Razgovarala: Nada Kovačević
Kada je 1994. godine, sa svega 24 godine, suprugom i dvogodišnjim sinom krenuo put Australije, Aleksa Rudović, danas član Upravnog odbora Crnogorske etničke zajednice Australije, nije mogao znati da će njegov život narednih decenija biti neprestano putovanje između dva kontinenta i tri mjesta koja naziva svojim – Australije, Lovćenca i Crne Gore.
U koferima je ponio malo stvari, ali mnogo uspomena. I onu tišinu koju poznaju samo ljudi koji odu daleko od majke, porodice, prijatelja i zemlje kojoj pripadaju. Tada nije bilo videopoziva, poruka koje stižu za nekoliko sekundi ni mogućnosti da svakog dana vidi poznata lica. Telefonski razgovori bili su skupi, pisma su putovala dugo, a nostalgija je rasla sa svakim danom.
Zato se, čim je dobio australijsko državljanstvo, vratio. Srce ga je povuklo nazad, prema majci u Lovćencu, porodičnim korijenima sa Cetinja i Čeva i Crnoj Gori koja nikada nije prestala da živi u njegovom domu, ma koliko kilometara bila udaljena.
Nakon 25 godina, život ga je ponovo vratio u Australiju. Ovoga puta starijeg, iskusnijeg i svjesnijeg da čovjek može imati dvije adrese, ali samo jedno mjesto za kojim mu zadrhti glas. Za Aleksu je to Crna Gora.
O njoj ne govori kao o turističkoj destinaciji, već kao o povratku sebi. Kaže da, ako porodica tokom odmora ne ode u Crnu Goru, kao da na odmoru nije ni bila. Najviše ga raduje što istu vezu danas osjećaju njegova djeca, jer zna da se domovina ne čuva samo zastavom i pjesmom, već pričama koje roditelji prenose đeci i unucima.
U mladim ljudima koji danas okupljaju Crnogorce u Australiji Aleksa vidi nadu da se ono što su starije generacije propustile može nadoknaditi. Govoreći o njima, kaže da ima osjećaj kao da sluša sopstvenu djecu. Zato im je, zajedno sa suprugom, bezrezervno stavio na raspolaganje svoje vrijeme, iskustvo i podršku.
– Kada oni rašire krila, mi stariji treba da im damo vjetar – govori Aleksa.
U toj rečenici stala je gotovo cijela njegova životna priča – priča čovjeka koji je odlazio, vraćao se, počinjao iznova, ali nikada nije prestao da vjeruje da Crnogorci, gdje god živjeli, mogu ostati jedna porodica. U razgovoru za portal #CGDIJASPORA ispričao je svoju životnu priču.
#Aleksa Rudović: U Australiju sam prvi put došao 1994. godine, zajedno sa suprugom i starijim sinom, koji je tada imao svega dvije godine. Bio sam veoma mlad, imao sam 24 godine. To je bio veliki korak za cijelu porodicu.
Poslije dvije i po godine dobio sam australijsko državljanstvo. Međutim, nostalgija je bila veoma jaka. Čim sam dobio pasoš, odlučio sam da se vratim u Srbiju. U to vrijeme sve je bilo mnogo drugačije nego danas. Danas ljudi imaju internet, videopozive, društvene mreže i mogu svakodnevno besplatno da razgovaraju sa porodicom. Tada toga nije bilo. Telefonski razgovori bili su skupi, pisala su se pisma i dugo se čekalo na odgovor. Naša emigracija je mnogo patila za rodnim krajem. Kada ste mladi, kada odete tako daleko i ostavite porodicu i prijatelje, nostalgija zna da bude veoma teška. Ja sam tada bio ubijeđen da je život u Srbiji bolji nego u Australiji. Zbog toga smo se vratili.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo ste nakon toga živjeli u Srbiji?
