Razgovarala: Nada Kovačević
Njemačka je njegovo mjesto rođenja, školovanja i profesionalnog razvoja, ali je Crna Gora postala važan dio njegovog privatnog života, porodičnog identiteta i budućih poslovnih planova. Željko Kovačević, stručnjak za procesnu logistiku i upravljanje velikim projektima, trenutno je angažovan na jednom od značajnih energetskih projekata kompanija Siemens Energy i Amprion, povezanom sa prenosom električne energije iz vjetroparkova u Sjevernom moru.
Radio je na projektima u Njemačkoj, Nigeriji, Portugalu i Srbiji, rukovodio poslovnim sistemima i učestvovao u realizaciji složenih industrijskih i energetskih poslova. Ipak, sve češće razmišlja o povratku na Balkan, prije svega u Crnu Goru, gdje vidi prostor za razvoj zelene energije, logistike i stručnog obrazovanja.
Njegova supruga je iz porodice Lekić iz Šekulara, a i Kovačević istražuje sopstvene porodične veze sa Crnom Gorom. Kaže da njegova priča nije izuzetak, jer sve više ljudi njegove generacije, iako su rođeni u Njemačkoj, razmišlja o povratku u zemlje iz kojih su potekli njihovi roditelji.
– Moja generacija dugo živi na raskrsnici. Ovdje smo rođeni i školovani, a tamo smo uvijek osjećali da pripadamo. Danas se mnogi pitaju da li je došlo vrijeme da znanje i iskustvo koje smo stekli vratimo krajevima iz kojih potičemo – kaže Kovačević u intervjuu za portal #CGDijaspora.
#CGDIJASPORA: Rođeni ste u Njemačkoj, ali ste tokom karijere živjeli i radili u različitim državama. Kako je izgledao vaš profesionalni put?
#Željko Kovačević: Rođen sam u Aachenu, gradu na tromeđi Njemačke, Belgije i Holandije. Tu sam odrastao, školovao se i završio fakultet. Moja stručna oblast su procesna logistika, nabavka, materijalni tokovi i upravljanje složenim projektima. Karijera me kasnije odvela u različite djelove svijeta. Četiri godine radio sam u Nigeriji, tri godine u Portugalu, a jedno vrijeme i u Srbiji, gdje sam bio direktor u njemačko-američkoj kompaniji koja se bavila proizvodnjom instrumenata za analizu metala. Poslovnu jedinicu koju sam preuzeo praktično smo podigli od početka i doveli do milionskog prometa. Danas sam ponovo u Njemačkoj, angažovan na velikom energetskom projektu. Tokom karijere često sam mijenjao gradove i države, zavisno od projekta. Takav život donosi veliko iskustvo, ali vas istovremeno stalno tjera da razmišljate gdje je zaista vaš dom.
#CGDIJASPORA: Vaši roditelji pripadaju generaciji gastarbajtera?
#Željko Kovačević: Da. U Njemačku su došli 1972. godine, kao i veliki broj ljudi iz tadašnje Jugoslavije. Otac je porijeklom iz Like, a majka sa juga Srbije. Upoznali su se u Beogradu, a zatim otišli u Njemačku. Kao i mnogi drugi, vjerovatno su u početku planirali da ostanu nekoliko godina, zarade nešto novca i vrate se. Međutim, rodilo se prvo dijete, pa je trebalo sačekati da završi osnovnu, zatim srednju školu, i tako su godine prolazile. Na kraju su u Njemačkoj dočekali i penziju. To je klasična priča mnogih porodica sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Privremeni odlazak postao je čitav život.
#CGDIJASPORA: Odakle potiče vaša veza sa Crnom Gorom?
#Željko Kovačević: Veza je prvenstveno porodična. Porodica moje supruge je iz Crne Gore. Njen pokojni otac bio je Lekić iz Šekulara. Ona je rođena u Australiji, ali je njen otac želio da djeca odrastaju kao Crnogorci, pa su se vratili. Kasnije je školovanje nastavila u Beogradu. Upoznali smo se prije skoro 13 godina, i to na veoma neobičan način. Moja pokojna tetka, koja nije imala djece, polomila je kuk i trebalo je pronaći dobar dom u kojem će imati odgovarajuću njegu. Ja sam tada radio u Portugalu, a moja sestra je u Beogradu tražila smještaj za nju. Pronašla je dom koji je moja sadašnja supruga vodila. Sestra me pozvala i rekla: „Pronašli smo odličan dom, a izgleda i tvoju buduću ženu.“ Tako je, na kraju, i bilo. Supruga se danas kreće između Igala i Beograda, gdje su joj porodica i obaveze. Ona sebe ne vidi u Njemačkoj i ja to poštujem.
