Branko, poznati slovenski putopisac i humorista, već pola godine živi u našoj zemlji kao suprug slovenske ambasadorke, Bernarda Gradišnik. Redovno šalje svojim čitateljima u domovini šaljiva pisma o svojim utiscima o našoj zemlji, ljudima i načinu života, iskazujući simpatiju čak i prema nama “nerođenoj braći i sestrama”, kako nas naziva. Redakciji portala #cgdijaspora ubuduće će slati neka od tih pisama kako bismo ih objavljivali kao njegov ,,škiljavi pogled – jednim okom iznutra, drugim izvana – na Crnu Goru”.
U prvom pismu pod nazivom ,,Drvo kao drvo”, Branko kombinuje uticaje svojih ličnih izazova sa opisom svog nedavnog putovanja u čuveni manastir Ostrog. Putovanje sa suprugom, na koje je krenuo kao skeptik koji se drži svoje skepse, tokom pisanja, možda čak i nesvesno, pretvara u posebno hodočašće.
Ovo pismo objavljujemo u čast praznika svetog Vasilija, koji se slavi 12. maja. Autor ga je sam preveo na naš jezik.
Drvo ko drvo
Mali Kai, moje peto i Bernardino prvo unuče, rođen je u dalekoj Sloveniji u gluvo doba noći od 10. na 11. april.
Veliki efekat ovog događaja na moje psihičko stanje bio je očigledan već u petak, 12. aprila popodne, kada sam, prije odlaska u gradski park sa našim kerom Honzom, otkrio da više nemam mini novčanik – pa tako ni dokumenata. Lutao sam po kući tražeći gdje sam ga mogao staviti, ali ovoga puta sve je bilo uzalud. Pregledao sam sve svoje pantalone, čak i one koje još nisam nikada nosio i koje mi kupuje Bernarda za zvanične proslave. Provjerio sam džep pojasa za vodu koji nosim dok trčim a trčao nisam deset dana, kuha mi se nekakva bolest pa se čuvam. Podigao sam i jastuk svoje TV fotelje koji je priljepljen uz dno a fotelja zapravo nije moja već je kućegazdina. Konačno sam otišao da pretražim okolinu kola i unutra oko vozačevog, dakle mog sjedišta, ali ni tu nije bilo ničega.
Kao jedina nada preostala mi je Bernarda koja uvijek sve primjećuje i sve pamti, ali obraćanje njoj je posljednje sredstvo. Prečesto mi se naime dešava da zaboravljam, pa stoga više volim da je ne uznemiravam. Uostalom, novčanik se bio dosada još svaki put našao, bilo u nekom džepu pantalona koje sam skinuo i zametnuo, ili pohranjen ispod neke knjige; ili nevidljiv mojim očima na podu gdje mi je ispao dok sam se presvlačio.
Kada smo se ja i Honza vozili nazad iz parka uz Lalićevu, u našoj ulici primjetio sam gospođu H. kako pretura đubre na deponiji. Kao viša medicinska sestra u penziji veoma je obrazovana, kulturna i govorna osoba, ali poznata u komšiluku uglavnom po tome što redovno češlja našu deponiju. Malo u nadi da bi se među otpacima našlo ponešto što bi bilo dobro za patke koje uzgaja, ali ne za pečenje; no sigurno i iz nužde, pošto, ako sam dobro razumio, ima malu penziju. Bliska mi je komšinica. Pretpostavljam da živi sama. Jedan od njenih sinova je preminuo u nerazjašnjenim okolnostima; ona tvrdi da smrt nije bila prirodna.
Kada sam joj rekao da Bernarda i ja jedva da jedemo hljeb i slično, i ponudio joj stoga deset evra pa neka si sama nabavi brašna za patke, ljubazno me odbila.
