Razgovarala: Nada Kovačević
U malim sredinama, gdje se sve zna i gdje bi solidarnost trebalo da bude najprirodnija, najčešće su upravo najranjiviji – nevidljivi. Djeca sa smetnjama u razvoju i njihove porodice godinama su živjeli na margini, iza zatvorenih vrata, daleko od pogleda, ali i od razumijevanja. Umjesto podrške, pratila ih je tišina. Umjesto prihvatanja – predrasude. A iza te tišine, vodile su se svakodnevne borbe koje rijetko ko vidi.
Upravo iz takve tišine i bola rodila se priča Bele Medunjanin – priča koja nije počela kao projekat, niti kao plan, već kao potreba jedne majke da svojoj kćerki obezbijedi ono što bi trebalo da pripada svakom djetetu: društvo, osmijeh, osjećaj da nije sama i da pripada. Iz te potrebe nastala je snaga da se pokucaju vrata koja su dugo bila zatvorena, da se roditeljima pruži ruka i da se djeca izvedu iz samoće u svijet u kojem zaslužuju da budu viđena.
Korak po korak, od kuće do kuće, od sela do sela, jedna lična borba prerasla je u misiju koja danas okuplja desetine djece i porodica. Bela je, zajedno sa svojim pokojnim mužem, pokrenula priču koja je mijenjala svijest zajednice – tiho, uporno i bez odustajanja. Čak i kada je ostala sama, nastavila je. Čak i kada je izgubila ono zbog čega je sve počelo, nije odustala.
Danas, uz snažnu podršku dijaspore, preko NVO Help ta priča ima konkretan oblik – djeca koja svako ljeto prvi put vide more, porodice koje dobijaju osnovne životne namirnice, bolesnici kojima stižu medicinska pomagala, kuće koje se obnavljaju i ogrev koji grije one koji nemaju. Iza svake te pomoći stoji mreža ljudi koji možda žive daleko, ali nijesu zaboravili gdje pripadaju.
Ovo nije samo priča o humanosti. Ovo je priča o dostojanstvu, o borbi protiv zaborava i o jednoj ženi koja je odlučila da nijedno dijete ne smije ostati zatvoreno i skriveno. Jer nekada je dovoljno da jedna osoba kaže – “nije u redu da ih nema među nama” – da bi se promijenio cijeli svijet, makar za one koji su ga najviše čekali.
U razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Bela Medunjanin govori o gubitku koji ju je slomio, djeci koja su je ponovo podigla i dijaspori koja godinama stoji uz nju, pomažući da nada ne nestane tamo gdje je najpotrebnija.
#CGDIJASPORA: Već godinama ste posvećeni djeci i osobama sa smetnjama u razvoju. Kako je sve počelo?
#Bela Medunjanin: Sve je počelo zbog moje kćerke, koja je imala cerebralnu paralizu. Pokrenula sam ovu priču zajedno sa pokojnim mužem, prije svega da bi ona imala društvo. U našem kraju je bilo djece, ali su ih roditelji često skrivali. Išli smo od sela do sela, od kuće do kuće, kucali, molili roditelje da izvedu djecu, da se druže, da ne budu stalno zatvorena i da se roditelji ne stide svoje djece. Takva su kakva su, ali zaslužuju da budu među ljudima, da imaju prijatelje i podršku.
#CGDIJASPORA: Dakle, iz lične borbe nastala je jedna mnogo šira humanitarna misija?
#Bela Medunjanin: Jeste. Uspjela sam da okupim tu djecu i da pokrenemo Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju. Borba nije bila laka. U jednom trenutku nudila sam i svoju baštu, samo da se izgradi prostor gdje će djeca moći da se okupljaju. Kasnije sam uspjela da se izborim da Centar dobije prostor koji je ranije bio kasarna. Danas, iako više ne radim iz tog centra, samostalno nastavljam iz svoje kuće, gdje imam kancelariju. Tu organizujem okupljanja, rođendane, podjelu pomoći i sve što je potrebno.
#CGDIJASPORA: Koliko u svemu tome znači podrška dijaspore?
#Bela Medunjanin: Dijaspora me podržava u svemu i mnogo pomaže. Ta pomoć traje godinama, još od 2009. godine. Zahvaljujući njima, svako ljeto šaljemo djecu na more po 11 dana, zajedno sa roditeljima. Osim toga, obezbjeđujemo životne namirnice za djecu, omladinu i socijalno ugrožene porodice. Stižu i pošiljke sa medicinskim pomagalima, a pomaže se i u renoviranju kuća. Sve to mnogo znači ljudima koji su u potrebi.
#CGDIJASPORA: Koliko ta pomoć finansijski iznosi na godišnjem nivou?
