Razgovarala: Nada Kovačević
Arhitekta Ivan Vratnica gotovo petnaest godina živi i radi u Beču. Rođen je na Cetinju, odrastao u podgoričkim Tološima, a Crnu Goru napustio je kao veoma mlad, nakon prvog iskustva studiranja na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. Danas u Austriji radi na zahtjevnim projektima rekonstrukcije i adaptacije istorijskih objekata, bavi se i sopstvenim projektima, a posebno mjesto u njegovom profesionalnom i ličnom interesovanju zauzima kulturna baština Crne Gore.
Jedan od njegovih najznačajnijih projekata vezanih za domovinu jeste istraživanje austrougarske tvrđave Kosmač kod Budve. Od master rada nastala je i knjiga, a Vratnica je godinama pokušavao da podstakne institucije da ozbiljnije pristupe zaštiti i valorizaciji ovog, ali i drugih zapostavljenih objekata kulturne baštine.
U veoma otvorenom razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Vratnica govori o tome zašto je otišao iz Crne Gore, razlikama između obrazovnog i poslovnog sistema u Crnoj Gori i Austriji, položaju mladih, građevinarstvu, cijenama nekretnina, kulturnoj baštini, odnosu institucija prema znanju ljudi iz dijaspore, ali i o Evropskoj uniji.
Njegovi stavovi su često vrlo kritični. Ipak, naglašava da kritiku ne vidi kao napad na Crnu Goru, već kao potrebu da društvo bude samokritično i spremno da se mijenja.
Njegova poruka na kraju razgovora jednostavna je: „Moramo biti bolji da bi nam bilo bolje. Svako mora krenuti od sebe.“
#CGDIJASPORA: Danas ste u Beču. Jeste li tamo rođeni ili ste otišli zbog školovanja?
#Ivan Vratnica: Rođen sam na Cetinju, ali sam odrastao i živio u Podgorici, manje-više do svoje osamnaeste godine. Tu sam se školovao i praktično odrastao. Moja porodica već generacijama živi u Tološima. Naše stare kuće nalaze se u dijelu koji se danas zove Tološi 2, mada su to zapravo stari Tološi, kod crkve i groblja. Tamo i danas imamo porodične kuće. Vratnice u Tološima žive već oko 300 godina.
#CGDIJASPORA: Kako je onda došlo do odluke da odete u Austriju?
#Ivan Vratnica: To je, iskreno, interesantna priča, posebno imajući u vidu temu ovog razgovora. Do završetka srednje škole živio sam u nekoj vrsti uvjerenja da je Crna Gora sasvim dobro mjesto za život i profesionalni razvoj. Nijesam tada bio potpuno svjestan situacije. Išao sam u osnovnu i srednju školu, učio, napredovao i, kada sam počeo da razmišljam šta dalje, nijesam još imao jasnu sliku. Upisao sam Arhitektonski fakultet u Podgorici. Položio sam prijemni, upisao fakultet i počeo da studiram. Međutim, veoma brzo, prvenstveno na nagovor moje majke, počeo sam da pripremam dokumentaciju za mogućnost odlaska u inostranstvo. Ja to tada nijesam ni planirao posebno ozbiljno, niti sam mislio da će se dogoditi tako brzo. Jedan moj drug iz srednje škole otišao je u Beč da studira i do tada nijesam ni gledao na Beč kao neku realnu opciju za sebe. Ali taj jedan semestar na fakultetu u Crnoj Gori veoma mi je promijenio mišljenje.
Mogu reći da su mi se tada na prilično grub način otvorile oči kada sam vidio kako određene stvari u društvu i akademskoj zajednici funkcionišu – kakav je odnos među ljudima, među kolegama, kao i odnos profesora prema novim studentima. Vrlo brzo sam shvatio da, makar za mene, takav sistem ne može da funkcioniše. Nakon određenih konflikata sa profesorima, posebno kada nijesam mogao ni da dobijem jasno obrazloženje ocjene, što je po meni suštinski dio učenja i studiranja, zaključio sam da moj dalji put vjerovatno neće biti u Crnoj Gori. Samo mjesec dana ranije, da ste me pitali, rekao bih vam da bih možda otišao negdje na master na godinu ili dvije i sigurno se vratio. Za veoma kratko vrijeme moje mišljenje se potpuno promijenilo. U međuvremenu sam dobio pozitivan odgovor fakulteta u Beču da sam primljen i da mogu početi pripremni program, prvenstveno zbog njemačkog jezika, jer tada nijesam znao njemački.
