Piše: Nada Kovačević
Priča Mine Janjević nije samo lična ispovijest. To je priča o tome koliko put u dijaspori može biti težak, koliko žena može izdržati kada je život dovede do same ivice i koliko je snažna potreba čovjeka da, uprkos svemu, sačuva dostojanstvo, identitet i vjeru da negdje ipak postoji mir.
Iza američkih adresa, procesa, poslova i papira, u njenom glasu stalno se vraća jedno isto ime — Crna Gora. Ne kao geografska tačka, nego kao emotivna luka. Kao mjesto kojem se, nakon svih oluja, čovjek želi vratiti da ponovo sastavi sebe.
Postoje ispovijesti koje se ne čitaju samo kao životne priče, već kao roman o istrajnosti, lomovima i neugasloj ljubavi prema zavičaju. Upravo takva je priča Mine Janjević, Podgoričanke koju je život odveo preko okeana, u zemlju koju mnogi zamišljaju kao obećanu, a koju je ona upoznala i po njenom blještavilu i po njenom najmračnijem licu. Od prvog odlaska u Ameriku 2016. godine preko programa Work and Travel, preko mirnog i pitomog Delawarea, skupih studentskih pokušaja da legalno gradi budućnost, pa sve do surovog ritma New Yorka, Minin put nije bio ni jednostavan ni glamurozan. Naprotiv — bio je satkan od samoće, neizvjesnosti, teških odluka, povrataka, novih odlazaka, borbe za dostojanstvo i upornog traganja za mirom.
U njenoj priči smjenjuju se slike dva svijeta — one tople, poznate, crnogorske, kojoj se duša stalno vraća, i one američke, ogromne, hladne i neumoljive, koja od čovjeka traži da svakog dana iznova dokazuje da može da izdrži. Mina otvoreno govori o životu između Podgorice i New Yorka, o radu, školovanju, pokušaju da sve bude legalno i pošteno, o razočaranjima koja su je dočekala i u sistemu i među ljudima, o borbi sa zdravstvenim problemima, o teškim ličnim lomovima, o majčinstvu kao najvećoj snazi, ali i o tome koliko čovjek tek daleko od domovine shvati šta zaista znači pripadati nekoj zemlji.
Upravo u toj borbi, kako sama ističe, najveću snagu pronalazi u najbližima — svojoj djeci i roditeljima, kao i u užoj porodici Pejović i Janjević, koji su joj bili oslonac i podsjetnik da nijedna udaljenost ne može prekinuti vezu sa onima koji čine srž njenog identiteta.
Ovo nije priča o američkom snu. Ovo je priča o cijeni odlaska, o ženi koja je kroz godine iskušenja naučila da se ne predaje, o majci koja je i kad je bila na ivici nalazila razlog da ustane, i o Crnogorki koja ni u najtežim trenucima nije prestala da nosi svoju zemlju u srcu. Jer, kako i sama poručuje, čovjek može otići daleko, može živjeti na drugom kontinentu i boriti se da opstane, ali ako mu duša pripada Crnoj Gori, onda se svaki put, ma koliko dug bio, na kraju svodi na isto — na potragu za putem kući. A Mina taj povratak ne vidi kao daleku želju, već kao svoju najveću nadu, jer, poslije svega što je prošla, kaže da jedva čeka dan kada će se vratiti u Crnu Goru, tamo gdje njeno srce odavno živi.
Ipak, kroz svaku njenu rečenicu provlači se nešto što nije uspjelo da slomi ni Amerika, ni sistem, ni nepravda, ni ljudi — ljubav prema Crnoj Gori i uvjerenje da čovjek, ma koliko daleko otišao, nikada ne može pobjeći od mjesta kojem istinski pripada.
#Mina Janjević: Ja sam rođena i odrasla u Crnoj Gori, u Podgorici. I koliko god me život nosio na različite strane, koliko god sam puta pokušala da budem jaka i da se prilagodim svemu što me zadesilo, suštinski sam uvijek ostala ono što sam bila od početka — djevojka iz Podgorice koja voli svoju zemlju i kojoj je Crna Gora uvijek bila u srcu, čak i onda kada sam bila najdalje od nje.
Ljudi često misle da kad neko ode u Ameriku, to znači da mu je život automatski krenuo nabolje, da je pronašao sreću, stabilnost i neku sigurnost. Međutim, istina je često mnogo teža, mnogo tiša i mnogo bolnija. Moj put nije bio ni lak ni glamurozan. Bio je pun iskušenja, teških odluka, samoće, borbe i velikih razočaranja. Ali isto tako i pun nekog unutrašnjeg prkosa, jer ja, uprkos svemu, nijesam htjela da odustanem od sebe.
#Mina Janjević: Kako da se ne sjećam. To su trenuci koji se ne zaboravljaju. U Ameriku sam prvi put otišla 2016. godine, preko programa Work and Travel. To je za mnoge mlade ljude prilika koju doživljavaju kao početak nekog novog života, susret sa svijetom, sa nečim velikim i nepoznatim. Tako je bilo i sa mnom. Imala sam u sebi i uzbuđenje i radoznalost i nadu da ću vidjeti nešto novo, da ću naučiti nešto novo, da ću možda i sebe upoznati na drugačiji način.
