Piše: Nada Kovačević
Kada je napuštala rodni Plav početkom devedesetih, Izeta Purišić vjerovala je da odlazi samo na nekoliko mjeseci. Ratna dešavanja koja su potresala region tjerala su ljude da spas potraže gdje god mogu, a njoj je otac rekao: „Barem jedno dijete da ne brinem.” Spakovala je jedan kofer i otišla kod porodice u Ameriku. Tada nije ni slutila da će taj odlazak biti početak novog života – života u kojem se više nikada neće potpuno vratiti u rodni kraj, ali ni prestati da ga nosi u srcu.
U Njujorku je počinjala iznova, bez sigurnosti, bez podrške države, u potpuno drugačijem sistemu. Život je pred nju stavljao iskušenja jedno za drugim – od teških poslova, preko ponovnog školovanja i borbe da stekne pravnu diplomu u Americi, do niza operacija nakon teške nesreće, za koje su joj ljekari govorili da nikada više neće hodati. Ali Izeta nije pristajala na poraz. Vjerovala je da snaga volje može biti jača od svakog ograničenja. I bila je u pravu – nakon godinu dana ponovo je stala na noge, uprkos svemu što je prošla i postala uspješna advokatica.
Najveću borbu, međutim, vodila je u tišini – kao samohrana majka četvorice sinova. Bez ikakve pomoći, sama ih je podizala u tuđini, istovremeno radeći i studirajući, stavljajući njihovu budućnost ispred svega. I danas, kada se osvrne, kaže da nema odgovor na pitanje kako je sve izdržala. Ali rezultat je jasan: svi njeni sinovi završili su fakultete, pronašli svoje putanje i karijere, i postali ljudi na koje se može ponositi. To je njena najveća nagrada i dokaz da istrajnost i ljubav majke nemaju granica.
Njena priča prevazilazi ličnu sudbinu. Ona je ogledalo života mnogih ljudi iz dijaspore – onih koji su morali da odu da bi preživjeli, ali koji nikada nijesu zaboravili odakle potiču. Izeta nikada nije prestala da bude Crnogorka iz Plava. Sa ponosom je to isticala i onda kada su drugi pokušavali da sakriju svoje porijeklo. Njena ljubav prema Crnoj Gori jednako je snažna kao i bol zbog njenog stanja: zbog mladih koji odlaze, zbog zapostavljenih krajeva poput Plava i Rožaja, zbog neiskorišćenih potencijala i zbog vlasti koja često ćuti tamo gdje bi trebalo da govori.
Izeta Purišić danas iz Njujorka šalje jasnu poruku – Crna Gora mora staviti interese svog naroda ispred svega, jer dijaspora je spremna da pomogne, ali neće ako se povjerenje bude i dalje gubilo. Njena životna priča je primjer snage, upornosti i ljubavi koja ne poznaje granice. Primjer da jedna žena, suočena sa svim nedaćama tuđine, može da podigne četvoricu sinova, da ih izvede na pravi put i da pokaže da se iz bola rađa snaga, a iz upornosti pobjeda.
#Izeta Purišić: Radila sam u Plav kao pripravnica, i nakon što sam završila pripravnički staž, moj šef Hamdija Šarkinović dao mi je rješenje da budem primljena u redovan radni odnos. Međutim, opština je navodno to odbila, što je zanimljiva činjenica. Rekli su, na primjer, da ne mogu primati nove radnike, ali se desilo da je u rasporedu bilo praznina pa su rasporedili zaposlene na dežurstva u opštinskoj zgradi, a mene postavili da budem odgovorna.
Radila sam sve do početka rata. Prvo je počeo rat u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj. Došla sam ovdje da posjetim porodicu, ostala oko tri mjeseca, a potom se vratila. U aprilu, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, otac mi je rekao da barem jedno dijete ne treba da brine, pa sam odlučila da ostanem ovdje dok se rat ne završi. A kada jednom ostaneš u nekoj zemlji duže, onda ostaneš zauvijek i rijetko se vraćaš, bez obzira odakle si došao.
#CGDIJASPORA: Da li ste došli s djecom?
#Izeta Purišić: Ne, ne. Porodicu sam ovdje zasnovala. Došla sam sa jednim koferom.
#CGDIJASPORA: Kako je bio priznat vaš pravni fakultet?
#Izeta Purišić: Postoje razlike između kanonskog prava Velike Britanije i rimskog građanskog prava. Na primjer, u Americi priznaju određene kredite iz drugih zemalja, ali da biste dobili diplomu, morate ponovo pohađati školu ovdje. Tako sam završila u Ministarstvu pravde države Njujork.