#CGDIJASPORA: Otišli ste u Austriju i ostali. Koliko je to već godina?
#Ivan Vratnica: Skoro 14 ili 15 godina. Fakultet u Podgorici upisao sam na jesen 2011. godine, a početkom 2012, kada su bili oni veliki snjegovi, čim je aerodrom ponovo otvoren, odletio sam za Beč. Mislim da je to bio februar. Od tada sam ovdje.
#CGDIJASPORA: Jeste li se ikada pokajali?
#Ivan Vratnica: Iskreno, nijesam. Tada je osjećaj bio čudan. Znate da ste otišli i da se vjerovatno nećete skoro vratiti. U tom trenutku sve je neizvjesno. Znao sam da ne želim da nastavim život na isti način u Crnoj Gori, ali nijesam znao kako će izgledati moj život u Austriji. Kako je vrijeme prolazilo, posebno tokom posljednjih sedam ili osam godina, sve više sam bio uvjeren da sam tada donio dobru odluku.
To je moje lično iskustvo i moj stav. Nažalost, iz moje perspektive, mnoge stvari u Crnoj Gori nijesu napredovale onako kako sam se nadao. Kada govorim o tome, mislim prvenstveno na društvene odnose, lični razvoj i način funkcionisanja sistema. Naravno, ako se čovjek ne upoređuje sa drugim sistemima i ne analizira gdje se nalazi u odnosu na njih, sve može izgledati kao da ide naprijed.
#CGDIJASPORA: Počeli ste da radite još tokom studija?
#Ivan Vratnica: Jesam. To je jedna od velikih razlika između sistema koji sam upoznao u Austriji i onoga na šta smo navikli u Crnoj Gori. Ovdje je praktično nezamislivo da završite fakultet, uzmete diplomu i tek onda kažete: „Sada ću da počnem da radim.“ To nije realan put. Čovjek mora mnogo ranije da počne da ulazi u struku. To su različite prakse, studentski poslovi, part-time angažmani i poslovi kroz koje postepeno učite kako branša funkcioniše. U Crnoj Gori je to mnogo komplikovanije, između ostalog i zato što ljudi često teško preživljavaju i sa punim radnim vremenom, pa je cijeli sistem studentskog rada znatno manje razvijen. U Austriji mladi tokom studiranja već ulaze u struku. Tako mogu da vide koliko ono što uče na fakultetu odgovara realnom poslu, ali mogu i da prilagođavaju svoja interesovanja onome što otkriju kroz praksu. Vrijeme se danas nevjerovatno brzo mijenja. Znanje koje dobijete na fakultetu više nije nešto na čemu možete da zasnujete čitavu karijeru.
#CGDIJASPORA: Dakle, fakultet je samo osnova?
#Ivan Vratnica: Ja bih rekao da ponekad nije čak ni osnova, nego uvod u tematiku. Tehnologija je otvorila ogroman broj novih pravaca i mogućnosti. Čovjek može da zna nešto o mnogim stvarima, ali ako želi ozbiljno da se bavi nekom novom oblasti, u jednom trenutku mora da joj se potpuno posveti i otkrije kako stvarno funkcioniše. Kada sam bio pri kraju bachelor studija i završio svoje glavne projekte i završni rad, počeo sam da radim. Na master studijama sam praktično sve vrijeme paralelno radio pola radnog vremena, odnosno prilagođavao posao rasporedu na fakultetu. Sistem studiranja u Beču je dosta fleksibilan. Na početku imate nešto čvršći raspored, ali kasnije studenti imaju mnogo slobode da sami organizuju studiranje. Ako ste disciplinovani, možete završiti studije i brže od predviđenog. Ako nemate disciplinu, možete ih dosta produžiti. Kod mene se studiranje i posao takođe preplitalo, pa se sve malo oteglo. Ali kada sam dobio diplomu, već sam bio u branši i imao iskustvo. Fakultet vas upozna sa stvarima koje ćete možda raditi, ali pravo profesionalno znanje stičete kroz praksu. Za neke stvari praktično morate ponovo da učite od početka.