Istovremeno istražujem i moguće crnogorsko porijeklo svoje porodice. Prema podacima do kojih sam došao, trag Kovačevića vodi prema Kovačkoj dolini u okolini Žabljaka, odakle se jedan dio porodice kasnije preselio prema Lici. Pokušavam da pronađem dokumenta i ljude koji bi mogli pomoći da se ta priča precizno istraži.
#CGDIJASPORA: Da li zbog svega toga razmišljate o povratku u Crnu Goru?
#Željko Kovačević: Da, ozbiljno razmišljam o tome. Čekam pravu priliku da znanje, iskustvo i kontakte koje sam stekao primijenim u Crnoj Gori. Ne želim da se vratim samo da bih promijenio adresu, već da bih učestvovao u nečemu konkretnom i korisnom. Posebno me interesuju projekti u oblasti energetike, procesne logistike i stručnog obrazovanja. Smatram da Crna Gora u tim oblastima ima veliki potencijal, naročito u trenutku približavanja Evropskoj uniji. Mnogi ljudi iz dijaspore razmišljaju slično. Oni žele da se vrate, ali moraju da vide da postoji sistem u kojem njihovo znanje neće biti doživljeno kao prijetnja, već kao vrijednost.
#CGDIJASPORA: Kažete da se sve više ljudi koji su rođeni u Njemačkoj želi vratiti na Balkan. Zašto?
#Željko Kovačević: Posebno to primjećujem kod generacije rođene između sredine sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Mnogi iz mog okruženja već su se vratili u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju ili Crnu Goru, dok drugi čekaju odgovarajuću priliku. Mi smo uvijek živjeli između dva svijeta. Kada smo u Njemačkoj, nedostaje nam život koji poznajemo sa Balkana. Kada odemo dolje, vidimo da ni tamo nije sve jednostavno. Ipak, političke, društvene i ekonomske promjene u Njemačkoj uticale su na to da se sve više ljudi zapita da li tamo vidi svoju budućnost. Nakon godina provedenih u Nigeriji i Portugalu vratio sam se u Aachen i jedva prepoznao grad u kojem sam rođen. Promijenili su se grad, privreda, tržište rada i svakodnevni život. Njemačka i dalje pruža sigurnost i uređen sistem, ali više nije zemlja istih mogućnosti kakva je bila prije 20 ili 30 godina.
#CGDIJASPORA: Ipak, veliki broj ljudi iz Crne Gore i regiona i dalje želi da ode u Njemačku.
#Željko Kovačević: Razumijem ih, jer oni situaciju gledaju iz svoje perspektive. Ako neko u Crnoj Gori radi kao medicinski tehničar ili medicinska sestra i jedva sastavlja kraj s krajem, normalno je da razmišlja o odlasku. Problem je što ljudi često čuju samo priče o onima koji su u Njemačkoj kupili kuću ili napravili veliki kapital. Možda je to prije deset ili 15 godina bilo lakše, ali danas treba sagledati cijelu računicu. Moguće je da ćete u Njemačkoj zaraditi nekoliko puta više, ali stan može koštati 1.500 eura mjesečno, a tu su porezi, osiguranje, prevoz, energija i svi drugi troškovi. Na kraju ne ostane onoliko koliko ljudi zamišljaju.
Ako je nekome prioritet socijalna sigurnost i uređen sistem, Njemačka je i dalje dobar izbor. Ali da li će se čovjek tamo dugoročno osjećati ispunjeno i srećno, sasvim je drugo pitanje. Svako mora da napravi sopstvenu računicu i odluči šta želi.
#CGDIJASPORA: Na kakvom energetskom projektu trenutno radite?
