Razgovarala: Nada Kovačević
Postoje putevi koji počinju jednim korakom, a postoje i oni koji počinju pogledom prema horizontu. Za kapetana Alena Franetu taj pogled počeo je davne 1989. godine, kada je kao mladi kadet, sa koferom u ruci i mnogo nepoznanica pred sobom, prvi put krenuo prema brodu u šibenskoj luci. Iza njega su ostali roditelji i sestra koji su ga ispratili do Kotora, ostala je kuća, poznati mirisi i sigurnost života na kopnu. Ispred njega je bilo more – veliko, nepredvidivo i puno izazova.
Tog dana, dok je silazio nizbrdo prema luci i prvi put ugledao brod na kojem će započeti svoju karijeru, vjerovatno nije mogao ni da nasluti da će more postati njegov život, njegov poziv i njegov put kroz svijet. Nije znao ni koliko će puta gledati horizont daleko od kuće, niti koliko će puta srce ostajati na kopnu dok brod isplovljava prema novim obalama.
Više od tri decenije kasnije, iza kapetana Franete su hiljade milja, bezbroj svjetskih luka i život ispunjen odgovornošću, disciplinom i tihim trenucima kada pomorac, sam na palubi, razmišlja o onima koji ga čekaju kod kuće. Pomorci često kažu da je more njihova sudbina, ali i da je svaka plovidba mala borba između profesionalne dužnosti i ljudske potrebe za blizinom porodice.
Tokom godina, Franeta je vidio mnoge svjetske znamenitosti – piramide u Egiptu, Akropolj u Atini, gradove Amerike i Azije. Ali, kako kaže, nijedna slika sa putovanja ne može zamijeniti osjećaj kada se poslije dugih mjeseci plovidbe vrati kući, među svoje ljude, u zemlju čiju ljepotu nosi u srcu gdje god da plovi.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, kapetan Alen Franeta iskreno govori o svojim počecima, izazovima života na moru, dugim mjesecima razdvojenosti od porodice, neobičnim iskustvima sa svjetskih putovanja i promjenama koje je donijelo moderno pomorstvo. Njegova priča je podsjetnik na to koliko snage, odricanja i ljubavi prema poslu stoji iza svakog pomorca koji, dok brod plovi prema dalekim obalama, u mislima uvijek nosi jedan isti pravac – put kući.
#CGDIJASPORA: Kada je počela vaša pomorska priča i kako pamtite prvi odlazak na brod?
#Alen Franeta: Moj prvi ukrcaj bio je 19. jula 1989. godine. Tada sam se ukrcao kao kadet u Šibeniku u Hrvatskoj. Završio sam Višu pomorsku školu i tada se posao dobijao odmah, bez čekanja. Sjećam se da su me sestra i roditelji ispratili do Kotora, a odatle sam autobusom otišao do Šibenika.
Bio sam mlad i prvi put sam išao na brod. Sjećam se kako sam silazio nizbrdo prema luci sa koferom i gledao brod, ne znajući šta me čeka. Ipak, kad danas vratim film, to su bila lijepa vremena. Na brodovima tada niko nije pitao ko ste i odakle ste. Bili smo samo pomorci i ljudi koji rade isti posao. Ta druženja i atmosfera ostali su mi u najljepšem sjećanju.
#CGDIJASPORA: Gdje ste se školovali i koliko je bilo zahtjevno doći do pozicije zapovjednika?
#Alen Franeta: Osnovnu školu i prva dva razreda srednje škole završio sam u Podgorici. Tada je već u trećem razredu srednje škole trebalo donijeti odluku o budućem zanimanju, pa sam treći i četvrti razred, kao i daljnje školovanje, nastavio u Kotoru, gdje sam sve te godine živio u studentskom domu.
Sve je to zahtijevalo veliko odricanje, ali je želja da istrajem i dođem do željenog cilja bila jača. Trenutak kada sam unaprijeđen u zapovjednika pamtiću zauvijek, jer su tada moji snovi postali stvarnost.
