Razgovarala: Nada Kovačević
Sa svega 14 godina, u vrijeme kada se većina njegovih vršnjaka još nije odvajala od roditeljskog doma, Šukrija Šukro Cecunjanin napustio je rodne Bogajiće kod Plava i krenuo na put koji će odrediti cijeli njegov život. Iza njega su ostali roditelji, porodica, poznata lica i sokaci njegovog djetinjstva, a ispred njega neizvjesnost, daleka Amerika i nada da će svojim rukama uspjeti da izgradi bolju budućnost.
Put do Amerike vodio ga je preko Italije, gdje je mjesecima čekao potrebna dokumenta. Kada je u maju 1971. godine stigao u Njujork, nije imao kapital ni siguran posao – imao je mladost, hrabrost i spremnost da prihvati svaki pošteni rad. Počeo je pranjem posuđa i pripremanjem salata u restoranskim kuhinjama, daleko od roditeljske kuće i svega što mu je bilo poznato.
Korak po korak, od pomoćnog radnika postao je konobar, a zatim i vlasnik više ugostiteljskih objekata u Konektikatu. Međutim, njegov uspjeh nije se mjerio samo restoranima i onim što je stvorio za svoju porodicu. Vrata svojih lokala otvarao je rođacima, prijateljima i zemljacima koji su dolazili u Ameriku. Davao im je posao, učio ih ugostiteljstvu i pomagao da jednoga dana i sami postanu vlasnici restorana i započnu samostalan život.
Dok je gradio život preko okeana, Cecunjanin nikada nije prestao da pripada Plavu i Crnoj Gori. Prve ušteđevine ulagao je u rodni kraj, pomagao roditeljima, rodbini i ljudima kojima je podrška bila najpotrebnija. Iako su godine prolazile, a djeca odrastala u Americi, želja za povratkom nije nestajala. Šukrija Cecunjanin pripada onim humanistima koji o svojim djelima govore mnogo manje nego ljudi kojima su pomogli. Nije tražio zahvalnice, naslovne strane ni javna priznanja. Smatrao je da pomoć vrijedi samo onda kada stigne do čovjeka kojem je potrebna.
– Ne volim da se mnogo govori o meni. Ako čovjek može nekome da pomogne, treba da pomogne. Nije najvažnije da se njegovo ime objavi, nego da pomoć stigne tamo gdje je potrebna – kaže Cecunjanin.
Njegova humanost nije se ogledala samo u novčanim donacijama. Pomagao je rođacima, prijateljima i zemljacima da dođu u Ameriku, pronađu posao, nauče ugostiteljstvo i osamostale se. Mnogi od njih kasnije su otvorili vlastite restorane i nastavili da pomažu drugima, stvarajući lanac solidarnosti koji traje generacijama.
Cecunjanin je godinama bio aktivan u organizaciji „Prijatelji Plava“ u Sjedinjenim Američkim Državama i učestvovao u brojnim akcijama namijenjenim ljudima i ustanovama u zavičaju. Uprava za saradnju sa dijasporom-iseljenicima uručila mu je 2023. godine, na prijedlog Opštine Plav, plaketu za dobročinstvo u oblasti filantropskih i humanitarnih aktivnosti.
#CGDIJASPORA: U Ameriku ste otišli gotovo kao dijete. Kako je počela ta životna priča?
#Šukrija Cecunjanin: Imao sam samo 14 godina. O Americi sam slušao od rođaka koji su dolazili u naš kraj i odlučio sam da pokušam. Roditelji u početku nijesu vjerovali da ću zaista otići. Mislili su da je to dječja želja, a kada je došlo vrijeme za polazak, nagovarali su me da odustanem. Ipak, krenuo sam iz Bogajića, odnosno iz Plava, prvo prema Italiji.
#CGDIJASPORA: Koliko ste ostali u Italiji i kada ste stigli u Sjedinjene Američke Države?
#Šukrija Cecunjanin: U Italiji sam proveo oko šest mjeseci čekajući dokumenta. Sve je bilo legalno i morao sam da sačekam da se završi procedura. U maju 1971. godine stigao sam u Ameriku. Bio sam veoma mlad, ali sam znao da moram da radim i da se borim.
