Piše: Nada Kovačević
Postoje ljudi koje život neprestano tjera da pomjeraju sopstvene granice, ali koliko god daleko otišli, srce ih uvijek vraća mjestu kojem pripadaju. Jedan od njih je i Aleksa Stanić, Cetinjanin koji je prije četiri godine, zajedno sa svojom partnerkom Andreom, donio hrabru odluku da napusti sigurnost života u Crnoj Gori i započne potpuno novo poglavlje u Kanadi.
Vođen avanturističkim duhom, ali i željom da svom sinu Simonu obezbijedi sigurniju i stabilniju budućnost, Aleksa je zamijenio dobro poznati ritam Cetinja životom u Vankuveru — jednom od najljepših, ali i najskupljih gradova svijeta. Ipak, iza fotografija impresivne kanadske prirode kriju se godine odricanja, napornog rada, prilagođavanja i svakodnevne borbe da se izgradi novi život hiljadama kilometara daleko od doma.
U razgovoru za portal #CGDijaspora Aleksa otvoreno govori o prvim danima u Kanadi, izazovima emigrantskog života, razlikama između Crne Gore i kanadskog sistema, ali i o nostalgiji koja nikada ne prolazi. Posebno emotivno govori o Cetinju, koje, kako kaže, i danas doživljava kao svoju prvu i jedinu ljubav, mjestu koje ga „vuče nazad kao magnet“.
Kroz njegovu priču osjeća se snažna povezanost sa Crnom Gorom, ali i želja da jednog dana okupi crnogorsku zajednicu u Kanadi, kako bi ljudi porijeklom iz naše zemlje bili bliži jedni drugima i sačuvali osjećaj pripadnosti domovini. Ovo je priča o hrabrosti, porodici, identitetu i čovjeku koji je otišao daleko, ali Crnu Goru nikada nije napustio u sebi.
#Aleksa Stanić: Mogu reći za sebe da zaista posjedujem avanturistički duh i da zona komfora, koliko god pružala stabilnost i sigurnost, ipak nije za mene, jer mi vrlo brzo dosadi. I prije dolaska u Kanadu više puta sam putovao i radio u inostranstvu, ali me svaki put nešto, poput magneta, vraćalo mojoj prvoj i jedinoj ljubavi – Crnoj Gori, odnosno još preciznije, Cetinju. Vjerovatno bi tako bilo i ovog puta da u međuvremenu nisam dobio sina Simona. Naravno, tada su se životni prioriteti odmah promijenili. Moja težnja ka avanturizmu postala je manje važna, a mnogo značajnija Simonova budućnost.
Odluka da dođem ovamo svakako je bila smjela i hrabra, jer sam prije odlaska imao razrađen posao u Crnoj Gori, u koji sam uložio mnogo vremena i truda. Ali opet se vraćamo na početak – kada mi nešto postane komforna zona, onda to više nije za mene. Tada sam zajedno sa svojom djevojkom Andreom, kojoj, uzgred rečeno, dugujem mnogo i koja se takođe odrekla zavidne pozicije i statusa koje je uživala u svojoj firmi, donio odluku da pokušamo nešto novo.
#Aleksa Stanić: Sada, iz ove perspektive, mogu reći da nijesam mnogo znao o Kanadi, iako mi se tada činilo da sam prije dolaska sve detaljno istražio. Znao sam da je Vankuver jedan od najljepših kanadskih gradova, ali zaista nijesam očekivao toliku prirodnu ljepotu — toliko zelenih površina, parkova, jezera, biciklističkih i planinarskih staza, prelijep zaliv i nevjerovatnu povezanost grada sa prirodom. Takođe, znao sam da temperature ovdje nijesu toliko niske kao u drugim djelovima Kanade, ali nijesam očekivao da ljeti može biti i preko 30 stepeni, niti da zimi snijeg koji se zadrži duže od nekoliko dana predstavlja gotovo prvorazredno iznenađenje.
Naravno, najveći izazov po dolasku bio je što prije pronaći posao, jer Vankuver zaista jeste jedan od najskupljih gradova na svijetu. Koliku god ušteđevinu da donesete iz Crne Gore, teško da može pokriti više od nekoliko mjeseci zakupa stana, hrane i ostalih osnovnih troškova života.
#CGDIJASPORA: Čime se trenutno bavite i kako je tekao vaš profesionalni put od dolaska do danas?
#Aleksa Stanić: Kao i većina ljudi koji dođu ovdje, i ja sam počeo od osnovnih poslova. Međutim, ako ste vrijedni, uporni i spremni da učite i stičete nove vještine, ovdje zaista postoji realna mogućnost za napredak. Upravo je to jedan od glavnih razloga zbog kojih sam danas ovdje, ali i vjerovatno najveća razlika u odnosu na rad u Crnoj Gori — kvalitet, trud i zalaganje se prepoznaju i nagrađuju.
Već nekoliko godina moj glavni posao vezan je za najstariji hotel u Vankuveru, Sylvia Hotel, koji je zaista poseban jer predstavlja svojevrsnu vremensku kapsulu koja vas vraća pedeset i više godina unazad. Starinski namještaj, fotografije Vankuvera i hotela od njegovih najranijih dana pa do danas, kao i kompletan enterijer, vraćaju vas u neko drugo vrijeme i omogućavaju vam da upoznate duh grada na poseban način. Sve to me nekako podsjeća na moje Cetinje i vjerovatno je upravo to jedan od razloga zbog kojih sam tamo praktično od samog početka.