Na fakultetu ste možda čuli za njih, ali kada počnete da radite, morate zaista da uzmete alat u ruke i primijenite to znanje.
#CGDIJASPORA: Čime se danas konkretno bavite?
#Ivan Vratnica: Imam svoje projekte, ali istovremeno radim i u firmi. Firma u kojoj trenutno radim uglavnom se bavi starim stanovima u centralnom dijelu Beča. To su često velike, luksuzne nekretnine u objektima koji su pod određenim stepenom zaštite. Mi ih renoviramo i prilagođavamo novim vlasnicima.
Ideja je da ostanu što autentičniji, u skladu sa pravilima zaštite i željama kupaca, ali da istovremeno tehnološki budu potpuno moderni. To uključuje grijanje, hlađenje i različite savremene sisteme. Radimo praktično do principa „ključ u ruke“, uključujući enterijer i namještaj. Pored toga, sarađujem sa različitim kolegama i poznanicima. Radim i sa jednim profesorom sa fakulteta na razvoju novog projekta i pomažem mu u razradi detalja, jer sam se dosta specijalizovao za takve stvari. Imam i nekoliko ličnih projekata. Posebno me interesuju tvrđave, a trenutno radim i na VR i AR iskustvima vezanim za tvrđavu Kosmač. To je velika tema za sebe.
#CGDIJASPORA: Da li je arhitektura u Austriji dobro plaćen posao?
#Ivan Vratnica: Najiskreniji odgovor je – posao je plaćen u skladu sa tim koliko znanja imate, koliko ste sposobni i, veoma važno, kakve klijente nalazite. Ako imate dobre klijente, posao može biti veoma dobro plaćen. Ako nemate kvalitetne klijente, onda je i zarada drugačija. Pored toga, građevinska branša veoma zavisi od opšte ekonomske situacije. Austr ija je globalno veoma povezana ekonomija i kada se nešto dogodi u svijetu, posljedice se brzo osjećaju i ovdje. Dobra stvar u poslu kojim se trenutno bavim jeste to što su naši klijenti uglavnom ljudi koji imaju dovoljno kapitala i žele da ga ulože u kvalitetnu i vrijednu nekretninu. Zbog toga taj segment tržišta nešto manje osjeća krizu. Ali generalno gledano, građevinska industrija u Evropi trenutno trpi veoma ozbiljne posljedice ekonomskih promjena.
#CGDIJASPORA: Kažete da se u Crnoj Gori to manje osjeća?
#Ivan Vranica: Crna Gora je mala i zbog toga nije lako direktno upoređivati je sa velikim evropskim tržištima. Kod nas se veoma mnogo gradi. Ali postavlja se pitanje da li se sve to gradi zato što postoji realna potreba. Građevina bi trebalo da odgovara potrebama društva. U Crnoj Gori imam utisak da se često gradi jednostavno zato da bi se kapital pretvorio u nekretnine. Da se novac, kako ljudi kažu, „okameni“. Postavlja se i pitanje porijekla određenog kapitala i pokušaja da se kroz ogromnu gradnju novac uvede u legalne tokove. Rezultat je da veliki broj stanova, posebno u Podgorici, ostaje prazan. A onda, kada dođe veći broj stranaca i poveća se tražnja, cijene naglo porastu. Tu dolazimo do jednog šireg problema. Mi, po mom mišljenju, nemamo dovoljno razvijene mehanizme kojima se štiti kvalitet života ljudi koji već žive u toj zemlji i planiraju da u njoj ostanu generacijama.
Kada dođe novi talas ljudi koji imaju veću kupovnu moć, cijene rastu, a zaboravlja se da lokalno stanovništvo mora te cijene da plaća od svojih plata.
#CGDIJASPORA: Tu bi država trebalo da reaguje?
#Ivan Vratnica: Zbog toga država i postoji. Ako država ne može da obezbijedi određeni nivo zaštite i funkcionalnosti sistema, onda se postavlja pitanje čemu taj sistem služi. To ne govorim samo o nekretninama. Govorim generalno o organizaciji sistema i građevinskog sektora. Kao arhitekta mogu veoma konkretno da govorim o tome. I za svaki takav stav mogu da navedem argumente i uporedim situaciju sa Austrijom i drugim sistemima koje poznajem.
