Razgovarala: Nada Kovačević
Enisa Luković nije samo ime jedne žene iz dijaspore. Enisa Luković je priča o svemu onome što se ne vidi – o tišini nakon gubitka, o noćima bez sna, o suzama koje se brišu prije nego što djeca ustanu.
Ovo je priča žene koja je u jednom trenutku ostala sama – bez muža, bez oslonca, bez ruke koja će je podići kada padne. Sama, sa troje male djece i pitanjem koje ne bira ni vrijeme ni mjesto – kako dalje kada ti se život sruši pred očima?
U svijetu u kojem su mnogi, kojima je pomagala, nestali onda kada joj je bilo najteže, Enisa Luković je naučila najtežu lekciju – da čovjek, kada ostane sam, ili se slomi, ili postane jači nego što je ikada mislio da može biti.
Ona je izabrala ovo drugo.
Iz Plava je ponijela vrijednosti.
Iz života – rane.
Iz bola – snagu.
Sa samo tri hiljade dolara i troje djece, krenula je ispočetka. U zemlji u kojoj je niko nije čekao. Bez sigurnosti. Bez podrške.
Ali sa jednom odlukom – da ne odustane.
Plakala je, ali nije stala.
Padala je, ali nije ostajala dole.
Nosila je teret koji bi mnoge slomio – ali ga je pretvorila u razlog da ide dalje. I kada je pomislila da je prošla najteže, život ju je ponovo testirao. Teška bolest. Borba za svaki dan. Za svaki udah. I tada, umjesto da stane – ona je radila. Umjesto da se povuče – davala je snagu drugima.
Danas, sa svim onim što bi nekoga uništilo iza sebe, Enisa Luković stoji kao dokaz da snaga nije u tome da nikada ne padne – već da svaki put ustaneš.
Ovo nije samo intervju. Ovo je ispovijest žene koja je naučila kako se preživljava kada te život ne štedi. Možda ćete je pročitati kao priču. Ali ćete je osjetiti kao istinu.
#CGDIJASPORA: Gdje ste rođeni i kada ste otišli u Ameriku?
#Enisa Luković: Rođena sam 10. januara 1971. godine u Plavu. U Ameriku sam došla 14. februara 1990. godine, na Valentinovo. Po dolasku sam živjela sa bratom Nuskom i sestrom Editom, koja je, nažalost, preminula u 27. godini od karcinoma. Imam i sestru Ninu koja je živjela dugo godina u Tennesseeju i koja je prva došla u Ameriku još 1976. godine, a kasnije smo joj se pridružili i mi.
Danas imam tri brata u Americi, Nusko, Hako I Damir i sestru Ninu koji žive u New Jerseyju, dvije sestre u Njemačkoj, Eska i Dalida i najstarijeg brata Šeka Lukovića koji je u svoje vrijeme bio poznati fudbaler i koji i dan danas živi u Plavu.
#CGDIJASPORA: Kako je tekao vaš život nakon dolaska u SAD?
#Enisa Luković: Nije bilo lako. Dolaskom u Ameriku kao da sam ostavila dio sebe u Plavu. Nedostajala mi je moja kuća, moja draga majka, njena hrana, kao i druženja sa komšijama i familijom. U planinama Tenesija često sam tražila svoje planine, u rijekama sam tražila naše vode, a u ljudima i svakodnevici tražila sam djeliće naše kulture.
Sve je bilo drugačije — novi jezik s kojim sam se morala svakodnevno boriti, novi ljudi, nova pravila života. Početak je bio izuzetno težak, ali sam znala da nemam izbora osim da se prilagodim i idem naprijed. Upravo zbog tog unutrašnjeg osjećaja između dva svijeta, napisala sam svoju biografsku knjigu ,,Dvije zemlje, jedno srce.”
To je priča o životu između dvije zemlje, dva jezika i dvije kulture — i kako sve to može stati u jedno srce. Knjiga će biti završena i dostupna na engleskom jeziku krajem ove godine.
#CGDIJASPORA: Koliko vam se život promijenio nakon smrti supruga?
