Razgovarala: Nada Kovačević
Sa 23 godine otišao je u Švajcarsku sa povratnom kartom i uvjerenjem da će se poslije nekoliko nedjelja vratiti u Crnu Goru. Ostao je, međutim, decenijama. Radio je najprije poslove koji nijesu imali nikakve veze sa njegovim obrazovanjem, učio jezik, ponovo studirao, a zatim gradio karijeru u kompanijama poput Pfizera, Phonaka, Kabe i Philipsa. I pored svega što je stekao, Faruk Šabotić nikada nije prekinuo vezu sa Petnjicom i zavičajem. U Crnu Goru dolazi četiri ili pet puta godišnje, a posljednjih godina sve više vremena posvećuje pisanju. Objavio je tri knjige, napisao još jedanaest, a njegov prvi roman „Oči u tami“ duboko je autobiografska priča o djetinjstvu obilježenom siromaštvom, gubitkom oca i nevjerovatnom borbom njegove majke. Ima nekoliko hobija – planinarenje, putovanja i sport, naravno čitanje i pisanje.
Neke životne priče počinju odlaskom. Priča Faruka Šabotića počinje mnogo ranije – u djetinjstvu u kojem je prerano morao da nauči šta znače gubitak, siromaštvo, odgovornost i borba.
Imao je samo sedam godina kada mu je otac stradao. Njegova majka ostala je sa 23 godine sa četvoro djece i petim koje je nosila. Porodica je živjela od zemlje, šljiva, rakije i ćilima koje je majka tkala. Bilo je, kaže Šabotić, dana kada su imali za doručak, ali ne i za večeru.
Uprkos svemu, obrazovanje je postalo njegov izlaz.
Kasnije je završio školovanje, radio kao prosvjetni radnik i 23-godišnjak otišao u Švajcarsku da posjeti porodicu. Imao je povratnu kartu. Nikada je nije iskoristio.
#Faruk Šabotić: Apsolutno. Kada sam završio Pedagošku akademiju u Sarajevu, otišao sam u vojsku, a nakon vojske radio sam jednu sezonu u školi. Porodica mi je već bila u Švajcarskoj i tokom školskog raspusta otišao sam da ih posjetim. Imao sam povratnu kartu i zaista sam mislio da ću se odmah vratiti. Švajcarska me tada nije toliko privlačila. To je bilo vrijeme Ante Markovića, u školi se relativno dobro zarađivalo i ovdje se moglo lijepo živjeti. Ali okolnosti su učinile svoje. Majka, tri brata i sestra bili su u Švajcarskoj, a ja sam praktično ostao sam u Petnjici.
#CGDIJASPORA: Kažete da vam je porodica praktično „pocijepala“ povratnu kartu?
#Faruk Šabotić: Da. Majka nije željela da se vratim. Bio sam veoma mlad, imao sam samo 23 godine. Ostao sam sa idejom da to neće dugo trajati – možda nekoliko mjeseci. Ali život uvijek ima svoje planove. Upoznao sam djevojku koja je kasnije postala moja supruga i tako je moj ostanak postao trajniji.
#CGDIJASPORA: Ipak, prvi period u Švajcarskoj nije bio lak?
#Faruk Šabotić: Nimalo. Kada dođete u stranu zemlju, bez jezika i bez njihove škole, morate da prihvatite i poslove koje nikada nijeste zamišljali da ćete raditi. Prvo sam radio u poslastičarnici i pravio sladoled. To mi nije bilo teško, ali sam stalno imao osjećaj da sam završavao školu da bih radio nešto drugo. Nakon nekoliko mjeseci otišao sam. Zatim sam radio u fabrici plastike. Stajao sam pored mašine i slagao djelove u pakete. To je bilo potpuno drugačije od onoga što sam zamišljao da će biti moj život.
#CGDIJASPORA: Toliko drugačije da ste odlučili da se vratite?
#Faruk Šabotić: Jesam. Nakon otprilike godinu dana rekao sam da napuštam Švajcarsku i vraćam se. Nijesam mogao da prihvatim činjenicu da sam tamo pomoćni radnik. Ne zato što je taj posao ispod bilo koga, već zato što sam znao koliko sam ulagao u obrazovanje i šta bih mogao da radim. Bio sam mlad i mnogo sam žalio za životom koji sam ostavio u svom kraju. Tada me čovjek koji je vodio kontrolu kvaliteta pozvao u kancelariju. Dobro je govorio naš jezik i rekao mi: „Nigdje ti ne ideš.“ To je promijenilo mnogo toga.
#CGDIJASPORA: Tada počinje vaš put u oblasti upravljanja kvalitetom?
#Faruk Šabotić: Da. Odlučio sam da ponovo studiram i upisao sam kvalitet menadžment. U jednom trenutku prešao sam u Pfizer. Studiranje je bilo veoma skupo, a ja sam u isto vrijeme počeo da gradim kuću u Crnoj Gori i finansijski je bilo teško sve iznijeti. Otišao sam kod direktorice i objasnio situaciju.