U njoj sigurno ima ponosa, ali i talenta za đubretarenje, za sakupljanje dakle – no ko nije berač? I sam sam đubretar i osjećam se dobro nakon što sam očistio smeće sa svojih staza u prirodi. Razlika je samo što ja ono što prikupim odmah nosim na deponiju. Dakle, sakupljač sam i ja, dapače instantni. Ali šta drugi rade? Veći dio njihovog sakupljanja nije nošen željom da budu korisni, već se samo pridržavaju diktata reklama, propagande i medijske sugestije. Potrošači sakupljaju nepotrebnu robu. Globaliste sakupljaju novac, mladi sakupljaju lajkove jer više ne znaju kako doći do ljubavi u stvarnom životu. A političari, da ne zaboravimo, sakupljaju glasove, vlast, uticaj pa i materijalnu korist.
Snijegočka mi je baš simpatična. Nije joj to pravo ime – zovem je tako iz milja pošto ima srebrnu kosu koja na suncu blista.
I ovoga puta sam prišao i ljepo je pozdravio. Nikada ne propuštam priliku da u prolazu razmijenim nekoliko riječi, bilo da čovjeka poznajem od ranije ili ne. U Crnoj Gori su šaljive primjedbe dobrodošle, čak i kod žena, za razliku od Slovenije, gdje žene, a pogotovo djevojke zavrnu očima u nebo ili bulje pravo ispred sebe pa sam već i prestao da ih nagovaram.
Kada sam video kako se Snijegočka muči da zadrži ona tri jastučića na dvotočkašu, palo mi je na pamet kako bih mogao da joj pomognem a da mi ne kaže ne.
Pozadi naše baštenske šupe našao sam bio kada smo stigli u Crnu Goru kolica kakva se nude u supermarketima da olakšaju sakupljanje. Prave koristi od tih kolica u nas nema, osim što sam u njima dva puta skupio granje, otpalo poslije nevremena, ali pošto teren visi, put oko kuće na dva mjesta presječen je skoro nevidljivom stepenicom, pa je manevrisanje nezgodno. Razbio sam bio tamo i koljeno. Eto, a sada sam kolica ponudio Snijegočki a ona ih je rado prihvatila. Stavili smo stvari unutra i sve skupa sam joj odvezao do kapije na ćošku.
Bila je, vidio sam, zadovoljna, no ona zna šta je trampa – i stoga je pokušala da mi se iskupi sa idejom da sam možda kosook jer sam tako mršav. Još bih to morao da istražim, ipak je medicinska sestra, ali za sada ostajem što se tiče te ideje – zdravstveni skeptičar.
Skepsa mi je naprosto u krvi. Toliki sam skeptičar da, ako me neko zapita da li sam vjeran, odvratim: “Žao mi je ali ja sam vam ateista – ako bog da.”
Sutradan je bila subota, 13. april, a Bernarda je predložila posjetu Ostrogu, poznatom pravoslavnom manastiru na padini iznad doline rijeke Zete – nedaleko od Nikšića, do kojeg se put uzdiže na suprotnom brijegu. Naša slovenačka prijateljica Laura koja je za vrijeme svoje posjete u martu i sama posjetila manastir, bila je iskreno impresionirana. Pješačila je sve od željezničke stanice pa do gore, a jedva da je srela ljudsko biće osim monaha i pastira. I magarca.
Sada je bilo drugačije, sezona je počela, vrijeme vruće, jedva smo našli parking na donjem manastirskom imanju odakle se penje put bezbrojnim stepenicama uklesanim u stijenu. —
Video sam hodočasničke autobuse kao i registarske tablice automobila iz mnogih gradova u Crnoj Gori, Albaniji, Srbiji, Bosni, Hrvatskoj … Ovu svetinju, koja je jedna od tri najznačajnije u pravoslavnoj Evropi, godišnje posjeti nekoliko stotina hiljada hodočasnika koji traže prosvjetljenje, obrazovanje ili zdravlje za sebe i svoje najmilije. Ima i konak gdje hodočasnik može da spava na prostom krevetu, a primiće i životni savjet u razgovoru sa monahom. U pećini se pale svijeće, lijevo za žive, desno za mrtve. Običaj je da ljudi sa sobom ponesu neiskorišćeni sapun, ćebe ili peškir, a sve je to namijenjeno monasima. Naravno, gost se može odužiti i sa simboličnim novčanim prilogom.
