Piše: Nada Kovačević
Postoje priče koje nose miris doma i težinu rastanka. Priče u kojima se svaka odluka mjeri srcem, a ne kilometrima. Takva je priča Jelene Kaluđerović – žene čije su misli, i nakon odlaska, svakog dana usmjerene ka Crnoj Gori. Samohrana majka dvije djevojke, hrabra i tiha junakinja svoje svakodnevnice, Jelena je 11. jula 2024. godine zatvorila vrata porodične kuće i otvorila novo poglavlje u Americi. Odlazak nije bio izbor iz želje, već iz potrebe – iz spoznaje da ponekad, da bi pružio sigurnost onima koje voliš, moraš krenuti u nepoznato.
Iza nje su godine borbe – dani provedeni u Budvi, sati putovanja iz voljenog Cetinja, računi koji gutaju svaku platu i umor koji ne poznaje predah. Ispred nje je novi početak: drugi grad, drugačiji ljudi, ali i ista, neugasla čežnja. Najveći teret nosi u srcu – tri godine tuge zbog gubitka majke i nemoć da joj priđe, da na Cetinju, pored njenog groba, pronađe mir i u tišini izgovori sve što je ostalo neizrečeno.
Ipak, u tom rastanku rodila se i nova snaga. Porodica joj je ostala oslonac, sestre su preuzele brigu o onome što ona ne može, a dvije kćerke ostavila je u sigurnim rukama. U Americi je ubrzo pronašla posao i ljude koji su je dočekali otvorenog srca, a zahvalnost prema njima utkala je u svaku rečenicu.
U ovom razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Jelena govori o nostalgiji koja se mjeri mirisima mora i domaće hrane, o uspomenama koje ne blijede, o selu Očinići koje zauzima posebno mjesto u njenom srcu, i o poruci koju želi poslati svima u dijaspori – da nikada ne zaborave ko su i odakle su. Njena priča nije samo priča o odlasku, već i o vezi koja ni najveće udaljenosti ne mogu prekinuti – vezi sa domovinom, porodicom i korijenima.
#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto više o sebi i vašem putu u inostranstvo?
#Jelena Kaluđerović: Zovem se Jelena Kaluđerović, imam 43 godine, rođena sam na Cetinju – gradu koji nosim u srcu i koji uvijek živi u mojim mislima – i dolazim iz Crne Gore. U inostranstvo sam stigla 11. jula 2024. godine. Odluka da odem nije bila laka, ali bila je neophodna. Samohrana sam majka dvije djevojke – jedna ima 19, a druga skoro 22 godine. Dugo sam se borila sama – 16 godina sam razvedena, a kroz život sam prošla i rad, i kredite, i umor koji se teško opisuje. Radila sam u Budvi, svakodnevno putovala iz svog voljenog Cetinja, i kada primiš platu koja odmah ode na dugove – shvatiš da nešto moraš promijeniti.
Najteži osjećaj mi je što ne mogu da odem na grob svoje majke, koju sam izgubila prije tri godine. To umjesto mene rade moje sestre, kojima sam jako zahvalna. Mnogo mi fali taj mir koji imaš kad možeš da staneš pored majke i da kažeš sve što te tišti. Iako sam daleko, srce mi je svakog dana uz nju.
Kad sam dolazila, bila sam opterećena mnogim stvarima – i emotivno i praktično. Ipak, ono što me tješi jeste što sam djecu ostavila u sigurnim rukama. Imam dvije prekrasne curice koje su moje sve, i iako mi svakodnevno nedostaju, znam da su dobro. Porodica mi daje ogromnu podršku – bez njih, ovo sve ne bi bilo moguće. Zahvalna sam na ljubavi i pomoći i na tome što sam ovako daleko ipak okružena svima njima i što sam, makar na daljinu, imala njihovu podršku.
Nadam se da sam napravila pravi korak. Već pet dana nakon dolaska u Ameriku, počela sam da radim u restoranu Mimoza u Njujorku, gdje imam sjajnog gazdu koji je uz mene od prvog dana. Njegova podrška mi mnogo znači i stvarno sam mu zahvalna. Da nisam naišla na njega, možda bi sve bilo mnogo teže.
#CGDIJASPORA: Šta vam najviše nedostaje iz Crne Gore?
#Jelena Kaluđerović: Nedostaje mi mnogo toga, ali najviše ljudi. Moja porodica, posebno moje četiri sestre i otac. Majku sam izgubila prije tri godine i taj bol još traje. Nedostaje mi miris kuće, razgovori, more, naša hrana, običaji, pjesma… Kad ti sve to fali, shvatiš koliko je Crna Gora zapravo u tebi. A posebno bih željela da zahvalim svojoj porodici, sestrama, prijateljicama, kao i Mirici Tinšik Lipa i mom selu Očinići, koji su mi uvijek tu, čak i kad nisam fizički prisutna. Takođe, brinem o zdravlju svog oca, kao i o svim sjećanjima i vrijednostima koje mi je Crna Gora usadila.
#CGDIJASPORA: Imate li neku uspomenu koju nosite sa sobom gdje god da ste?
#Jelena Kaluđerović: Imam više njih, ali možda najviše nosim mirise – kad osjetim miris mora ili nekog jela koje me podsjeti na dom, sve mi se vrati. I slike iz djetinjstva – bezbrižnost, priroda, domaća riječ. To ne može da se zaboravi.
#CGDIJASPORA: Koji su vam omiljeni gradovi ili mjesta u Crnoj Gori i zašto?
#Jelena Kaluđerović: Volim cijelu Crnu Goru, ali poseban mir nalazim na obali – Budva, Petrovac, Sveti Stefan… Sve mi je to blisko jer sam tamo radila i boravila godinama. I planine volim – taj osjećaj slobode kad pogledaš s visine, to se ne može opisati. I naravno, moje selo Očinići ima posebno mjesto u mom srcu.
#CGDIJASPORA: Šta mislite da bi dijaspora mogla više da uradi za Crnu Goru?
#Jelena Kaluđerović: Prije svega – da se ne zaboravi. Da učimo djecu ko smo, odakle smo, da govorimo naš jezik i čuvamo naš identitet. Dijaspora može mnogo – idejama, ulaganjima, kulturom – ali važno je i da Crna Gora otvori vrata tim ljudima i pokaže im da su dobrodošli.
#CGDIJASPORA: Imate li poruku za mlade iz dijaspore koji žele da se povežu sa svojim korijenima?
#Jelena Kaluđerović: Samo bih im rekla – ne zaboravite ko ste. Gdje god da živite, budite ponosni na ono odakle potičete. Učite o Crnoj Gori, pričajte s porodicom, putujte tamo kad možete. Niko vam ne može uzeti porijeklo – to je bogatstvo koje vrijedi čuvati.
#CGDIJASPORA: Kakvi su vaši planovi za budućnost?
#Jelena Kaluđerović: Planiram da ostanem još dvije godine ovdje, da završim ono zbog čega sam došla, i da se vratim kući. Jer dom je tamo gdje ti srce mirno diše – a meni je to Crna Gora.
