Razgovara: Nada Kovačević
Sa 25 godina, Mirza Alihodžić je spakovao ne samo stvari, već i čitav jedan život. Ostavio je roditelje, sestru, prijatelje, gradove koji su ga oblikovali, uspomene koje se ne mogu ponijeti u koferu. Ostavio je sve ono što čovjeka čini sigurnim – i krenuo tamo gdje ga niko ne čeka.
Na drugi kraj svijeta. U Australiju. I nije otišao kao bilo ko.
Otišao je kao momak koji je nosio dres svoje države, koji je stajao na pobjedničkom postolju dok je zastava Crne Gore bila podignuta – kao osvajač svjetskog prvenstva u kik-boksu, donoseći prvo zlato za Crnu Goru nakon 2016. godine. Znao je šta znači predstavljati svoju zemlju pred svijetom, šta znači boriti se za njeno ime i ponos. Otišao je kao neko ko je bio spreman da služi svojoj državi i kao vojnik – jer je vjerovao da je to čast.
Ali ni sport, ni disciplina, ni spremnost na žrtvu nijesu bili dovoljni da mu omoguće ono osnovno – život dostojan čovjeka. I tada počinje druga borba. Ona tiša. Teža. Nevidljiva. Borba bez publike, bez medalja i bez aplauza.
Borba u kojoj se svaki dan pitaš da li si donio pravu odluku. Borba u kojoj ležiš naveče i u tišini preispituješ sve – da li je vrijedilo ostaviti dom, da li je vrijedilo krenuti od nule, da li si mogao drugačije. Borba u kojoj učiš novi jezik, nove ljude, novi svijet – ali nikada ne zaboravljaš svoj. Jer domovina se ne ostavlja. Ona se nosi.
U jeziku kojim govoriš, u načinu na koji pozdravljaš ljude, u tome kako dočekuješ gosta, u svakoj uspomeni koja te vrati tamo gdje si bio svoj. Danas, hiljadama kilometara daleko, Mirza ne gradi samo svoj život – on gradi i novu priču crnogorske dijaspore. Postaje otac, stvara porodicu, uči svoju suprugu crnogorskom jeziku, govori o Crnoj Gori sa ponosom i ljubavlju, i pokušava da ono što nosi u sebi prenese dalje.
Jer za njega, kao i za mnoge druge, Crna Gora nije geografska tačka. To je osjećaj. To je identitet. To je dom koji nosiš sa sobom – gdje god da odeš. I zato njegova priča nije samo priča o odlasku. To je priča o tome koliko čovjek može da izdrži. Koliko može da voli. I koliko daleko može da ode – a da nikada ne ode iz svoje zemlje.
#Mirza Alihodžić: Rođen sam na Cetinju, a odrastao u Budvi, gdje sam formirao najveći dio svog života – prijateljstva, odnose sa komšijama, način razmišljanja. Srednju školu sam završio u Baru, tako da sam prošao kroz više sredina koje su me oblikovale. Ima rođake u Bijelom Polju, ali i iz Bosne. Mojim istraživanjem sam dobio podatke da sa majčine strane da su iz Kuča i onda je bila velika invazija stanovništva iz Kuča i prešli su u Sandžak. Đed je još sedamdesetih godina došao na primorje, kupio imanje i kasnije se porodica preselila u Crnu Goru. Tako da sam odrastao u jednoj kombinaciji različitih uticaja, ali sa jasnim identitetom i osjećajem pripadnosti. To su bile godine u kojima gradiš sebe – i iskreno, nisam ni slutio da ću jednog dana sve to ostaviti iza sebe.
#CGDIJASPORA: Sport je bio važan dio vašeg života. Koliko vas je to oblikovalo?
