Piše: Nada Kovačević
Postoje ljudi koji Crnu Goru ne nose u pasošu, već u karakteru. U načinu na koji govore, odlučuju, rade i vole. Nela Softić jedna je od njih. Njena priča nije samo priča o profesionalnom uspjehu u Njemačkoj, već priča o unutrašnjoj povezanosti sa domovinom – vezi koja nije spoljašnja ni deklarativna, već duboko lična i trajna.
„Crna Gora je dio mene“, kaže Nela. I ta rečenica nije simbolika, već stvarnost koja je prati u svim oblastima života – emotivno, porodično i profesionalno. Ona se ne ogleda samo u sjećanjima, već u svakodnevnim izborima, u načinu na koji podiže svoje dijete, u jeziku koji njeguje, u pričama koje prenosi i u upornosti da se korijeni ne prekinu. Posebno danas, kada njen sin nema privilegiju da odrasta uz crnogorske bake i đedove, ta odgovornost postaje svjesna i snažna – održavana kroz putovanja, razgovore, porodične veze i iskustva koja stvaraju osjećaj pripadnosti.
Njena crnogorska prijateljstva, iako malobrojna, za nju imaju posebnu težinu. U njima vidi dubinu, prirodnost i onu vrstu topline koja se ne objašnjava, već osjeća. A svaki povratak u Crnu Goru za nju je više od putovanja – to je povratak sebi. U uspomenama, u susretima, u tišini i veličanstvu naših planina, pronalazi snagu koja je oblikovala njen pogled na svijet.
Danas, kao uspješna advokatica sa kancelarijama u Minhenu i Vizbadenu, Nela predstavlja primjer sposobnosti, hrabrosti i profesionalne izvrsnosti. Vodi kompleksne pravne procese, savjetuje kompanije i uprave u izazovnim vremenima i stoji iza odluka koje zahtijevaju znanje, preciznost i moralnu jasnoću. U njenom radu prepoznaje se spoj njemačke sistematičnosti i crnogorske odlučnosti – kombinacija koja joj daje stabilnost i autoritet.
Priča Nele Softić podsjeća da dijaspora nije udaljavanje od domovine, već njeno produženo srce. Da se Crna Gora može živjeti i graditi i van njenih granica – kroz znanje, odgovornost i spremnost da se iskustvo jednog dana vrati kao doprinos. U razgovoru za CGDijaspora, govori o identitetu, majčinstvu, profesionalnoj hrabrosti i o tome zašto vjeruje da ljudi koji nose dvije kulture u sebi imaju posebnu snagu da povezuju svjetove – i da budu most budućnosti Crne Gore.
#Nela Softić: Moji roditelji su 1970. godine došli u Njemačku kao klasični gastarbajteri. Kao i mnogi ljudi njihove generacije, polazili su od pretpostavke da će nekoliko godina raditi, a potom se vratiti u Crnu Goru. Međutim, život se razvijao drugačije. Mi djeca smo ovdje odrasla, pohađala školu u Njemačkoj i ono što je trebalo biti privremeni boravak postalo je trajni dom.
Odrasla sam između dva svijeta: spolja u njemačkom društvu i kulturi, a iznutra oblikovana muslimanskim ocem iz Pljevalja i pravoslavnom majkom iz Nikšića. Oboje nijesu imali akademsko obrazovanje, ali su nam prenijeli vrlo jasne vrijednosti – integritet, osjećaj odgovornosti, istrajnost i duboku, prirodnu povezanost s Crnom Gorom.
Tokom mog djetinjstva, jugoslovenske zajednice u Njemačkoj imale su važnu ulogu. U takozvanim Jugo-klubovima porodice su se okupljale, njegovale tradiciju i zajedništvo. Muzika, gusle, zajednički obroci – često prase na ražnju – bili su jednako važni kao i razgovori i međusobna podrška. Početkom rata, nažalost, mnoge od tih struktura su se raspale.