#Enisa Luković: Sve se promijenilo u jednom danu. Mom suprugu je dijagnostikovan rak pluća, ali je bolest već bila u četvrtom stadijumu kada smo to saznali. Dijagnoza je postavljena u novembru, a on je preminuo 17. februara 2007. godine. Tada sam ostala sama sa troje djece — najmlađi je imao 8 godina, 11 i 12. To nije bio lak period. Suočila sam se sa ogromnim bolom, ali i odgovornošću da budem i majka i otac svojoj djeci. Morala sam da razmišljam kako da ih izvedem na pravi put i kako da nastavim dalje. Nikada nijesam bila žena koja čeka da joj neko drugi riješi život, ali sam tada još snažnije osjetila da moram sama da izgradim svoj put — zbog sebe, ali prije svega zbog njih.
#CGDIJASPORA: Jeste li tada imali podršku ljudi od kojih ste je očekivali?
#Enisa Luković: To je bio trenutak kada sam najviše naučila o ljudima – i, nažalost, najviše se razočarala. Moj pokojni suprug i ja smo cijeli život živjeli za druge. Naša vrata su uvijek bila otvorena. Nije bilo važno ko je koje vjere, nacije ili odakle dolazi – da li iz Bijelog Polja, Podgorice, Plava, Beograda. Nije bilo važno da li je neko Albanac, Srbin, katolik ili musliman. Gledali smo samo jedno – da li je čovjek i da li mu treba pomoć.
Ali kada je on umro, sve se promijenilo. U toj tišini nakon njegove smrti, vidjela sam pravo lice mnogih ljudi. Oni kojima smo najviše dali – prvi su nestali. Nije bilo ni poziva, ni poruke, ni pitanja: „Kako si, Ena? Kako su djeca?“ Kao da smo preko noći prestali postojati.
Ta praznina i ta šutnja su boljeli više nego bilo šta drugo. Razočarala sam se u prijatelje, u ljude koje sam smatrala svojima, pa i u mnoge iz mog kraja. To nije nešto što vrijeme može izbrisati. Naučila sam tada da u najtežim trenucima ne ostaju svi – ostanu samo rijetki. A oni su jedini koji se zaista mogu nazvati ljudima.
#CGDIJASPORA: Kako ste tada počeli da gradite život ispočetka?
#Enisa Luković: Sve sam počela od nule. Radila sam u Bloomingdale’su u Nju Džerziju, a nakon toga sam prešla da radim kao menadžer u Cache butiku. Poslije toga sam odlučila da ulažem u sebe i završila sam kozmetičku školu u New Jerseyju – Capri Institute.
Morala sam da podignem kredit kako bih otplatila školu, kao i sve dodatne edukacije i usavršavanja. Nije bilo lako, ali sam znala da nema drugog puta osim naprijed. Porodica mi je tada bila ogromna podrška – pomagali su mi oko djece dok sam putovala i išla na edukacije, a ja sam radila punom snagom i završavala sve što sam započela. Nijesam htjela da odustanem. Uvijek sam sebi govorila: „Don’t give up.“
Kad je Bog dao ruke, oči i pamet, čovjek može da radi i da se izbori. Uvijek sam voljela jake žene, a moja majka Nurija bila je upravo takva – udovica sa devetoro djece, porijeklom od Šarkinovića, snažnog i čestitog plemena. Snagu nosim i sa očeve strane – od oca Rama Lukovića, čije ime i život su me naučili dostojanstvu, radu i istrajnosti. Zato znam da dolazim od dva jaka i dobra korijena. I rekla sam sebi: Ja mogu. I ja moram dalje. Nema odustajanja.
#CGDIJASPORA: Kako ste dospjeli u Indijanu?
#Enisa Luković: Pošto sam po struci kozmetičar, uvijek sam ulagala u znanje i putovala na edukacije. Već više od 20 godina sarađujem sa njemačkim kompanijama, posebno sa Dr. Schrammek kozmetikom, što mi je otvorilo mnoga vrata u poslu. Tokom jednog treninga u Njemačkoj upoznala sam ženu njemačkog porijekla koja živi u Fort Wayneu, u Indijani. Bila je dugogodišnja vlasnica Spa centra i radila kao medicinski kozmetičar. Prepoznala je moj rad i posvećenost i ponudila mi posao.
Tako sam 2009. godine donijela jednu od najtežih, ali i najvažnijih odluka u životu – preselila sam se u Indijanu. Došla sam sama sa troje male djece. Nijesam imala nikoga tamo – ni porodicu, ni prijatelje. Sva moja familija ostala je u New Yorku i New Jerseyju. U džepu sam imala samo tri hiljade dolara, ali sam imala vjeru u sebe i spremnost da radim. Korak po korak, gradila sam svoj put. Danas imam svoju firmu, svoju kuću i svoj život koji sam sama stvorila. Zato uvijek kažem: kad sam ja mogla, može svako.