#Aleksa Rudović: Proveli smo tamo oko 25 godina. Živjeli smo, radili i podizali porodicu. Međutim, kako vrijeme prolazi, čovjek počinje drugačije da razmišlja. Počne više da razmišlja o sigurnosti, budućnosti porodice, djeci i mogućnostima koje jedna uređena država pruža. Poslije toliko godina zaključili smo da je vrijeme da se vratimo u Australiju. Imali smo australijsko državljanstvo i mogućnost da se ponovo vratimo. Definitivno smo došli u novembru 2019. godine, neposredno prije korone. Nijesmo se pokajali zbog te odluke. Danas smo ovdje supruga, mlađi sin, snaha i ja. Stariji sin je bio ovdje, ali je trenutno ponovo u Srbiji. I on razmišlja da se vrati u Australiju. Ima državljanstvo i ta mogućnost postoji.
#CGDIJASPORA: Gdje su vaši porodični korijeni?
#Aleksa Rudović: Naša porodica ima snažne veze sa Crnom Gorom. Po ocu smo vezani za Cetinje, odnosno Očiniće, dok je moja majka sa Čeva. Mi smo porodica kolonista. Nakon Drugog svjetskog rata mnoge crnogorske porodice preseljene su u Vojvodinu. Moj djed je poginuo u ratu, a porodica je nakon rata došla u Lovćenac. Rođen sam u Lovćencu i veoma sam vezan za to mjesto. Lovćenac je posebno mjesto, jer tamo i danas živi veliki broj Crnogoraca i čuva se snažan crnogorski identitet. Moja majka i danas živi tamo. Zbog toga su moje veze jake i sa Lovćencem i sa Novim Sadom, ali posebno sa Crnom Gorom. Crna Gora je uvijek bila dio našeg porodičnog života, bez obzira na to gdje smo živjeli.
#CGDIJASPORA: Koliko često ste u kontaktu sa Crnom Gorom?
#Aleksa Rudović: Stalno. U kontaktu sam sa familijom, rodbinom i prijateljima. Crna Gora je uvijek prisutna u našem životu. Kada dođem tamo, osjećam da sam došao svome. I mlađi sin sa suprugom redovno ide u Crnu Goru na odmor. Kod nas se često kaže da, ako nijesmo otišli u Crnu Goru, kao da nijesmo ni bili na odmoru. To nije samo turistički odlazak. To je nešto mnogo dublje. To je osjećaj pripadnosti, povratak porodici, korijenima, prijateljima i mjestima koja nose porodične uspomene. Važno mi je što i moja djeca osjećaju tu vezu. Ona se ne smije izgubiti u novim generacijama.
#CGDIJASPORA: Čime ste se bavili tokom 25 godina života u Srbiji?
#Aleksa Rudović: Uglavnom sam se bavio trgovinom. Nijesam bio čovjek koji je čekao zaposlenje ili očekivao da mu neko drugi riješi život. Morao sam sam da se snalazim, posebno u vremenima koja su bila veoma teška. To su bile godine ratova, sankcija, ekonomske krize i velike nesigurnosti.
Putovao sam po Evropi, najviše u Njemačku i Belgiju, a boravio sam i u Africi. Bavio sam se uvozom i izvozom i raznim poslovima koji su mogli da donesu zaradu i omoguće porodici da preživi. Moglo bi se reći da sam živio pomalo avanturistički život. Morao sam da budem snalažljiv, da putujem, trgujem i prihvatam različite poslove. To vrijeme je za mnoge ljude bilo veoma teško. Prvo rat, zatim sankcije, pa sve ono što je poslije toga došlo.
#CGDIJASPORA: Da li ste po povratku u Australiju nastavili da se bavite trgovinom?
#Aleksa Rudović: Ne. Kada sam se vratio, imao sam saobraćajnu nezgodu. Nakon toga sam morao da operišem vrat i ruku. Zbog posljedica te nezgode sam penzionisan. Tako sam, sticajem okolnosti, postao mlad penzioner. Sada imam više vremena i trudim se da ga koristim na pravi način. Vrijeme posvećujem porodici, prijateljima, zajednici i svemu u čemu mogu da budem koristan. Vaša porodica je od samog početka velika podrška Crnogorskoj etničkoj zajednici Australije.
