Postoje susreti koji ne dolaze slučajno. Postoje priče koje čekaju svoj pravi trenutak da budu ispričane i pravi prostor da budu saslušane. Za Nikolinu Niku Kovačević ovo je upravo taj trenutak, a Pobjeda – baš to mjesto.
Rođena u Beogradu, a duhom ukorijenjena u Crnoj Gori, ova mlada umjetnica godinama gradi svoj muzički izraz na raskršću tradicije i savremenosti, instinkta i obrazovanja, emocije i discipline. Njene pjesme nijesu samo note i riječi – one su prizivanje prošlih života, mirisa hercegovačkog kamena, glas predaka i nova verzija slobode.
U godini koju sama naziva životno izazovnom, ali i pobjedničkom, prvi put govori za crnogorski list i u tome vidi više od slučajnosti. Jer njeno ime, Nikolina, izvedeno od grčkog „Nika“ – boginje pobjede – nosi simboliku osvajanja, upornosti, trajanja. Ta simbolika sada se sliva na stranice ovog razgovora, kao prirodni slijed autentične umjetničke misije.
U intervjuu Pobjedi Nikolina govori o muzici kao sopstvenom jeziku, izazovima autentičnosti u vremenu prečica, porijeklu, snovima i predstojećoj pjesmi, ali i o tome kako ostati svoj čak i kad je to najteže.
POBJEDA: Kako biste opisali Nikolinu Niku Kovačević u tri riječi?
KOVAČEVIĆ: Rekla bih da je ona: odana, nježna a prkosna, hrabra a ranjiva, neustrašiva, misleća, slobodna i uvijek svoja. Svakako, više od tri riječi, ali ovo su obrisi moje ličnosti koje odmah morate uočiti, poznavali me godinama ili samo jedan dan.
POBJEDA: Kada ste prvi put osjetili da je muzika Vaš poziv, a ne samo hobi?
KOVAČEVIĆ: Od ranog djetinjstva znala sam ja, ali i ljudi iz mog najbližeg i najužeg okruženja, da je muzika moj svijet. Oduvijek sam pjevala: u kući, u vrtiću, kasnije u školi na svim priredbama, proslavama… Međutim, postojao je tu faktor i nekih drugih talenata koje sam posjedovala, a da ne govorim o činjenici da sam vječito bila „štreber“, đak/učenik sa visokim ostvarenjima i uspjesima izvan neophodnih školskih oblasti i predmeta. Osim bavljenja muzikom, veoma dugo sam pohađala individualne i grupne časove dramske sekcije – glume, kao i recitovanja. Bila sam veoma uspješna u sportu; trenirala sam odbojku zbog čijeg prekida je zauvijek ostao tužan i pomalo razočaran moj trener. Može zvučati krajnje samouvjereno, ali na sreću – to nisam izrekla ja, već moj pedagog sa dramske sekcije; on mi je udijelio jedan epitet i nadimak, a to je „Talični Tom“, u ženskom obliku. Uvijek je govorio: ,,Čega god se dohvatiš, ide ti“. Ipak, uz navedene primjere i velike ljubavi, koje su na drugačije načine ostale dio mog života, povezanost sa muzikom bila je van konkurencije. Što sam starija i zrelija, shvatam da je muzika moj prijatelj, moj saputnik i podrška da istrajem na svom umjetničkom putu.
Često dobija pisma velikog broja ljudi iz Crne Gore koji uživaju u njenim pjesmama, FOTO: Vedran Ilić & Edina Babajić
POBJEDA: Vaš muzički stil kombinuje emociju i modernu produkciju. Kako biste ga Vi opisali?