Pored toga, bilo je i dosta dodatnih poslova, naročito u početku. Međutim, roditeljstvo sa sobom nosi velika odricanja i posvećenost, pa vrijeme postaje mnogo ograničeniji i dragocjeniji resurs.
#Aleksa Stanić: Kao što sam već naveo u odgovoru na prethodno pitanje, jedna od najvećih razlika jeste način na koji se vrednuju rad, trud i posvećenost. Ovdje vam to može donijeti brži napredak, bolju platu, veću odgovornost i višu poziciju, dok bi vam u Crnoj Gori često isto to donijelo podsmijeh kolega i dodatni posao, uz objašnjenje da ćete „vi to najbolje odraditi“.
Takođe, uređen sistem i vladavina prava predstavljaju ključnu razliku u odnosu na Crnu Goru. Upravo taj osjećaj sigurnosti, jasnih pravila i jednakih mogućnosti mnogo znači ljudima koji dolaze ovdje da grade život i karijeru.
Kada je riječ o uklapanju u sistem, naravno da je za to potrebno vrijeme. Ipak, kako smo i Andrea i ja već imali značajno iskustvo rada u inostranstvu, otprilike smo znali šta možemo očekivati i bili smo spremni na naporan rad i određena odricanja. Upravo zbog toga smo se relativno brzo prilagodili novom načinu života i radu u Kanadi.
#Aleksa Stanić: Što se tiče podrške naše dijaspore, konkretno crnogorske zajednice, ne mogu reći da je ona pretjerano izražena, niti sam stekao utisak da je naša zajednica ovdje ozbiljnije organizovana.
Priznajem da ponekad, sa dozom ljubomore, posmatram koliko su dobro organizovane zajednice naših susjeda iz Srbije, koji često organizuju okupljanja u okviru svoje pravoslavne crkve, obilježavaju „Srpske dane“ i zaista pomažu jedni drugima — bilo kada je riječ o imigracionim dokumentima, pronalasku posla, fakultetima ili svakodnevnom snalaženju. Slična situacija je i sa hrvatskom zajednicom, koja je takođe veoma povezana i organizovana.
Kada su u pitanju ljudi porijeklom iz Crne Gore, takve organizovanosti gotovo da nema, iako znam da ovdje živi dosta porodica koje vuku crnogorske korijene. Neki su, upravo zbog nedostatka naše zajednice, postali članovi drugih, susjedskih zajednica.
Zato mi je jedan od ciljeva, ukoliko zaista ostanem duži period ovdje, da uspostavim kontakt sa što više ljudi koji žive u Kanadi, a porijeklom su iz Crne Gore, kako bismo osnovali našu zajednicu. Volio bih da ona okuplja ljude kroz druženja, proslave državnih praznika, zajedničko praćenje naših sportskih reprezentacija i klubova, ali prije svega kroz međusobnu pomoć, podršku i očuvanje veze sa Crnom Gorom.
#Aleksa Stanić: Vezu sa Crnom Gorom, naravno, održavamo svakodnevno kroz kontakt sa porodicom i prijateljima. Nažalost, velike obaveze, enormni finansijski troškovi, kao i poštovanje imigracionih propisa za nas koji još uvijek nemamo stalnu radnu dozvolu, uslovljavaju da naši dolasci ne budu tako česti koliko bismo željeli.
Posljednji put smo u Crnoj Gori bili prije dvije godine, tokom proslave 21. maja. Tada smo iskoristili priliku da prvi rođendan našeg sina proslavimo upravo u rodnoj zemlji, okruženi porodicom, prijateljima i našim ljudima. Zaista je bilo čarobno i jedan od onih trenutaka koji ostaju urezani za cijeli život.
Mogu slobodno reći da nam svakodnevno nedostaju naši ljudi, način života, priče, običaji i taj poseban osjećaj bliskosti koji je teško pronaći daleko od kuće. Naravno, nedostaje nam i naša kuhinja. Raštan, Njeguški pršut i Pljevaljski sir nemaju konkurenciju — tome se zaista malo šta u svijetu može približiti.
#CGDIJASPORA: Da li planirate dugoročno ostati u Kanadi ili postoji mogućnost povratka u Crnu Goru?
#Aleksa Stanić: Kao što sam već naveo, mene Cetinje i Crna Gora uvijek privlače nazad poput magneta i taj osjećaj nikada nije nestao. Ipak, trenutno smo fokusirani na to da ovdje obezbijedimo stabilnost i sigurnu budućnost za našu porodicu.
Šta će donijeti dugoročni planovi, zavisiće od različitih životnih okolnosti i budućnosti naše porodice. Međutim, bez obzira na to gdje nas život odvede, Crna Gora će za nas uvijek ostati naša majka, naš dom i mjesto kojem pripadamo.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka na kraju?
#Aleksa Stanić: Poruka svima koji razmišljaju o odlasku u inostranstvo bila bi da se dobro pripreme na velika odricanja, ali i na svakodnevne male i velike izazove sa kojima će se suočavati. Put nije lak i često traži mnogo strpljenja, rada i prilagođavanja, ali je važno da uvijek vjeruju u sebe i daju maksimum u svemu što rade. Prije ili kasnije, trud, rad i upornost sigurno dođu na naplatu.
I, naravno, ma gdje bili, važno je da svoju Crnu Goru nose u sebi, da nikada ne zaborave odakle su krenuli, ko su i đe su im korijeni i preci.