#CGDIJASPORA: Smatrate li da u Crnoj Gori postoji otpor prema promjenama?
#Ivan Vratnica: Mislim da postoji jedan početni otpor prema promjenama. Kakva god promjena bila, čak i kada je dobra, ona je proces. Ne može sve konstantno da ide samo naviše. Nekada se napravi korak nazad, pa zatim dva naprijed. To je princip „learning by doing“ – učiš tako što radiš. Društvu je potreban samokritički mentalitet. Austrija ga, recimo, ima mnogo više. Naravno, taj mentalitet ima i mane, koje ljudi lako primijete, ali ima i veoma važne vrline. Mislim da crnogorsko društvo mora da prođe kroz takvu vrstu procesa ako želi ozbiljno da napreduje.
#CGDIJASPORA: Kada kažete da građevinski sektor u Austriji trpi, šta se zapravo dogodilo?
#Ivan Vratnica: Problem je posljedica globalnih promjena, ali dosta toga je počelo tokom pandemije koronavirusa. Austrija je, po mom mišljenju, napravila i određene loše finansijske odluke čije posljedice stanovništvo i dalje osjeća. Kada je došla korona i kada je sve praktično stalo, posebno su velike građevinske kompanije morale da otpuštaju ljude. Ekonomija ovdje dosta funkcioniše na određenoj inerciji. Kada tu inerciju naglo zaustavite, sistem i dalje ima ogromne troškove. Firmama nestane tekućeg novca, počinju problemi, neke ulaze u stečaj, druge otpuštaju radnike. Cijeli sistem ušao je u stanje koje bih uporedio sa izrazom „stall“ u avijaciji – kada avion izgubi dovoljno uzgona i počne da ponire, pa morate da promijenite način kretanja da biste ga vratili pod kontrolu. Austrija je poslije toga pokušala da različitim mjerama pomoći ublaži posljedice. Dijeljen je novac, pomagalo se stanovništvu i privredi, ali je istovremeno došlo do veoma visoke inflacije. U jednom trenutku bila je oko devet procenata.
Cijene su već bile porasle, i to ne samo nekretnina nego i različitih usluga. Kada rastu cijene servisa i materijala, prirodno rastu i cijene nekretnina. Zatim se tržište malo vratilo, pa sada pokušava da pronađe određenu stabilnost. Problem je što ljudi više nijesu mogli lako da priušte nekretnine, a banke nijesu željele da nastave sa kreditiranjem istim tempom. Već su imale mnogo postojećih kredita i nijesu željele dodatno da povećavaju rizik. To je zakočilo čitavu branšu.
#CGDIJASPORA: Samo u Austriji?
#Ivan Vratnica: Ne. To se vidi širom Evrope. Za ostatak svijeta ne želim da govorim tamo gdje nemam neposredno iskustvo, ali za Evropu mogu jasno da kažem da se posljedice osjećaju. Visokogradnja je drastično usporila. Države sada pokušavaju da je ponovo pokrenu, zato što građevinska industrija predstavlja veoma veliki dio ekonomije i zapošljava ogroman broj ljudi. Mnogi majstori koji danas nedostaju Crnoj Gori upravo rade u drugim evropskim državama. Da bi održale sektor u životu, države ulažu veliki novac u niskogradnju i infrastrukturne projekte. U posljednjih nekoliko godina urađen je veliki broj infrastrukturnih projekata, od kojih su neki vjerovatno bili planirani za period od deset godina, ali su ubrzani kako bi građevinske firme imale posao i kako sistem ne bi potpuno stao. Ideja je da se do tada tržište stanova i nekretnina stabilizuje. Da li će to uspjeti, trenutno ne mogu da kažem. Situacija još nije potpuno jasna.
#CGDIJASPORA: Živite sami u Beču ili si tamo zasnovali porodicu?
#Ivan Vratnica: Za sada nijesam zasnovao porodicu, mada je moguće da će se i to uskoro promijeniti. Trenutno sam ovdje sam. Moja porodica je u Podgorici, u Tološima. Na Cetinju sam samo rođen jer je tamo tada bilo porodilište. Uža porodica su mi otac, majka i brat, a naravno imamo i širu porodicu – babu, tetke, stričeve i ostale.