Kroz naše roditelje naučili smo da se krećemo u različitim kulturnim kontekstima i da ih povezujemo. To me je oblikovalo do danas: određena unutrašnja snaga, direktnost i jasnoća, ali i toplina i empatija. Ta direktnost se ponekad u profesionalnom okruženju doživljava kao neuobičajena – za mene je ona izraz iskrenosti i odgovornosti. Istovremeno sam naučila da iz obje kulture uzmem ono što je suštinski vrijedno.
Posebno su me oblikovale jednostavne i jasne rečenice moje majke, koje me prate do danas: „Ne laži“ ili „Ako nešto radiš, radi to kako treba ili nemoj uopšte.“ Duboko su mi se urezale i crnogorske izreke poput „Ispod velikog drveta ništa ne raste“ ili „Vraćaj, koko, što si poćukala“. One simbolizuju odgovornost, dosljednost i određenu životnu mudrost koja me vodi i privatno i profesionalno.
Naučili smo da se stvari moraju završavati – i da se strahovi ponekad moraju prevazilaziti. Taj stav doživljavam kao tihu, ali vrlo snažnu osobinu mnogih ljudi iz Crne Gore. Tome se pridružuje i poseban humor koji povezuje lakoću i ozbiljnost. Sam crnogorski jezik doživljavam kao vrlo slikovit.
Odrastanje uz više jezika oblikovalo je moju ljubav prema jeziku uopšte i, na kraju, uticalo i na moj profesionalni put. Jezik je za mene izraz stava, preciznosti i odgovornosti – i centralno sredstvo mog rada.
Sve dok nijesmo postali odrasli, svake godine smo više puta putovali u Crnu Goru, tada još Jugoslaviju, i posjećivali porodicu i prijatelje. Tamo smo, zahvaljujući roditeljima, razvili snažan osjećaj pripadnosti, ali i doživjeli ljepotu prirode, muzike, folklora i duboko poštovanje prema samom životu. Naši roditelji su bili vjernici, ali ne dogmatični, i prenijeli su nam prirodno povjerenje u nešto veće – tiho, ali snažno životno uporište.
Život između Njemačke i Crne Gore trajno je oblikovao moj pogled na ljude, odgovornost i zajedništvo – kako profesionalno, tako i privatno.
#Nela Softić: Kao dijete nijesam imala jasan pojam o dijaspori ili grupnoj pripadnosti. Za nas, djecu gastarbajtera, život je od samog početka bio obilježen stanjem „između“ – bez da smo to tako imenovali. Jednostavno smo živjeli, prilagođavali se, pripadali i istovremeno se razlikovali, bez svjesnog promišljanja te napetosti.
Tek mnogo kasnije, u odraslom dobu, intenzivnije sam se bavila pitanjima porijekla, identiteta i pripadnosti. U tom procesu mi je crnogorski dio mene postao mnogo svjesniji – kao i osjećaj da pripadam dijaspori. Ne u smislu razdvajanja, već kao dodatni sloj identiteta koji objašnjava zašto se čovjek u različitim kontekstima osjeća kod kuće, a istovremeno nikada ne pripada samo jednom mjestu.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao tvoj put do uspješne advokatske karijere u Njemačkoj?
#Nela Softić: Godine 1986. bila sam prvo dijete jugoslovenskih roditelja koje je pohađalo gimnaziju u mom njemačkom rodnom gradu. Koliko se sjećam, to je tada bila rijetkost – bila sam dijete radničke porodice s migracionim porijeklom među uglavnom akademski orijentisanim porodicama. Školske godine obilježili su ljudi koji su me podržavali i ohrabrivali, ali i otpori, kao i povremena iskustva isključenosti i ksenofobije.