#CGDIJASPORA: Da li ste morali ponovo da studirate?
#Izeta Purišić: Da, morala sam da odradim 36 kredita. Završila sam ga da bih mogla dobiti pravnu diplomu ovdje. Nažalost, tada sam imala nesreću. Nudili su mi da sve stopiram, ali nijesam mogla jer život i vrijeme prolaze. Tako sam za devet mjeseci završila školu, radila i u isto vrijeme brinula o svojoj djeci – tada sam već imala četvoro.
#CGDIJASPORA: Ako vas danas neko pita kako ste sve to izdržali, šta biste odgovorili?
#Izeta Purišić: Zaista nemam odgovor.
#CGDIJASPORA: Niste imali pomoć od nikoga?
#Izeta Purišić: Ne, sve sam sama. Brak nije funkcionisao. Ne volim ljude koji nemaju odgovornost, koji su nezaposleni, niti one koji žive od danas do sjutra. Cijenim rad, upornost i istrajnost. Pored svega nastavila školu ovdje i poslije godinu dana uspjela da dobijem pravnu diplomu. Prijavila sam se kao stranac – bez obzira na to da li ste američki državljanin ili ne, ako ste završili pravni fakultet van Amerike, tretiraju vas kao stranca i plaćate duplo više. U to vrijeme oni koji su ovdje završili plaćali su 250 dolara, a mi smo plaćali 750.
Imala sam još i jednu prijavu, srećom dan prije suđenja. Jedna moja prijateljica, advokat iz Njujorka, pozvala me i rekla: „Moraš da apliciraš, jer New York State Bar Association i Bar Examiners slušaju. Ako ne dođeš, a prijavila si se, uzeće ti za zlo.”
Nakon operacije, koja je trajala 15 sati, tražila sam telefon da pošaljem poruku advokatu da ih obavijesti, jer bi mi to zamjerili. Na kraju su me obavijestili da će mi dati kredit za sljedeći put, tako da ne moram ponovo da plaćam.
#CGDIJASPORA: Da li imate posljedice od te operacije?
#Izeta Purišić: Pa, recimo ovako – kada sam se probudila poslije pet operacija, doktor mi je rekao: „Mislim da si se probudila juče.” Imala sam metal oko ruke jer je hrskavica imala 48 preloma. Grudni koš mi je bio naduven do S5 pršljena, desno rame slomljeno, svi rebra polomljena. Leđa su mi bila opečena… Mogu reći da u Americi zaista ne znaju da tretiraju rane. Stavili su bili neku mast, prekrili i ostavili tako dvije nedjelje. Rana se inficirala i cijela koža je otpala. Bilo je zaista nevjerovatno – tek kad su doveli medicinsku sestru specijalizovanu za rane, počelo je pravo liječenje.
Kada su mi tretirali rane, znate ono – kada režete tortu, koristite oštar nož? Ona (sestra) je koristila nešto slično da ukloni sve što je ostalo na koži. Bilo je užasno. Ljekar mi je tada rekao da nikada više neću hodati. Ja sam mu odgovorila da mislim da hoću. Nakon godinu dana samo me je pogledao i rekao: „Imam 30 godina radnog iskustva i napisao sam mnogo knjiga, ali ti ćeš vjerovatno morati da me ispraviš.” I zaista, nakon godinu dana počela sam ponovo da hodam. Zatim sam imala drugu operaciju, pa treću, četvrtu i petu. Danas, ipak, mogu da istrčim maraton.
#CGDIJASPORA: Vi ste zaista veliki borac.
#Izeta Purišić: Ne smijete se predati u životu. Ako prihvatite da nešto ne možete, tada nestajete.
#CGDIJASPORA: Kojeg uzrasta su sada vaša djeca, da li rade ili studiraju?
#Izeta Purišić: Svi su odrasli. Završili su studije. Jedan je diplomirao kriminalistiku i trebao je da radi kao policajac, ali to je bilo u periodu kada se desio slučaj George Floyd i kada je bilo mnogo napada na policiju. Rekla sam mu da ne želim da ga vidim u toj situaciji, posebno u New Yorku i širom zemlje. Zato sada radi u drugom odjeljenju, ne u policiji – i to mi je drago. Drugi je završio fakultet i radi kao projekt menadžer u jednoj kompaniji. Treći je završio biznis administraciju prošle godine, bio je jedan od najboljih u generaciji – pravi je magnet za mlade ljude. Četvrti je takođe projekt menadžer u jednoj kompaniji. Svi rade, samo im još fali da se ožene. Kad im kažem da treba da se žene, gledaju me kao da sam krenula da opljačkam banku. (smijeh) Jedan od njih je prošle godine došao u Crnu Goru i toliko mu se svidio Plav da sam mu rekla da kupi stan. Rekao je: „Da, sviđa mi se, želim da dolazim.” Ostalima se Crna Gora nije toliko dopala, ali nadam se da hoće, jer im posao dopušta. Svi imaju oko 25 godina.