Ona mi je rekla da firma preuzima sve troškove studija i da će mi plaćati i radne dane tokom kojih budem na fakultetu. Dva dana sedmično sam studirao, tri dana radio. Tako sam završio kvalitet menadžment.
#CGDIJASPORA: Nakon toga je uslijedila karijera u nekim od najvećih svjetskih kompanija.
#Faruk Šabotić: U Pfizeru sam radio oko dvije godine i bio vezan za kontrolu kvaliteta. Nakon toga sam prešao u Phonak, kompaniju poznatu po slušnim aparatima. Tamo sam proveo deset godina kao kvalitet menadžer. Zatim sam prešao u Kabu, jednu od najvećih kompanija u svijetu kada je riječ o bravama, ključevima i sigurnosnim sistemima. Tamo sam proveo sedam i po godina.
Poslije toga sam radio četiri godine u Philipsu. To su sve velike međunarodne kompanije i kroz njih sam stekao ogromno iskustvo.
#CGDIJASPORA: Za Philips kažete da vam je donio mnogo, ali i pokazao cijenu uspjeha.
#Faruk Šabotić: Da. Prešao sam tamo prvenstveno zbog mnogo bolje zarade. Mislio sam – više novca, biće mi bolje. Međutim, radio sam zaista mnogo. Bio sam kvalitet inspektor za Evropu i veliki dio Azije i ogroman dio vremena provodio na putovanjima. Dešavalo se da radim 15 ili 16 sati dnevno. U jednom trenutku sam shvatio da takav život ostavlja trag. Počnete da zapostavljate sebe, porodicu i stvari koje su vam važne. Bio sam i fudbaler, kasnije trener, ali sam zbog posla morao da prekinem trenerski angažman. Tada sam shvatio da novac ipak nije sve.
#CGDIJASPORA: I odlučili ste da promijenite život?
#Faruk Šabotić: Jesam. Dao sam otkaz iako je direktor u početku mislio da se šalim. Danas radim u kompaniji koja proizvodi senzorske sisteme. Naši senzori se koriste, recimo, za otvaranje i zatvaranje vrata na vozovima, ali i u avionima, kamionima i drugim sistemima. Kada sam tražio taj posao, imao sam jedan važan uslov – nijesam više želio stres. I sada sam već godinama tu i zadovoljan sam.
#Faruk Šabotić: Da. Imao sam sedam godina kada mi je otac poginuo. Najstariji brat imao je devet godina, ja sedam, a za nama su bila mlađa djeca. Majka je u tom trenutku imala svega 23 godine i bila trudna. Otac je radio u Njemačkoj. Došao je kući u nedjelju, a već u petak je poginuo. Imao je samo 35 godina.
#CGDIJASPORA: Vaša majka je tada ostala praktično sama sa petoro djece?
#Faruk Šabotić: Jeste. Živjeli smo veoma teško. Imali smo baštu, šljive, pravila se rakija, a majka je tkala ćilime i serdžade za žene iz okolnih sela i Berana. Od toga smo živjeli. Bilo je veoma mnogo siromaštva. Ne bih sada ulazio u svaki detalj, ali dovoljno je reći da se nekada imalo za jedan obrok, a za drugi nije. I pored svega, majka je uradila nešto što je odredilo naše živote.
#CGDIJASPORA: Otišla je u Švajcarsku?
#Faruk Šabotić: Da. Otišla je kod rođaka u Švajcarsku i počela da radi. Mi djeca smo ostali kod bake. Kasnije, kada je počela da prima prve plate, rekla je meni i bratu: „Ako hoćete da studirate, ja ću vam pomoći koliko mogu.“ To je za nas bilo ogromno.
#CGDIJASPORA: Vi ste zatim otišli u Sarajevo?
#Faruk Šabotić: Da. Završio sam srednju mašinsku školu i otišao u Sarajevo na studije. Nijesam imao ni 18 godina. Došao sam iz malog mjesta u veliki grad i nijesam znao kako funkcionišu stvari koje su drugima bile potpuno normalne.
Recimo, stan sam tražio idući bukvalno od kuće do kuće. Nijesam ni znao da ljudi daju oglase u novinama. Ali imao sam cilj. Ili ću završiti ono što sam počeo ili me nema.
#CGDIJASPORA: Jeste li imali nekoga ko vas je vodio kroz školovanje?
#Faruk Šabotić: Praktično ne. Čovjek u takvoj situaciji brzo nauči da se snalazi. Nijesam sebi dozvoljavao da propuštam ispite. Naravno, bio sam mlad – bilo je fudbala, društva, djevojaka, svega – ali prvo su dolazili ispiti. Završio sam u roku i na to sam zaista ponosan. Tokom cijelog školovanja nijesam imao roditelja kojeg mogu dovesti na roditeljski sastanak. Sjećam se da su mi jednom u srednjoj školi rekli da ne dolazim ako ne dovedem nekoga od roditelja. Nijesam imao koga.