Tada sam bila u državi Delaware. Mnogi kod nas možda ni ne znaju mnogo o tom dijelu Amerike, ali meni je Delaware ostao u posebnom sjećanju. Tamo je mnogo mirnije, tiše, nekako pitomije nego u velikim američkim gradovima. Život nije toliko ubrzan i surov kao u New Yorku. Ljudi su ljubazniji, svakodnevica je jednostavnija, a sam ritam života sporiji. I meni je to prijalo. Osjećala sam da mogu da dišem.
Možda baš zato što sam odrasla u sredini gdje čovjek ipak traži toplinu, bliskost i ljudskost, taj prvi susret sa Amerikom nije za mene bio kroz haos velikog grada, nego kroz jedno mirnije lice te zemlje. I danas mogu da kažem da mi je taj prvi dio američkog iskustva bio ljepši i lakši od svega što je kasnije došlo.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš dolazak u New York?
#Mina Janjević: New York je sasvim drugi svijet. Kad dođete iz jedne male zemlje, iz Podgorice, pa čak i iz mirnijeg Delawarea, u New Yorku vas odmah dočeka ogroman grad koji vas proguta ako nijeste spremni. Tamo nema mnogo vremena da se čovjek privikava. Ili se snađeš ili toneš. Toliko je jednostavno. Počela sam da idem u školu i tu sam dvije godine usavršavala engleski jezik. To nije bilo neko bezbrižno studentsko iskustvo kakvo ljudi zamišljaju. Nije bilo dana provedenih u opuštenom istraživanju grada, u lagodnom učenju i uživanju. To je bio period velike iscrpljenosti. Tri dana sedmično sam išla u školu, a ostalim danima radila da bih mogla da platim tu istu školu, stan, hranu i sve troškove koje život nosi.
Kad si sam u tuđoj zemlji, sve je teže. Nemaš kome da kažeš da si umoran. Nemaš kome da se požališ. Nemaš sigurnost da će neko uskočiti ako ti zafali. Sve što ti se desi — desi se tebi i ti to nosiš sam. A New York je grad koji te ne pita jesi li umoran, jesi li tužan, jesi li spreman. On samo traži da izdržiš.
#CGDIJASPORA: U tom trenutku ipak odlučujete da se vratite u Crnu Goru?
#Mina Janjević: Da. I to je bila odluka srca. Jer koliko god čovjek pokušavao da bude racionalan i da sebi objasni da tamo negdje možda postoje veće šanse, bolji sistem, više novca, kad si dugo sam i kad osjetiš koliko ti fali tvoja zemlja, onda shvatiš da novac nije jedino mjerilo života.
Ja volim Crnu Goru. To možda nekome zvuči kao obična rečenica, ali kada to kaže neko ko je bio sam u Americi, radio, učio, borio se i osjetio i jedno i drugo lice života, onda ta rečenica ima drugu težinu. Meni je bilo teško da se odvojim na duže vrijeme od svoje države. Nedostajala mi je bliskost, naš jezik, naš mentalitet, osjećaj pripadnosti. Nedostajalo mi je ono što ne možeš kupiti nijednim dolarom.
Zato sam se vratila. Kasnije sam izvadila turističku vizu i počela da dolazim povremeno — po šest mjeseci, da radim, zaradim nešto i onda se vratim u Crnu Goru. Tako sam živjela neko vrijeme, između dvije obale, između dvije stvarnosti, pokušavajući da uhvatim ravnotežu između potrebe da zaradim i potrebe da budem svoja.
#CGDIJASPORA: Koliko je ta odluka da ponovo odete bila bijeg, a koliko pokušaj da spasite sebe?
#Mina Janjević: Bila je i jedno i drugo. Nekad čovjek ode jer želi bolji život, a nekad ode samo da bi sačuvao ono malo mira što mu je ostalo. Ja sam tada bila duboko razočarana — i životom, i okolnostima, i nekim odnosima, i ljudima. Imala sam osjećaj da se sve oko mene pretvorilo u težinu koju više ne mogu da nosim.
Ponovo sam otišla u New York. Opet sama. To ,,sama” možda najbolje opisuje cijelu moju priču. Mnogo toga u životu sam prošla sama. Bez oslonca, bez sigurnog plana, bez garancije da će sjutrašnji dan biti lakši. Imala sam samo jednu poznanicu, drugaricu koju sam ranije znala, i zamolila sam je da mi pomogne da bar ne ostanem na ulici. Ona mi je privremeno našla smještaj kod svog brata. I tako je počelo novo poglavlje mog života. Ne kao početak iz snova, nego kao nastavak jedne borbe koju sam već vodila predugo.
#CGDIJASPORA: U tom periodu život vam donosi i vrlo teške lične lomove?