KOVAČEVIĆ: Mislim da je moj muzički stil prilično evoluirao, a da sam ja toga vjerovatno najmanje svjesna. Počela sam i znam da će to ostati moj put i nadalje, sa velikom strašću prema tradicionalnoj muzici, ne samo ovog podneblja, već čitavog svijeta. Vremenom je moj lični izraz, u interpretacijama različitih muzika svijeta, bivao drugačiji. Neke sam promjene usvajala, a neke sam smatrala neprirodnim u svojoj interpretaciji. U sadašnjem trenutku, moj izraz čini zaista ono što čini i mene, individuom od trideset godina. Ne mogu ni da predvidim u kom će pravcu nastaviti da se razvija i oblikuje moj vokalni muzički izraz, ali sam svjesna da će temelj tradicije uvijek biti moj umjetnički postulat i „credo“ na kojem ću graditi svoju muzičku priču. Prosto: istorija, duše prošlosti, poimanje jednostavnih, a suštinskih vrijednosti. Ljubav, stradanje, patnja i radost ostaju zauvijek moja inspiracija i emocije koje nosim u svom glasu. Oni koji me dobro poznaju najbolje znaju koliko je samo široka i nesagledivo dugačka lista različitih muzika u kojima uživam. Ukoliko tome pridodamo činjenicu da uživam u eksperimentisanju sa modernim tehnologijama i njihovog spoja sa tradicijom – vjerujem da me čekaju uzbudljive godine, jednako uzbudljivih umjetničkih projekata u kojima ću i sama bolje upoznati sebe.
POBJEDA: Koliko je teško pronaći autentičan izraz na sceni koja često nameće komercijalne okvire?
KOVAČEVIĆ: Ne mogu da kažem da živim u opterećenju misli o sopstvenom izrazu… Barem ne na način plasiranja onog što interpretiram kao komercijalno ili manje komercijalno. Oduvijek sam smatrala da svako daje ono što u sebi ima. Publiku ne možete slagati. Ona sve nepogrešivo i istinito osjeća. Ipak, posmatrajući svijet muzike, primjećujem da je odavno potpao pod uticaje komercijalizacije, govorim o umjetničkoj muzičkoj sceni, te tako na pozornici iste sve češće možemo čuti i vidjeti nadarene, vrijedne, fizički lijepe i posvećene mlade ljude, ali nedovoljno autentične, iskrene i svoje. Bez obzira na održivost nečije umjetnosti, finansijske dobiti i prosperiteta, mislim i osjećam da je svijet gladan i željan senzacionalizma koji, u ovom slučaju, dovodim u vezu sa vrhunskom autentičnošću, opravdanim integritetom i kvalitetom. Prosto, uz sve gore navedene epitete, uvijek bih radije birala da ovaj svijet (nakon mene) pamti moje bivstovanje po ličnom pečatu i makar malo zvjezdanog praha kojim sam obasula planetu Zemlju
Uživa u eksperimentisanju sa modernim tehnologijama i njihovom spoju sa tradicijom, FOTO: Vedran Ilić & Edina Babajić
POBJEDA: Imate brojne fanove i među crnogorskom dijasporom – kako vidite tu vezu?
KOVAČEVIĆ: Da! Pouzdano znam da je tako jer veoma često dobijam poruke i divna pisma velikog broja ljudi koji žive u Crnoj Gori, kao i onih koji su imigrirali u inostranstvo. Najčešće čitam poruke u kojima mi se ljudi obraćaju dirljivim riječima o tome kako jutro i dan započinju uz moje pjesme, kao i uz posebne pohvale na račun toga što sam okrenuta manje popularnim i rjeđe izvođenim pjesmama iz različitih crnogorskih krajeva. Moje interpretacije crnogorske izvorne pjesme (kako u modernom maniru, tako i u izvornom) definitivno su potvrdile riječi mog divnog prijatelja, velikog muzičkog umjetnika i bubnjara, Dragoljuba Đuričića, koji me je savjetovao još kao djevojčicu da se posvetim baš tome: interpretaciji crnogorske izvorne pjesme, govoreći kako u mom glasu ima dovoljno snage, ali i nježnosti od koje je sama Crna Gora satkana. Volim što sam poslušala Dragoljuba, a uradila i po naredbi svoga srca.