#CGDIJASPORA: Dakle, samo je najmlađi bio u Crnoj Gori?
#Izeta Purišić: Da, samo on. Ostali su putovali u druge zemlje, ali ne u Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Nemate više porodice u Plavu?
#Izeta Purišić: Imam. Tamo mi je otac, sestra sa porodicom, kao i brat. Brat mi je doktor u Njemačkoj, a i njegov sin je doktor. Oni odlaze tamo dva ili tri puta godišnje u posjetu.
#CGDIJASPORA: Dolazite li vi povremeno? Možda jednom u dvije–tri godine?
#Izeta Purišić: Planirala sam, ali nijesam mogla. Moj posao nije fleksibilan – sada svaki klijent mora na intervju, a ja idem s njima da ih pripremim. Nekad je bilo lakše, nije svako imao intervju. Sada je država promijenila pravila i sve postalo mnogo strože. Nekad je bilo dovoljno da imate dogovor s poreskom upravom, da platite porez u ratama i sve je bilo prihvaćeno. Sada su pravila izmijenjena – traže da sve bude plaćeno unaprijed prije nego što aplicirate za državljanstvo. Nevjerovatno. Danas većina ljudi mora na intervjue, bez obzira kojim putem pokušavaju da regulišu status. Sve je postalo mnogo teže i traži se mnogo više odgovornosti. Iskreno, divim se ljudima koji i dalje pokušavaju da pronađu način da se snađu i ostanu ovdje. Na primjer, ako dođete u ovu zemlju i dobijete vizu od tri ili šest mjeseci, a ostanete duže, pa kasnije aplicirate za državljanstvo – sada vas odmah kontroliše policija.
Sada vlast ima pravo da zadrži ljude u pritvoru duže vrijeme, čak i kada nema drugog razloga osim da su prekršili dozvoljeni boravak. Ljudi tako završe u Imigracionom pritvoru i po dva mjeseca, a onda vlast traži načine da ih duže zadrži i na kraju deportuje iz zemlje. Sve je postalo veoma teško – dobiti vizu danas je izuzetno komplikovano.
Rekla sam sinu da sam se zaista umorila od tolikog stresa. Svakoga dana potpisuje se neki novi izvršni nalog – za ovo, za ono. Na primjer, nedavno je potpisano da vlast može pregledati vaše objave na društvenim mrežama i godinama unazad. Ako nađu nešto što se smatra antiameričkim ili protiv izraelske politike, imaju pravo da vam odbiju aplikaciju.
Prije 11. septembra poslali su Marka Rubia u Kongres, i ako republikanci to usvoje – a hoće, jer imaju većinu u Senatu – desiće se da, ako neko kaže nešto protiv Izraela, nema više nikakvog procesa. Samo vam oduzmu državljanstvo, uzmu pasoš i deportuju vas.
Rekla sam prijatelju, advokatu ovdje, da se osjećam kao u Sovjetskom Savezu u vrijeme Staljina – diktatura i potpuna kontrola. Organizuju proteste, posebno vezane za Palestinu, i sada se prati sve: kamere bilježe ko je bio, gdje je išao, šta je radio. To je užasno – toliko kontrole i cenzure, a ljudi često nijesu ni svjesni.
#CGDIJASPORA: Je li teško biti Crnogorac/ka u Americi?
#Izeta Purišić: Ranije niko nije obraćao pažnju, nije bilo važno. Mi iz Evrope smo bili više cijenjeni, čak i voljeni. Nikada nisam imala problema – kada bih rekla da sam iz Crne Gore, oni bi rekli: „Aha, to je kao Brazil, postoji pokrajina Montenegro”, i tu bi se priča završila. Nije bilo netrpeljivosti, a nema je ni danas. Istina, Trump je govorio da ima dosta mladih iz Crne Gore koji dolaze ovdje preko J-1 vize i koji ostanu u Americi. Oni prate taj obrazac i žele da vrate te ljude nazad, ali otvorene netrpeljivosti nema. Nema netrpeljivosti – vjerovatno smo mi uvijek bili na jednoj strani, a s druge strane, naši ljudi ovdje se ne eksponiraju mnogo.