U početku nisam planirala da postanem pravnica. Više su me zanimali novinarstvo ili ekonomija. Studije prava na Univerzitetu u Augsburgu započela sam gotovo slučajno. Međutim, brzo sam shvatila da je pravo za mene presudno: spoj analitičkog razmišljanja, jezika i društvenog oblikovanja. Uvidjela sam da se pravnim znanjem i preciznim jezikom zaista može nešto promijeniti.
Kasnije sam prešla na Univerzitet Ludvig Maksimilijan u Minhenu i oba državna ispita položila s natprosječnim uspjehom. Studije su bile zahtjevne, tim prije što sam ih uglavnom sama finansirala i paralelno radila.
Nakon studija svjesno sam prihvatila slabije plaćenu poziciju pravne savjetnice u jednoj konsultantskoj firmi, jer sam očekivala širok uvid i praktično iskustvo. Ta odluka se pokazala ispravnom. Potom sam prešla u advokatsku kancelariju, ali sam tamo imala osjećaj da se stručno ne razvijam dovoljno. Ponovo su me roditelji ohrabrili da se osamostalim i otvorim sopstvenu advokatsku kancelariju.
Taj korak – bez mreže kontakata u Minhenu i kao mlada advokatica – bio je svakako hrabar, dijelom i naivan, ali je uspio. Paralelno sam nekoliko godina radila kao predavač na jednoj visokoj stručnoj školi u Minhenu i studentima predavala osnove prava. U tom periodu sam se sve više specijalizovala za privredno i radno pravo.
Na kraju sam prihvatila ponudu energetskog preduzeća s tadašnjim godišnjim prometom od oko 600 miliona eura i preuzela ukupnu odgovornost za pravni sektor. Tamo sam radila gotovo sedam godina, posljednje kao članica uprave.
Sa majčinstvom se pojavila potreba da ponovo promijenim profesionalnu situaciju i da radim autonomnije, sa više vremenske i sadržajne slobode. Zato sam ponovo otvorila advokatsku kancelariju i osamostalila se.
Danas vodimo privredno-pravno orijentisanu kancelariju sa sjedištima u Minhenu i Vizbadenu. Kancelarija kontinuirano raste i vrlo je uspješna. Pratimo preduzetnice i preduzetnike, kao i kompanije kroz ekonomski i geopolitički izazovna vremena i po kvalitetu se možemo mjeriti s velikim međunarodnim kancelarijama – u ličnom pristupu vidimo čak i prednost. Radim sa preduzetnicima, članovima uprava, međunarodnim klijentima, kao i političkim i institucionalnim akterima.
#Nela Softić: Crna Gora je dio mene i time prisutna u svim oblastima mog života. Ta povezanost nije toliko spoljašnja koliko unutrašnja – ona me prati emotivno, porodično i u mom profesionalnom samorazumijevanju.
Sa djelovima porodice, posebno sa tetkama i ujacima, i dalje sam u bliskom kontaktu. Kao majci, Crna Gora mi je stalna tema. Nije uvijek lako prenijeti te korijene vlastitom djetetu, naročito zato što su moji roditelji preminuli i naš sin nema crnogorske bake i đedove. Upravo zato svjesno nastojimo da tu vezu održimo kroz redovna putovanja u Crnu Goru, kroz jezik, priče i zajednička iskustva.
Moja crnogorska prijateljstva su mi izuzetno dragocjena. Nijesu brojna, ali su upravo zato posebno vrijedna. Ta prijateljstva nose dubinu i prirodnost koja me i danas snažno drži.
Emotivno me svaki put iznova duboko dotakne boravak u Crnoj Gori. Tamo su vezane brojne uspomene, a priroda – posebno naše uzvišene planine – ima za mene posebno značenje.
#Nela Softić: Da, apsolutno. Posebna vrijednost dijaspore leži u njenom praktičnom iskustvu s različitim pravnim, ekonomskim i institucionalnim sistemima. Ta perspektiva omogućava utemeljeno poređenje i otvara prostor da se provjerena rješenja ciljano uključe u nacionalne procese.