#CGDIJASPORA: Kako ste se uključili u tu priču?
#Aleksa Rudović: To je nešto o čemu sam dugo razmišljao. Razgovarao sam i sa sinom i sa prijateljima. Govorili smo kako u Australiji nedostaje nešto novo, jedna ozbiljna crnogorska organizacija koja će pokrenuti ljude. Znali smo za neka starija crnogorska društva, ali meni se taj način rada nije dopadao. Uglavnom su tu bili stariji ljudi, nije bilo dovoljno novih ideja, nije bilo dovoljno aktivnosti niti nečega što bi privuklo mlade. Razgovarao sam sa prijateljem Nikolom Roganovićem. On mi je rekao da postoje dva mlada čovjeka, Vlado i Mirza, koji žele da pokrenu jednu novu crnogorsku priču.
Kada sam ih upoznao i kada sam čuo kako govore, bio sam potpuno oduševljen. Sve što su govorili bilo je upravo ono o čemu sam i sam razmišljao. Imaju karizmu, energiju, mladost i iskrenu želju da rade. To me odmah privuklo.
#CGDIJASPORA: Šta vas je najviše oduševilo kod tih mladih ljudi?
#Aleksa Rudović: Njihova posvećenost. Oni su mladi, vrijedni, sposobni i imaju ogromnu energiju. Ne mogu da vjerujem koliko rade. Nekada se zapitam kada liježu, kada ustaju i kada završavaju sve svoje obaveze. Imaju poslove, porodice i druge odgovornosti, ali kada je zajednica u pitanju, za njih nema umora. Oni su nosioci cijele priče. Zajednica im je na prvom mjestu, a tek onda sve ostalo.
Kada ih slušam, imam osjećaj da slušam svoju djecu. Imaju ideje koje treba podržati. Mladost nosi sve. Mladi mogu da isprave greške nas starijih. Na nama starijima nije da ih sputavamo, već da im pomognemo. Ja često kažem: kada oni rašire krila, mi treba da duvamo i dajemo im vjetar.
#CGDIJASPORA: Koliko ste vi lično spremni da pomognete njihovom radu?
#Aleksa Rudović: Spreman sam da pomognem u svemu što mogu. Oni znaju približno koje su moje mogućnosti, kakvo iskustvo imam i u čemu mogu da budem koristan. Ne želim da prihvatim nešto što ne mogu da završim. Neću nikome davati lažnu nadu i obećavati ono što ne mogu da ispunim. Ali za sve ono u čemu mogu da pomognem, uvijek sam tu. Dovoljan je jedan njihov poziv ili mig. I moja supruga je sa mnom u tome. Mi smo uvijek zajedno i spremni da pomognemo koliko možemo.
#CGDIJASPORA: Čime se bavi supruga?
#Aleksa Rudović: Ona je diplomirana ekonomistkinja. Tokom radnog vijeka radila je u školi, a radila je i u banci. Sada je, kao i ja, u penziji. Oduševljena je ovom novom crnogorskom pričom. Gleda na te mlade ljude kao na svoju djecu. Kada vide da neko iskreno radi i daje sebe za zajednicu, normalno je da žele da pomognu. Nas dvoje smo zajedno u svemu tome. Kada nešto treba, oboje smo tu.
#Aleksa Rudović: Bilo je veoma lijepo i posebno. Okupili su se ljudi različitih generacija. Bilo je male djece, beba, nešto starije djece, njihovih roditelja, kao i baka i djedova. Praktično smo na jednom mjestu imali tri generacije. To je nešto što me posebno raduje. Nije dovoljno da se okupe samo stariji ljudi. Ako nema djece i mladih, nema ni budućnosti zajednice. Nažalost, imali smo i jednu tužnu okolnost. Vlado je pjevao, igralo se crnogorsko kolo, družili smo se i svi gosti su bili oduševljeni. Vidjelo se koliko je ljudima nedostajalo ovakvo okupljanje. Kada se ljudi okupe bez pritiska i podjela, onda se osjeti prava energija zajedništva.
