Piše: Nada Kovačević
Postoje sudbine koje su satkane od vjekovne borbe, od ljubavi prema domovini i od neprekidne težnje za pravdom. Takva je priča Blagoja Zlatičanina, čovjeka čiji su život obilježili istorijski lomovi, borba za identitet i istrajnost u potrazi za istinom.
Rođen u Vraki, u Skadru, Zlatičanin je odrastao među ljudima koji su generacijama živjeli na raskršću istorije – između tradicije svojih crnogorskih korijena i izazova života u Albaniji. Obrazovao se s vjerom u znanje, gradio budućnost u domovini koja ga je prizivala, samo da bi shvatio da mu je ona uskratila ono najosnovnije – pravo na dostojanstven život.
Put koji je prošao nije bio samo lična borba – to je priča o jednom narodu, o Crnogorcima iz Vrake, čija su ognjišta često bila žrtva političkih odluka i nesporazuma velikih sila. Njegov dolazak u Crnu Goru, o kojem je sanjao, pretvorio se u razočaranje, u godine čekanja na prava koja su drugima bila zagarantovana.
Ali Blagoje nije odustao. Borba za istinu, očuvanje nasljeđa i dokazivanje vrijednosti Crnogoraca kroz istoriju postali su njegova misija. Istraživao je zaboravljene stranice prošlosti, tragao za dokazima o staroj crnogorskoj emigraciji u Americi, ukazivao na nepravdu prema svom narodu – i sve to u tišini, bez podrške institucija koje su ga trebale prepoznati i čuti.
Njegova priča nije samo lično svjedočanstvo – to je priča o hiljadama Crnogoraca koji su bili prisiljeni da napuste domovinu, o njihovim potomcima koji su danas u svijetu uspješni, a u Crnoj Gori – neprepoznati. To je priča o hrabrosti da se ne ćuti, o snazi da se ne zaboravi, i o nadi da istina ipak ima svoju težinu.
Ovo je razgovor o istoriji, identitetu, borbi, nepravdi, ali i uspjehu – razgovor sa Blagojem Zlatičaninom, čovjekom koji nikada nije prestao da voli Crnu Goru, čak i kada mu ona nije uzvratila istom mjerom.
#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto više o Vašem detinjstvu i školovanju u Vraki i Skadru?
#Blagoje Zlatičanin: Rođen sam u Vraki, Skadar, 1967. godine, od oca Janka i majke Zorke Stanković. Osnovnu školu pohađao sam od 1972. do 1980. godine u Vraki. Srednju mašinsku školu završio sam u Skadru od 1980. do 1984. godine. Kao đak generacije, upisao sam Mašinski fakultet na Univerzitetu u Tirani 1984. godine i diplomirao 7. jula 1989.
Dana 17. maja 1989. godine imenovan sam za rad u svojoj struci kao diplomirani mašinski inženjer u Lješu, Albanija. U Lješu sam radio do 5. marta 1991. godine, kada smo, po međunarodnom sporazumu između Jugoslavije i Albanije, prešli sledećeg dana u Crnu Goru. Taj sporazum operativno je sprovela Vlada Crne Gore. Stupam u brak 1990. godine sa Mirelom Brajović od oca Arsa i majke Danice Matanović. Moja supruga je podnijela najveći teret u porodici, kako sa vaspitanjem naše četiri ćerke, tako i sa svakodnevnim obavezama.
Ovaj sporazum predstavlja nastavak dogovora iz 1934. godine, kada je 70% stanovnika Vrake i Skadra napustilo svoja vekovna ognjišta i preselilo se najpre u Crnu Goru, a potom na Kosovo. Ovo „dobrovoljno preseljenje“ 1.756 osoba odvijalo se bez našeg znanja, a posebno nakon dolaska u Crnu Goru, gde smo shvatili pravu pozadinu našeg dolaska – zapravo smo iskorišćeni kao „topovsko meso“ za politički projekat tadašnjih srpskih i crnogorskih vlasti.
Njihov cilj bio je da svjetskoj javnosti predstave kako su se albanske vlasti ophodile prema nama i da to posluži kao argument za njihovu politiku prema građanima Kosova. Kao građani Albanije, imali smo ista prava kao svi ostali građani te zemlje, ali istina je da kao Crnogorci nismo imali nikakva posebna prava.
#CGDIJASPORA: Kako ste doživjeli tretman koji ste imali nakon dolaska u Crnu Goru i na Kosovo?
#Blagoje Zlatičanin: Dolazak u Crnu Goru bio je san svih nas, ali moji Vračani, suočeni s iskustvom prve seobe iz 1934. godine, nisu željeli da naseljavaju Kosovo. Željeli smo da ostanemo u svojoj domovini, jer sve naše porodice pripadaju starim crnogorskim bratstvima.