#Željko Kovačević: Riječ je o velikom projektu kompanija Siemens Energy i Amprion, povezanom sa proizvodnjom i prenosom električne energije iz vjetroparkova u Sjevernom moru. Energija proizvedena na moru transportuje se podvodnim kablovima do obale, a zatim ulazi u konvertorske stanice. U tim postrojenjima ona se prilagođava za dalji prenos kroz njemačku elektroenergetsku mrežu. Cilj je da se velika količina električne energije sa sjevera Njemačke prenese prema industrijskim i potrošačkim centrima u drugim djelovima zemlje. Širi sistem obuhvata veliki broj različitih lokacija, konvertorskih i trafostanica. Tokom gotovo tri godine radio sam na više mjesta, od Philippsburga na jugu Njemačke do oblasti Emdena, oko 30 kilometara od Sjevernog mora. Tek kada radite na projektu vrijednom više milijardi eura shvatite koliko su važni dobro planiranje, nabavka, logistika, stručni kadar i koordinacija stotina kompanija i izvođača.
#CGDIJASPORA: Koliki potencijal Crna Gora ima u oblasti zelene energije?
#Željko Kovačević: Ogroman. Crna Gora ima sunce, vjetar, planine i relativno malu teritoriju, što u ovom slučaju može predstavljati prednost. Kada iz pravca Nikšića ili sjevera idete prema primorju, prelazite planinske lance i spuštate se prema moru. Upravo na tim područjima postoji prostor za vjetroelektrane, dok veliki broj sunčanih dana omogućava ozbiljnije korišćenje solarne energije. Ali nije dovoljno samo postaviti vjetroturbine ili solarne panele. Potrebna je kompletna infrastruktura: trafostanice, konvertorske stanice, kablovska mreža, sistemi za skladištenje i upravljanje energijom, kao i stručni ljudi koji sve to mogu da projektuju, grade i održavaju.
Prema informacijama koje imam iz poslovnih krugova, velike evropske kompanije već posmatraju prostor Crne Gore i regiona. U tim razgovorima pominju se Siemens Energy, Vestas, Nordex i drugi veliki sistemi. Takvi projekti ne realizuju se preko noći. Njihova priprema i izvođenje mogu trajati šest, sedam ili osam godina. Upravo zato je sada vrijeme da Crna Gora priprema stručnjake, prostorne planove, energetsku mrežu i zakonski okvir.
#CGDIJASPORA: Vidite li sebe kao dio tih projekata u Crnoj Gori?
#Željko Kovačević: Apsolutno. Moje iskustvo je upravo na spoju energetike, projektne organizacije i procesne logistike. Znam kako veliki sistem funkcioniše od nabavke opreme i izbora dobavljača do transporta, montaže i puštanja postrojenja u rad. Već sam se interesovao za projekte koji bi mogli da budu realizovani u Crnoj Gori i o tome razgovarao sa ljudima iz Siemens Energyja. Još nije sve precizno definisano, ali vjerujem da će se u narednom periodu otvoriti ozbiljne mogućnosti. Ulazak Crne Gore u Evropsku uniju dodatno bi olakšao transfere kapitala, opreme i znanja, kao i primjenu zajedničkih tehničkih pravila. Crna Gora bi mogla da bude među prvim državama bivše Jugoslavije koje će napraviti ozbiljan iskorak u toj oblasti.
#CGDIJASPORA: Da li Crna Gora dovoljno koristi potencijal svoje dijaspore?
#Željko Kovačević: Ne još. Dijaspora se uglavnom posmatra kroz doznake, pomoć porodici ili povremene investicije. Međutim, mnogo važniji kapital predstavljaju znanje, kontakti i iskustvo naših ljudi koji decenijama rade u uređenim sistemima. Crna Gora bi mogla da se ugleda na Poljsku. Kada se pripremala za članstvo u Evropskoj uniji, Poljska je bila suočena sa ozbiljnim problemima, od korupcije do nedostatka određenih stručnjaka. Njihova velika prednost bila je u tome što su priznali da sve ne mogu riješiti sami. Preko medija i organizacija u dijaspori tražili su stručnjake iz prava, ekonomije, industrije, tehnologije i drugih oblasti. Prema informacijama koje sam dobijao od poljskih kolega, tokom više godina vratile su se desetine hiljada ljudi. Država im je nudila različite olakšice, povoljne kredite, pomoć prilikom rješavanja stambenog pitanja i uslove za pokretanje poslova. Ti ljudi nijesu donijeli samo novac. Donijeli su ideje, kontakte, drugačiju radnu kulturu i poznavanje zapadnih tržišta. Rezultati su danas vidljivi u poljskoj industriji, poljoprivredi, mašinogradnji, proizvodnji namještaja i brojnim drugim sektorima.
