Piše: Nada Kovačević
Na Wall Streetu, u srcu svjetske finansijske moći, danas stoji ime jednog čovjeka porijeklom iz Crne Gore – Aldina Derviševića. Sa svega 35 godina, stigao je do pozicije Managing Director-a u jednoj od najuticajnijih investicionih banaka Amerike. Ali, iako je riječ o uspjehu koji se mjeri milijardama dolara i globalnim transakcijama, za njega je sve to imalo mnogo dublje značenje: da ne dozvoli da žrtve koje je podnijela njegova porodica i drugi sa sličnom pričom budu uzaludne. To mu je dalo temelj na kojem je izgradio svoju vlastitu karijeru.
Aldinova životna priča počinje daleko od njujorških nebodera. Rođen u Ljubljani, dok su mu otac, koji je bio vojne lice, i majka, obrazovani i napredni ljudi, gradili život u tadašnjoj Jugoslaviji. Rat im je u jednom trenutku uzeo gotovo sve – sigurnost, dom, karijeru. Kao izbjeglice, spakovali su ono malo što su mogli i 1995. godine krenuli u nepoznato. Njihov petogodišnji sin tada nije razumio razmjere gubitka, ali je osjećao snagu roditelja koji, iako lišeni svega materijalnog, nijesu izgubili ono najvrijednije – vjeru u obrazovanje, čovječnost i pošten rad.
„Moji roditelji su izgubili sve, ali nijesu dozvolili da mržnja otruje njihova srca. Oni su najotporniji ljudi koje poznajem,“ priča Aldin. Upravo ta lekcija oblikovala je njegov život. U Americi je rastao na Upper East Side-u u Manhattanu, u gradu punom izazova, ali u kući gdje se stalno podsjećalo da znanje i kultura ne smiju nestati. Fudbal mu je postao izlaz – disciplina koja mu je otvorila vrata obrazovanja. Stipendija ga je odvela na prestižni George Washington University, gdje je studirao finansije. Na terenu i u učionici učio je istu lekciju: nikada ne odustati, gurati dok ne uspiješ. Ako ne za sebe, onda za one kojima je potreban put kojim će slijediti
Kada je zakoračio na Wall Street, znao je da ulazi u svijet gdje se uspjeh mjeri satima rada, odricanjem i upornošću. Od Analitičara došao je do najvišeg ranga, prolazeći kroz godine u kojima je radio i po stotinu sati sedmično. Ipak, svaki njegov korak naprijed bio je motivisan jednom mišlju – da pokaže porodici da njihova žrtva nije bila uzalud. Da sve ono što su izgubili, on može da vrati na drugi način – kroz dostignuća, kroz obrazovanje, kroz čast.
Zato Aldin i danas ponavlja: uspjeh nije u novcu. On ne nosi skupe satove, ne vozi brza kola. Njegova najveća pobjeda je u tome što može da stoji pred porodici i kaže: „Uspio sam, zahvaljujući vama.“ I da svojim primjerom pokaže da se i iz bola može roditi snaga, da se iz gubitka može stvoriti novo poglavlje.
Balkan, kako kaže, nikada nije napustio njegovo srce. I dok svakodnevno učestvuje u poslovima koji oblikuju svjetsku ekonomiju, on ne zaboravlja odakle je krenuo – iz kuće koja je izgubila sve, ali mu je dala ono što je neprocjenjivo. Njegov život je svjedočanstvo da se uspjeh ne gradi samo zbog sebe, nego i zbog onih koji su ti dali krila da poletiš.
#CGDIJASPORA: Možete li nam ispričati nešto o svom porijeklu, djetinjstvu i dolasku u Ameriku?
#Aldin Dervišević: Rođen sam u bivšoj Jugoslaviji, u Ljubljani. Otac mi je tada bio vojno lice. Školovao se u Sarajevu, na vojnoj akademiji „Maršal Tito“, a kasnije je službovao u Ljubljani. Tamo su živjeli i on i majka, pa sam se i ja rodio tamo.
Imali smo stan u Zenici, u Bosni, ali porijeklom smo iz Gusinja, iz Crne Gore. Pošto je otac bio u vojsci, živjeli smo najprije u Ljubljani, a onda otišli u Zenicu. Rat je bio težak, pa smo nakon toga otišli u Njemačku, gdje smo ostali oko godinu dana, a zatim preselili u Ameriku. U Ameriku smo stigli u novembru 1995. godine, kada sam imao oko pet i po godina.