Nisam se ništa unaprijed informisao pa sam se iznenadio kada smo odmah na početku uspona sreli dvije djevojke u jednostavnim dugim haljinama i sa zavezanom kosom koju su pažljivo puštale. Jedna je bila brža i koračala je odlučno, druga je baš sjela na ivicu i pažljivo nogama opipavala slijedeći korak. Ni sam ne vidim dobro, ali konačno sam primjetio da su djevojke bose. Pogled na njihova stopala bio je bukvalno dirljiv. Čestitali smo im i njihov odaziv je pokazao da su ponosne na svoj poduhvat. I zaista, bile su kao čista, nedužna suprotnost skupljačima.
Dolazile su iz Bara.
„Samo nemojte ovako sve do kuće!“ viknuo sam za njima.
To ih je takođe uveselilo i nastavile su da se spuštaju puno brže.
Bernarda je poskrolovala po telefonu i otkrila da je bosonogo penjanje garantovano najuspješniji način da si hodočasnik prisluži čudo. Mnogi pređu cjeo ovaj put čak i na koljenima, no ovoga puta nije ih bilo na vidjelo.
I sam sam se već bio penjao na brdo golim tabanima – 1995. godine u Irskoj prilikom uspona do kapele Sv. Patrika na vrhu koji se irsko piše Cruagh Phádraig, a zove Kruah Faardig. Ali tamo je bilo moguće birati između oštrog kamenja na stazi i ilovače na rubu. Zadovoljio sam se ovim posljednjim, a to opravdavao biblijskim izvještajem o porijeklu čovjeka iz ilovače. Legende treba barem poštovati ako više ne znamo kako da ih živimo.
Nešto prije kraja uspona došli smo do mjesta gdje je o ogradi visilo pet, šest pari čarapa, skoro sve su bile bijele, mada su pokazivale sivu primjesu od tabana. Bile su kratke, ljetnje, ženske. Samo nagađam da su neke u njima otišle do tog mjesta i tek tu ih skinule za posljednji uspon. Razmišljao sam da i sam skinem cipele. Mogao sam da ih stavim u ranac ali sam se na kraju predomislio jer sam Pa prije dvije godine na šljunku Korzike otkrio sam bio način kako tabanati po oštrom kamenju ne osjećajući bol.
Neka, ako, povjeriti ću vam moj trik, pa svi smo si na toj kugli zemaljski braća i sestre.
Treba hodati, kako se tome kaže, gegavo, kao što se ponekad vidi kod domorodaca u dokumentarcima sa Nove Gvineje ili iz Namibije. Pritisak se automatski pomjera na spoljnu ivicu stopala kada dođe u dodir sa podlogom, dok zaista osjetljivi svod tabana i palca ostaje praktično u vazduhu. Ali palo mi je tamo na stepeništu na pamet da da bi takvo kretanje moglo da se shvati kao bezobrazluk. Bila je tu i dodatna misao: bez imalo muke ionako nema nagrade. I tako sam išao dalje u obući.
Izlazi se na veliku platformu koja služi za parkiranje i skretanje ispred zida, a iza portala nastavlja se u pješačku zonu. (Tako je, nema tu samo stepenište nego se gore vije i asfaltni put koji se poslije svake okuke sretne za stubištem, i pješaci moraju da ga prođu kako bi mogli nastaviti. Ima u tome možda veći napor nego u samom uspinjanju.)
Pogled na manastirsku arhitekturu izaziva i divljenje i čuđenje – silno je ovo djelo ljudskih ruku, uklesano u živu stijenu i u udubine! Ima dinamičnog barokovskog kontrasta između ovako divlje brutalnosti stijenja i ovako odmjerene preciznosti renesansne crkvice.
