Piše: Nada Kovačević
Za Lorenu Vulecovich priča o Crnoj Gori nije samo dio porodične istorije – to je duboko lični osjećaj pripadnosti koji je počeo da raste kroz generacije, iako su kilometri i okeani dijelili njenu porodicu od zemlje predaka. Kao potomkinja crnogorskih iseljenika u Argentini, Lorena danas nosi snažnu emotivnu vezu sa Crnom Gorom, zemljom koju još nije posjetila, ali koju osjeća kao dio sopstvenog identiteta. U njenoj priči prepliću se radoznalost, ponos i želja da upozna korijene iz kojih potiče njena porodica.
Ta veza počinje davne 1926. godine, kada je njen predak Ljubomir Vuleković napustio Crnu Goru i brodom iz Italije krenuo ka Argentini, gdje je započeo novi život u malom mjestu El Fuertecito u provinciji Kordoba. Iako su naredne generacije rasle daleko od domovine svojih predaka, porodična priča o crnogorskom porijeklu nastavila je da živi u sjećanjima, pričama i osjećaju da negdje, preko okeana, postoji zemlja kojoj pripada dio njihove istorije.
Danas, gotovo vijek kasnije, Lorena pokušava da ponovo poveže te niti prošlosti sa sadašnjošću – kroz ličnu potragu za porodičnim korijenima, kroz povezivanje sa crnogorskom zajednicom u Argentini i kroz želju da izgradi most između dvije zemlje koje dijeli daljina, ali spaja zajedničko porijeklo. U razgovoru za portal #CGdijaspora govori o snazi porodičnog nasljeđa, emocijama koje nosi prema Crnoj Gori i o ideji da se priča njene porodice, koja je počela odlaskom, danas nastavi susretima.
#Lorena Vulecovich: Priča koja me povezuje sa Crnom Gorom počinje 1926. godine, kada Ljubomir Vuleković, sin Mila Vulekovića i Stane Plamenac, dolazi brodom iz Italije u Argentinu i odlučuje da se nastani u veoma malom mjestu u provinciji Kordoba, Argentina, koje se zove El Fuertecito. U dokumentu koji mu je izdala Argentina njegovo ime je promijenjeno u Milo Vulecovich.
Tamo je, zajedno sa Catalinom Piovano, osnovao jednu od najbrojnijih porodica crnogorskog porijekla za koju znam, jer su imali jedanaestoro djece – troje je preminulo pri rođenju, a osmoro je kasnije osnovalo svoje porodice, sa 22 unuka i mnogim praunucima koji su danas uglavnom raspoređeni po provinciji Kordoba.
O istoriji, kulturi, religiji i crnogorskom jeziku u ovoj porodici se nije govorilo, možda zbog bola koji je mogao pratiti odlazak iz rodnog kraja. Milo je preminuo veoma mlad, a i njegovi sinovi su takođe umirali mladi (u prosjeku oko 50 godina), dok su njegove kćerke živjele duže (u prosjeku oko 80 godina).
Godine 1995. moj otac Rubén je rekao da smo, više nego potomci Jugoslovena, zapravo Crnogorci, što je otkrio jer je bio veliki ljubitelj čitanja. Uvijek nam je govorio da se tamo nalazi dio naše istorije i vjerujem da je tu strast prenio na našu porodicu. On je preminuo, a da nikada nije uspio da otputuje tamo, pa smo mi počeli da planiramo putovanje, naročito moj brat Miguel, koji je odlučio da potraži te informacije i u tome je uspio.
Tokom svog putovanja u Crnu Goru pronašao je tačno mjesto gdje je živjela porodica mog djeda i uspostavio prve kontakte. Miguel je odlučio da se ponovo vrati, ali ne samo lično – već je odlučio da njegov roman „Prava ljubav“ (AMOR VERDADERO) bude preveden na crnogorski jezik, što je i uspio zahvaljujući mreži kontakata koju je izgradio tokom tog istraživanja.