#CGDIJASPORA: Kako je tekao vaš poslovni razvoj u Americi?
#Enisa Luković: Pet godina sam radila kod žene koja me je dovela u Fort Wayne. Mnogo sam naučila od nje – bila mi je kao druga majka, oslonac i podrška u najvažnijim trenucima mog života. Često je govorila koliko smo mi Evropljani drugačiji od Amerikanaca kada je odnos prema poslu u pitanju – mi radimo srcem, kao da je firma naša, i upravo sam takav pristup i sama imala od prvog dana. Nakon pet godina rada, skupila sam hrabrost i odlučila da napravim veliki korak – kupila sam njen biznis. To je bio trenutak kada sam preuzela punu odgovornost za svoju budućnost. Kasnije sam izgradila i vlastiti identitet i brend. Moj salon danas nosi ime Optimum Health Beauty Spa, jer nijesam željela da ostanem pod tuđim imenom – željela sam nešto što će predstavljati mene, moj rad i moj put.
Kroz godine sam gradila povjerenje klijenata, kvalitet usluge i reputaciju u zajednici. Taj trud nije prošao nezapaženo – tri godine zaredom moj salon je dobijao priznanja za najbolji spa centar i najbolje recenzije u Fort Wayneu. To su trenuci koji potvrde da sav rad, odricanje i vjera u sebe na kraju imaju smisla.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bavite i kako izgleda vaš posao?
#Enisa Luković: Danas vodim veliki spa centar – pravi full service spa. Kod nas se radi sve: kosa (šišanje i farbanje), masaže, depilacija (waxing), trajna šminka, tretmani lica, njega kože, microneedling, Green Peel, microblading, obrve, eyeliner, usne… Ja sam specijalizovana za trajnu šminku i tretmane lica, posebno za medicinsku kozmetiku, Green Peel i microneedling. Trenutno imam tim od sedam zaposlenih, ali uvijek smo u potrazi za novim, kvalitetnim radnicima.
Vođenje ovakvog biznisa nije nimalo lako. Često dolazi do promjena – neko ode, dođu novi ljudi, i onda ih ja obučavam i uvodim u posao. Posebno je izazovno u Fort Wayneu, gdje beauty industrija nije razvijena kao u većim gradovima. Ljudi ovdje još uvijek nisu dovoljno upoznati sa najnovijim, modernim tretmanima, pa na neki način kasnimo 3–4 godine za trendovima. Zato, kada naučim nešto novo u Evropi, potrebno je vrijeme da to zaživi i ovdje.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je važno usavršavanje?
#Enisa Luković: Usavršavanje mi je izuzetno važno. Stalno idem na edukacije i trudim se da budem u koraku s najnovijim trendovima. Često putujem u Beograd, gdje sam pet godina sarađivala sa Brankom Babićem u Phi Akademiji i usavršavala trajnu šminku, microblading, eyeliner i usne. Takođe sam se edukovala u Njemačkoj kod Dr. Schrammeka, kao i kod drugih renomiranih brendova poput Biodroge i Dr. Grandela. Pohađala sam i edukacije u Orient Akademiji u Beogradu, kao i u Istanbulu. Naravno, pratim edukacije i u Americi – odlazim u Las Vegas, Kaliforniju, New York, gdje god se održavaju ozbiljni beauty kongresi i sajmovi. Volim da učim, napredujem i uvijek budem u toku sa novitetima u industriji.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je bilo teško da uspijete kao žena koja je ostala sama sa troje djece?
#Enisa Luković: Bilo je trenutaka kada sam mislila da neću moći dalje. Ostati sama sa troje male djece nije samo životni izazov – to je borba svaki dan. Plakala sam, naravno. Ali nikada nijesam dozvolila da me to slomi. Uvijek sam ustajala jača. Govorila sam sebi: „Nema predaje. Moraš dalje zbog njih.“ Vjera u Boga i unutrašnja snaga bile su moj oslonac. Kada to imaš, možeš preživjeti i ono što izgleda nemoguće.
#CGDIJASPORA: Da li su vaša djeca danas vaš ponos?