Bilo je tu mnogo ljudi, iako je još bilo podosta rano. Vjernici dobijaju blagoslov, čitam, kupovinom blagoslovene vode, tamjana, nafore odnosno osvećenog hljeba. Ali usto pokazalo se da psi, iako božja stvorenja kao i sve druge kopnene životinje iz šestog dana, nemaju pristup u unutrašnje dvorište, baš kao ni pretjerano razgolićeni muškarci i gologlave žene. Tako je Bernarda zakoračila unutra sa kapuljačom, dok sam ja čekao sa Honzom ispred kapije.
Nije se vratila možda tri četvrt sata. Ali pozamašan dio ovog vremena provjela je u redu na kraju avlije odakle se ulazi stepenicama u unutrašnjost.
Dok je čekala, bila je preplavljena veličanstvenim pogledom na ravnicu Bijelopavlića, nevjerovatnim skladom prirodnih brežuljaka i izgrađenih objekata, kao i dubokim žarom vjernika koji pokazuju veliko poštovanje prema svakom detalju ovog svjetog mjesta.
A čak još više ju je opčinila unutrašnjost.
Prije ulaska u ćivot (kako se ovdje zove kripta), gdje će se pokloniti moštima svetitelja (zemni ostaci), hodočasnik može ostaviti sapun, peškir i druge sitne potrepštine u korpi sa lijeve strane kao poklon monasima. Ali sam može na kapiji da sipa blagoslovenu vodu sa izvora pa da je odnese kući i drugima kojima je potrebna ovakva pomoć. Može se otkupiti simboličnim novčanim poklonom.
Bezbrojna lična čuda opstanka i ozdravljenja dogodila su se u ime Svjetog Vasilija (1610—1671), a bdio je i nad sudbinom same Crne Gore. Ovdje, pod ovim liticama, juna 1877. godine odigrala se Bitka devet krvavih dana u kojoj su Crnogorci predvođeni knjazom Nikolom odlučno pobijedili brojčano nadmoćnu tursku vojsku. A sama riječ ostrog znači, barem na slovenskom, “vojnički/utvrđeni logor”.
Najveći praznik slavi se na dan 12. maja — možda ćemo dakle tada ipak na ozbiljnije hodočašće. Kako moja demencija napreduje, tada se više neću sjećati trika kako se hoda bosonog bez bola, pa će mi moja patnja, nadam se, ipak prislužiti nešto – najradije to da demencija nestane.
Više informacija možete pronaći na https ://me.visit-montenegro.com/monasteri-ostrog/.
Kada se sva ushićena vratila, priklonio sam se njezinoj želji, uzeo svoju polovinu sapuna koji se daruje i zakoračio kroz kapiju. Tu sam stao u red na stepenicama ka prelijepoj bijeloj crkvi, ali kako se red nije pomjerao, ubrzo sam odustao. Razmišljao sam onda kako da se pobrinem da bi bio vuk sit, a koza cijela, pa da izručim sapun nekome ispred mene – ali kako? Neće li ljudi pomisliti da sapun nije sapun, već eksploziv? Pogotovo što ne mogu baš da uhvatim ni crnogorski ni srpski govor, odaje me moje pretjerivanje kod naglašavanja pretposljednjeg sloga (kao kod tražío, našáo i sl. …). Sapun je inače sjajan, glicerinski, kakav u Sloveniji više nemamo, i svojom jednostavnošću, uvijek zelene ili braon boje, i strogog pravougaonog oblika, kao da i nije sapun. Više je nalik na neki plastični eksploziv … Ništa, rekoh, vratiću se drugi put pa ću ga donijeti duplu mjeru.