Godine 2024, iz poslovnih razloga, moj brat Miguel ponovo putuje u Crnu Goru zajedno sa našom majkom, koja je ostala oduševljena ljepotom mjesta koje je vidjela i uspostavila kontakt sa novim članovima porodice.
#Lorena Vulecovich: Nakon što je brat otišao u Crnu Goru počinje i moja lična potraga – želja da saznam, upoznam, naučim i doprinesem. Upravo tada stupam u kontakt sa drugim Crnogorcima iz Kordobe i učestvujem na Festivalu zajednica (Fiesta de Colectividades) u Alta Graciji. Sa tog mjesta mogu da potvrdim da se crnogorska kultura tamo predstavlja kako bi bila prepoznata, da bi se cijenili njeni pejzaži, hrana i običaji. Ova zajednica se trenutno organizuje kako bi postala civilna organizacija, kao što već postoje u drugim djelovima zemlje.
Ove godine sam učestvovala na otvaranju Gumna u provinciji Čako, gdje žive porodice Vulekovich koje su uspjele da očuvaju crnogorske običaje u svojim porodicama, i imala sam zadovoljstvo da neke od njih upoznam prije dvije godine. Ovo učešće je i način da zahvalim Mishu Krivokapiću na gostoprimstvu koje je pružio mojoj porodici u obje zemlje.
Za mene upoznavanje Crne Gore nije samo putovanje. To je povratak. To je hodanje ulicama kojima je možda moj đed hodao kao dijete. To je disanje vazduha koji je svjedočio njegovom odlasku. To je zagrljaj dijela moje istorije koji još ne poznajem, ali koji duboko osjećam kao svoj.
Moja najmlađa kćerka Rubéna Vulecovicha, rođena u Argentini 1975. godine. Majka sam troje mladih: Milagros (23), Julieta (20) i Benjamína (16). Dirljivo mi je pomisliti da moja djeca mogu razumjeti da naš identitet nije počeo samo ovdje. Da smo plod istorije migracije, otpornosti i nade. Da postoji još jedna zemlja koja je dio onoga što jesmo. Da je svijet veći i da naši korijeni prelaze okeane.
A ako bi to putovanje moglo da postane nešto više od simboličnog povratka, to bi bilo divno. Voljela bih da se pretvori u živi most između kultura. Da možemo da primimo ljude iz Crne Gore u naš dom, da dijelimo naš sto, običaje i priče. Da nastanu obrazovne, kulturne i ekonomske razmjene. Da se priča mog đeda, koja je počela jednim oproštajem, sada nastavi susretima.
#CGDIJASPORA: Čime se trenutno bavite i kako ste izgradili svoj profesionalni put?
#Lorena Vulecovich: Trenutno radim kao inženjerka informacionih sistema i predavač u oblasti tehnologije i inovacija. Tokom svoje karijere koordinisala sam složene projekte, posebno one povezane sa produktivnim razvojem i industrijskim parkovima u provinciji Kordoba u Argentini.
Moj profesionalni put izgrađen je uz istrajnost, planiranje i posvećenost. Više od deset godina aktivno sam učestvovala u razvoju jednog industrijskog parka, kombinujući strateško upravljanje i timski rad.
Uvijek sam svoju karijeru razvijala imajući veoma jasno u vidu svoju ulogu majke. Svaka profesionalna odluka bila je praćena svjesnom organizacijom kako ne bih zapostavila tu važnu odgovornost u svom životu. Vjerujem da mi je ta sposobnost ravnoteže donijela disciplinu, empatiju i širi pogled na vođenje projekata. Danas spajam inovacije, obrazovanje i menadžment sa uvjerenjem da profesionalni razvoj može ići ruku pod ruku sa porodičnim vrijednostima.
#CGDIJASPORA: Na koji način u svojoj porodici njegujete identitet, tradiciju i crnogorski jezik?