#Enisa Luković: Djeca su moj najveći ponos i moja najveća životna pobjeda. Nijesu oženjeni i živimo zajedno u našoj kući, kao prava porodica. To mi je najveća sreća – taj mir i zajedništvo koje smo sačuvali. Volim što moja djeca vide u Meni primjer jedne jake majke. Često se i sami zapitaju: „Kako si sve ovo sama stvorila?“ I to mi znači više od bilo čega. Najvažnije u mom životu je to što sam odgojila tri momka na pravi način. To su djeca za ponos – ne drogiraju se, ne puše, ne piju. U današnje vrijeme, vjerujte, takvu djecu je teško naći. Često im kroz šalu kažu da je već vrijeme da se žene, ali oni kazu i da bi voljeli da pronađu ženu poput svoje majke. Ja se tada samo nasmijem i kažem: „Teško ćete je naći u ovo vrijeme… ali, daj Bože.“
Danas i sa oba roditelja mnogi ne uspiju izvesti djecu na pravi put, a ja sam to uspjela sama. I to je moj najveći uspjeh.
#CGDIJASPORA: Da li mislite da današnje generacije imaju istu snagu kao nekad?
#Enisa Luković: Iskreno – nemaju. Današnja djeca i omladina nijesu kao mi. Mi smo odrasli u vremenu kada se znalo za red, rad i poštovanje. Danas, kada djeci obezbijediš sve, često izgube razlog da se bore. Ja mojim sinovima uvijek kažem: „Nećete lako naći ono što ste imali kod kuće.“
Ne kažem da su lošiji – samo su drugačiji. Ali ja sam zahvalna što sam rođena u ono naše vrijeme. Vrijeme kada je čovjek vrijedio onoliko koliko mu vrijedi riječ. Za mene je čovjek bez karaktera – ništa. Možeš imati novac, uspjeh, sve na svijetu… ali ako nemaš obraz, kulturu i karakter – džaba ti sve”
#CGDIJASPORA: Koliko vam je u poslu važna reputacija?
#Enisa Luković: Reputacija je sve. Ljudi danas često trče za novcem, a ne shvataju jednu stvar – ako imaš dobro ime, novac će doći sam. U poslu nije dovoljno samo znati raditi. Uspjeh je 50% tvoj rad, a 50% način na koji dočekuješ ljude. Kako ih pogledaš, kako ih saslušaš, kako učiniš da se osjećaju. Customer service nije samo usluga – to je odnos prema čovjeku.
Ja vjerujem da se dio toga nosi u sebi. To nije nešto što se može naučiti preko noći. Ja sam takva – volim pokazati poštovanje, uputiti lijepu riječ, dati kompliment. Bez obzira na godine, ljudi moraju držati do sebe. Jer istina je jednostavna – godine su samo broj, ali stav je ono što vas definiše.
#CGDIJASPORA: Da li često dolazite u Crnu Goru i region?
#Enisa Luković: Ranije sam dolazila jednom ili dva puta godišnje. Korona je dosta toga poremetila, ne samo kod mene nego i kod mnogih kada je posao u pitanju. U posljednje dvije godine nijesam bila, ali inače redovno dolazim. Posebno volim Beograd – tamo imam mnogo prijatelja, ali i dosta kozmetičkih škola i edukacija, pa uvijek uspijem da spojim posao i zadovoljstvo. Često putujem i u Njemačku i Tursku. Istanbul posebno volim – to je grad koji ima posebnu energiju. Trebala sam da putujem 13. aprila za Istanbul, a zatim i za Dubai, gdje sam planirala četvorodnevni trening u jednoj akademiji. Međutim, zbog trenutne ratne situacije odložila sam put.
Zato sam odlučila da sebi dam malo odmora – rezervisala sam putovanje u Playa del Carmen u Meksiku, da napunim baterije i pripremim se za nove poslovne izazove. U Crnoj gori , naravno, uvijek volim da dođem. Odem malo na primorje, odem U Plav-Gusinje Tamo imam brata, i koliko god čovjek putovao i živio daleko, uvijek ga vuče njegov kraj, njegov narod i njegova kultura.
#CGDIJASPORA: Koliko vas je pogodilo to što ste mnoge stvari morali sami?
#Enisa Luković: Mnogo. Graditi život od nule nikada nije lako. Najviše me boli to što sam kroz život toliko pomagala drugima, a kada je meni bilo najteže – mnogi nisu bili tu. To čovjek ne može lako da zaboravi. Ali, iz svega toga sam naučila jednu važnu lekciju – ne treba odustajati i ne treba očekivati da te drugi spašavaju. Ljudi mogu sve, samo ako odluče da se bore.