Još nas je čekao silazak, veoma neprijatan za mene jer vidim samo lijevim okom, a još ova oskudna slika magli mi se jer desnim okom htio ne htio nazirem maglu – pa znate, ono što vidi Zajnfeld kroz naočare u urnebesnoj epizodi o renoviranom bioskopu. Nekoliko puta je moja lijeva noga potpuno pogrešno procijenila dubinu. Mora da me je Vasilije čuvao, ali ipak sam razmišljao kako se vraćaju oni koji idu po koljenima. Vjerovatno po – khm.
Sat vožnje i bili smo kod kuće.
Novčanik se u međuvremenu još nije pojavio.
Ali još uvijek nisam htjeo da opterećujem Bernardu – ima ona kao diplomatinja dosta svog posla i svojih briga.
Umjesto da tražim novčanik, potražio sam knjigu o Montenegru i u njoj podatke o nedvojbenim čudotvornim moćima Sv. Vasilija. Tako je, na primjer, prije sto i još ponešto godina jedna majka ostavila kolijevku sa dijetetom preblizu ivici iznad ponora. Nekako se desilo da se kolijevka stropoštala u provaliju. Pala je na kamenje sedamdeset metara ispod i raspala se u paramparčad – hvala Bogu da je beba preživjela bez i najmanje ogrebotine!
U nedjelju, bilo je to 14. aprila, već sam rano ujutru odnio smeće na deponiju. Dočekala me Snijegočka.
Pozdravila me pitanjem: “Kako si danas, komšijo? Jesi li dobro?”
Sinulo mi je i odgovorio sam: “Osjećam se dobro onoliko koliko se osjeća dobro budala koja je prije dva dana izgubila novčanik sa karticama i vozačkom dozvolom a iz komšiničinog pozdrava naslućuje da se sve to nekim čudom pronašlo.”
Otvorila je torbu koja je ležala u djelimično natovarenim kolicima, izvukla novčanik i pružila mi ga. Ležao je bio na zemljanom podu gdje običavam parkirati. Očigledno mi je već u petak ispao. Ležao je tako svima na očima puna dva dana. Ali ljudi su ovdje navikli na svako đubre koje leži po podu, pa niko nije obraćao pažnju. Niko osim Snjegočke koja zna da na ovom svijetu nema ničega što si ne bi zaslužilo pažnju. Blago onima koji imaju oči da vide!
Kad sam ulazio u kola, Snijegočka je pojurila za mnom. Pokazala mi je na jedan od žbunova u našoj bašti, jorgovan koji se vidi kroz kapiju, i zamolila me za mladicu.
Ušao sam, pronašao nož i odsjekao njime izdanak na zemlji tik pored glavnog drveta. Gospođa od patka, kako je ponekad zovem, već je bila u međuvremenu otišla. Odnio sam ga do njezinog ćoška i naslonio na baštenska vrata, dosjetivši se ostroškog sapuna.
Ako je Snijegočka svetica, sigurno nije prva koja se zauzela za patke.
Sveti Katbert (engl. Cuthbert), biskup, čudotvorac i prorok u engleskoj Nortumbriji, prethodio joj je već u sedmom vijeku kao prvi hrišćanin koji se javno zalagao i za životinje, domaće i divlje.
Godine 676 Katbert, tada već iguman, preselio se na udaljenije ostrvce Inter Farne koje pripada istom arhipelagu i koje je danas najpoznatije po bezbrojnim kolonijama ptica. Tu je svojim rukama podigao i kapelu i zajedno sa svojim sićušnim domom ogradio ju visokim zidom jer je željio imati što manje dodira sa spoljnim svijetom i u isto vrijeme biti što bliže nebu.
I, naravno, mogao je tako da gleda ptice.
Ovo pišem već danima, nemam koncentraciju, muče me bolovi u kostima stopala. Sada mislim da je moja zaboravnost, ne samo oko novčanika nego i inače, posljedica bakterijske upale prostate koja je uzbudila imunski sustav pa se taj u zabuni kao ljutog neprijatelja latio kosti.