#CGDIJASPORA: Šta bi Crna Gora konkretno trebalo da uradi?
#Željko Kovačević: Najprije bi trebalo da napravi bazu stručnjaka u dijaspori. Moramo znati gdje su naši inženjeri, ljekari, univerzitetski profesori, IT stručnjaci, ekonomisti i ljudi koji upravljaju velikim kompanijama i projektima. Nakon toga treba definisati šta je Crnoj Gori potrebno u narednih deset ili 20 godina. Nije dovoljno uputiti opšti poziv dijaspori da se vrati. Potrebno je reći: tražimo stručnjake iz energetike, logistike, građevinarstva, digitalizacije, zdravstva ili poljoprivrede i za njih imamo konkretne projekte i uslove. Ljudi koji su dvije ili tri decenije proveli u Njemačkoj, Švajcarskoj, Americi ili Australiji neće se vratiti samo zbog lijepe poruke. Moraju da znaju da njihov rad neće zavisiti od političke pripadnosti, rodbinskih veza ili nečije samovolje.
#CGDIJASPORA: Koliki su problem nepotizam i otpor prema stručnim ljudima?
#Željko Kovačević: To je jedan od najvećih problema cijelog Balkana. Dešava se da čovjek koji je na rukovodećem mjestu, a nema dovoljno znanja za tu funkciju, stručnjaka iz inostranstva ne vidi kao pomoć već kao opasnost za sopstvenu poziciju. Umjesto da kaže: „Dođite, unesite novo znanje i pomozite da firmu podignemo na viši nivo“, on se plaši da će se pokazati koliko sistem može biti bolji. Tako država i kompanije gube ljude koji bi mogli da doprinesu. To sam osjetio i tokom rada u Srbiji. Imao sam obrazovane i sposobne inženjere, ali je ponekad bilo teško sve ideje objediniti u zajednički proces. Na Balkanu je još veoma prisutna potreba pojedinca da se sam istakne i pripiše sebi uspjeh. U Njemačkoj, kada postoji problem, okuplja se tim i svi rade na njegovom rješavanju. Uspjeh projekta je uspjeh cijele ekipe. Takav pristup moramo razvijati i kod nas.
#CGDIJASPORA: Sa jednim njemačkim stručnjakom planirate i pokretanje obrazovnog programa za logistiku?
#Željko Kovačević: Da. Već duže razgovaram sa jednim od vodećih njemačkih stručnjaka za mašinogradnju i logistiku, koji je sa svojim timom učestvovao i u planiranju Terminala 3 na aerodromu u Frankfurtu. Naša ideja je da na prostoru Crne Gore ili regiona pokrenemo specijalizovani univerzitetski program ili centar za nabavku i procesnu logistiku. Takav cjelovit studijski program praktično ne postoji u zemljama regiona. Logistika nije samo transport robe kamionom od jedne do druge tačke. Ona obuhvata nabavku, materijalne tokove, skladištenje, proizvodne procese, informacioni sistem, planiranje kapaciteta i upravljanje čitavim lancem snabdijevanja. Crna Gora, sa Lukom Bar, putnim pravcima i položajem prema Srbiji, Bosni i Hercegovini, Albaniji i Jadranu, ima veoma značajnu poziciju. Međutim, bez stručnog kadra taj potencijal neće biti iskorišćen. Za takav obrazovni projekat moguće je koristiti i evropske fondove. Ideja je da se znanje ne uvozi samo privremeno, već da se u Crnoj Gori stvaraju nove generacije stručnjaka.
#CGDIJASPORA: Navodite i primjer velike njemačke kompanije koja je razmatrala preseljenje dijela proizvodnje na Balkan. Šta se dogodilo?
