Piše: Nada Kovačević
Iz Plava, grada tišine, prirode i snažnih korijena, do Ankare i New Yorka — životni put Amela Kojić ispisivala je hrabro, srcem i vjerom u sebe. Njena priča je priča o odlasku, ali ne i o zaboravu; o dijaspori, ali i o dubokoj povezanosti s domovinom; o izazovima koji oblikuju, ali i o ljudima koji postaju porodica daleko od kuće. Kroz obrazovanje, humanitarni rad i društveni angažman, Amela je ostala dosljedna sebi i vrijednostima koje nosi iz rodnog kraja.
Postoje ljudi čije se priče ne mjere kilometrima koje su prešli, već snagom korijena koje nose sa sobom. Amelu Kojić put je dalje vodio preko granica, jezika i kultura — najprije u Ankaru, grad koji joj je donio znanje, zrelost i prve velike životne izazove, a potom i do Njujorka, mjesta gdje se snovi testiraju hrabrošću, upornošću i spremnošću na odricanje. Na tom putu bilo je neizvjesnosti, padova i teških odluka, ali i susreta koji mijenjaju život, ljudi koji postaju porodica i ljubavi koja daje smisao svakom novom početku.
Iako život danas živi između više svjetova, Amela nikada nije prestala da se vraća onom prvom — zavičaju. Crna Gora za nju nije samo tačka na mapi, već prostor identiteta, mira i unutrašnje ravnoteže. Kroz društveni angažman, humanitarni rad i kulturno predstavljanje svoga kraja, gdje god da se nalazila, ostala je dosljedna sebi i vrijednostima koje nosi iz djetinjstva.
U razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Amela Kojić govori o snovima koji su je vodili, o hrabrosti da se ode i snazi da se ne zaboravi ko si, o porodici kao osloncu, o dijaspori kao „kući daleko od kuće“, ali i o odgovornosti da se iskustvo stečeno u svijetu dijeli sa drugima. Ovo je priča o ženi koja ne bira između domovine i svijeta — već ih spaja.
#CGDIJASPORA: Odakle dolazite i kako je izgledao Vaš obrazovni put nakon završene srednje škole?
#Amela Kojić: Dolazim iz Plava, jednog od najljepših bisera Crne Gore i Balkana, smještenog na sjeveroistočnom dijelu zemlje. Često se kaže da je svakome njegova domovina najmilija i najljepša — i s tim se u potpunosti slažem. Plav, ali i Crna Gora u cjelini, za mene su najljepše mjesto na svijetu.
Nakon završene srednje medicinske škole, kao jedan od đaka generacije, dobila sam stipendiju za nastavak školovanja u Turskoj, tačnije u Ankari. Iako u tom trenutku nijesam znala nijednu riječ turskog jezika, nakon godinu dana intenzivnog učenja i usavršavanja jezika stekla sam neophodno znanje za nastavak studija.
#Amela Kojić: Još od ranog djetinjstva imala sam želju da budem ili doktor ili učitelj. Prateći svoje srce, izabrala sam profesiju u kojoj mogu biti pomalo oboje — pomagati ljudima i prenositi znanje.
Kao relativno mlada djevojka iz male sredine, suočila sam se s velikim izazovima odlaskom iz Plava u zemlju koju nijesam poznavala: jezik koji mi je tada bio potpuno nerazumljiv, kao i kultura koja je, iako u mnogo čemu slična našoj, u isto vrijeme bila i drugačija. Na tom putu bilo je mnogo raskrsnica, poteškoća, pa i padova. Ipak, u svim tim trenucima imala sam uz sebe ljude s kojima sam i danas snažno povezana — koji su mi postali druga porodica i oslonac bez kojeg bi sve bilo mnogo teže.
Biti „kući daleko od kuće“ nešto je što istinski mogu razumjeti samo oni koji žive u dijaspori. To je posebna, čvrsta veza koja nas povezuje, bez obzira na to gdje se nalazimo u svijetu.
Na tom životnom putu upoznala sam i ljubav svog života — Kaana, zbog kojeg sam i ostala u Ankari. Kako je moj suprug bio profesionalni fudbaler u Turskoj, često smo bili razdvojeni jer sam ja u to vrijeme radila na koledžu. Vremenom smo shvatili da želimo drugačiji životni pravac — možda u početku zahtjevniji i ispunjen većim odricanjima, ali s jednom najvažnijom vrijednošću: da budemo zajedno. Tako smo donijeli odluku da se preselimo u New York.
#Amela Kojić: Uvijek sam bila aktivno uključena u različita društvena i kulturna dešavanja — kako u Crnoj Gori, tako i tokom boravka u Turskoj, a danas i u Njujorku. Kao jedno od zaštitnih lica manifestacija „Dani borovnice“ i „Dani behara“, nastojala sam da svoj zavičaj predstavim na najbolji mogući način, kako na državnom, tako i na međunarodnom nivou.
Bila sam i član Karate saveza, dramske sekcije, kao i volonterka na brojnim takmičenjima iz oblasti Prve pomoći i zaštite. Na tom putu bilo je i lijepih uspjeha — čak i evropskih medalja, čime se, moram priznati, s ponosom pohvalim.
Ipak, iza svega što sam postigla stoji moja porodica. Moj suprug, koji je moja stalna snaga i oslonac; moj rahmetli otac, koji mi je uvijek bio velika podrška; majka, moj stub; i moj brat, koji me uvijek sasluša i posavjetuje, iako je nekoliko godina mlađi od mene. Bez njihove podrške, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
#Amela Kojić: Crna Gora za nas predstavlja istinski odmor za dušu. U njoj rado boravimo i trudimo se da je posjećujemo što češće, makar to bilo i na svega nekoliko dana. Ta veza s domovinom za nas je neprocjenjiva.
Tokom godina bila sam učesnica brojnih međunarodnih festivala, konferencija i seminara — kako iz medicinske, tako i iz kulturne oblasti. S obzirom na to da se moj život danas odvija u svojevrsnom „trouglu“, trudim se da, gdje god da se nalazim, ostanem posvećena svom narodu, načinu života i tradiciji.
Moj najveći životni cilj jeste da pomažem ljudima i da svoja iskustva dijelim sa drugima, koliko god mogu. Nastojim da to činim na najbolji mogući način i iskreno se nadam da ću i u budućnosti nastaviti istim putem.
Mladima bih poručila da prate svoje srce, svoje želje i svoje ciljeve. Jer bez cilja u životu, čovjek je već jedan korak iza ostalih.
