan Crnogorac jer je bio dobar prijatelj s porodicom Međedović. Sve do svoje smrti, moja nana mi je potanko pričala o tom zločinu. Ta me priča ni dan-danas nije ostavila ravnodušnim.
O tom strašnom zločinu prije nekoliko godina napisao sam potresnu pjesmu od tri stotine stranica pod naslovom „Noći u kojima se mjesec spuštao na krvavo Šahovičko polje“ i dio pjesme objavio na portalu Bošnjaci.net. Pjesmu sam preveo i na njemački jezik. Mnogi bošnjački publicisti bili su vrlo zainteresirani za njeno objavljivanje. Dugo sam razmišljao o tome. Taj događaj autentično je opisao Milovan Đilas u svom romanu “Besudna zemlja.“ Iako u cijeloj svojoj pjesmi nisam spomenuo ime zločinca ni njegovu nacionalnost, ipak sam se bojao da bi pjesma svojom poetikom mogla probuditi emocije kod Bošnjaka, a kod pripadnika nekog drugog naroda izazvati sasvim drugačiji učinak. Iz tog sam razloga odustao od objavljivanja poeme. Bojao sam se da će njena objava posijati sjeme razdora, s obzirom na to da je Bijelo Polje najskladnija multinacionalna i multikonfesionalna sredina u Crnoj Gori. Neka ova pjesma ostane samo za moju dušu.