Posebno sam zahvalan roditeljima i sestri na svemu, jer su mi od samog početka školovanja u Kotoru bili velika podrška.
Danas čvrsto stojim na zemlji i trudim se da pomognem mladim pomorcima da pronađu svoje prvo ukrcanje. Mnogima sam pomogao da dobiju priliku za posao i to me posebno raduje, jer sam i sam nekada bio u njihovoj koži kao mlad pomorac i dobro znam šta znači tragati za poslom kod stranih poslodavaca, koji često znaju biti nemilosrdni.
#CGDIJASPORA: Koliko vremena godišnje provodite na moru?
#Alen Franeta: To zavisi od perioda karijere. Kada sam bio mlađi, ugovori su trajali i po šest mjeseci na brodu, a dva ili tri mjeseca kod kuće. Danas je drugačije – obično sam četiri mjeseca na brodu, pa četiri mjeseca kod kuće.
Kako napredujete u karijeri i postajete senior oficir ili zapovjednik, ugovori postaju kraći, a više vremena provodite sa porodicom. Međutim, na početku karijere nije bilo izbora. Bilo je perioda kada sam na brodu bio i godinu dana.
#Alen Franeta: Porodica je uvijek bila najvažnija i iskreno, odvajanje od porodice mi je najteže padalo. Kada sam prvi put otišao na brod, imao sam već svoj život na kopnu – druženja, posao, obaveze. Međutim, posao pomorca znači da ste mjesecima daleko od kuće i da mnogo toga propuštate. Tokom godina naučite da živite s tim, ali porodica je uvijek u mislima. Uvijek je najvažnije da su oni dobro. Pogotovo u teškim periodima, kao što je bila pandemija, svaki razgovor sa porodicom znači mnogo. Čovjek tada shvati koliko mu podrška najbližih daje snagu da izdrži sve izazove koje nosi život na moru.
#CGDIJASPORA: Na kakvim brodovima ste radili tokom karijere?
#Alen Franeta: Kao kadet sam radio na brodovima za generalni teret. Prevozili smo razne vrste robe – drvo, željezo, duvan i mnogo drugih tereta. Vozili smo iz Hrvatske prema Americi, pa iz Amerike prema evropskim lukama poput Palme de Mallorce.
Posljednjih više od dvadeset godina radim na kontejnerskim brodovima. To je danas dominantan oblik pomorskog transporta i cijela logistika je potpuno drugačija nego nekada.
#CGDIJASPORA: Kakva je struktura posade na savremenim brodovima?
#Alen Franeta: Na početku sam radio na brodovima naših kompanija, poput Jugoceanije. Međutim, nakon raspada jugoslovenske flote, od 1992. godine radim uglavnom za strane kompanije.
Bio sam kadet na Jugooceaniji, a kao treći oficir plovio sam u kompaniji Prekookeanska plovidba iz Bara. U obje kompanije sam odradio po jedan ugovor, prije nego što su se, usljed rata, raspale.
Na brodu su ljudi iz cijelog svijeta. Donju posadu uglavnom čine Filipinci, dok među oficirima ima Ukrajinaca, Rusa, Poljaka, Rumuna i drugih evropskih pomoraca. Kompanije često angažuju evropske zapovjednike i starije oficire, dok su mlađi oficiri i posada često iz Azije.
#CGDIJASPORA: Šta vam je najteže palo na početku karijere?
#Alen Franeta: Najteže je bilo odvajanje od porodice. Imao sam normalan život kod kuće – bio sam i rukometni sudija i putovao sam po utakmicama.
Onda sam morao da odlučim da li ću nastaviti tim putem ili se posvetiti pomorstvu. Na kraju sam odlučio da radim ono za šta sam se školovao.