#Mirza Alihodžić: Sport me je definisao kao osobu. Bio sam reprezentativac Crne Gore u kik-boksu i uspio sam da osvojim svjetsko prvenstvo. To nije bio samo lični uspjeh – to je bio trenutak kada sam osjetio šta znači predstavljati svoju državu. Kada sam iz Budve prešao u Bar i upisao prvi razred srednje škole, nijesam poznavao gotovo nikoga. Upravo tada su uz mene stali Jozo i Ivan Dabović. Pružili su mi podršku, zaštitu i osjećaj da nijesam sam. Omogućili su mi besplatne treninge i opremu, vjerovali u mene i bili velika podrška u najvažnijim godinama mog razvoja. Sa njima sam napravio prve velike sportske korake, ušao u reprezentaciju i osvojio svjetsko prvenstvo. Zato za mene Jozo i Ivan Dabović nijesu samo sportski radnici i braća, već prije svega veliki ljudi i pravi Crnogorci, koji su uvijek znali da prepoznaju, pomognu i podrže mladog čovjeka.
Donio sam prvo zlato za Crnu Goru nakon 2016. godine i to je nešto na šta sam posebno ponosan. Zlatnu medalju osvojio sam na Svjetskom kupu u Mađarskoj, kao i zlato na Evropskom prvenstvu u Zagrebu, gdje sam proglašen za najboljeg takmičara prvenstva među 2.500 boraca iz raznih zemalja. Na Balkanskom prvenstvu u Bosni i Hercegovini 2015. godine takođe sam osvojio zlatnu medalju, uz mnogobrojna odličja sa državnih prvenstava. Sport me naučio disciplini, radu, odricanju. Naučio me da nema prečica – da moraš da uložiš sve da bi dobio rezultat. I upravo te lekcije su mi kasnije pomogle kada sam otišao u inostranstvo.
#CGDIJASPORA: Nakon sporta odlučili ste da služite vojsku. Kako je došlo do toga?
#Mirza Alihodžić: Kada je objavljen konkurs za dobrovoljno služenje vojnog roka, prijavio sam se bez razmišljanja. Smatrao sam da je čast služiti svojoj zemlji. Od preko 500 prijava, primljeno je 54 kandidata, a ja sam bio među prvih pet. To mi je mnogo značilo – bila je to potvrda mog rada, discipline i karaktera. Nakon završetka obuke ponuđeno mi je da ostanem u Vojsci Crne Gore, u sastavu specijalnih snaga. To je bila ozbiljna prilika.
#CGDIJASPORA: Zašto nijeste ostali u vojsci?
#Mirza Alihodžić: To je bila jedna od najtežih odluka. S jedne strane, imao sam čast i priliku da budem dio specijalnih snaga. S druge strane, realnost je bila takva da sa platom od 350–400 eura nijesam mogao da obezbijedim osnovne uslove za život. Mogao sam da zamislim sebe u vojsci, ali nijesam mogao da zamislim život u takvim uslovima. To je trenutak kada sam shvatio da moram da napravim radikalan potez.
#CGDIJASPORA: Kako je došlo do odluke da odete u Australiju?
#Mirza Alihodžić: Godine 2023. sam donio konačnu odluku. Imao sam nekoliko opcija, ali sam izabrao Australiju jer sam želio najveći mogući izazov. Nijesam želio da napravim mali korak – htio sam da potpuno izađem iz zone komfora. Došao sam praktično sam. Imao sam rođaka, ali u suštini – bio sam sam. Nijesam znao ljude, nijesam poznavao sistem, nijesam dobro znao jezik.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao taj prvi period po dolasku?
#Mirza Alihodžić: To je bio najteži period u mom životu. Najveći problem nije bio posao – nego to što ostavljaš sve iza sebe. Porodicu, prijatelje, komšije, grad, život koji si gradio 25 godina. Dolaziš u novu sredinu i shvatiš da moraš sve iz početka – nova poznanstva, novi posao, novi život. Tek tada te “udari” realnost. Shvatiš gdje si došao i da nema nazad. Moraš da ideš naprijed.
#CGDIJASPORA: Koliko je bilo teško pronaći prvi posao?