#Mina Janjević: Da. Mnogo teške. Mislim da je važno da ljudi shvate da iza odlaska u inostranstvo često stoje ne samo ekonomski razlozi, nego i duboki lični lomovi. Ja sam tada već nosila veliki teret. Bila sam emotivno razočarana, iscrpljena i ranjena. Osjećala sam se kao da više nigdje nemam svoje mjesto. Uz sve to, imala sam i porodične probleme koji su me mnogo pogodili. Došlo je do teških nesporazuma, optužbi i situacija koje su me duboko povrijedile. U jednom trenutku sam imala osjećaj da sam ostala bez podrške velikog dijela porodice. To je strašno bolan osjećaj. Nije lako kada čovjek osjeti da ga oni koji bi trebalo da budu uz njega ne čuju, ne razumiju ili mu ne vjeruju. Kad se sve to sabere — toksično radno okruženje, zdravstveni problemi, razočaranja, porodični lomovi, osjećaj da ste ostali sami — onda shvatite da čovjek ponekad ode ne zato što želi avanturu, nego zato što više ne vidi izlaz.
#Mina Janjević: Tako je djelovalo. Kroz pomoć koju sam imala kao žena koja je preživjela porodično nasilje ponuđeno mi je da odem na sajam zapošljavanja. Otišla sam bez velikih očekivanja, gotovo onako kako čovjek ode kad više ne zna šta da očekuje od života. Ostavila sam svoj CV, misleći: ako bude nešto, dobro je; ako ne bude, opet ništa novo. Prošla su tri ili četiri mjeseca i onda sam dobila poziv. Rekli su mi da se javim na intervju. Kada sam saznala da je riječ o sektoru za socijalnu pomoć u okviru administracije grada New Yorka, zaista sam pomislila da možda konačno dolazi jedno stabilnije i dostojanstvenije poglavlje. Pomislila sam da je možda sva ona borba imala smisla i da sada dolazi vrijeme kada ću moći da stanem na noge. Nostrifikovala sam dokumenta, prihvatila posao, počela da radim. Isprva je sve djelovalo dobro. Kolege, atmosfera, nova sredina — sve je ulivalo neku nadu. Ali, nažalost, to nije trajalo dugo.
#CGDIJASPORA: Ipak, usred svega toga vi ste i majka. Koliko su vam djeca bila oslonac?
#Mina Janjević: Djeca su mi sve. Imam sina Bogdana i ćerku Nikolinu. Oni su razlog zbog kojeg sam ustajala i onda kada nijesam imala snage ni da otvorim oči od tuge i umora. Kad postanete majka, više ne živite samo za sebe. Možete biti slomljeni, ali znate da nemate pravo da sasvim padnete, jer neko zavisi od vas. Meni je bilo važno i da moja djeca nose crnogorska imena. To nije mala stvar. To je moj način da u njima sačuvam korijen, identitet, pripadnost. Da jednog dana, gdje god bili, znaju odakle su, ko su i da u njima postoji i dio Crne Gore.
Kroz sve ono što sam prošla, djeca su bila i moja najveća radost i moja najveća odgovornost. Zbog njih sam trpjela, izdržavala, planirala, borila se i onda kada sam mislila da više ne mogu.
#CGDIJASPORA: Gdje danas pronalazite snagu?
#Mina Janjević: Iskreno, nekad ni sama ne znam odakle dođe. Možda iz potrebe da preživim. Možda iz osjećaja da ne smijem da stanem. Možda iz toga što sam već toliko toga izdržala da više i nemam luksuz da odustanem. Trenutno radim povremeno kao prevodilac. To nije stalno zaposlenje, niti je dovoljno da čovjek kaže da je miran, ali mi ipak znači. Uz to, pokušavam da završim sve pravne i administrativne procese koji su ostali otvoreni. Borim se za papire, za pravdu, za sigurniju budućnost svoje djece. Živim vrlo oprezno i vrlo svjesno svakog koraka koji napravim. To nije život iz snova. To je život stalne borbe. Ali i dalje se držim.
#CGDIJASPORA: I pored svega, vaša najveća želja je povratak u Crnu Goru?
#Mina Janjević: Jeste. I to govorim iz dubine duše. Nakon svega što sam prošla, još sam sigurnija da je Crna Gora moja kuća. Možda nije savršena. Možda ima mnogo mana. Možda nas često razočara sistem, ljudi, svakodnevica. Ali opet, to je moja zemlja. To je mjesto gdje moje srce ima mir koji nigdje drugo nije našlo. Moja želja je da završim sve što moram, da privedem kraju procese koje vodim, da riješim statusna pitanja, i da se vratim sa djecom u Crnu Goru. Da tamo kupim nekretninu, da stvorim sebi novi početak, da moja djeca odrastaju sa osjećajem pripadnosti, a ja da konačno osjetim da nijesam u stalnoj borbi sa cijelim svijetom.
Jer čovjek može otići daleko, može živjeti na drugom kontinentu, može se godinama snalaziti, boriti, opstajati — ali ako mu duša ne pripada tom mjestu, onda on nikada nije zaista stigao. Ja sam to shvatila kroz sopstveni život.
#Mina Janjević: Kao put jedne žene koja je mnogo puta bila slomljena, ali nijednom nije pristala da ostane poražena.