Druga teška stvar bila je prilagođavanje ritmu broda. Brod radi 24 sata dnevno. Dešava se da se probudite u dva ujutro zbog ulaska u luku, pa spavate nekoliko sati, pa opet ustajete jer ulazite u drugu luku. Taj ritam je u početku veoma težak.
#CGDIJASPORA: Ispričajte nam neki zanimljiv događaj kojeg se sjećate.
#Alen Franeta: Na početku rata 1992. godine bio sam sa brodom „Tara“ zarobljen u luci Point-Noire u Republici Kongo, gdje smo zbog uvedenih sankcija Ujedinjenih nacija proveli nekoliko mjeseci. Na brodu smo imali teret riže, koji smo razmjenjivali sa drugim brodovima kako bismo došli do osnovnih namirnica, jer Prekookeanska plovidba nije bila u mogućnosti da nas redovno snabdijeva hranom.
Imali smo sreću što su ljudi iz luke imali razumijevanja za našu situaciju, pa su nam dozvoljavali da noću punimo vodu za osnovne potrebe, iako uz velika ograničenja. Džakove riže mijenjali smo za meso, konzerve, povrće i druge namirnice kako bismo preživjeli taj period.
To je tada bilo moguće, dok je danas u mnogim lukama potrebna posebna dozvola čak i da se siđe sa broda.
#Alen Franeta: Rođen sam u Splitu, ali sam godine školovanja proveo u Kotoru. U Podgorici sam živio od malih nogu.
Mnogo sam putovao i vidio svijet – Akropolj u Atini, Kineski zid, piramide u Egiptu, brojne svjetske metropole. Ali iskreno, ljepote Crne Gore su posebne.
Naša priroda je nešto što se rijetko gdje može vidjeti. Rijeka Tara, planine, more, svjež vazduh – to je bogatstvo koje mnoge zemlje nemaju. U mnogim državama industrija je potpuno uništila rijeke i prirodu.
#CGDIJASPORA: Kako se pomorski posao promijenio kroz godine?
#Alen Franeta: Danas je sve mnogo brže. Nekada su brodovi u lukama stajali po deset dana, pa ste mogli da obiđete grad ili znamenitosti. Danas brod sa oko 6.000 kontejnera istovare za 12 sati i odmah se isplovljava. Ako želite nešto da vidite u gradu, morate žrtvovati vrijeme za odmor.
Takođe, danas je sve digitalizovano. Nekada smo koristili karte i knjige sa informacijama o lukama, a danas je sve na kompjuterima.
#CGDIJASPORA: Gdje ste bili kada je počela pandemija koronavirusa?
#Alen Franeta: Bili smo u Kini kada je počela pandemija. Mjere su bile izuzetno stroge. Ljudi su dolazili na brod potpuno zaštićeni, kao kosmonauti.
Zbog zatvorenih granica morao sam da ostanem na brodu sedam i po mjeseci. Posade se nijesu mogle mijenjati, a neki pomorci su ostajali i po godinu dana na brodu.Na kraju sam se iskrcao u Hong Kongu, koji je tada bio jedna od rijetkih otvorenih destinacija. Let za Amsterdam bio je gotovo prazan – u avionu nas je bilo samo devet članova posade.
#CGDIJASPORA: Da li je u tim trenucima postojao strah?
#Alen Franeta: Naravno da jeste. Mi smo na brodu stalno u kontaktu sa ljudima iz luka – agentima, radnicima, dobavljačima. Uvijek postoji rizik da neko donese virus. Imali smo velike količine dezinfekcionih sredstava i posebne prostorije za kontakt sa ljudima iz luke. Trudili smo se da maksimalno zaštitimo posadu.