#Mirza Alihodžić: Izuzetno teško. Na početku nemaš ništa – nemaš kontakte, nemaš iskustvo u toj zemlji, nemaš sistem podrške. Prvi posao sam dobio zahvaljujući prijatelju koji se bukvalno založio za mene. Rekao je poslodavcu: ako njega ne primiš, ja odlazim. To je bio trenutak koji ne zaboravljaš. Počeo sam sa fizičkim poslovima – farbanjem, krečenjem. Nije mi bilo teško da radim bilo šta – jer sam znao zašto sam došao.
#CGDIJASPORA: Kako ste se dalje razvijali profesionalno?
#Mirza Alihodžić: Vrlo brzo sam shvatio da u Australiji bez licenci ne možeš da napreduješ. Zato sam svaki slobodan trenutak koristio da učim i polažem ispite. Završio sam dozvole za upravljanje mašinama, viljuškar, kamion, kontrolu saobraćaja… Kasnije sam završio i licencu za obezbjeđenje, čime se danas bavim. Moj princip je bio jednostavan – svaki vikend nova dozvola, novi korak naprijed.
#CGDIJASPORA: Da li ste imali podršku naših ljudi?
#Mirza Alihodžić: Iskreno – ne uvijek. Bilo je situacija gdje sam očekivao podršku, a nijesam je dobio. Ali sam dobio podršku od drugih ljudi sa Balkana – i to ne zaboravljam. S druge strane, ono što je najvažnije – imam svoj krug ljudi iz Crne Gore. Nas nekoliko se držimo zajedno kao porodica. Svakodnevno smo u kontaktu, viđamo se, pomažemo jedni drugima. To je ono što te drži.
#CGDIJASPORA: Koliko je jaka crnogorska zajednica u Melbourneu?
#Mirza Alihodžić: Ja iz svoje glave mogu nabrojati oko 50 ljudi. Realno, ima nas preko 100 samo u Melbourneu. To je ogroman potencijal.
#CGDIJASPORA: Kakvi su vaši planovi za zajednicu?
#Mirza Alihodžić: Planovi su veliki i konkretni. Ambiciozni smo kao društvo.
#CGDIJASPORA: Koliko vam znači Crna Gora danas?
#Mirza Alihodžić: Crna Gora je dio mene. Gdje god da sam, nosim je sa sobom – kroz jezik, običaje, kulturu. Pokazujem ljudima ovdje našu zemlju – Budvu, Durmitor, Ulcinj, Bar… Svi su oduševljeni.
#CGDIJASPORA: Porodica i privatni život?
#Mirza Alihodžić: Vjeren sam, supruga je iz Kolumbije i radi kao menadžerka u vrtiću. Nedavno smo dobili kćerku – i često kažem da je to najmlađa Crnogorka u Australiji. Planiramo svadbu u Crnoj Gori – to je za mene bilo neupitno. Trudim se supruzi što više približim Crnu Goru – naš jezik, običaje i način života. Napravio sam joj čak i neku vrstu „vježbanke“, gdje zapisujem osnovne riječi i fraze, pa svakodnevno učimo zajedno. Zna već osnovne stvari – kako da se predstavi, da se pozdravi, da kaže jednostavne rečenice… ali naravno, to je proces i tek smo na početku. Meni je važno da razumije odakle dolazim i da to jednog dana prenesemo i na naše dijete.
#CGDIJASPORA: Koliko vam nedostaje domovina?
#Mirza Alihodžić: Najviše na svijetu. Tri godine nijesam dolazio zbog papira i to je bilo jako teško. Postoje trenuci kada se zapitaš da li je sve vrijedilo, ali vjerujem da jeste.
#Mirza Alihodžić: Ne bojte se da krenete od nule. Biće teško, ali ako radite i vjerujete u sebe – uspjeh dolazi. I najvažnije – nikada ne zaboravite ko ste i odakle dolazite.