Međutim, nakon preseljenja, doživjeli smo golgotu i u Crnoj Gori i na Kosovu. Mislim da je to jedinstven slučaj u svijetu – da jedna država zloupotrijebi svoje ljude za tuđe političke projekte, čime je mnogim porodicama uništila živote. Oko 30 porodica ostalo je da živi u Crnoj Gori, jer su živjeli privatno i nisu bili u kampovima, zbog čega nisu bili dostupni organima reda. Među njima je bila i moja porodica.
Moja porodica, Zlatičanin, spada među najstarije podgoričke porodice, dok je moja majka porijeklom iz Sotonića, Crmnica.
Godine 2010, mi, kao Crnogorci, osnovali smo NVO “Korijeni Vračana”, čiji sam bio prvi predsjednik do 2013. godine. Od 2011. godine obavljam funkciju povjerenika Matice crnogorske za Albaniju.
Da bismo shvatili kako smo se našli u Skadru, potrebno je sagledati širu istorijsku sliku ovog prostora.
Na osnovu materijalnih i istorijskih činjenica, skadarska i lješka oblast predstavljaju kolijevku crnogorske duhovnosti i državnosti. Na zvaničnom sajtu grada Skadra može se pronaći podatak da je ovaj prostor od 605. godine bio pod vlašću Slovena sve do kraja 14. i početka 15. vijeka. Treba napomenuti i da je pet kraljeva i prinčeva iz dinastije Vojislavljevića sahranjeno ispod Skadra, u crkvi Svetog Srđa i Vakha.
U selu Darignjat, u neposrednoj blizini manastira Svetog Srđa i Vakha, jednog od crnogorskih svetilišta, do 1936. godine živjela su crnogorska bratstva: Krstovići, Raičevići, Ajkovići, Đuretići, Đukići i mnoga druga.
#CGDIJASPORA: Koji značaj imaju dokumenti poput Venecijanskog katastra i Turskog deftera za razumijevanje istorije Skadra i Crne Gore?
#Blagoje Zlatičanin: Interesantne su knjige: “Venecijanski katastar i koncesije za Skadar” (1416–1417); “Statut grada Skadra”, koji se koristio od vremena Vojislavljevića do Mlečana, pri čemu mu niko nije mijenjao sadržaj, osim što su Balšići dodali pet akata, a Mlečani šest, zbog opasnosti od turske invazije u 14. i 15. vijeku; “Turski defter za Skadarski sandžak” (1485) – Ovaj defter sam preveo još 2011. godine, ali, nažalost, nijedna crnogorska institucija ne želi da ga objavi. Razlog leži u tome što su teritorije današnje Crne Gore 1485. godine bile naseljene isključivo Zećanima, odnosno Crnogorcima, što očigledno nije u interesu današnjih crnogorskih vlasti da priznaju, pogotovo ako se uzme u obzir albanska verzija prevoda deftera; Oliver James Smith – “Venecijanska Arbanija” itd.
Na osnovu ovih knjiga, a posebno nakon rata između Mlečana i Balšića početkom 15. vijeka, jasno je da su Mlečani sproveli u djelo Statut grada Skadra, gdje precizno piše: “Ko ustane protiv vlasti, biće mu oduzeta sva imovina i biće ubijen.”
Imajući u vidu da su vlastela i obični narod u Skadarskoj i Lješkoj oblasti za vrijeme Balšića većinom bili Zećani i da su stali uz Balšiće, logičan je zaključak o sudbini zetskih porodica nakon poraza Balšića.
Sa Balšićima se preselio i veći dio stanovništva u Crne Planine. Na osnovu dostupnih dokumenata, može se zaključiti da je današnja Crna Gora većinski naseljena Zećanima koji su bježali od Mlečana nakon 1405. godine iz Skadarske i Lješke oblasti.
Prema turskom defteru iz 1485. godine (albanska verzija, Tirana, 1974.), možemo vidjeti imena nosilaca domaćinstava iz te godine. U starom gradu Skadru tada je ostalo samo 33 porodice, a sva su imena slovenska, dok je jezik koji se koristio bio slovenski.
Turska je pretvorila grad Skadar u selo, a takvo stanje trajalo je sve do 1685. godine, kada je uspjela da preokrene stanovništvo na svoju stranu. Te godine otvorena je prva muslimanska medresa u Skadru.
Prema albanskom istoričaru Hamdiju Bušatiju, u knjizi “Skadar kroz vrijeme”, istaknuto je da je porodica Berović bila prisutna u Skadru još 1690. godine, te da je vjerovatno najstarija skadarska porodica. Iz te porodice potiče Đorđe Berović, guverner ostrva Krita u Grčkoj do 1896. godine, kao i Radovan Berović, dekan Medicinskog fakulteta u Beogradu od 1958. do 1962. godine i lični ljekar Josipa Broza Tita.
U Vraki su zabilježene porodica Martinović (1688) i porodica Đurčević (1705).
#CGDIJASPORA: Kako je Skadar postao glavni trgovački centar Balkana u 19. vijeku i šta je doprinijelo njegovom razvoju?