#CGDIJASPORA: Da li je brat razmišljao da ti se pridruži u inostranstvu?
#Ivan Vratnica: U ovom trenutku ne. On je u Crnoj Gori i radi u Centralnoj banci. Po struci je pravnik. Ta poslovna mogućnost mu se otvorila i ja sam mu preporučio da je iskoristi, jer sam smatrao da će mu iskustvo u Centralnoj banci biti korisno za njegovu dalju karijeru. Može da upozna ljude i iznutra vidi kako sistem funkcioniše. Za sada je zadovoljan. On je ranije takođe boravio u inostranstvu – bio je u Velikoj Britaniji, Španiji i Holandiji. U Holandiji je završio master studije. U jednom periodu razmišljao je o tome da nastavi život van Crne Gore, možda čak i da dođe u Beč. Međutim, nakon studija odlučio je da se vrati i pokuša da ostane u Crnoj Gori. Trenutno nema plan da ponovo ide, mada se nikada ne zna.
#CGDIJASPORA: Nedostaje li vam porodica, prijatelji i crnogorski način života?
#Ivan Vratnica: Porodica i prijatelji, naravno, nedostaju. Nedostaju i neke poznate stvari uz koje sam odrastao. Ali ako me pitate za crnogorski mentalitet, iskreno, ne mogu reći da mi nedostaje. Jedan od razloga mog odlaska bilo je upravo to što mi određeni dio tog mentaliteta nije odgovarao. U Austriji mi odgovaraju red i određena kultura funkcionisanja sistema. To mi pomaže i da lično i profesionalno napredujem. Sa druge strane, nostalgija i osjećaj veze sa Crnom Gorom bili su jedan od razloga zbog kojih sam pokušavao da nešto doprinesem svojoj zemlji. Želio sam makar ličnim primjerom da pokažem da određene stvari mogu da se unaprijede. Tako sam došao i do teme tvrđava.
#CGDIJASPORA: Kako je počelo vaše interesovanje za tvrđave u Crnoj Gori?
#Ivan Vratnica: Tvrđave sam uvijek volio. Još tokom fakulteta postojao je projekat vezan za Stari grad Ulcinj. Kao grupa smo dolazili u Crnu Goru i pokušali da ostvarimo saradnju sa institucijama u Podgorici. Međutim, u tom trenutku nije postojala posebna spremnost za saradnju i projekat se tu završio. Kasnije sam odlučio da nastavim samostalno. Tema mog master rada bila je povezana sa tvrđavama. Tokom istraživanja došao sam do veoma interesantnog otkrića – ne samo da je veliki broj stvari u Crnoj Gori nedovoljno poznat, već postoje i informacije koje su pogrešne ili nepotpune. Nakon godinu istraživanja, kada sam ozbiljno počeo da pišem tezu, shvatio sam da neke stvari praktično moram da istražujem od početka. Završio sam master rad, a nakon toga odlučio da od njega napravim knjigu. To je bio moj način da toj temi dam veći značaj i da znanje ne ostane samo u okviru akademskog rada.
#CGDIJASPORA: Posebno ste se bavili tvrđavom Kosmač. Zašto baš njom?
#Ivan Vratnica: Kada sam počeo ozbiljnije da istražujem austrougarske tvrđave, povezao sam se sa ljudima u Austriji koji su specijalizovani za tu vrstu nasljeđa. Tek tada sam počeo da shvatam koliko je potencijal tog nasljeđa u Crnoj Gori veliki i koliko ga zapravo nijesmo svjesni. Do tada sam i sam na to gledao slično kao većina ljudi – kao na napuštene, razrušene i nepovezane objekte. Kada sam počeo da istražujem, shvatio sam da se radi o veoma vrijednom sistemu kulturnog nasljeđa. Za master rad morao sam da izaberem jedan objekat i odlučio sam se za Kosmač. Odabrao sam ga zato što sam smatrao da upravo ta tvrđava ima veliki potencijal da pokaže šta bi sve moglo da se uradi sa tim nasljeđem. Nije mi bila važna samo jedna tvrđava. Važno mi je bilo da se kroz Kosmač napravi primjer mogućeg načina revitalizacije takvih objekata.