#CGDIJASPORA: Imate li podatak koliko Crnogoraca živi u Australiji?
#Aleksa Rudović: Ranije smo pronašli podatak da se oko 2.700 ljudi izjašnjava kao Crnogorci. Međutim, novija istraživanja i procjene govore da ih ima više od 5.000. Posljednjih godina dosta ljudi iz Crne Gore dolazi u Australiju, tako da vjerujem da je stvarni broj još veći. Naravno, tu postoji i pitanje kako se ljudi nacionalno izjašnjavaju. Neko je rođen u Crnoj Gori ili potiče iz Crne Gore, ali se izjašnjava kao Srbin ili na neki drugi način. Zbog toga zvanična statistika ne pokazuje uvijek stvaran broj ljudi koji su porijeklom povezani sa Crnom Gorom.
#CGDIJASPORA: Kako nova zajednica gleda na te identitetske razlike?
#Aleksa Rudović: Mi ne želimo da dijelimo ljude niti da bilo kome određujemo kako će se izjašnjavati. U naš klub i našu zajednicu dobrodošli su svi crnogorski građani i svi ljudi koji poštuju Crnu Goru, njenu državnost, istoriju i državne simbole. To znači da poštuju crnogorsku himnu, grb i zastavu. Neko može drugačije da se nacionalno izjašnjava, ali ako poštuje Crnu Goru i želi iskreno da doprinese zajednici, vrata treba da mu budu otvorena. Mi smo svi ovdje i Australijanci. Poštujemo Australiju, njene zakone, institucije i društvo u kojem živimo. Ali istovremeno volimo Crnu Goru i želimo da sačuvamo vezu sa njom. Jedno ne isključuje drugo.
#CGDIJASPORA: Može li se reći da je ovo jedna od ozbiljnijih crnogorskih priča u Australiji?
#Aleksa Rudović: Mislim da ovako nešto do sada nije postojalo. Ne mogu da tvrdim kakva je situacija u svakom gradu, posebno u Sidneju, jer nijesam upoznat sa svim detaljima. Ali mogu da kažem da ovakva energija, iskrenost i rad nijesu česti. Možda ovakva priča od srca, kada su Crnogorci u pitanju, ne postoji ni u mnogim drugim djelovima svijeta. Ovi mladi ljudi su nosioci svega. Neumorni su. Rade bez prestanka i ne traže izgovore. Upravo zbog toga vjerujem da ova organizacija može da napravi velike stvari.
#CGDIJASPORA: Kakve reakcije dobijate iz Crne Gore?
#Aleksa Rudović: Reakcije su veoma dobre. Ljudi su zainteresovani i prate ono što radimo. Posebno sam zadivljen brzinom komunikacije. Kada nešto pošaljemo, dobijemo odgovor veoma brzo. Kada postavimo pitanje ili pošaljemo informaciju, reakcija stiže gotovo odmah. To je veoma važno, jer ljudi u dijaspori često imaju osjećaj da su zaboravljeni. Kada vide da neko u Crnoj Gori prati njihov rad i reaguje, onda dobijaju još veću motivaciju. Važno je da postoji stalna komunikacija između dijaspore i Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Kako na vaš angažman gledaju Crnogorci u Lovćencu?
#Aleksa Rudović: Veoma su zainteresovani i oduševljeni. Ja im redovno šaljem informacije, fotografije i snimke iz Australije. U Lovćencu postoje ljudi koji njeguju crnogorski identitet i tradiciju. Tamo djeluje i Udruženje Crnogoraca „Krstaš“, koje poznajem. Poznajem brojne ljude koji su aktivni u tamošnjoj zajednici. Međutim, situacija u Lovćencu je drugačija. Postoje veoma izražene političke i identitetske podjele. Te podjele se lako prenose na svakodnevni život i na rad udruženja. To je velika šteta. Postoje pravi i iskreni Crnogorci koji žele da čuvaju svoj identitet, ali ih podjele često udaljavaju jedne od drugih.