#Blagoje Zlatičanin: Skadar počinje da se razvija i da ga naseljavaju stanovnici iz okolnih sela i gradova. U 19. vijeku Skadar je postao glavni trgovački centar na Balkanu i dobio naziv “Mali Carigrad”.
Treba istaći da je i Podgorica sa okolinom, od kraja 15. vijeka do 1878. godine, bila dio Skadarskog sandžaka, pa je bilo logično da se imućne porodice sele u Skadar. Sredinom 19. vijeka u Skadru je živjelo 234 crnogorske pravoslavne porodice.
One su 1820. godine otvorile prvu slovensku školu u centru Skadra. U dvorištu te škole 1858. godine počela je izgradnja Crkve Aleksandra Nevskog, koja je srušena 10. juna 1967. godine, a na njenom mjestu podignuta je zgrada Oficira.
Druga naša škola otvorena je u kući Filipa Berovića i bila je u funkciji od 1896. do 1934. godine, kada je albanski kralj Zogu zatvorio sve strane škole u Albaniji. Danas se na tom mjestu nalazi Hotel Rozafa, u strogom centru grada. Sve ovo detaljno su opisali istoričari Hamdi Bušati i Smajl Balaj.
U dva sačuvana dokumenta iz 1862. i 1864. godine pominje se moj predak Mato Zlatičanin, koji se 1855. godine iz Podgorice preselio u Skadar i zamijenio učitelja Nikolu Musulina. Na toj poziciji bio je do 1869. godine.
Dokument iz 1864. godine prikazuje Mata Zlatičanina kao učitelja koji je najuglednijim crnogorskim porodicama u Skadru podijelio 50 knjiga koje je za školu u Skadru poklonio knjaz Nikola. Među 50 uglednih crnogorskih porodica nalazio se i Mirko Zlatičanin – zlatar.
Prema pisanju Čiča Ilije Zlatičanina, učitelj Mato bio je njegov rođeni stric. On je sa svojom braćom često dolazio u Skadru, u Dobraču, u našu kuću, a kasnije i u Vraku. Oni su insistirali da se moj đed Mitar Zlatičanin školuje i preseli kod njih u Podgoricu.
#CGDIJASPORA: Kakva je bila uloga Vašeg pradjeda Save Zlatičanina u razvoju plovidbe između Skadra, Plavnice i Virpazara?
#Blagoje Zlatičanin: Moj prađed Savo Zlatičanin bio je upravitelj parabroda na relaciji Skadar – Plavnica – Virpazar. Između dvije rijeke, Bojane i Drima, na putu za Tiranu, zapadno od tvrđave, nalazile su se kuće i fabrika pića Alekse Matanovića sa braćom, sve do 1945. godine. U blizini su bile ruševine Crkve Svetih Vračeva (pominjane u Venecijanskom katastru), koja je od 1934. godine postala Kisha e Zojës.
Alekse Matanovićev brat Đuro bio je moj prađed s očeve strane. Iz te kuće, Aleksa je udao dvije svoje kćerke – Zoru u Kamenicu, u Mikuliće, i Nedu, koja se udala za Resetare, porodicu iz Tološa, Podgorica. Nakon 1945. godine, komunisti su im oduzeli svu imovinu.
Moj otac, Janko Zlatičanin, bio je izabran među 10 najboljih pionira Albanije 1954–1955. godine u Tirani, a na osnovu tog uspjeha dodijeljena mu je stipendija za studije u Bugarskoj. Nažalost, tu stipendiju na kraju je iskoristio sin jednog albanskog ambasadora.
U Bugarskoj je, od Vračana, studirao Andro Jovana Peličić, koji je kasnije u dva mandata bio na čelu Opštine Skadar.
U Rusiji su, pedesetih godina 20. vijeka, studirali brat i sestra Kićo i Eva Pejović, oboje profesori doktori i šefovi katedri na Mašinskom i Tekstilnom fakultetu. Kićo je otišao u penziju 1984. godine, a Eva 1990. godine. Bio sam u rodbinskim odnosima s njima.
Posebno bih istakao mog profesora na Mašinskom fakultetu, dr Sava Đirju iz Drača, svjetski priznatog izumitelja u Švedskoj i vjerovatno najvećeg stručnjaka u Albaniji u svoje vrijeme. On živi u Draču i imao je brata Gorana.
Posebno mjesto zauzima najveći albanski pjesnik Milos Đorđe Nikolić Migjeni (1911–1938), odnosno Miloš Đorđe Nikolić, čija je majka Sofija Kokošević. Godinama sam istraživao o njemu jer sam to smatrao svojom dužnošću – bio je učitelj u Vraki i preminuo u nepunoj 27. godini.
Nažalost, njegova djela na našem jeziku do danas nijesu ugledala svjetlost dana. Albanska javnost prvi put je saznala pravu istinu o njemu tek 2011. godine, na 100. godišnjicu njegovog rođenja, kada je u Albanskoj akademiji nauka objavljeno da je Migjeni bio Crnogorac, stipendista Jugoslavije čak devet godina, te da mu je maternji jezik bio naški.
