Kad mladi čovjek ode iz Crne Gore sa jednim koferom, snovima većim od kontinenta i zastavom u srcu, to nije samo putovanje – to je borba. Borba da dokažeš sebi da možeš. Borba da uspiješ bez zaleđine, bez privilegija, bez sigurnosti doma. Ali i borba da nikad ne zaboraviš ko si.
Mario Aleksić je otišao daleko – preko okeana, na drugi kraj svijeta. Od budvanskih terena, preko Evrope, do Kalifornije. U Ameriku je došao sam. Počeo od nule. Borio se od prvog dana. Prošao imigracione barijere, neizvjesnosti, dane kad nije bilo lako ni finansijski ni emotivno. I izdržao. Jer je znao zašto ide.
Nije otišao da zaboravi Crnu Goru. Otišao je da je jednog dana vrati sebi – jaču.
U svijetu gdje je sve veće, brže i bogatije, Mario nosi nešto što se ne može kupiti – ponos male zemlje. Kaže: „Mi smo Crnogorci – limited edition.“ I u toj rečenici ima i osmijeha i suza. Ima sjećanja na djetinjstvo, na porodicu, na planine koje se vide iz daljine, na more koje miriše drugačije nego bilo gdje na svijetu. Ima svijesti da dolaziš iz naroda koji je opstajao kad je bilo najteže.
Vidjeti Havaje, Novi Zeland, Kaliforniju – to je privilegija. Ali reći da nigdje nema onoga što ima Crna Gora – to je ljubav.
U razgovoru za #CGDIJASPORA, Mario ne govori samo o sportu, biznisu i uspjehu. Govori o nostalgiji. O tišini kad si daleko od svojih. O planu da se vrati. Da djeca odrastaju pod istim nebom pod kojim je i on. Da znaju ko su. Da znaju da se domovina ne mijenja za adresu.
Jer neki ljudi odu da bi zaboravili. A neki odu da bi dokazali – sebi i svijetu – da je Crna Gora mala samo na mapi.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao tvoj put iz Budve do Amerike?
#Mario Aleksić: Ja sam iz Cetinja, a odrastao sam u Budvi. Kroz tenis sam počeo da putujem još kao dječak. Brat i ja smo zajedno trenirali i takmičili se. Bili smo prvaci Crne Gore u svim kategorijama, a ja sam do 14. godine bio među prvih deset igrača Evrope. Tenis mi je otvorio vrata regiona, a onda i svijeta.
Godine 2018. moj brat je otišao u Ameriku na koledž, dok sam ja, kao srednjoškolac, u tom periodu pokušavao da nastavim svoju profesionalnu karijeru. Preko prijatelja iz tenisa otišao sam prvo u Švedsku, u Malme i Helsingborg, gdje sam proveo tri mjeseca. Nakon toga sam prešao u Beograd i radio sa Goranom Bubnja, jednim od najvećih teniskih stručnjaka, koji je trenirao najjače tenisere između ostalih i Novaka Đokovića, Jelenu Janković i Janka Tipsarevića. To je bio ozbiljan profesionalni period mog razvoja.
Međutim, 2020. godine korona je sve promijenila. Turizam je stao, podrška koju sam imao je oslabila, turniri su bili ograničeni i izgubio sam dvije važne godine takmičenja. Tada se ponovo otvorila opcija Amerike – kroz tenis sam mogao da biram univerzitet i dobijem punu stipendiju, jer je fakultet koji sam završio koštao oko 50.000 dolara godišnje.
Prve dvije godine proveo sam u St. Louisu, u državi Mizuri. Postizao sam odlične rezultate, bio sam prvak Middle West regiona. Tokom ljeta sam dolazio u Kaliforniju, u Newport Beach, takmičio se u tenisu i tu sam vidio veći potencijal za sebe. Prešao sam na Concordia University u Irvineu, završio Sport Business Management i počeo da gradim svoj profesionalni i poslovni put.
#CGDIJASPORA: Koji su tvoji najveći sportski uspjesi?
#Mario Aleksić: Na nacionalnom nivou bio sam prvak Crne Gore od 12. do 18. godine, i to često i u starijim kategorijama. Do 14. godine bio sam među prvih deset u Evropi. Moja generacija su igrači poput Janika Sinera i Džeka Drejpera – sa Sinerom sam na tom nivou bio ispred njega, a sa Drejperom smo bili tu negdje.
Sa 16 godina debitovao sam za seniorsku Davis Cup reprezentaciju Crne Gore, bio sam najmlađi igrač u tom momentu. U Švedskoj sam pobijedio sina legende Björna Borga – taj meč je Björn lično gledao, što je za mene bilo posebno iskustvo.