#CGDIJASPORA: Ko vas je dočekao i kako su izgledali prvi dani u novoj zemlji?
#Šukrija Cecunjanin: Tamo su već bili moji daidže, tetke i drugi rođaci. Pomogli su mi u početku, a ubrzo sam počeo da radim u restoranima. Prvi poslovi bili su pranje posuđa, pravljenje salata i sve ono što je trebalo da se uradi u kuhinji. Kasnije sam napredovao i počeo da radim kao konobar.
#CGDIJASPORA: Da li je bilo teško snaći se tako mlad, daleko od roditelja i zavičaja?
#Šukrija Cecunjanin: Bilo je teško. Morao sam da radim, da učim posao i da se prilagođavam novom životu. U to vrijeme nijesmo imali ono što mladi danas imaju — nije bilo jednostavne komunikacije, interneta ni mogućnosti da se porodica čuje svakog dana. Ali, zarade su bile dobre, a stanovi i kuće bili su mnogo pristupačniji nego danas. Ko je radio i štedio mogao je nešto da stvori.
#CGDIJASPORA: Kada ste se prvi put vratili u Crnu Goru?
#Šukrija Cecunjanin: Prvi put sam došao 1974. godine, zimi. Došao sam da vidim roditelje i da budem na svadbi brata. Ostao sam oko tri nedjelje i vratio se u Ameriku. Taj dolazak se ne zaboravlja — tek kada se poslije nekoliko godina vratite kući, shvatite koliko su vam nedostajali porodica, ljudi i rodni kraj.
#CGDIJASPORA: Kada ste zasnovali porodicu?
#Šukrija Cecunjanin: Oženio sam se 1976. godine. Moja supruga Selima takođe je iz našeg kraja. Zajedno smo gradili porodicu i život u Americi, prolazili kroz sve obaveze i teškoće i radovali se svakom uspjehu djece.
#CGDIJASPORA: Kako ste od zaposlenog u restoranu stigli do vlastitog posla?
#Šukrija Cecunjanin: Godinama sam radio i štedio. Početkom osamdesetih prešao sam u Konektikat i tada sam počeo ozbiljnije da razmišljam o svom poslu. Dio novca sam imao, a dio sam pozajmio. Kupio sam restoran i piceriju sa italijanskom hranom. Nije bilo lako, ali sam već znao gotovo svaki posao u ugostiteljstvu, od kuhinje do usluge gostiju.
#CGDIJASPORA: Poslije prvog restorana uslijedili su i drugi?
#Šukrija Cecunjanin: Jesam. Poslije prvog otvorio sam drugi, pa treći, a neke lokale imao sam sa partnerima. U jednom periodu imao sam više restorana. Kako su dolazili moji rođaci i prijatelji, zapošljavao sam ih da rade sa mnom, da nauče posao i da se lakše snađu. Poslije bi se osamostalili i otvarali svoje restorane. Tako se krug širio.
#CGDIJASPORA: Koliko je danas ugostiteljskih objekata u vašoj široj porodici?
#Šukrija Cecunjanin: Mnogo ih je, sigurno pedesetak. Naravno, nijesu svi moji. To su restorani rođaka i članova porodice koji su godinama radili, učili i potom započeli vlastiti posao. Danas ja imam restoran i kafeterije, ali veliki dio posla vode djeca i zaposleni.
#CGDIJASPORA: Dolazite iz velike porodice?
#Šukrija Cecunjanin: Bilo nas je devetoro — šest braće i tri sestre. Ja sam prvi otišao u Ameriku, a kasnije su dolazili i drugi. Neki su ostali u Plavu, neki su otišli u druge zemlje. Kao i u mnogim porodicama iz našeg kraja, život nas je rasuo, ali smo ostali povezani.
#CGDIJASPORA: Da li ste prve ušteđevine ulagali i u rodni kraj?