Ipak, treba ovu ispovijest nekako završiti.
Pronađeni novčanik sam bio stavio u fioku stola u hodniku, ali sam prije toga iz njega uzeo tri ključne kartice, bankovnu, poresku i ličnu, i prebacio ih u roze novčanik koji ima samo jedan džep ali je uočljiviji. Tako ću ga brže naći ako mi bude potreban, mislio sam.
Kada sam uveče sve skupa ispričao Bernardi nije me grdila, čak je primijetila da je i sama zbog malog Kaia bila pomalo rastrojena posljednjih dana. “A šta ti se čini: da li se novčanik vratio zato što si Snijegočki poklonio kolica, ili zato što si se primirio sa Kaiovim imenom, ili zato što smo posjetili Svjetog Vasilija?“
Istina, Kai mi je za sada tuđe ime iako ga znam iz Andersenove Snježne kraljice. Bojim se da će ga spelčekeri menjati u Kaina. Predložio sam bio da ga produže u Kajtimar – to je davno staroslovensko ime koje bi danas značilo “šta te briga”.
“Kako ti je ime?”
“Kaj ti mar. Šta te briga.”
Ali rekao sam radije: “Nije neophodno da svaki uzrok ima posljedicu, a svaka posljedica svoj uzrok. Moje životno iskustvo je da je život ljubazniji sa čovjekom ako je čovjek ljubazniji sa životom. A što se religije tiče, uglavnom se slažem sa Čestertonom koji kaže u Epu o Bijelom konju ovako:
‘Praznu vjeru
može otpuhnut zlo,
ali vjera iz dvojbe
korijeni se u tlo.’“
U ponedjeljak 15. aprila sve mi je bilo ispravno i ništa nije nedostajalo. Kao što kaže Česterton:
Jer sve je pravih boja
kada je vjera prava,
drvo ko drvo, šta drugo,
a trava zaista trava.
No u utorak popodne, to jest 16. aprila, malo prije odlaska u šetnju sa Honzom, primjetio sam da u garaži nema više nijedno jaje. Trebalo bi dakle u kupovinu. Ja naime živim od jaja i maslinovog ulja i još nekog voća i povrća.
Ali novčanik je ponovo nestao. I jedan i drugi.
Sljedećih dvadeset minuta ponavljao sam već uvježbana pretraživanja; no od novčanika ni duha ni sluha. Onda sam nazvao Bernardu, ko prizna pola mu se prašta, a i ponadao sam se da ga je možda ona sakrila ili pospremila.
Ništa od toga.
I pitam se, pitam: da li se možda Vasilije naljutio zbog mog lakrdijašenja?
Zbog moje vjere koja korijeni u dvojbi? Da li sam zbog toga baš sada kad to pišem dobio nesnosan napad artritisa? Da li mi se za kaznu na desnom tabanu u nekoliko sekundi stvorila velika koštana kvrga, tako da ni ne mogu da siđem niz stepenice, iako netko žurno zvoni, valjda da je Snijegočka opet primjetila novčanik ispod kola, ako mi nije ispao kad sam joj ostavljao mladicu.
Novi je dan. Pišem dalje i, nadam se, ovaj put do kraja, jer juče nisam mogao više, prvo od bolova, onda od magle u glavi.
Uzeo sam bio čak tri ibuprofena u roku od deset sati, i ta megadozacija je valjda pomogla, tako da je kvrgetina do noći ipak splasnula.
A najbolje je to što se jutros našao i novčanik. Bio je u mojim kratkim sportskim hlačama, evo, tko bi si mislio!
Ne sjećam se da bi bio ove hlače nosio tih dana. Ali šta sve nije moguće na ovom svijetu.
Kao skeptičar koji gaji skepsu i u vezi vlastite skeptičnosti, treba naravno da se vratim svojoj dvojbi: da nije možda bila kvrgetina opomena od zgora? Da li mi Vasilije daje tako na znanje da boso hodanje do gornjeg manastira može biti dodatno otežano onim koji su suviše tašti?