#CGDIJASPORA: Je li teško živjeti u Americi?
#Izeta Purišić: Teško je, jer ima puno posla, a malo slobodnog vremena. Ekrem Jevrić je to najbolje opisao: „Kuća–posao, posao–kuća.” Ljudi ovdje zaista tako žive. Na primjer, moj sin ponekad dođe s posla u pet ujutro, pa već sjutra ili prekosjutra mora opet da ide, jer mora završiti obaveze. Nekad ode u hotel samo da odspava dva–tri sata. I ja često radim cijeli dan, a ponekad i uveče, do jedan ujutro, dok ne završim što je potrebno. Postoje rokovi koje svi moraju poštovati. Ovdje nema radnog vremena – radiš dok ne završiš.
S druge strane, život je veoma skup. Kao i u Crnoj Gori, skupo je, ali ovdje cijene stalno rastu, a plate uglavnom ostaju iste. Radnici, tzv. „blue collar”, koji rade od devet do pet, često putuju po dva sata dnevno do posla i nazad. To znači da im ode 12 sati dnevno samo na posao i put. Još jedan veliki problem je zdravstveno osiguranje. Ako se čovjek razboli i ne može da radi, nakon šest mjeseci gubi pravo na osiguranje. Onda mu ponude tzv. COBRA opciju, ali to košta dvije do tri hiljade dolara mjesečno, zavisno od toga koliko članova porodice pokriva. Ako to ne može da plati, ostaje bez zaštite. Država jednostavno ostavlja ljude na cjedilu. Kada nestane osiguranja, jedina opcija je da se aplicira za Medicaid da bi se nastavilo liječenje. Ovdje, recimo, za povrede ljudi mogu da tuže – čak i oni koji nemaju papire u New Yorku. Ali, ako se ja povrijedim, a imala sam osiguranje preko sindikata, i to osiguranje prestane ili ga još imam, pa tužim one koji su mi nanijeli štetu, kada se slučaj završi i dođe do presude – svi prvo traže novac nazad za troškove liječenja. Nijedan advokat ne može isplatiti klijentu ček dok se ne pokriju svi dugovi. Na primjer, kada sam se ja povrijedila, naplatili su mi 1.600 dolara samo za ambulantna kola koja su me prevezla kući jer nijesam mogla da hodam. Poslije, kada sam tužila one koji su me povrijedili, odmah su tražili tih 1.600 dolara nazad. Dakle, ovdje nijedan dolar ne ostaje neplaćen. S druge strane, život je veoma skup, a postoje zajednice sa višom stopom kriminala. Naši ljudi uglavnom žive u boljim sredinama i drago mi je da je vrlo mali broj naših smješten u tim problematičnim kvartovima.
#Izeta Purišić: Kada sam ja došla, mali broj naših mladih išao je na fakultet. To mi je bilo čudno – živite ovdje, govorite engleski, imate sve mogućnosti. Roditelji rade, a ako nemaju dovoljno novca za školovanje, mogli su da podignu kredit. Međutim, mnogi nisu htjeli da idu u školu. Danas se situacija promijenila – većina mladih završava fakultete, dobijaju dobra zaposlenja i pomažu našim ljudima gdje god odu. Na primjer, ako vide nekoga iz Kosova, svi se poznajemo i povežemo, pa se međusobno pomažemo. Naša omladina se danas sve više školuje na koledžima, što je sjajno jer pokazuje da je naša dijaspora uspješna i da bi mogla mnogo da pomogne Crnoj Gori, koja se trenutno ne nalazi u dobrom stanju. Ljudi su nekada odlazili, posebno sedamdesetih u Njemačku, ostavljali porodice, a nije bilo ni telefona ni kontakata – nisu ni znali da li su im najbliži živi. Kasnije je jedan dio došao u Ameriku, a odlazak mladih sa sjevera Crne Gore nastavlja se i danas. To je pravi „odliv mozgova”.
Nažalost, država Crna Gora ne radi ništa da zadrži mlade. Imam mnogo klijenata koji su pravnici, profesori, inženjeri – ljudi koji su obrazovani i žele da rade i doprinesu zajednici. Ali kada završe fakultete, često ne mogu da nađu posao. Kada sam ja završila pravni fakultet, ljudi su čekali i po 10–15 godina u državnim kancelarijama. Imala sam sreću da sam zbog velikog procesa dospjela na vrh liste i zaposlila se već nakon mjesec dana. Ali mnogi tu šansu nemaju. Na primjer, imala sam klijenta iz Bijelog Polja – njegovi roditelji su kupili stan na kredit od 20 godina. Plaćali su samo kamate, glavnica je ostajala. Uzeli su i dodatne kredite da školuju sina, on je postao profesor. Međutim, kad je počeo da radi, shvatio je da će cijeli život raditi samo da otplaćuje dugove. Otišao je u Ameriku i ovdje se snašao mnogo bolje.