#Šukrija Cecunjanin: Jesam. Kupovao sam zemlju i pomagao roditeljima. Još osamdesetih godina napravio sam kuću u Plavu. Prve stvari koje sam stekao ulagao sam u Crnu Goru, jer smo svi tada vjerovali da ćemo zaraditi nešto novca i brzo se vratiti.
#CGDIJASPORA: Znači li to da je povratak dugo bio vaš plan?
#Šukrija Cecunjanin: Svi smo željeli da se vratimo. Govorili smo: ostaćemo tri, četiri ili pet godina, zaradićemo i onda ćemo kući. Međutim, vrijeme prolazi, zasnujete porodicu, djeca krenu u školu, završe fakultete i počnu da rade. Tada shvatite da povratak više nije jednostavan. Život vas polako veže za novu sredinu, iako srce ostaje u zavičaju.
#CGDIJASPORA: Danas, ipak, možete mnogo češće da boravite u Crnoj Gori?
#Šukrija Cecunjanin: Sada mogu. Djeca su odrasla, rade i vode poslove. U Crnu Goru dolazim dva ili tri puta godišnje i ovdje provedem nekoliko mjeseci. Ranije to nije bilo moguće, jer se moralo svakodnevno raditi i biti uz posao.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bave vaša djeca?
#Šukrija Cecunjanin: Imamo troje djece i unučad. Jedan sin je profesor na univerzitetu, ćerka je psihijatrica i ima svoju ordinaciju, a najmlađi sin vodi restoran. Ponosan sam što su se školovali i što su postali samostalni ljudi. To je svakom roditelju najveće zadovoljstvo.
#CGDIJASPORA: Da li se i vaša supruga rado vraća u Crnu Goru?
#Šukrija Cecunjanin: Naravno. Dolazimo zajedno. I ona voli zavičaj, porodicu i naše ljude. Kada se toliko godina provede u tuđini, svaki dolazak kući ima posebnu vrijednost.
#CGDIJASPORA: Kako danas raspoređujete vrijeme između Amerike i Crne Gore?
#Šukrija Cecunjanin: Ako me zdravlje posluži, želio bih da četiri ili pet mjeseci godišnje provodim u Crnoj Gori, tri ili četiri mjeseca na Floridi, u Naplesu, a ostatak vremena uz djecu i porodicu u Konektikatu. Sada imam mogućnost da tako organizujem život.
#CGDIJASPORA: Da li se u Americi i dalje družite sa ljudima sa prostora bivše Jugoslavije?
#Šukrija Cecunjanin: Da, imam veliki krug prijatelja. Tu su ljudi iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, sa Kosova i iz drugih krajeva. Volim društvo, razgovor i dobru pjesmu. Takva okupljanja nas podsjećaju na zavičaj i čuvaju veze među ljudima.
#CGDIJASPORA: U javnosti se često govori i o vašem humanitarnom radu. Zašto o tome nerado pričate?
#Šukrija Cecunjanin: Ne volim da se mnogo govori o meni. Ako čovjek može nekome da pomogne, treba da pomogne. Nije najvažnije da se njegovo ime objavi, nego da pomoć stigne tamo gdje je potrebna. Naši ljudi u dijaspori mnogo su pomagali i pojedincima i ustanovama u zavičaju, i vjerujem da će tako biti i ubuduće.
#CGDIJASPORA: Kakvi su vam planovi za godine koje dolaze?
#Šukrija Cecunjanin: Najvažnije je zdravlje. Želio bih da što više vremena provodim sa porodicom, da dolazim u Crnu Goru i da uživam u onome što smo decenijama stvarali. Posao sada mogu da vode djeca i zaposleni, a meni je najveća želja da budem između porodice i zavičaja.
Javno dostupni podaci potvrđuju da je Šukrija Cecunjanin godinama bio aktivan u iseljeničkoj organizaciji Prijatelji Plava u Sjedinjenim Američkim Državama i u brojnim humanitarnim akcijama za rodni kraj.
Uprava za saradnju sa dijasporom-iseljenicima uručila mu je 2023. godine, na prijedlog Opštine Plav, plaketu za dobročinstvo u oblasti filantropskih i humanitarnih aktivnosti.