Posebno pravnici iz dijaspore često raspolažu dubinskim znanjem međunarodnih standarda, drugih pravnih sistema i njihove praktične primjene. To znanje je od velike važnosti u oblastima kao što su zakonodavstvo, reforme pravosuđa, pravna usklađenost (compliance), ravnopravnost i oblikovanje bilateralnih ekonomskih odnosa.
Strukturirano uključivanje tog znanja može suštinski unaprijediti reforme, povećati njihov kvalitet i ojačati povezivanje s evropskim i međunarodnim razvojem. Umjesto povremenih gostujućih predavanja ili simboličnih dijasporskih diskusija, smatram da su zvanična savjetodavna tijela, projektno učešće u reformskim procesima i trajne institucionalne veze između države i dijaspore put koji lično snažno podržavam.
#Nela Softić: Smatram da je najveći izazov povezati osjećaj pripadnosti sa realnim i konkretnim perspektivama. Mnogi mladi iz crnogorske dijaspore odrastaju u stabilnim obrazovnim i društvenim sistemima, višejezični su, dobro obrazovani i međunarodno orijentisani. Emotivna povezanost s Crnom Gorom često postoji, ali je strukturalna povezanost puno puta slaba.
Često nedostaju konkretni pristupi – jeziku, državnim i društvenim institucijama, kao i obrazovnim i profesionalnim mogućnostima. Bez tih dodirnih tačaka, Crna Gora ostaje apstraktna i teško se uklapa u lično životno planiranje.
Zato je ključno omogućiti stvarno učešće. Tamo gdje mladi vide perspektive, preuzimaju odgovornost i mogu aktivno učestvovati, nastaje dugoročna povezanost – a iz nje i održivo angažovanje.
#Nela Softić: Ne mislim da mladi generalno gube vezu sa svojim porijeklom. Oni je često samo izražavaju drugačije. Danas mnogi svoju pripadnost ne žive kroz čvrste tradicije ili formalnu pripadnost, već kroz jezik u svakodnevici, porodicu, prijateljstva, muziku ili digitalne mreže. To je često tiše i ličnije – ali ne i manje autentično.
Ono što ponekad nedostaje jesu vidljive tačke povezivanja: mjesta, programi ili mogućnosti za aktivno uključivanje. Kada toga nema, spolja može djelovati kao distanca, iako interes zapravo postoji. Zato je važno te nove oblike ozbiljno shvatiti i graditi mostove.
#CGDIJASPORA: Koliko je važno da dijaspora ima svoje medije, poput portal CGDijaspora.me?
#Nela Softić: Smatram da su nezavisni mediji dijaspore veoma važni. Oni povezuju ljude koji često žive geografski daleko jedni od drugih, ali dijele slična pitanja, iskustva, interese i brige. Posebno za mlade, takve platforme su ponekad prvi svjesni dodir s dijasporskom zajednicom.
Mediji poput CGDijaspora.me održavaju kontakt, čine angažman vidljivim i omogućavaju stvarnu razmjenu – ne samo o porijeklu, već i o obrazovanju, profesiji, društvenim kretanjima i budućim perspektivama. Oni su mjesta umrežavanja, a upravo je to umrežavanje ključno da se iz porijekla razvije živa i održiva veza.
Crna Gora se istorijski i geopolitički nalazi na raskrsnici između Istoka i Zapada, između hrišćansko-evropskog i osmanski oblikovanog kulturnog prostora. Tokom vjekova zemlja je prolazila kroz strane vlasti, saveze i emancipatorske pokrete. Ta istorija je razvila posebnu sposobnost: kretanje između svjetova, povezivanje različitih identiteta i izdržavanje promjena.
Ta sposobnost se danas posebno vidi u dijaspori. Mediji dijaspore mogu upravo taj iskustveni prostor učiniti vidljivim i dalje ga razvijati – kao most između tradicije i promjene, između porijekla i budućnosti.