#CGDIJASPORA: Od master rada nastala je i knjiga?
#Ivan Vratnica: Da. Odlučio sam da rad ne ostane samo akademska teza, već da napravim knjigu. Uz saradnju sa Opštinom Budva i Turističkom organizacijom, uz dosta komplikacija, uspjeli smo da knjigu prevedemo na naš jezik, objavimo je i predstavimo. Nakon toga sam primjerke podijelio različitim institucijama i ljudima u Crnoj Gori. Cilj mi je bio da makar među ljudima koji se bave tom tematikom podignem svijest o tome šta imamo. Paralelno sa tim pokušavao sam da razvijam i konkretne projekte u saradnji sa opštinom i drugim institucijama. Tu sam, nažalost, nailazio na prilično veliki otpor.
#Ivan Vratnica: Ja bih to nazvao pasivnim otporom. To je situacija u kojoj ljudi formalno možda nijesu protiv nečega, ali jednostavno izbjegavaju temu, ne žele da se njome bave ili nerado dopuštaju da se njome bave ljudi koji nijesu dio njihovog sistema ili okruženja. To je posebno čudno kada od institucija čak ne tražite finansijsku podršku. Ponekad je bilo komplikovano dobiti i običnu saglasnost. Prirodno je da institucije žele da kontrolišu procese za koje su odgovorne. Ali problem nastaje ako ne postoji ozbiljan institucionalni kapacitet za određenu temu, a istovremeno se otežava ljudima koji znaju i žele nešto da urade. Zbog toga sam na kraju odlučio da neke stvari radim samostalno.
#CGDIJASPORA: Tu spadaju VR i AR projekti za Kosmač?
#Ivan Vratnica: Da. Počeo sam da razvijam VR i AR rekonstrukcije koje neće zavisiti od toga da li u određenom trenutku Opština Budva ima stabilnu vlast, da li joj je tvrđava prioritet ili se institucije bave potpuno drugim pitanjima. Ipak, određeni pomaci postoje. Prvi put poslije, koliko znam, dvadesetak godina tvrđava Kosmač je ozbiljnije očišćena. Veliku ulogu u tome imali su mještani Brajića i lokalno komunalno preduzeće iz Budve. Problem je što njihova služba ima veoma mali broj zaposlenih za čitavu opštinu. Ipak, zajedno sa mještanima uspjeli su da očiste rastinje i da se prvi put jasno vidi kompletna struktura tvrđave. To je veoma važno, jer su raniji dokumenti bili toliko nepotpuni da se čak ni struktura objekta nije mogla potpuno utvrditi.
#CGDIJASPORA: Otkrili ste i da katastarski podaci nijesu potpuno tačni?
#Ivan Vratnica: Da. Postoje problemi i sa katastarskim parcelama i drugim podacima. To je posebno interesantno zato što je Austrougarska imala veoma detaljne katastre. Mi smo veliki dio tih podataka naslijedili. U njima su bila zabilježena vlasništva zemljišta, otkupi i drugi detalji. Imam primjer još jedne tvrđave koja se nalazila ispod Kosmača. Na osnovu starog katastarskog lista, na kojem je bilo zapisano od koga je zemljište otkupljeno, uspjeli smo da utvrdimo gdje se tvrđava nalazila. Na kraju smo pronašli i djelove njenih temelja, odnosno zidova. Kroz takvo istraživanje sam, u okviru svoje struke, počeo još jasnije da uočavam koliko su određene stvari u Crnoj Gori zapostavljene. Znam da često koristim negativne formulacije, ali o tome govorim zato što želim da se nešto poboljša. Ne govorim to da bih samo kritikovao. Mislim da smo u mnogo oblasti došli do tačke u kojoj se neke stvari moraju ponovo postaviti od temelja.