Na žalost profesori, doktori i advokati vrlo često nemaju perspektivu. Mnogi naši mladi dođu ovdje, završe fakultet i onda rade u bioskopima, restoranima ili voze taksi preko Uber-a. To je zaista razočaravajuće, jer ubija njihovo samopouzdanje. Nije stvar u novcu – novac nije najvažniji – već u tome da kažete sebi: „Završio sam fakultet, a sada radim ovo.” Ipak, divim se tim ljudima, jer su uporni i bore se da opstanu.
#Izeta Purišić: Ako Crna Gora ništa ne uradi da spriječi odlazak mladih, onda gubi upravo one ljude koji bi mogli da pomognu svojoj zemlji. Svi znamo kako se dole dobijaju poslovi, ko ih dobija i na osnovu čega. Upravo zbog toga naša dijaspora toliko znači – ogromne sume novca dolaze odavde za Crnu Goru. I to nije samo iz ličnih interesa, već mnogo šire, za zajednicu i porodice.
Ali, Crna Gora mora da napravi iskorak – ne može očekivati pomoć dijaspore, a da istovremeno radi u interesu nekih drugih država. Moraju se naći na pola puta, jer u suprotnom narod gubi povjerenje i odbija da pomaže. Često čujem izjave vlasti da Crna Gora treba da njeguje odnose sa svim susjedima i svim zemljama svijeta. To je u redu, ali prije svega treba da brine o svojoj kući – o svojim interesima i svom narodu. Jer Crna Gora ne treba da stavlja interese Srbije ili Rusije ispred interesa svojih građana. Smatram da je to nelogično i da je upravo to jedan od razloga zašto ljudi iz dijaspore, iako bi mogli mnogo da pomognu, gube volju kada vide šta se dešava. Ne smijemo dijeliti ljude, ne smijemo govoriti: „Ti ideš tamo, mi ćemo ovamo.” To je prevaziđena priča. Ali, nažalost, neke stvari koje se i dalje dešavaju u Crnoj Gori pokazuju da vlast ne uči iz grešaka.
#CGDIJASPORA: Koliko je dijaspora spremna da pomogne Crnoj Gori?
#Izeta Purišić: Naša dijaspora je uvijek slala ogroman novac za porodice i zajednicu. Ali ako država ne izađe u susret i nastavi da radi u interesu drugih zemalja, povjerenje se gubi. Ljudi žele da ulažu, ali ne žele da budu prevareni.
#CGDIJASPORA: Šta je problem u odnosu države prema dijaspori?
#Izeta Purišić: Na posljednjim izborima nama u inostranstvu nije omogućeno glasanje. Rečeno je da nema novca, dok druge zemlje, poput BiH, organizuju glasanje u dijaspori. To pokazuje da Crna Gora ne cijeni dovoljno svoje ljude vani.
#CGDIJASPORA: Vidite li rješenje za ovakvo stanje?
#Izeta Purišić: Da se interesi Crne Gore stave na prvo mjesto. Treba sarađivati sa susjedima i međunarodnim organizacijama, ali uvijek braneći ono što je naše. U Crnoj Gori ima pametnih i obrazovanih ljudi koje treba uključiti, a ne gurati po strani.
#CGDIJASPORA: Nedostaje li vam Crna Gora?
#Izeta Purišić: Naravno. Plav i Rožaje su puno dali državi, ali su zapostavljeni. Jezero u Plavu nestaje, hoteli su zatvoreni, sela propadaju. To me boli, jer znam da bi se sve to moglo spasiti da postoji volja.
#CGDIJASPORA: Kako vidite Crnu Goru u međunarodnom kontekstu?
#Izeta Purišić: Nažalost, država često ćuti tamo gdje treba da ima stav – kao sada oko Palestine. Umjesto da štiti principe humanosti, Crna Gora se ponaša pasivno. To je još jedan razlog zašto ljudi gube povjerenje.
#CGDIJASPORA: I jedna poruka na kraju.
#Izeta Purišić: Mnogi ljudi iz Crne Gore, i Bošnjaci i pravoslavci, protiv su šutnje sadašnje crnogorske vlasti. I zato kažem – Crna Gora mora prestati da ćuti, mora staviti interese svog naroda i svoje države na prvo mjesto.