#Aleksa Rudović: Vjerujem da hoće. Možda neki ljudi u početku imaju rezervu ili čekaju da vide kako će sve izgledati. Kada vide da je ovo otvorena, ozbiljna i iskrena priča, siguran sam da će mnogi prići. Mi nemamo razlog da se svađamo sa bilo kim. Ne želimo da budemo protiv drugih udruženja niti protiv bilo kojeg pojedinca. Vrata su svima širom otvorena. Nećemo djelovati protiv nikoga, ali isto tako nećemo dozvoliti da neko poremeti ono što se gradi. Naš cilj nije sukob, već okupljanje.
#CGDIJASPORA: Šta bi trebalo da bude glavni cilj Crnogorske etničke zajednice Australije?
#Aleksa Rudović: Prvi cilj je da se Crnogorci konačno okupe na jednom mjestu. Potrebno je da se ostave predrasude, političke razlike i stare svađe. Ne možemo stalno da živimo u podjelama i da ih prenosimo na novu generaciju. Moramo da organizujemo događaje, obilježavamo važne datume, njegujemo kulturu, istoriju i državne simbole Crne Gore. Moramo da uključimo djecu i mlade. Oni treba da znaju odakle potiču, ko su im preci i kakvu vezu imaju sa Crnom Gorom. Istovremeno, treba da budemo korisni članovi australijskog društva i da na najbolji način predstavljamo zemlju iz koje potičemo.
#CGDIJASPORA: Da li je važno da dijaspora bude više uključena u život Crne Gore?
#Aleksa Rudović: Naravno da jeste. Dijaspora je veliki dio Crne Gore. Ljudi u dijaspori nijesu otišli zato što ne vole Crnu Goru. Mnogi su otišli zbog posla, sigurnosti, rata, ekonomskih problema ili želje da obezbijede bolji život porodici. Ali ljubav prema Crnoj Gori nije prestala njihovim odlaskom. Dijaspora može da pomogne znanjem, iskustvom, kontaktima, investicijama i povezivanjem Crne Gore sa svijetom. Zbog toga dijaspora treba da bude poštovana i uključena, a ne da se ljudi sjete nje samo kada nešto treba.
#CGDIJASPORA: Koju poruku biste poslali Crnogorcima u Australiji?
#Aleksa Rudović: Poruka je da je vrijeme da se okupimo i dođemo sebi. Treba da vjerujemo u Crnu Goru i njenu budućnost. Pozivam sve Crnogorce u Australiji, kao i sve ljude koji poštuju Crnu Goru, da se okupe na jednom mjestu. Treba da ostavimo predrasude po strani. Ne moramo svi isto da mislimo o svakom pitanju, ali možemo zajedno da radimo ono što je dobro za zajednicu. Posebno pozivam ljude da podrže mlade. Oni imaju energiju i želju, ali im je potrebna podrška starijih i iskusnijih. Nemojmo ih sputavati. Pomozimo im.
#CGDIJASPORA: A koja je vaša poruka Crnogorcima širom svijeta i građanima Crne Gore?
#Aleksa Rudović: Crnogorcima širom svijeta poručujem da ne zaborave odakle su. Treba da čuvaju vezu sa Crnom Gorom, da đeci i unucima prenose priče o porodici, porijeklu, kulturi i istoriji. Važno je da dolaze u Crnu Goru, da je upoznaju i da je osjećaju kao svoju. Građanima Crne Gore želim više sloge, razumijevanja i međusobnog poštovanja. Crnoj Gori želim srećan put ka Evropskoj uniji.
Vjerujem da ujedinjeni Crnogorci, bez predrasuda i starih podjela, mogu da naprave samo dobro Crnoj Gori. Vrijeme je da se okrenemo budućnosti, da vjerujemo mladima i da zajednički radimo za zemlju kojoj pripadamo.