#Ivan Vratnica: Crna Gora je specifična zato što je veoma mala zemlja. Veće države imaju mnogo veće društvene sisteme i takve veze sa dijasporom često se stvaraju gotovo prirodno. Ne morate uvijek imati posebnu službu koja će ljudima govoriti da treba da sarađuju. Firme traže ljude, ljudi stvaraju kontakte, razvijaju se profesionalne mreže. Kada je potrebno neko znanje, pronađe se čovjek koji ga ima. Ali cilj ne bi trebalo da bude da neko iz dijaspore stalno dolazi da „spašava“ situaciju. To je kao ona poznata priča – nije cilj da nekome stalno donesete ribu, već da ga naučite kako da peca i kako da sam izgradi sistem koji funkcioniše. Uspješne države upravo tako koriste znanje svojih ljudi u svijetu. Crna Gora je mala i mislim da bismo zbog toga morali još više da funkcionišemo kao jedna porodica. Imamo mnogo unutrašnjih nesuglasica oko različitih pitanja. Ali ako ne uspijemo da postanemo funkcionalno društvo koje može da opstane i razvija se u savremenom svijetu, sve te druge rasprave jednog dana će postati manje važne. Savremeno vrijeme je veoma brzo. Ako ne budemo pratili taj tempo, drugi problemi će nam jednostavno pojesti društvenu supstancu.
#Ivan Vratnica: Dok sam istraživao tvrđave, počeo sam sve dublje da ulazim u istoriju. Na početku sam proučavao samo ono što mi je bilo potrebno za knjigu, ali vremenom me tema zainteresovala mnogo više. Došao sam do jednog zaključka koji će vjerovatno biti veoma nepopularan. Kada analiziram način na koji se kroz različite istorijske periode upravljalo prostorom današnje Crne Gore, posebno Bokom, mislim da smo mi danas prema dijelu tog prostora često mnogo neodgovorniji nego neki sistemi koji su njime upravljali prije nas. Austrougarska uprava je, na primjer, ostavila vrlo detaljne katastre, infrastrukturu, planove i dokumentaciju. Kada to uporedim sa pojedinim današnjim primjerima, razlika je poražavajuća. To nije nešto što je prijatno čuti. Ali ako neku činjenicu gurate pod tepih samo zato što vam se ne dopada, problem neće nestati.
#CGDIJASPORA: Zvučite kao da smatrate da smo često sami sebi najveći problem?
#Ivan Vratnica: Nažalost, često upravo tako izgleda. I to je veoma nepopularno mišljenje. Mi nijesmo naročito dobri u prihvatanju kritike. Moramo mnogo da radimo na sebi da bismo shvatili da kritika ne mora da bude napad. Ako dolazi iz dobre namjere, treba je saslušati i pokušati da iz nje nešto naučimo. To važi i na ličnom i na društvenom nivou. Nije svrha kritike samo odgovoriti čovjeku koji vas kritikuje. Poenta je zapitati se postoji li u toj kritici nešto što možete da iskoristite da biste bili bolji.
#CGDIJASPORA: Kada bi se u Crnoj Gori stvorili bolji uslovi, da li bi razmišljali o povratku?
#Ivan Vratnica: Moje znanje i iskustvo su i sada na raspolaganju. Još uvijek sam spreman da doprinesem svemu čemu mogu. Ali ne možete beskonačno pokušavati da pomjerite nešto ako sa druge strane stalno nailazite na zid. Vremenom se troše motivacija, vrijeme i energija. Niko od nas nema neograničene resurse. Da li sam danas spreman da se odmah preselim u Crnu Goru i trajno živim tamo? Vjerovatno ne, ili makar ne u skorije vrijeme. Ali definitivno sam spreman da pomognem i doprinesem. Ne samo da kažem da sam spreman – ja sam to već pokušavao da radim. Radio sam koliko sam kao pojedinac, sa svoje pozicije, mogao. Nažalost, često nijesam nailazio na ozbiljno prihvatanje. Mogu navesti mnogo konkretnih primjera gdje su određene stvari jednostavno stale ili nijesu nastavljene. Za neke od tih situacija danas imam svoje objašnjenje, ali ne želim da tvrdim nešto što je ipak moj subjektivni zaključak.
#CGDIJASPORA: Za kraj intervjua – koja bi bila vaša poruka građanima Crne Gore?
#Ivan Vratnica: Vrlo je jednostavna. Moramo biti bolji da bi nam bilo bolje. Svako mora krenuti od sebe. I tačka. Ništa drugo.