Tako smo, kao izbjeglice, došli ovdje. Odrastao sam u Americi, ali kod kuće su roditelji uvijek pazili da ne zaboravimo ko smo. Iskreno, oboje su bili veoma obrazovani. Imali su dobar život, uspješnu karijeru i lijepu budućnost, ali rat i cijela ta situacija su ih natjerali da sve izgube. Spakovali smo šta smo mogli i došli ovdje bez ičega.
Rekao bih da je moja priča slična onoj koju dijeli mnogo ljudi iz našeg kraja. Ali ono što je posebno kod mojih roditelja jeste to što su oni fantastični ljudi – prije svega humani, a i veoma pametni. Uvijek su me gurali naprijed, davali podršku i učili me da se borim.
Živjeli smo u Manhattanu, u pravom centru New Yorka, na Upper East Side-u. Tu sam odrastao. Ovdje imamo i veliku i jaku dijasporu, pa sam se družio i s našima, ali i s Amerikancima.
#CGDIJASPORA: Kako je fudbal obilježio vaš život i koliko vam je značio u obrazovanju i karijeri?
#Aldin Dervišević: Išao sam u školu ovdje, igrao fudbal, pa čak i za Olympic Development Program, što je zapravo selekcija iz koje se ide ka reprezentaciji. Predstavljao sam New York, a kasnije i našu regionalnu selekciju – jer u Americi postoje četiri velike fudbalske regije.
Igrao sam fudbal cijeli život i upravo mi je fudbal omogućio školovanje. Dobio sam stipendiju i pohađao privatni univerzitet u Washingtonu D.C. – George Washington University, gdje sam studirao finansije. Fudbalski tim tog univerziteta igra u prvoj diviziji (Division 1), a školarina je iznosila oko 60 hiljada dolara godišnje. Sve to mi je pokrilo igranje fudbala.
Bio sam zaista posvećen fudbaler. Iskreno, pojavljivao sam se i u časopisima, bio popularan i prepoznat kao dobar igrač. I danas, sa 35 godina, još uvijek igram. Naravno, ovdje u Americi to funkcioniše malo drugačije.
#CGDIJASPORA: Kako ste doživjeli iskustvo prve generacije u Americi i na koji način je to oblikovalo vaš put, posebno kroz sport i obrazovanje?
#Aldin Dervišević: Prva generacija, poput mojih roditelja, dolazi u Ameriku bez znanja engleskog jezika i bez poznavanja sistema. A sistem je ovdje potpuno drugačiji nego u Evropi, a pogotovo nego na Balkanu.
Dijaspora koja ovdje dođe ima teške početke. Poslovi koji su im dostupni uglavnom su fizički – takozvani blue collar jobs: građevina, vodoinstalacije, elektrika, čišćenje stanova i kancelarija. Iako su mnogi završili škole u bivšoj Jugoslaviji, njihovo obrazovanje ovdje nema nikakvu vrijednost.
Tako ispadaju iz sistema i prinuđeni su da rade po 16 sati dnevno. Zbog toga nemaju vremena za djecu, a djeca – prva generacija – lako se izgube. Tek druga generacija počinje da se više uklapa: idu u bolje škole, druže se s Amerikancima, prihvataju njihov stil života, navike, način ishrane, odnose unutar porodice. To je proces asimilacije koji se vidi ne samo u Americi, nego i u Njemačkoj, Švajcarskoj, Italiji – gdje god da je naša dijaspora.
Ja sam prva generacija ovdje, ali moj put je bio nešto drugačiji. Studirao sam na prestižnom George Washington University, u neposrednoj blizini Bijele kuće. Tokom druge godine fakulteta imao sam i zanimljivo iskustvo: posjetio nas je tadašnji premijer Crne Gore. Razgovarao sam kratko s njim i postavio mu jedno pitanje koje me i danas muči: možemo da pričamo o ekonomiji i finansijama Crne Gore, ali šta ćemo sa činjenicom da zemlja gubi najpametniji dio omladine? Jer, mladost odlazi – u Evropu, u svijet – a Evropska unija samo čeka Crnu Goru da joj se pridruži.
#Aldin Dervišević: Nakon što sam završio fakultet, odmah sam počeo da radim – što je i uobičajeno u Americi. Finansijski sektor je ogroman i nudi mnogo prilika, ali najprestižnija i najteža područja u koja možeš da uđeš su investment banking i private equity. To su ujedno i najbolje plaćeni poslovi, ali i najkonkurentniji na svijetu.