Moj rad predstavio je prof. dr A. Maraš (Vračanin), tada rektor Albanoloških studija i profesor na Sorboni. Danas albanska aviokompanija nosi ime Midjeni.
O Milošu Đorđu Nikoliću objavljena je i studija oko 1960. godine u Skoplju, u kojoj su njegovi školski drugovi iz Bogoslovije u Bitolju svjedočili da je bio krhkog zdravlja i da je svaku noć svirao mandolinu i pjevao isključivo na naškom jeziku.
Njegove najpoznatije pjesme bile su: “O Kralju Nikoli”; “Preko mora”; “Večernji zvon”.
Posebno je interesantno da sam svu dokumentaciju o njemu donio u Crnu Goru i predao je dvjema institucijama. Takođe, sve sam proslijedio Gimnaziji “Niko Rolović” u Baru, gdje je Miloš Nikolić bio đak Niže državne gimnazije od 1923. do 1925. godine.
Nažalost, do danas svi ćute o ovome. Kada sam nakon nekoliko godina pokušao da povratim ta dokumenta, rečeno mi je da ih ne mogu pronaći. Žalosno, ali istinito.
Čak je Miloš Nikolić dospio na crnu listu jugoslovenskog konzula u Skadru 1933. godine, samo zato što je želio da studira književnost u Beogradu i nije htio da ide da služi kao sveštenik u Vojvodini.
Na osnovu toga, njegovoj sestri Olgi Nikolić ukinuto je pravo na dalje školovanje u Sarajevu. Konzul je tada bio Božović, a sekretar njegov rođak Nikolić.
#CGDIJASPORA: Koji su naši ljudi ostavili dubok trag u Albaniji?
#Blagoje Zlatičanin: Mogu da navedem na desetine primjera o našim ljudima koji su ostavili dubok trag u Albaniji.
Sve ovo ističem jer se slična sudbina desila i meni, kao i mojim Crnogorcima iz Vrake, u Crnoj Gori. U Crnoj Gori smo živjeli bez ikakvog prava na rad, bez dokumenata, a za 33 godine našeg boravka nijedan predstavnik crnogorskih vlasti nikada nas nije pitao treba li nam bilo kakva pomoć – umjesto toga, doživjeli smo potpuno ignorisanje.
Posebno je zanimljivo da je 2009. godine Bokserski savez Crne Gore isključio iz reprezentacije braću Dejana i Momčila Zlatičanina, kao i Dejana Matanovića, samo zato što su rođeni u Vraki. Prema riječima bokserskih stručnjaka, Crna Gora je tom odlukom eliminisala jedine bok sere koji su mogli donijeti medalje sa evropskih i svjetskih takmičenja.
Uprkos tome, Dejan Zlatičanin je 2016. godine, u privatnoj režiji, ali pod crnogorskom zastavom, postao svjetski prvak u najprestižnijoj WBC verziji. Zahvaljujući kratkovidosti crnogorske politike prema svojoj dijaspori, Crna Gora je, iako poznata kao zemlja boksa, ostala bez medalje u seniorskoj konkurenciji sve do ove godine, kada je 19-godišnji Tomislav Đinović, uz trenere braću Zlatičanin, donio prvu seniorsku medalju u nezavisnoj Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Kakva je bila borba za prava Crnogoraca iz Vrake?
#Blagoje Zlatičanin: Težak život Crnogoraca iz Vrake u Crnoj Gori, bez ikakve nade za budućnost naše djece u njihovoj jedinoj domovini, natjerao je nas, intelektualce iz Vrake, da osnujemo udruženje “Korijeni Vračana”. Njegov jedini cilj bio je sticanje crnogorskog državljanstva, jer nam je Crna Gora uskratila pravo na normalan život dostojan čovjeka.
Izabran sam za prvog predsjednika udruženja. Na početku smo tražili samo da našoj djeci omoguće dokumenta i osnovna prava, ali od 1991. godine neprekidno smo dobijali isti odgovor – potpuno ignorisanje naših zahtjeva.
Još je zanimljivije da Crna Gora nije htjela da ispoštuje čak ni dvije presude Upravnog suda iz 2007. godine, koje su nam po zakonu garantovale pravo na crnogorsko državljanstvo. Naš advokat u tom procesu bio je prof. dr Blagota Mitrić.
I sam sam lično osjetio posljedice te nepravde – moja djeca su, bez ikakvih prava, izgubila volju za školu i učenje, do te mjere da su čak razmišljala o napuštanju školovanja, jer nisu vidjela nikakav smisao i nijesu mogla da se slobodno kreću.
Nakon tri godine borbe sa crnogorskim vlastima, uspio sam da izdejstvujem državljanstvo za moje Crnogorce, ali tek kada sam uključio međunarodnu zajednicu i kada smo otvoreno rekli da ćemo tužiti Crnu Goru za svu nepravdu učinjenu prema nama, sa elementima genocida.