#Lorena Vulecovich: U mojoj porodici se crnogorski običaji i jezik nijesu aktivno prenosili. Vremenom je integracija u Argentinu bila veoma snažna i te tradicije su se postepeno izgubile.
Ipak, danas osjećam snažno lično interesovanje da upoznam svoje korijene, razumijem istoriju mog đeda koji je 1926. godine stigao iz Crne Gore u Kordobu i ponovo se povežem sa tim dijelom svog identiteta.
Za mene je ovaj proces način da zatvorim jedan krug, ali i da otvorim novi – da prošlost pretvorim u polaznu tačku za stvaranje novih veza, projekata i ideja za budućnost.
#CGDIJASPORA: Koliko je povezana i organizovana crnogorska zajednica u Argentini?
#Lorena Vulecovich: Vjerujem da se nove generacije mogu zainteresovati za svoje korijene i za Crnu Goru, ali tom interesovanju su potrebne stvarne prilike. Ako iz Argentine i Crne Gore budemo podsticali programe razmjene, obrazovnu saradnju, inovacije i produktivni razvoj, ta veza više neće biti samo emocionalna – postaće partnerstvo okrenuto budućnosti. Korijeni jačaju kada postoje mogućnosti zajedničkog napretka.
#CGDIJASPORA: Da li ste nekad posjetili Crnu Gori?
#Lorena Vulecovich: Još uvijek nijesam, ali ona ima važno mjesto u mom ličnom projektu. Ne doživljavam to kao odsustvo, već kao priliku koja tek treba da se ostvari. Više nego nostalgiju, osjećam radoznalost i poštovanje prema toj zemlji koja je bila polazna tačka moje porodice. Vjerujem da će njen obilazak biti način da zatvorim jedan krug i istovremeno otvorim nove mogućnosti povezivanja i saradnje.
#Lorena Vulecovich: Iz Argentine Crnu Goru vidim kao zemlju sa snažnim identitetom, strateškim geopolitičkim položajem u Evropi i velikim potencijalom razvoja u oblastima turizma, inovacija i ekonomije znanja. Mislim da veze između Argentine i Crne Gore danas mogu ići dalje od istorije migracija. Postoji realna prilika da se ojača obrazovna, tehnološka i privredna saradnja. Dijaspora može imati ključnu ulogu kao most – povezivanjem institucija, promovisanjem akademskih razmjena, stvaranjem poslovnih mreža i pokretanjem zajedničkih projekata. Ali da bi se to ostvarilo, potrebno je da obje zemlje aktivno podstiču prostore za povezivanje i stvarne mogućnosti zajedničkog razvoja.
#CGDIJASPORA: Kako zamišljate svoju budućnost – u Argentini, u Crnoj Gori ili između dvije zemlje?
#Lorena Vulecovich: Svoju budućnost zamišljam između dvije zemlje. Moj život, porodica i profesionalni razvoj nalaze se u Argentini, ali osjećam da je Crna Gora dio mog identiteta koji tek treba da otkrijem. Ne vidim to kao izbor između jednog ili drugog mjesta, već kao priliku za povezivanje. Voljela bih da izgradim pravi most između Argentine i Crne Gore – kroz obrazovne, kulturne, ali prije svega profesionalne i poslovne razmjene.
Iz svog profesionalnog iskustva vjerujem da se mogu otvoriti prostori saradnje: programi razmjene, zajednički projekti, poslovne veze, pa čak i tehnološke ili obrazovne inicijative. Inspiriše me ideja da mladi mogu putovati, usavršavati se, raditi zajedno i širiti svoj pogled na svijet. Voljela bih da budem neko ko pomaže izgradnju tih veza – da ugostim ljude iz Crne Gore u Argentini i pomognem Argentincima koji žele da upoznaju i razvijaju se u Crnoj Gori.
Da to ne bude samo porodična priča iz prošlosti, već živa mreža prilika za budućnost. Jer vjerujem da kada se korijeni pretvore u mostove – rast dolazi za sve.