Prošlo je nekoliko maglovitih dana. Maglovitih u glavi, naime.
Ljubljanska prijateljica Milena, koja je mojih godina, rekla mi je kada sam joj se juče žalio zbog slabog pamćenja da ne trebam brinuti, jer se, tako je rekla, Alchajmerova demencija razlikuje od svih drugih po jednom ključnom fenomenu. “Kada imaš običnu starosnu demenciju, istina je da zaboravljaš, ali ono što si zaboravio vratiće se kad tad. A kod alchajmerove, ono što se izgubi nikad se ne vraća, nego kao kockica u mozaiku tvog života, tvojih uspomena, tvog znanja zauvijek nestane u tamnoj dubini zaborava – baš kao da je nikad nije ni bilo. Radi se dakle o istinskoj, iako postupnoj smrti u živom tijelu. Ali ne treba da brineš – pa znao si sve vreme da nema novčanika.”
Ipak sam sljedeće sate namijenio tome da motrim razne predmete oko sebe i pokušam da ih se ujedno i dosjetim i gdje ii što su bili prije i šta i gdje će biti poslije. Osjećao sam se kao žongler kome u cirkusu odjednom loptice počinju da ispadaju pravo na tlo.
Tako je bilo, sve dok se nisam dosjetio genijalnog rješenja: i sada sve što mi dnevno-noćno treba stavljam u poklopac crne kutije za papir formata A4 – u njemu se dakle nalazi na domaku ruke sve što mi treba: tu su termometar i mjerač pritiska; Ibuprofen; makazice da si ne glođem nokte kada pišem, riblja mast da mi se bolje cijeli kožica; ručni sat Darvil koji sam naslijedio od oca; ključevi od auta; novčanik sa tri bitne kartice; slovenački i crnogorski mobilni telefon. I tako nosim tu kutiju sa sobom kada se, zatvorenik domaće kuće, selim iz kabineta u WC, pa u kuhinju ili u dnevni boravak, a od tamo natrag u kabinet.
Kad dobro razmislim “moje” rješenje baš i nije originalno: žene ga upražnjavaju kao nesesere i tašne!
Mozak mi ipak polako oživljava.
I mislim si: pa dobro, neka ide u nepovrat sve što smo skupili kao berači. Ali ne bi bilo loše da nama ostane ono što smo stvarali i stvorili.
Dakle, neka sve ovo, pa i sve drugo oko nas i u nama, svi ti predmeti, sva ta ljudska bića, imena, ljubavi i gubici, riječi u leksikonu, riječi u crnogorskom pravopisu s kojim se sada mučim, ove misli u glavi, osjećaji u tijelu, sapun i svijeće i mosti i Vasilije, uspomene, želje, tugovanja, pa čak i moj dnevnik gdje je sve crno na bijelom, sve, naprosto sve što je bilo dio mog života, u momentu kada nestane bilo zbog alchajmerove bilo zbog smrti – pređe u raj. I da tamo čeka da navratimo i da se obistini u životnu priču, nadam se, bolju od prijašnje.
Nisam baš originalan. U staroj Kini ljudi bi palili svoj novac na oltaru, znajući da će im iste svote sa kamatama leći na njihov bankovni račun u taoističnima nebesima. Tako čovjek po smrti ne bude samo berač.
Ovo dopisujem danas, datum momentalno ni ne znam ali svakako ima još nekoliko dana do 12. maja pa da se spremim za Vasilijevu slavu. Mali Kai navršiće tada svoj prvi mjesec, ako bog da. Možda će već i stvoriti a i pamtiti ruku, dojku, pogled, oči, sreću, majku.
Da li još da tražim svoju crnu kutiju?
Ili da radije ostajem kod ove radosti bez razloga?
Dosta dakle – i svako dobro, sveti Vasilije!