Uporno smo ponavljali najvišim organima vlasti: Dajte nam pravo na normalan život dostojan čovjeka; Ne tražimo pomoć, samo pravo na rad i mogućnost da doprinesemo svojoj domovini.
Svaku dokumentaciju lično sam pripremio i predao vlastima, jasno im poručivši: “Poštujte zakone Crne Gore, jer u pitanju je biološki opstanak naše djece.”
U suprotnom, upozorio sam ih da će sva istina o nepočinstvima Vlade Crne Gore prema starim crnogorskim porodicama biti predstavljena svijetu i međunarodnim sudskim institucijama.
Onog dana kada sam, kao predsjednik Udruženja, iznio javno istinu na dvanaesti dan protesta ispred crnogorskog parlamenta, zajedno sa svojim Crnogorcima iz Vrake, i kada sam obavijestio sve međunarodne institucije, istog dana je Vlada Crne Gore, početkom oktobra 2012. godine, na specijalnoj sjednici posvećenoj samo nama, donijela “Leks specialis” za dodjelu državljanstva Crnogorcima iz Vrake.
To znači da su pristali da nam daju državljanstvo, ali pod uslovom da ne tužimo Crnu Goru.
Naravno, nikada nam nije bilo na kraj pameti da tužimo Crnu Goru – jer mi smo dio nje bili i ostaćemo vječno.
#CGDIJASPORA: Koji je bio vaš profesionalni put u Crnoj Gori?
#Blagoje Zlatičanin: Kao diplomirani mašinski inženjer, od 1991. do 1999. godine, radio sam najteže fizičke poslove u Crnoj Gori – prvenstveno kao fizički radnik na istovaru u Crvenom krstu Crne Gore i na poljima Podgorice.
Godine 1999. počeo sam da radim kao majstor za aluminijumsku i PVC stolariju. Godine 2003. otvorio sam firmu na svoje ime u Privrednom sudu u Podgorici, ali u Baru nijesu htjeli da mi je registruju.
Od 2007. do 2008. godine tražio sam legalno odobrenje da otvorim fabriku za aluminijumsku i PVC stolariju u Sutomoru, na svom placu. Iako sam imao svu urednu dokumentaciju i urbanističko-tehničke uslove (UTU), Opština Bar je – nezakonito mijenjajući originalnu mapu placeva u katastru – učinila sve da mi zabrani izgradnju, iako bi po projektu fabrika zapošljavala 25 radnika.
Ovo je samo jedan od dokaza da opšti državni interes u Crnoj Gori nije bio prioritet, iako sam bio spreman legalno plaćati poreze i doprinositi svojoj domovini.
U Crnoj Gori nisam bio siguran ni u šta – jer, iako sam poštovao sve zakone i propise, realnost je bila potpuno drugačija. Oni koji su odlučivali, radili su suprotno zakonima.
To je moguće samo u Crnoj Gori – da ljudi na vlasti mogu nanijeti ogromnu štetu vrijednom pojedincu, a samim tim i interesu države, i da za to ne budu sankcionisani.
#CGDIJASPORA: Šta vas je motivisalo da istražujete crnogorsko iseljeništvo u Albaniji i doprinesete promociji crnogorskih vrijednosti?
#Blagoje Zlatičanin: Slobodno vrijeme koristio sam da istražujem naše iseljeništvo u Albaniji i da dam svoj skromni doprinos promociji crnogorskih vrijednosti na tlu te zemlje. Fokusirao sam se prvenstveno na naše manastire i škole u Skadarskoj oblasti, kao i na ugledne Crnogorce koji su ostavili neizbrisiv trag u razvoju Albanije.
Međutim, Vlada Crne Gore i crnogorska ambasada u Tirani nijesu preduzele nijedan konkretan korak da zaštite našu legalnu imovinu u Vraki, koju su uzurpirali Albanci – i to ne komšije, već ljudi koji su došli iz dalekih krajeva.
Naše molbe za pomoć nikada nijesu ni razmotrili, a kamoli riješili.
Vlada Crne Gore i crnogorska ambasada u Tirani samo formalno zagovaraju prava Crnogoraca u Albaniji, dok u suštini apsolutno ništa ne rade.
Do 1990. godine u Albaniji je živjelo više Crnogoraca nego što danas ima Albanaca u Crnoj Gori. Međutim, pasivan odnos crnogorskih institucija – ili, bolje rečeno, potpuno ignorisanje našeg iseljeništva – natjerao je ljude da uvide realnost, posebno nakon golgote koju su doživjeli moji sunarodnici iz Vrake u Crnoj Gori i na Kosovu.
Do danas nijedan Crnogorac iz Albanije nije mogao da studira u Crnoj Gori o svom trošku, dok države iz regiona svojim dijasporama dodjeljuju značajne stipendije.
Godine 2019–2020. uputio sam pismo Ministarstvu prosvjete, tražeći da se Dejanu Ćulafiću, sinu Marinka Ćulafića, predsjednika Crnogoraca Albanije, omogući studiranje u Crnoj Gori. Odgovor je bio da niko iz Albanije ne može studirati u Crnoj Gori jer obrazovni sistem srednjih škola nije isti.