POBJEDA: Rođeni ste u Beogradu, ali ste kroz muziku povezani s cijelim regionom. Koliko vas inspiriše ta balkanska emocionalnost?
KOVAČEVIĆ: Volim što pripadam Balkanskom poluostrvu, kako zbog bogate i dragocjene istorije, tako i zbog svog temperamenta, ali i zbog geografskog položaja. Inspiraciju u Balkanu sam pronašla u ranom djetinjstvu, ali ono što je godinama unazad prisutno u mom radu i uopšte, u mom fokusu generalno, zaista jeste muzika čitavog svijeta. Smatram da sam u životnoj dobi kada najdublje mogu da osjetim snagu one fraze „građanin svijeta“. Tako se osjećam, pa tako na polju umjetnosti i muzike djelujem.
POBJEDA: Imate li lične ili porodične veze sa Crnom Gorom?
KOVAČEVIĆ: Da, još uvijek ponosno nosim prezime Kovačević, jer je porijeklo mog oca, po njegovom ocu, a mom dedi, sa Grahova. Majka mog oca takođe je bila Crnogorka, sa Cetinja, od Kapičića. Roditelji moje majke takođe su sa prostora Crne Gore, iz Banjana. Sve svoje razumijevanje i poimanje života pripisujem Crnoj Gori. Način na koji iskazujem ljubav prema nekom, nečemu, kao i trenutak srdžbe. Hrabrost uz istovremenu ranjivost. Od Crne Gore sam dobila svu duhovnu ljepotu i teret misli, u onoj mjeri da rado citiram svoju najveću ljubav, vladiku Petra II Petrovića Njegoša: ,,Mislim, knjaže, i prskoh misleći!“
Nika Kovačević, FOTO: Vedran Ilić & Edina Babajić
POBJEDA: Radite li trenutno na novim pjesmama ili albumu?
KOVAČEVIĆ: Veoma sam srećna što za crnogorski list Pobjeda mogu zvanično i premijerno da najavim publikaciju moje pjesme ,,Sjene“, koju namjeravam da promovišem na jesen ove godine. Pjesmu je komponovao moj dugogodišnji kolega i saradnik, inače džez pijanista, Stevan Milijanović, dok je tekst napisao hrvatski autor i tekstopisac, Krešimir Martin Butković. Tekst pjesme dobila sam na poklon, još na jesen 2022. godine u Zagrebu, nakon solističkog koncerta u tom gradu. Kompozitor i aranžer ove pjesme, Stevan, napravio je divnu i raskošnu baladu, inspirisanu festivalskim manirom i asocijacijom na nekadašnje, velike revijske orkestre. Mislim da me moj dosadašnji slušalački auditorijum ne očekuje u ovakvom izdanju, ali tim prije radujem se što na ovaj način proširujem sopstvene muzičke vidike, a ponovo ostajem u okvirima umjetničke i iznad svega kvalitetne muzike, što smatram svojom vječnom misijom. Ukoliko sljedeća godina bude bila pogodna za proces kreiranja koncepta albuma prvjenca, voljela bih da to bude ostvarenje sa kompilacijom svih objedinjenih muzičkih žanrova u kojima sam se dosad oprobala.
POBJEDA: Gdje sebe vidite za pet godina – i kao umjetnicu i kao ženu?
KOVAČEVIĆ: Sebe za pet godina vidim kao vodeće dirigentsko ime na svjetskoj muzičkoj sceni; kao šefa dirigenta jednog od međunarodnih orkestara u svijetu. Voljela bih da se do moje 35. godine dogode dva studijska, pjevačka, muzička albuma. U 35. godini znam i vjerujem da ću osnovati i svoj muzički festival, koji će zasigurno služiti kao eminentna platforma za promociju vrijednosti muzičkog i umjetničkog izraza. Ukoliko se u ovom preintenzivnom rasporedu pojavi i dogodi filmska i prava ljubav, bila bih srećna da svoje navedene planove ostvarujem u proširenom sastavu.
Foto: Vedran Ilić & Edina Babajić