Još tokom prve i druge godine studija počeo sam da se pripremam za te poslove, jer konkurencija je ogromna, a proces selekcije zahtjevan. Tokom treće godine prolaziš kroz rigorozne intervjue, koji traju tri mjeseca. To je borba da dobiješ praksu (internship), a odatle ti se otvara put ka pravom poslu.
Većina kandidata dolazi sa univerziteta poput Harvarda, Yale-a, Princetona i drugih Ivy League škola. U mojoj generaciji bilo nas je oko stotinu koji smo prošli kroz taj filter i dobili priliku. Ja sam počeo karijeru u Wells Fargo, u sektoru investment bankinga, kao analitičar.
Taj posao je izuzetno težak – radiš i po 100 sati nedjeljno, na transakcijama vrijednim milijarde dolara, u kontaktu s najvećim svjetskim kompanijama i ljudima. Nakon dvije-tri godine, više od polovine kolega odustane ili promijeni posao, jer je tempo iscrpljujući.
Ipak, ja sam istrajao. Proveo sam sedam godina radeći u tom ritmu – non stop, bez prestanka. Postepeno sam napredovao: od analista, do associate, pa vice president, zatim director, executive director, i na kraju managing director, gdje sam među glavnim ljudima u banci.
Ukupno sam 14 godina radio na Wall Streetu, u jednoj od najvećih američkih banaka – Wells Fargo.
Želio bih odvojiti trenutak i zahvaliti svojoj supruzi što je pružila temelj za moj uspjeh. Imati privatni život sigurno nije lako.
#Aldin Dervišević: Uvijek sam govorio da sam uspio da izdržim ne zbog novca. Materijalne stvari mene ne zanimaju. Volim da budem fino obučen, kulturan, ali ne nosim skupe satove, lance, ne vozim brza kola. Nikada nijesam ovo radio zbog novca, iako znam da je novac koristan – da se kupe potrebne stvari, da se pomogne roditeljima, porodici, da se podrži dijaspora. To je ono što me pokretalo: da mogu da budem u poziciji da pomažem svojima.
Nažalost, rat nam je uništio sve. Ne možemo vratiti ono što je porodica imala, ali ono što sam naučio od roditelja jeste da nikad ne treba imati mržnju u srcu. Oni su bili obrazovani, progresivni ljudi koji su me uvijek gurali da budem bolji – kroz znanje, obrazovanje, kroz prihvatanje drugih. Zato i danas nosim Jugoslaviju u srcu: ne crnogorsku, ne bosansku, ne slovenačku, nego jugoslovensku kuću u kojoj sam odrastao. Moji prijatelji su iz svih krajeva Balkana – iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne – i meni je Balkan uvijek ostao velika ljubav.
Moj cilj nikada nije bio samo lični uspjeh, nego i da naši ljudi ovdje ne osjete da su došli u Ameriku uzalud. Pare ne mogu da kupe nivo. Za to treba obrazovanje, ponašanje, način na koji se ophodiš prema ljudima, o čemu razgovaraš, kako se rukuješ. Moji roditelji su imali taj nivo u Jugoslaviji, i ja sam se borio da je zadržim i ovdje, iako je teže kao manjina i imigrant.
Danas često putujem u Evropu, idem u Italiju nekoliko puta godišnje, bio sam u Splitu, Dubrovniku, Budvi, Ulcinju, Sarandi, Sarajevu, a redovno svraćam i u Gusinje gdje imam rođake. To mi daje ravnotežu – jer Evropa zna kako da se živi. Možda ljudi tamo nemaju mnogo novca, ali imaju balans između rada i uživanja, što se u Americi često gubi.
Moja supruga i ja putujemo koliko god možemo kako bismo stekli kulturne perspektive i proširili svoje vidike. Želio bih se zahvaliti svojoj supruzi što mi je otvorila oči za ove perspektive širom Amerike i Evrope.
#Aldin Dervišević: Moj radni dan počinje u pet ujutro, na poslu sam već u 7,00. Ako nemam večere s klijentima, kući stignem u 7–8 naveče, ali ako imam poslovne večere, to se oduži do 10. Dakle, radi se 12–13 sati dnevno. Analitičari u mom timu rade i po 100 sati nedjeljno.