Zanimljivo je da do 2022. godine, ni na jedan događaj koji je u Albaniji organizovala Zajednica Crnogoraca Albanije (ZCGA) u saradnji sa Maticom crnogorskom, crnogorska ambasada u Tirani nikada nije prisustvovala, uprkos uredno dostavljenim molbama. Njihov odgovor uvijek je bio isti – da im je žao i da ne mogu prisustvovati zbog ranije preuzetih obaveza.
U saradnji sa Maticom crnogorskom, predsjednikom Udruženja Crnogoraca u Albaniji, g. Marinkom Ćulafićem, i g. Miroljubom Orlandićem, povjerenikom Matice crnogorske za Makedoniju, organizovali smo obilježavanje značajnih datuma iz crnogorske istorije, kao i istraživanje naše istorije i ljudi na tlu Albanije.
#CGDIJASPORA: Koji su značajni datumi?
#Blagoje Zlatičanin: Obilježavanje godišnjice stradanja crnogorskih dobrovoljaca u Medovu (6. januar 2019. i nadalje). Prisjećamo se crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike, koji su 1916. godine poginuli u Medovu kada je brod Brindizi naletio na minu. Doprinos sam dao kroz dugogodišnji rad u tom gradu, koristeći kontakte s kolegama na važnim državnim funkcijama.
Svake godine imamo besplatan pristup luci Medovo, prostoru nekadašnje radionice za ribarske brodove i privatnom ribarskom brodu kako bismo, ako vremenski uslovi dozvole, otišli tačno iznad olupine Brindizija i odali počast junacima.
Od prvog dana tražimo da postavimo spomen-ploču u luci Medovo. Opština Lješ podržava inicijativu, a lokalni čelnici redovno prisustvuju ceremoniji i pozivaju na postavljanje ploče. Jedini uslov je da Ministarstvo kulture Crne Gore zvanično uputi zahtjev Ministarstvu kulture Albanije.
Uprkos tome što ovaj zahtjev svake godine čuju predstavnici crnogorske dijaspore, on nikada nije proslijeđen albanskim vlastima.
Crnogorci iz Amerike ostavili su porodice i posao da bi branili otadžbinu u Prvom svjetskom ratu, a kakav je danas odnos crnogorskih vlasti prema njima, neka procijene čitaoci.
Pokušaj odavanja počasti 2016. godine
Godine 2016., u dogovoru sa albanskim vlastima, tražili smo da crnogorski brod uplovi u albanske vode i tačno iznad olupine Brindizija oda počast palim junacima.
Odgovor je bio da će to organizovati crnogorski ambasador u Tirani. Tog dana, brod Ratne mornarice Crne Gore krenuo je iz Bara, ali nikada nije stigao do Medova – zaustavili smo se u crnogorskim vodama i tamo održali ceremoniju.
U javnosti je predstavljeno da smo bili tačno iznad olupine Brindizija, što nije istina. Vijenac u more položio je ministar saobraćaja Ivan Brajović, umjesto najavljene Milice Pejanović-Đurišić, tadašnje ministarke odbrane.
Obilježavanje dana Svetog Vladimira u Elbasanu (3–4. jun)
Ovaj događaj predvodi Marinko Ćulafić, predsjednik Udruženja Crnogoraca Albanije i stanovnik Elbasana.
Posebno važna bila je izložba sa 83 slike Svetog Vladimira, pronađene po manastirima Balkana, a predstavljene javnosti. Godine 2021. prisustvovao je i predsjednik Albanije.
Najveći doprinos dao je Miroljub Orlandić, koji je privatno pronašao i prikupio slike iz manastira.
#CGDIJASPORA: Kako ste se osjećali kada ste shvatili da Vaša djeca neće imati akademsku i profesionalnu budućnost u svojoj domovini?
#Blagoje Zlatičanin: Shvativši da kao porodica ne možemo napredovati ni poslovno ni akademski, nijesam mogao dozvoliti da i moja djeca dožive istu nepravdu kao moj otac i ja – da im se uskrati prilika za akademski razvoj, prvo u Albaniji, a zatim i u Crnoj Gori.
Porodično smo donijeli tešku odluku da moje četiri kćerke napuste Crnu Goru i potraže priliku za napredak u Sjedinjenim Američkim Državama.
Dajana je sa 16 godina otišla u srednju školu u Americi 2009. godine, Arsenija 2013., Božana 2015., Tijana 2020. godine.
Nova domovina odmah je prepoznala njihov potencijal, dok u svojoj ih niko nije želio ni saslušati. SAD, kao država koja cijeni znanje i rad, dodijelila im je stipendije na osnovu njihovih akademskih rezultata.
Dajana je 2012. godine proglašena princezom znanja i izabrana među 7 najboljih studentkinja u državi Arizoni. Karijeru je gradila kroz različite pozicije – od direktora komunikacija za ministra ekonomije, zamjenika direktora komunikacija Senata Arizone, do direktora komunikacija i portparola Republikanske stranke Arizone u februaru 2022. godine.
