Piše: Sarkis Ajdinović
U svijetu gdje se slava često mjeri bukom, priča o Eldinu Eki Durakoviću dolazi tiho ali ostaje dugo. Rođen u Luksemburgu, a srcem duboko ukorijenjen u crnogorsko selo Trpezi i miris mora u Baru, Eka nosi u sebi onu posebnu vrstu nostalgije koju razumiju samo oni rastrzani između dvije adrese, ali jedne domovine.
Njegov put nije počeo velikim ambicijama. Sa samo 17 godina, uz prijatelje i karaoke, prvi put je uzeo mikrofon više iz zabave nego iz želje za karijerom. Međutim, talenat se ne može sakriti. Ljudi su ga prepoznali prije nego što je on sam povjerovao u to.
Prelomni trenutak dogodio se 2011. godine u luksemburskom gradiću Schifflange, kada je nastupio na koncertu pjevačice Elme Sinanović. Bio je to njegov prvi ozbiljan izlazak pred publiku i početak jedne tihe, ali trajne priče.
Iako nikada nije jurio profesionalnu karijeru, muzika je pronašla put do njega. Nastupi su se nizali od Luksemburga, preko Njemačke, Švajcarske i Austrije, pa sve do Srbije i Crne Gore. Gdje god bi se pojavio, atmosfera je bila ista: publika na nogama, emocije u vazduhu.
„Nisam nikada pjevao da bih bio poznat. Pjevao sam jer volim“, kaže jednostavno.
Njegove pjesme, poput „Moja si“ i „Barikade“, nose lični pečat priče koje su dijelom i njegove. Možda upravo zato njegovi klipovi broje više od dva miliona pregleda jer ljudi prepoznaju iskrenost.
U vremenu društvenih mreža i brzih uspjeha, Eka ostaje prizeman.
– Danas je lakše nego ikad postati poznat, ali nije isto biti prepoznat i biti vrijedan toga – kaže, bez gorčine, više kao opservaciju vremena u kojem živimo.
Oni koji ga poznaju, međutim, ne govore prvo o njegovom glasu iako mnogi u Luksemburgu tvrde da je jedan od najboljih nasih pjevača ovdje sa Balkana. Govore o njegovoj skromnosti. O tome da je prije svega porodičan čovjek. Suprug. Otac dvogodišnjeg sina.
– Sve što radim, radim da bih mogao mirno da se vratim kući – priznaje.
Već 15 godina radi kao kontrolor u vozovima luksemburške željeznice CFL. Između stanica i putnika, između obaveza i pjesme, vodi jedan sasvim običan život i upravo u tome leži njegova posebnost.
Nije uvijek bilo lako. Nakon prvih spotova, ljudi su ga prepoznavali na poslu, tražili fotografije, zaustavljali ga dok je radio.
– Bilo je nezgodno u početku, ali čovjek se navikne. Najvažnije je ostati profesionalan.
Sarađivao je sa brojnim muzičarima iz Beograda, a posebno ističe Marka Dreznjaka, autora većine njegovih tekstova čovjeka koji je uspio da pretoči njegove emocije u riječi.
Ali možda je najvažnije ono što Eka nikada nije izgubio odnos prema ljudima.
– Ne volim podjele. Ni po naciji, ni po vjeri, ni po poslu. Za mene postoji samo jedno biti čovjek.
I baš zato, njegova priča nadilazi muziku. Ona govori o identitetu, o pripadanju, o Crnoj Gori koja živi i kuca u njegovom srcu o ljudima poput njega.
Jer neki glasovi ne pripadaju samo bini.
Neki glasovi pripadaju narodu.
Barikade su mu biografska pesma.