Na Igrama malih zemalja Evrope 2019. godine u Budvi osvojili smo bronzu u dublu sa Rezartom Čungom. Igrao sam i na Adria Touru koji je organizovao Novak Đoković. U Americi sam bio prvak Middle West regiona. To su neki od uspjeha koji su obilježili moju karijeru.
#CGDIJASPORA: Kada si shvatio da ćeš se više posvetiti biznisu nego profesionalnom tenisu?
#Mario Aleksić: Kad sam došao u Ameriku znao sam da više neću juriti profesionalnu karijeru. Uvijek će postojati žal da nijesam vidio dokle sam mogao da idem, jer sam bio talentovan – ljevoruk, visok, sa svim predispozicijama. Ali bio sam realan. Sa 23 godine krenuti ispočetka u profesionalnom tenisu je veoma teško. U biznisu si tada tek mlad.
Od prvog dana u Americi bila je borba za preživaljavanje. Morao sam. Danas živim u Orange County-u, po meni najljepšem dijelu Amerike.
#CGDIJASPORA: Čime se danas konkretno baviš?
#Mario Aleksić: Trenutno radim u oblasti razvoja poslovanja u Japan Mintu, sa fokusom na strategiju rasta i širenje tržišta. Bavimo se distribucijom prirodnog proizvoda za oporavak mišića – brend se zove Japan Mint. Glavni sastojak je japanska menta, a proizvod se proizvodi u Holandiji. U teniskom svijetu sam pozicioniran u samom vrhu u Los Anđelesu.
Ovaj proizvod je moj otac uveo u Crnu Goru prije 15 godina i danas je broj jedan za oporavak mišića, prisutan u svim apotekama. Uspjeli su da kvalitetom pobijede velike brendove poput Biofreeze-a. Moj cilj je da isti pristup prenesem na američko tržište.
Trenutno smo u fazi „proof of concept“ – fokusirani smo na Orange County, gdje je kultura sporta veoma razvijena: tenis, pickleball, padel, golf, trčanje. Gradimo brend kroz direktan kontakt sa sportistima i trenerima.
#CGDIJASPORA: Koliko je teško biti legalan u Americi?
#Mario Aleksić: Veoma teško. Imigracioni proces je komplikovan, posebno posljednjih godina. Kao internacionalac imate vezane ruke. Da biste dobili šansu za tzv. American Dream, morate prvo proći veoma težak administrativni put.
Čekam zelenu kartu i to je jedan od najvećih izazova. Radili smo sve legalno i odgovorno, ali to je proces koji traži strpljenje i snalažljivost.
#CGDIJASPORA: Koliko ti nedostaje Crna Gora?
Mario Aleksić: Mnogo. Kad sam otišao, dvije godine nijesam dolazio. Jednom sam došao samo na dva dana da glasam. Poslije toga još dva puta kratko.
Bio sam svuda – Novi Zeland, Havaji, Kalifornija, Evropa – ali ono što ima Crna Gora nema nigdje. To je nešto posebno, satkano u malom prostoru. Supruga Anastasija još nije bila u Crnoj Gori, ali sanja da dođe. Kaže da zvuči kao bajka kad joj pričam.
#CGDIJASPORA: Ti sebe doživljavaš kao velikog Crnogorca?
Mario Aleksić: Biti Crnogorac u svijetu nije teško – to je čast. Mi smo limited edition. Nas nema puno.
Teško je biti daleko od porodice, ali otišao sam da vidim koliko mogu. Plan mi je da se za pet-šest godina vratim. Sve što ovdje izgradim želim jednog dana da podijelim sa Crnom Gorom.
#CGDIJASPORA: Kakvu poruku šalješ mladima u dijaspori?
Mario Aleksić: Zajedništvo je sve. Moramo da čuvamo jedni druge, da budemo tolerantni, da se podržavamo. Nikad nećemo biti savršeni, ali nas nema mnogo. Ako se udružimo za viši cilj, možemo mnogo.
#CGDIJASPORA: Da li bi se tvoja supruga preselila u Crnu Goru?
Mario Aleksić: Da. Ona je iz Rusije, igrala je profesionalni tenis, završila je master u Americi. Od početka sam bio jasan da želim da se vratim u Crnu Goru. Ako budemo imali djecu, želim da odrastaju u Crnoj Gori. Ako ostaneš generacijama vani, taj osjećaj pripadnosti se polako izgubi.
Zato mi je važno da se vratim dok su djeca mala, da znaju ko su i odakle su.
Mario Aleksić danas gradi svoj put u Americi, ali mu je cilj jasan – vratiti se kući sa znanjem, iskustvom i uspjehom koji može podijeliti sa Crnom Gorom.