#Alen Franeta: Jedna od najupečatljivijih situacija bila je tokom pandemije koronavirusa. Tada smo bili u Kini i zbog strogih mjera nije bilo moguće mijenjati posade. Na brodu sam morao da ostanem čak sedam i po mjeseci. Na kraju smo uspjeli da organizujemo iskrcaj u Hong Kongu, jer je to tada bilo jedno od rijetkih mjesta odakle su još letjeli avioni prema Evropi. Kada smo ušli u avion za Amsterdam, doživjeli smo nešto nevjerovatno – u cijelom avionu bilo nas je samo devetoro putnika, svi članovi posade sa našeg broda. Sjećam se da smo ušli, sjeli na svoja mjesta, a onda je posada rekla: “Boarding completed.” Pogledali smo se i počeli da se smijemo jer je avion bio skoro potpuno prazan. Rekli su nam da možemo da sjedimo gdje hoćemo, da šetamo po avionu, uzmemo hranu i piće. To je bio jedan od onih trenutaka kada shvatite koliko je svijet u tom periodu bio neobičan i promijenjen. Takvo iskustvo sigurno nikada neću zaboraviti.
#Alen Franeta: Tokom karijere imao sam priliku da vidim zaista mnogo toga. Bio sam u Egiptu i vidio piramide, u Atini Akropolj, plovio sam prema Japanu, Americi, Južnoj Americi i brojnim drugim destinacijama. Kada brod duže ostane u luci, čovjek ima priliku da izađe i upozna grad, kulturu i ljude. Ipak, koliko god da su ta mjesta impresivna, meni je uvijek najljepše bilo kada se vratim kući. Naše more, planine i priroda u Crnoj Gori imaju posebnu ljepotu koju je teško uporediti sa bilo čim drugim. Mnogi moji kolege iz drugih zemalja, poput Ukrajine ili Rumunije, dolazili su na odmor u Crnu Goru i uvijek su govorili da je naš zaliv i naša priroda nešto posebno.
Zato, koliko god svijet bio veliki i zanimljiv, za mene je dom uvijek najljepše mjesto.
CGDIJASPORA: Da li biste nekome preporučili poziv pomorca?
#Alen Franeta: Pomorski posao ima svoje lijepe strane, ali i veliku cijenu. Jedan moj prijatelj je jednom rekao da smo mi pomorci u „dobrovoljnom zatvoru“.
Sa jedne strane, dobro je plaćen posao i može da se zaradi za život i porodicu. Ali sa druge strane, mjesecima ste zatvoreni na brodu, daleko od kuće. Nekad za četiri mjeseca izađete iz broda samo jednom ili dva puta, a nekad ni toliko. Zato svako ko se odluči za ovaj posao mora da zna da je to način života, a ne samo zanimanje.
#CGDIJASPORA: Da li razmišljate o kraju pomorske karijere?
#Alen Franeta: Već neko vrijeme govorim – još godinu, pa još godinu. Ipak, mislim da ću ploviti još možda dvije godine, pa da završim karijeru. Naš posao nije toliko fizički težak, ali je velika odgovornost. Ipak, dođe trenutak kada čovjek poželi mirniji život.
#CGDIJASPORA: Kakvi su vaši planovi nakon povratka u Crnu Goru?
#Alen Franeta: Imam kuću na moru i planiram da razvijem mali turistički projekat. Želio bih da dogradim još jednu manju kuću za mene i suprugu Bilju, a postojeći dio da izdajem turistima. Turizam je nešto čemu želim da se posvetim kada završim pomorsku karijeru.
#CGDIJASPORA: Koju poruku biste uputili našim ljudima u dijaspori?
#Alen Franeta: Poručio bih ljudima da rade ono što vole i da se druže sa pozitivnim ljudima. Važno je da budemo zahvalni za ono što imamo – posao, porodicu, zdravlje. Mnogo ljudi u svijetu živi u ratu, gladi ili bez posla. Zato treba da budemo zadovoljni, da cijenimo ono što imamo i da živimo okruženi ljudima sa kojima dijelimo pozitivnu energiju. Najvažnije je da kada otvorimo oči ujutro možemo reći – srećan sam što sam živ i što imam sve ono što mnogi drugi nemaju.