#CGDIJASPORA: U jednom trenutku ste vodili i ličnu borbu za zdravlje. Kako ste to prošli?
#Enisa Luković: Godine 2018. dijagnostikovan mi je rak dojke. Već 2019. godine, nakon samo godinu dana, bolest se vratila – u trećem stadijumu, zahvatila je limfne žlijezde.
Jedva sam preživjela. Tri godine sam prolazila kroz hemoterapije, zračenja i operacije. Ali evo me – živa sam. Kad me ljudi danas vide, kažu mi da sam još ljepša nego ranije. A ja kažem: Bog mi je dao život, dao mi je snagu da izdržim, i podario mi je duh koji ne odustaje. Na tome sam mu beskrajno zahvalna. Morate imati vjeru u Boga. On nas stavlja na razna iskušenja, ali čovjek mora biti mentalno jak i vjerovati da može pobijediti svaku bolest. Sve vrijeme sam radila. Dolazila sam na posao našminkana, sa maramom na glavi. Primala sam hemoterapiju petkom, a već u utorak sam bila na poslu. Nisam stajala. Zato danas kažem – ako sam ja mogla, može svako.
Moja poruka svima, posebno onima koji se bore sa karcinomom: nikada ne odustajte. Uz vjeru u Boga – sve je moguće pobijediti.
#CGDIJASPORA: Da li ste se u toj borbi suočavali i sa lošim prognozama ljekara?
#Enisa Luković: Naravno. Prvo su mi rekli da je drugi stadijum, zatim četvrti, pa onda treći. Tri puta su mijenjali dijagnozu. Sve sam to nekako primala sa osmijehom. Bog mi je dao tu snagu i uvijek sam vjerovala da ono što ti je suđeno – niko ne može promijeniti, osim Boga. Ali moram reći – takve stvari mogu da slome čovjeka ako nije mentalno jak. Mnogo ljudi psihički padne kada čuje dijagnozu raka, a kada padneš iznutra, onda je sve mnogo teže. Zato je jako važno kako doktor razgovara sa pacijentom i koliko snage čovjek nosi u sebi. Iskreno, ovdje u Americi nijesam uvijek imala povjerenje kao u naše doktore. Zato često idem u Beograd kod svojih ljekara, gdje se osjećam sigurnije. Hvala Bogu, danas sam živa, zdrava i puna života. Jer ništa se ne može mjeriti sa zdravljem – džaba i novac i kuće kada se zdravlje izgubi. Zato danas gledam drugačije na život. Biram ljude koje želim oko sebe, pazim sa kim pijem kafu i kome dajem svoje vrijeme. Volim da putujem, upoznajem druge gradove, kulture i ljude. Život je lijep – ali samo ako znaš da ga živiš kako treba.
#CGDIJASPORA: Šta vam je tada najviše pomagalo?
#Enisa Luković: Vjera u Boga i pozitivno razmišljanje. Ako nijesi mentalno jak, i obična gripa može da te slomi – a kamoli rak. Ja nikada nijesam bila negativna. Nijesam dozvolila sebi da padnem. Uvijek sam davala snagu i energiju ljudima oko sebe.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na sve što ste prošli?
#Enisa Luković: Danas na sve gledam sa ponosom. Nije bilo lako, ali me je sve to ojačalo. Život me mnogo puta oborio, ali nikada nisam ostala dole – uvijek sam ustajala. Ljudi često kukaju i odustaju, a ja to ne volim. Ako sam mogla ja – sama, sa troje male djece, bez pomoći, sa tri hiljade dolara, kroz smrt muža, bolest i borbu za posao – onda može svako. Samo ne smiješ da odustaneš.
#CGDIJASPORA: Koja bi bila vaša poruka ljudima iz dijaspore i svima koji prolaze kroz težak period?
#Enisa Luković: Život me naučio da ništa ne dolazi lako, ali i da čovjek može više nego što misli. Prošla sam kroz gubitke, bol, nepravdu i trenutke kada sam bila potpuno sama. Ali nikada nisam dozvolila da me to slomi. Zato svima poručujem – kad vam je najteže, nemojte stati. Možda baš tada postajete jači nego ikada. Vjerujte u Boga, vjerujte u sebe i idite dalje, bez obzira na sve. Jer na kraju, nije važno koliko puta padnete – nego koliko puta ustanete.