#Željko Kovačević: Jedan od najvećih njemačkih proizvođača bijele tehnike razmatrao je mogućnost da dio proizvodnje mašina za pranje i sušenje veša preseli iz Njemačke. Razlog su bili visoki troškovi energije i proizvodnje. Kompanija je razmatrala Poljsku i Srbiju. Srbija im je bila veoma interesantna zbog geografskog položaja i blizine tržišta Bugarske, Rumunije, Turske, Grčke i ostatka Balkana. Nijesu tražili novac po svakom zaposlenom niti klasične državne subvencije. Imali su sopstveni kapital, ali su tražili odgovarajuće zemljište, infrastrukturu, političku i pravnu sigurnost, kao i jasne mehanizme za suzbijanje korupcije i nepotizma. Prema informacijama koje sam tada dobio, odgovori institucija nijesu stigli na vrijeme i kompanija se odlučila za Poljsku. Takve investicije se ne gube zbog nedostatka prirodnih resursa ili radnika, već zbog neefikasnosti sistema. Crna Gora iz toga mora da izvuče pouku. Investitoru nije dovoljno obećati subvenciju. On želi pouzdanu administraciju, kvalifikovane ljude, infrastrukturu i sigurnost da će posao moći normalno da funkcioniše.
#CGDIJASPORA: Često ističete da je potrebno dugoročno razmišljanje. Na šta konkretno mislite?
#Željko Kovačević: Na Balkanu se mnogo odluka donosi od danas do sjutra. Gleda se kako da se nešto što prije kupi, napravi ili naplati, bez razmišljanja o tome šta će se dogoditi za pet ili deset godina. To se vidi i kod kupovine opreme. Nešto može biti jeftinije, ali kada se poslije godinu pokvari, nema rezervnog dijela, servisa ni osobe kojoj možete da se obratite. Na kraju je takva kupovina skuplja od kvalitetnijeg proizvoda za koji postoji servisna mreža. Isto važi za industriju, energetiku i državne projekte. Nije dovoljno kupiti tehnologiju. Morate znati odakle dolaze sirovine, ko obezbjeđuje rezervne djelove, ko održava sistem i šta će se dogoditi kada proizvođač više ne bude dostupan. Kada govorimo o električnim automobilima, baterijama ili solarnoj opremi, moramo posmatrati čitav lanac nabavke, uključujući porijeklo sirovina, uslove proizvodnje i ekološku cijenu. To je suština ozbiljne procesne logistike.
#CGDIJASPORA: Kako ocjenjujete turističku šansu Crne Gore?
#Željko Kovačević: Crna Gora sada ima izuzetnu priliku. Ove godine sam u jednom malom kafiću na obali u Igalu upoznao veliki broj turista iz Njemačke koji su prvi put došli u Crnu Goru. Mnogi od njih godinama su ljetovali u Hrvatskoj, ali kažu da su cijene postale previsoke. Shvatili su da samo nekoliko desetina kilometara dalje mogu dobiti isto Jadransko more, lijepu obalu i gostoprimstvo po prihvatljivijim cijenama. To je prilika koju Crna Gora mora mudro da iskoristi. Ne treba ponoviti grešku pojedinih hrvatskih destinacija koje su, nakon velikog rasta popularnosti, naglo i pretjerano podigle cijene. Možete korigovati cijene u skladu sa kvalitetom, ali ako kafa košta kao u najskupljim evropskim centrima, turista će potražiti drugo mjesto. Crna Gora sada igra važnu partiju šaha. Ako bude pametna, može privući dio turista koji napuštaju preskupe destinacije i zadržati ih godinama.
#CGDIJASPORA: Da li nekontrolisani rast cijena nekretnina predstavlja opasnost?
#Željko Kovačević: Da, i to ne samo u Crnoj Gori već u cijelom regionu. Mora postojati odnos između cijena, kupovne moći i prosječne zarade. Ako lokalno stanovništvo više ne može da kupi stan, a nekretnine su dostupne samo strancima i veoma bogatim ljudima, onda ste sopstvene građane pretvorili u stanovnike drugog reda. Mladi se zadužuju na 30 godina ili odlaze iz zemlje. Razvoj nije samo kada niču luksuzne zgrade. Razvoj je kada građanin sa prosječnom platom može pristojno da živi, riješi stambeno pitanje i planira porodicu.