Arsenija je krenula istim putem.
Božana i Tijana dobile su punu stipendiju za studiranje na univerzitetu, zahvaljujući izuzetnim rezultatima.
Tijana, jedina koja je završila srednju školu u Crnoj Gori, bila je Luča u OŠ “Kekec” u Sutomoru, Luča u Gimnaziji u Baru, a zatim je sa prosjekom 10.00 završila trogodišnje studije cyber security u Feniksu.
Sve četiri su zaposlene u svojim strukama i imaju priliku za profesionalni napredak.
Uspjeh su postigla i djeca mog brata: Milena je završila studije IT-a u SAD s odličnim uspjehom,
Milan Zlatičanin je ove godine završio studije stomatologije u Crnoj Gori i proglašen je najboljim studentom generacije.
#CGDIJASPORA: Šta smatrate ključnim razlozima zbog kojih SAD pružaju bolje prilike mladima za akademski i profesionalni razvoj u odnosu na Crnu Goru?
#Blagoje Zlatičanin: Primjeri pokazuju da su SAD daleko plodnije tlo za razvoj mladih i njihovih karijera. Ovdje se prepoznaje, cijeni i valorizuje trud, pružajući priliku da se znanje iskoristi za razvoj društva i države.
Ovo ne važi samo za moje kćerke, već za sve mlade ljude koji, u potrazi za boljom budućnošću, napuštaju svoje domovine.
Žalosno je što Crna Gora ne prepoznaje potencijal svoje dijaspore, ne pružajući priliku da stečeno znanje, s najprestižnijih svjetskih univerziteta, doprinese razvoju domovine. Umjesto toga, druge zemlje koriste plodove njihovog rada i obrazovanja.
Isto važi i za majstorske poslove, gdje se u inostranstvu rad i posvećenost visoko cijene i poštuju. Naši mladi su vrijedni i sposobni, i uvjeren sam da najbolji crnogorski đaci mogu biti među najboljima na univerzitetima širom svijeta. Međutim, naš obrazovni sistem, odnosno njegova primjena u praksi, stvara nesigurnost kod studenata i sputava njihov potencijal.
Početkom 2022. godine, moja supruga i ja napuštamo Crnu Goru i selimo se kod djece u Ameriku. Nakon samo šest nedjelja dobijam legalno pravo na rad, dok sam u svojoj domovini čekao 18 godina (zakonski od 2009, ali suštinski nikada nijesam imao sigurnost u radni status).
Na osnovu mog iskustva i znanja, gdje god sam aplicirao za posao i predstavio svoj CV, odmah sam dobijao odlične ponude. Amerika je zemlja koja cijeni rad i znanje, jer to donosi profit i održava ekonomiju. Zašto to nije slučaj u mojoj domovini, ni danas ne mogu da shvatim.
Crna Gora je jedna od najljepših zemalja svijeta. Tek kada odeš u inostranstvo, uvidiš tu istinu. Svaki njen kamen nosi istoriju, imamo rijeke, planine, stare gradove, more, bogatu kulturu i slavnu hiljadugodišnju istoriju, gdje je svaki pedalj zemlje natopljen krvlju najboljih sinova i kćeri.
Svako mjesto u Crnoj Gori je posebno i priča za sebe. Na tako malom prostoru, nigdje na svijetu nema toliko prirodne ljepote.
Ali tu ljepotu ne cijenimo i ne čuvamo kako zaslužuje. Umjesto da je unapređujemo, mi svojim djelovanjem narušavamo njenu iskonsku ljepotu.
Zašto je tako? Nemam precizan odgovor, ali kroz iskustvo rada u različitim zemljama i susrete s različitim kulturama, mogu uočiti gdje griješimo kao društvo.
#CGDIJASPORA: Kako ste kroz sopstveno iskustvo u Albaniji i Crnoj Gori dokazali da su Crnogorci vrijedni i sposobni ljudi?
#Blagoje Zlatičanin: Teza da su Crnogorci nevrijedan narod ili da su samo ratnici, a ne radnici, prisutna je i danas među našom elitom. Po mom mišljenju, to je rak-rana našeg društva.
Ali, da li je to tačno?
Iz mog iskustva – Crnogorci u Albaniji bili su poznati kao vrijedni domaćini, najbolji sportisti, visoko obrazovani i najbolji radnici. Isto su dokazali i u Crnoj Gori, gdje su 95% njih mukotrpnim radom izgradili normalan život.
Nažalost, javnost u Crnoj Gori malo zna o crnogorskoj emigraciji iz 19. i početka 20. vijeka u Americi. Skoro svaki treći Crnogorac tada je odlazio “trbuhom za kruhom”, kako bi izgradio bolji život za sebe i porodicu.
Posljednjih 2-3 godine istraživao sam crnogorsko iseljeništvo u SAD, i mogu sa ponosom reći da su naši ljudi učestvovali u izgradnji američkih gradova, ali ih Crna Gora ne prepoznaje.