Ja imam 35 godina i već sam na vrhu – Managing Director. Radio sam 14 godina da bih stigao ovdje i ništa nisam propustio. Ali sada želim da dio energije usmjerim i prema Balkanu. Moja strast je bivša Jugoslavija – cijela regija, od Slovenije do Makedonije. Kada vidim nekoga s Balkana, odmah se uključim da pomognem.
Nažalost, mislim da smo zadnjih 30 godina u Crnoj Gori mnogo izgubili – mladi odlaze, kultura slabi, previše se dijelimo. Mi na Balkanu imamo sve što imaju i Italijani ili Francuzi – more, planine, jezera – ali nemamo viziju i zajedništvo. Umjesto toga, dijelimo se na sitnice: ovaj iz Budve, onaj iz Cetinja, onaj iz Nikšića, onaj iz Gusinja
Kad sam u Americi i upoznam nekog iz Balkana, među nama vlada ogromna ljubav i poštovanje. Ali kod kuće je drugačije – tamo se i dalje fragmentiramo umjesto da gradimo jedinstvo i gledamo naprijed. Zaboravili smo bratstvo i jedinstvo
#Aldin Dervišević: Volim Balkan i uvijek sam povezan s ljudima iz cijele regije. Imam društvo u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i širom Balkana. Kad dođem tamo, uvijek imam s kim da se družim, a kad oni dođu u New York, ja sam taj koji ih dočeka.
Moja priča je posebna jer sam, iako prva generacija u Americi, prošao ono što bi u normalnim okolnostima bile tri-četiri generacije – zahvaljujući roditeljima koji su me gurali ka obrazovanju i fudbalu koji mi je otvorio vrata. Naučio sam da se guraš kroz zid dok ne uspiješ.
Kada dođem u Balkan, srce mi je puno i uvijek želim da pomognem. Bio sam pozvan i da održim govor mladima – govor o uspjehu, o našim vrijednostima. Tokom tog govora vidio sam pet zastava iza sebe – crnogorsku, albansku, američku i druge – i rekao da je to problem: svi se dijelimo, a trebalo bi da budemo pod jednom zastavom, zajedno.
Ako bi me neko pitao, ja bih rekao da bih volio da se narodi Balkana ujedine – ne u staru Jugoslaviju kakva je bila, nego u neku modernu zajednicu, sa kapitalizmom i slobodom država, ali sa zajedničkim tržištem i saradnjom. Kao što u Americi države rade zajedno, tako bismo i mi mogli – i bili bismo mnogo jači.
Povezan sam sa balkanskom regijom. Balkan me oblikovao: rat je od mojih porodicu uzeo sve, natjerao ih da kao izbjeglice krenu iz početka, i to me motivisalo da uspijem. Moji roditelji su me učili da ne zaboravim narod, ali narod u širem smislu – Balkan kao cjelinu, a ne samo Gusinje ili Crnu Goru.
Zbog toga sam uvjeren da je naša dijaspora u Americi i širom svijeta snažna i kvalitetna. Ljudi s Balkana znaju da se snađu, umiju da uspiju. Zato vjerujem da možemo mnogo više da pružimo svojoj domovini i regionu, ako budemo gledali jedni druge kao svoje.
#CGDIJASPORA: Koja bi bila vaša poruka Crnogorcima i ljudima s Balkana danas?
#Aldin Dervišević: Nisam politički ekspert, ali ono što vidim jeste da mi iz dijaspore stalno ulažemo trud da nešto napravimo i nikad ne zaboravljamo narod u Crnoj Gori i na Balkanu. Međutim, i država mora da nas iskoristi. Ako ne prihvatite našu omladinu i ne povežete ih s Crnom Gorom, za jednu-dvije generacije oni će postati potpuno Amerikanci i više se neće vraćati.
Naša dijaspora nema snagu kao, recimo, italijanska. Italijani njeguju svoju dijasporu, povezuju se i nikad se ne gube. Zato su priznati i poštovani širom svijeta, prisutni u svakoj industriji, a Italija je zemlja u koju svi vole da idu. Mi, nažalost, to još nemamo.
Zato uvijek ponavljam: Nije me briga odakle ste… važno je da se sjetimo da smo zajedno jači i sličniji nego što mislimo.
Kao što je američki predsjednik Abraham Lincoln jednom rekao: “Kuća podijeljena sama protiv sebe ne može opstati”. Isto je i s nama. Ako smo ujedinjeni, imat ćemo budućnost.
