Piše: Nada Kovačević
Andrija Čelebić i Miloš Raičević vratili su se u Crnu Goru nakon što su za mjesec dana obišli 20 država. Iz Podgorice su krenuli sa svega 20 eura i dogovorom da za hranu i prevoz zarađuju usput. Prodavali su čokoladice i cvijeće, prali šoferšajbne i šetali pse, a Miloš je i na putu nalazio mušterije za šišanje.
Kad ih pitaju gdje im je bilo najljepše, teško im je da izdvoje jedan grad. U gotovo svakoj državi podržali su ih naši ljudi iz dijaspore, a mnogi su ih i ugostili. Jedan od susreta koji ih i danas nasmije dogodio se u Beču, gdje su dvojici momaka prodali čokoladicu. Razgovor je trajao petnaestak minuta, sve na engleskom, dok im jedan od njih na rastanku nije dobacio: „Vidimo se, braćo!“
Trebalo nam je trenutak da shvatimo šta smo čuli. Sve vrijeme je znao da smo iz Crne Gore, pustio nas da se ispričamo na engleskom i sačekao rastanak da se našali. Nasmijali smo se koliko nas je lako iznenadio. Da smo se razišli čim smo prodali čokoladicu, vjerovatno bismo zaboravili taj susret. Ovako je to jedna od prvih priča koje nam padnu na pamet kad nas neko pita kako nam je bilo na putu.
Dogovor koji je pao poslije Venecije
Ideja je bila Miloševa. Andrija je tada bio na svom izazovu, pješačio je do Venecije, a Miloš mu se javio s prijedlogom da sljedeći put krenemo zajedno. Zamislili smo da imamo 30 dana i 20 eura za početak, pa da vidimo koliko država možemo da obiđemo ako ostatak novca zaradimo usput. Dogovorili smo se brzo. Poslije Andrijinog povratka iz Venecije imali smo još svega nekoliko dana do polaska.
Krenuli smo 12. oktobra iz Miloševog frizerskog salona u Podgorici. Znali smo koliko vremena imamo i s koliko novca raspolažemo. Redosljed gradova rješavali smo usput. U svakom gradu trebalo je vidjeti kakav posao možemo da nađemo, koliko možemo da zaradimo i koji nam je prevoz dostupan. Od toga je zavisilo gdje ćemo biti sjutra.
Prve stanice bile su Kolašin, Mojkovac i Bijelo Polje. Put nas je dalje vodio kroz Čačak, Beograd, Novi Sad i Rumu, pa do Zagreba i Ljubljane. Kasnije smo stigli i do Minhena, Štutgarta, Strazbura, Brisela i Amsterdama, a na spisku su se našli i Kopenhagen, Malme, Prag, Bratislava i Beč. Danas sve te gradove možemo da pročitamo za minut. Dok smo putovali, između dva imena na tom spisku bio je čitav dan snalaženja, a ponekad je i pitanje kuda ćemo dalje ostajalo otvoreno do posljednjeg trenutka.
Od čokoladica do šišanja
Početnih 20 eura bilo je dovoljno da krenemo. Za hranu i prevoz trebalo je zarađivati iz dana u dan, pa smo prihvatali poslove koji su nam se ukazivali. Negdje smo prodavali čokoladice ili cvijeće, negdje prali šoferšajbne, šetali pse ili skupljali limenke koje smo mogli da zamijenimo za novac. Koliko ćemo tog dana skupiti bilo je važno jer je od toga zavisilo koliko daleko možemo da stignemo.
Miloš je na put ponio zanat kojim se bavi kod kuće. Krenuo je gotovo bez pribora za šišanje, pa je prvi pribor kupio u kineskoj prodavnici i počeo da šiša ljude koje smo upoznavali. Tako je i daleko od salona našao način da radi posao koji najbolje zna. Ljudi bi se posebno iznenadili kad čuju da smo krenuli iz Podgorice sa 20 eura i da nam i to šišanje pomaže da stignemo do sljedećeg grada.
Dok smo putovali, snimali smo kako sve to izgleda, a epizode smo objavljivali na YouTube kanalu „Chele“. U snimcima je bilo i onog dijela dana koji se lako izgubi kad kasnije samo nabrojimo gdje smo sve bili. Trebalo je prići ljudima, ponuditi nešto, objasniti otkud smo tu i vidjeti možemo li zaraditi dovoljno da nastavimo. Nekad bi se razgovor završio čim se dogovorimo oko čokoladice. Nekad bi nas ljudi toliko toga pitali da bismo zaboravili koliko je vremena prošlo.
Gdje nam je bilo najljepše?
To nam je jedno od najtežih pitanja. Bilo je toliko lijepih mjesta i događaja da nam, čim pomenemo jedan grad, padne na pamet nešto što nam se desilo u drugom. U svakom smo se osjećali lijepo, a u gotovo svakoj državi imali smo podršku naših ljudi koji žive u dijaspori. Mnogi su nas i ugostili. Bili smo daleko od Podgorice, a opet smo imali s kim da sjednemo, pričamo na svom jeziku i ispričamo kako nam je prošao dan.
Na putu smo često mi bili ti koji prvi prilaze ljudima. Nudili smo čokoladice, tražili posao ili snimali, pa bi nas neko pitao odakle smo i kuda idemo. Tako je počelo dosta razgovora koje pamtimo. U Beču smo, recimo, dvojici momaka već bili ispričali cijelu priču i spremali se da krenemo dalje. Mislili smo da smo se već pozdravili. Onda je stiglo ono: „Vidimo se, braćo!“
Za mjesec dana obišli smo 20 država, a i dalje se nasmijemo kad se sjetimo kako smo se u Beču petnaest minuta trudili da sve lijepo objasnimo na engleskom. Njemu su za najbolji dio razgovora bile dovoljne tri riječi.