Posebno bih istakao tri rudarska grada koja sam lično posjetio i dokumentovao:
Tonopah, Nevada – Prvi Evropljanin koji je stigao u ovaj grad bio je Jovan Čatović iz Kotora, prvi novinar i jedan od vlasnika rudnika. Danas u okolini grada postoji “Potok Čatovića”, a njegova kuća je sačuvana. Među značajnim crnogorskim prezimenima u Tonopahu su: Marojević, Milačić, Banjević, Čatović, Stanković, Petrović, Mitrović, Kazanegra itd.
Bisbi, Arizona – Početkom 20. vijeka ovdje je živjelo 2.000 Crnogoraca, preko 300 porodica. Muzej grada posvećuje posebno mjesto Crnogorcima zbog njihovog doprinosa. U centru grada i danas postoji zgrada s natpisom “Medigović 1902”, a 1939. godine Crnogorci su ovdje otvorili svoju crkvu. Danas u gradu živi samo jedna starica, gospođa Dabović, koja se brine o crkvi.
Globe, Arizona – Po riječima starijih Crnogoraca iz Feniksa, ovo je “najcrnogorskiji grad u Americi”. Posjetio sam muzej i groblje, gdje su sahranjivani isključivo ljudi iz Crmnice, Paštrovića i Nikšića. Interesantan podatak je da stariji čovjek koji održava muzej i groblje, John Malković, potiče upravo od Paštrovića. Njegov slavni rođak, holivudski glumac John Malkovič, danas priznaje da je crnogorskog porijekla, a ne hrvatskog.
Iz Globea dolazi i prva žena guvernerka Arizone (1988–1991), Rosa Perić udata Mofford. Iako se zvanično vodi kao Hrvatica, poznato je da su mnogi Crnogorci širom Amerike zbog nedostatka informacija i pravoslavnih crkava bili primorani da se izjašnjavaju po vjeroispovijesti svojih majki – kao Hrvati.
#CGDIJASPORA: Šta je cilj Vašeg istraživanja crnogorske emigracije iz 19. i 20. vijeka u Americi i kakve rezultate očekujete?
#Blagoje Zlatičanin: Naše istraživanje crnogorske emigracije iz 19. i 20. vijeka nastavljamo u saradnji sa uspješnim Crnogorcima iz Amerike i Crne Gore. Cilj nam je da skrenemo pažnju crnogorskim vlastima da ova dijaspora postoji i da je uspješna, ali zanemarena.
Nažalost, kada predstavnici crnogorske vlasti dolaze u Ameriku, sastaju se samo sa onima od kojih imaju politički interes, dok staro iseljeništvo ostaje zaboravljeno. Ovim ljudima nije potrebna materijalna pomoć, već ljubav i pažnja njihove domovine.
Ne mogu da nađem opravdan razlog zašto Crna Gora ne slijedi primjer zemalja iz regiona, koje aktivno sarađuju sa dijasporom i ulažu u njenu promociju kroz manifestacije, festivale i kulturne projekte. Crnogorsko iseljeništvo ima ogroman potencijal da doprinese razvoju države – kroz investicije, znanje i iskustvo – ali se ta prilika ne koristi.
Amerika poštuje rad i radnike. Svaki dan nakon posla, klijenti i poslodavci zahvaljuju radnicima na trudu i profesionalnosti. Kada primaš platu, poslodavac ti izražava zahvalnost za doprinos.
Ovo je suština – radnička klasa stvara profit i puni budžet države, iz kojeg se finansiraju svi državni službenici. Zašto to nije tako u Crnoj Gori? Po mom mišljenju, problem leži u mentalitetu.
Umjesto da vlast služi građanima i poštuje radnike, kod nas se ponašaju kao da platu daju iz svog džepa.
Život u Americi je manje stresan, jer znaš na čemu si – koliko uložiš, toliko dobiješ. Ovdje se radi više nego u Crnoj Gori, ali se rad cijeni i nagrađuje.
Razlika između političara u SAD i Crnoj Gori je ogromna. U Americi neko može stupiti na političku funkciju samo ako je uspješan u svom poslu i ako je volontirao ili donirao za unapređenje društva. Funkcija političara je prestiž, ali najmanje plaćena – oni su već ostvareni ljudi koji žele da doprinesu svojoj državi.
U Americi se administracija svodi na minimum, dok je u Crnoj Gori ogromna, neefikasna i puna ljudi bez potrebnog znanja i iskustva.
Po mom mišljenju, Crna Gora bi mogla da primijeni američki sistem – da političke funkcije zauzimaju sposobni i dokazani ljudi, a ne oni koji nude prazna obećanja i ne snose odgovornost za svoj nerad.
Najbolji primjer je način na koji novi američki predsjednik bira svoj tim – najstručnije i najiskusnije ljude kako bi unaprijedili sistem. To je model koji bi Crna Gora mogla da usvoji.