#CGDIJASPORA: Šta Crna Gora može naučiti od zemalja poput Švajcarske?
#Željko Kovačević: Švajcarska ima potpuno drugačiji poreski i penzijski sistem, ali je važna osnovna logika. Država daje određene olakšice zaposlenima i kompanijama, ali vodi računa da novac ostane u ekonomskom krugu. Ako čovjek ima dobru platu i sigurnost, on troši u prodavnici, restoranu, kod lokalnog proizvođača ili pružaoca usluga. Od toga prihod ostvaruju trgovac, proizvođač, veleprodaja i država. Tako se zatvara krug. Ne možete razvijati državu tako što ćete samo povećavati namete i očekivati da privreda sama preživi. Potrebni su povjerenje, predvidivost i osjećaj da svi imaju korist od razvoja, a ne samo mali broj privilegovanih ljudi.
#CGDIJASPORA: Koliko su ekologija i infrastruktura važne za ulazak Crne Gore u Evropsku uniju?
#Željko Kovačević: Presudne su. Crna Gora ima prelijepu obalu, ali svi znamo da postoje problemi sa otpadnim vodama, kanalizacionom mrežom, otpadom i zaštitom prostora. Evropska unija u tim oblastima ima veoma stroge standarde. Biće potrebna velika ulaganja, ali postoji tehnologija koja može riješiti veliki dio problema. Postoje i evropski fondovi, samo je potrebno pripremiti dobre projekte i obezbijediti da novac zaista bude uložen u ono za šta je namijenjen. Ne smijemo razmišljati samo o tome koliko će turista doći narednog ljeta. Moramo razmišljati kakvu ćemo obalu, more i gradove ostaviti za 20 ili 30 godina.
#CGDIJASPORA: Kako Crna Gora danas izgleda nekome ko dolazi iz Njemačke?
#Željko Kovačević: Ne kažem da je sve idealno, ali imam utisak da se u Crnoj Gori pojavljuje određeno osvješćenje i želja da se država usmjeri prema Evropskoj uniji i zapadnim standardima. Crna Gora je dugo djelovala kao tihi igrač. Dok su se druge zemlje regiona trošile u političkim sukobima i međusobnim optužbama, ona je pokušavala da ide svojim putem. Ako taj put nastavi ozbiljno i bez nepotrebnog skretanja, može mnogo da dobije. Kada sam posljednjih puta prolazio kroz Podgoricu, bio sam prijatno iznenađen. Grad mi je djelovao čistije i uređenije od mnogih većih gradova u regionu. Naravno, ima mnogo toga što treba popraviti, ali važno je da postoji osjećaj kretanja naprijed. Crna Gora ne mora da kopira druge države. Treba da preuzme ono što je dobro, prilagodi to svojim mogućnostima i izbjegne greške koje su drugi već napravili.
#CGDIJASPORA: Šta je vaša poruka institucijama i ljudima iz dijaspore koji razmišljaju o povratku?
#Željko Kovačević: Institucije moraju da shvate da ljudi iz dijaspore ne traže privilegije. Oni traže uređeno okruženje, jasna pravila i mogućnost da svojim znanjem nešto promijene. Ne možete nekoga ko je vodio velike međunarodne projekte pozvati da se vrati, a zatim od njega očekivati da mjesecima obilazi šaltere ili traži političku i rodbinsku vezu. Ako država želi te ljude, mora im pokazati da ih zaista želi. Dijaspora, sa druge strane, ne treba samo da kritikuje. Ako vidimo mogućnost da nešto promijenimo, treba da ponudimo znanje, projekte i kontakte. Niko drugi neće izgraditi naše zemlje umjesto nas. Ja sebe dugoročno ne vidim u Njemačkoj. Volio bih da se vratim i da dio onoga što sam naučio primijenim u Crnoj Gori. Vjerujem da Crna Gora ima veliku šansu, posebno u energetici, logistici i turizmu.
Ali ta šansa neće trajati vječno. Potrebno je razmišljati dugoročno, okupiti stručne ljude i raditi kao tim. Ako Crna Gora uspije da poveže potencijale države sa znanjem svoje dijaspore, može napraviti razvojni iskorak koji će se osjećati generacijama.