#Bela Medunjanin: Samo za ljetovanje, na primjer, bilo je oko 14.000 dolara. Taj novac koristimo za sve troškove – smještaj, ležaljke, prevoz, znači kompletan boravak djece i roditelja na moru.
#CGDIJASPORA: Pomažete i socijalno ugroženim porodicama mimo ljetovanja?
#Bela Medunjanin: Naravno. Dijaspora pošalje novac, a mi kupimo životne namirnice i podijelimo onima kojima je najpotrebnije. Za zimu obezbjeđujemo i drva za ogrjev. Nedavno, za Bajram, podijelili smo 65 paketa. To je stalni posao i stalna potreba.
#CGDIJASPORA: Vi o ovome govorite vrlo skromno, ali iza svega stoji ogroman trud. Kako uspijevate?
#Bela Medunjanin: Ovo se ne radi iz koristi, nego srcem i dušom. Ja imam svoj život i svoj posao. Imam četiri lokala koje izdajem, a od toga živim. Ali kada vidim nekoga da nema, ne mogu da ostanem nijema. Ima porodica kojima treba pomoći i to čovjek osjeti.
#CGDIJASPORA: Koliko su ljudi zahvalni za ono što radite?
#Bela Medunjanin: Jesu, naravno. Zahvalni su i meni, jer sam sve to pokrenula, ali i svima koji pomažu. Posebno sam ponosna što sam uspjela da okupim djecu koja su ranije bila nevidljiva. To mi je bila najveća borba.
#CGDIJASPORA: Koliko vas je lična priča oblikovala u toj misiji?
#Bela Medunjanin: Mnogo. Kada je moja kćerka umrla, imala sam osjećaj da je sve umrlo u meni. Tada sam stala. Ali su me djeca i roditelji vratili. Pitali su me: “Bela, kada ćeš opet da nas vodiš na more?” To me podiglo. Rekla sam sebi da moram da ustanem i nastavim. I evo, i dalje radim.
#CGDIJASPORA: Ko su ljudi iz dijaspore koji su posebno pomogli da ova priča opstane?
#Bela Medunjanin: Mnogo je donatora i ne mogu sve poimenično da nabrojim. Posebno bih pomenula Rafeta Hota, koji vodi stranicu www.gusinje-plav.com. On mi je mnogo pomogao da dođem do donatora i da nas poveže sa ljudima koji imaju sluha za djecu i socijalno ugrožene. Tu je i Šaćir Mačkić, koji preko kompanije Muja Beškovića šalje pošiljke i medicinska pomagala – krevete za bolesnike, hodalice, invalidska kolica i druge potrebne stvari.
#CGDIJASPORA: Šta vam je bio najteži trenutak u svemu ovome?
#Bela Medunjanin: Najteže mi je bilo kada sam vidjela koliko su ta djeca zatvorena i koliko ih ljudi izbjegavaju. Ali najteži trenutak u životu bio je kada sam izgubila svoju kćerku. Tada sam mislila da više ne mogu ništa. Sve je stalo. Međutim, djeca su me vratila. Njihove riječi, njihova očekivanja… To me podiglo. Shvatila sam da ne smijem stati.
#CGDIJASPORA: Šta vam najviše znači kada vidite tu djecu danas?
#Bela Medunjanin: Njihov osmijeh. To je sve. Kada vidim da se druže, da su srećni, da više nijesu zatvoreni – znam da je vrijedilo. Nema većeg uspjeha od toga da dijete koje je bilo skriveno sada slobodno dolazi, igra se i ima prijatelje.
#CGDIJASPORA: Kada pogledate sve što ste uradili, šta vam je najvažnije?
#Bela Medunjanin: Najvažnije mi je što ta djeca nijesu ostala zatvorena i zaboravljena. To je suština svega. Da budu među ljudima, da imaju pažnju, da osjete da nijesu sami. A dijaspora je u tome naš veliki oslonac.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili dijaspori koja vam godinama pomaže?
#Bela Medunjanin: Samo jedno – hvala im od srca. Oni možda nijesu ovdje, ali su uvijek uz nas. Njihova pomoć nije samo novac ili paketi, to je osjećaj da nijesmo sami. Da neko misli na ovu djecu. Bez njih, mnogo toga ne bi bilo moguće.
#CGDIJASPORA: Šta vam je danas najveća želja kada je riječ o ovom radu?
#Bela Medunjanin: Da ova djeca uvijek imaju mjesto gdje mogu da dođu, da budu prihvaćena i da se ne stide. I da društvo konačno shvati da su oni isti kao i svi mi – samo im treba malo više pažnje i ljubavi.