Na ulici sam sreo jednog rođaka koji je bio policajac i zamolio ga da ode sa mnom kako bih mogao nastaviti školovanje. Takve stvari čovjek ne zaboravlja.
#CGDIJASPORA: Je li vas upravo takvo djetinjstvo naučilo upornosti?
#Faruk Šabotić: Sigurno. Nije bilo lako. Ali ako čovjek ima cilj i ako je borac, uvijek postoji put. To je nešto u šta vjerujem cijelog života.
#CGDIJASPORA: Kada ste otišli u Švajcarsku, kažete da ste sebi postavili nekoliko životnih pravila.
#Faruk Šabotić: Jesam. Jedno je bilo da ne radim ništa protiv zakona. Drugo – da ne živim u dugovima i kreditima. Treće – da ne trošim novac na skupa auta i pokazivanje. Gledao sam neke ljude koji su godinama radili u Švajcarskoj, a jedino što su mogli pokazati bio je skup automobil. Ja sam želio drugačije.
Znam odakle sam krenuo i ne želim da pobjegnem od toga.
#CGDIJASPORA: I danas izbjegavate demonstriranje bogatstva?
#Faruk Šabotić: Da. Volim da se lijepo obučem i lijepo živim, ali nemam potrebu da se ističem. Posebno kada dođem u rodni kraj, gdje i dalje ima ljudi koji žive teško. Ne želim da izazivam ni zavist ni nepotrebnu pažnju. Više bih volio da me ljudi pamte po nečemu dobrom što sam uradio nego po tome koji automobil vozim.
#CGDIJASPORA: Uprkos životu u Švajcarskoj, vezu sa Crnom Gorom nikada nijeste prekidali.
#Faruk Šabotić: Mislim da neću pogriješiti ako kažem da sam jedan od ljudi iz dijaspore koji najčešće dolaze. Dolazim četiri ili pet puta godišnje. Dolazio sam čak i tokom veoma teških vremena, osim jedne godine početkom devedesetih kada sam uspio doći samo jednom. I danas pokušavam da što više vremena provedem ovdje. Imam svoju kuću koju sam počeo da gradim još 1995. godine.
#CGDIJASPORA: I vaša djeca dolaze?
#Faruk Šabotić: Naravno. Stariji sin dolazi sa svojom porodicom. On je danas uspješan poslovni čovjek, radi kao direktor i bavi se i nekretninama. Djeca prvo dođu ovdje, a onda odlaze i na more. Važno mi je da imaju mjesto na koje mogu da se vrate.
#Faruk Šabotić: Još 1982. godine. U početku to nije bila klasična poezija već tekstovi za narodnu i pop muziku. Pisao sam mnogo, nekoliko hiljada pjesama.
Neke su kasnije izvođene, ali meni tada autorstvo nije bilo toliko važno. Više mi je značilo druženje sa ljudima iz muzičkog svijeta Sarajeva.
#CGDIJASPORA: A kada su nastali romani?
#Faruk Šabotić: Prvi roman dugo sam nosio u glavi. Onda je 2019. godine, u vrijeme kada je počelo zatvaranje zbog pandemije, došao trenutak da ga napišem.
Bio sam na kontroli kvaliteta u jednoj firmi u Češkoj i rečeno nam je da moramo hitno da napustimo zemlju jer se zatvaraju granice. Dok sam se nekoliko sati vozio nazad prema Švajcarskoj, razmišljao sam šta ću raditi kada se sve zaustavi. Odlučio sam da konačno napišem roman.
#CGDIJASPORA: I napisali ste više od 500 stranica za manje od mjesec?
#Faruk Šabotić: Da. Oko 540 stranica za 28 dana. Ljudi misle da pretjerujem kada im to kažem, ali to je istina. Ne znam ni koliko sam tada spavao i jeo. Kasnije sam shvatio da je tekst preobiman, izbacio sam oko 200 stranica, od dijela materijala napravio druge priče i tako je nastao roman.
#CGDIJASPORA: „Oči u tami“ je autobiografska knjiga?
#Faruk Šabotić: Jeste. To je priča o otprilike 15 godina života moje porodice – od pogibije mog oca do smrti moje bake, odnosno „bike“, kako mi kažemo. To je priča o jednoj veoma siromašnoj porodici i vremenu kroz koje smo prošli. Kada danas pročitam neke djelove, način na koji sam slagao rečenice djeluje mi gotovo kao da je pisao neko drugi. Ali knjiga je autentična.
#CGDIJASPORA: Koliko ste knjiga do sada objavili?
#Faruk Šabotić: Objavio sam tri, a imam još jedanaest napisanih. Naravno, ne mogu sve objaviti odjednom. I dalje stalno pišem. Upravo završavam novi roman.
#CGDIJASPORA: Kako izgleda jedan vaš dan kada ste u Petnjici?
#Faruk Šabotić: Ustajem veoma rano, obično između četiri i pet ujutro. Tada pišem. Kasnije izađem, trčim ili hodam, idem kroz selo, u brda, u prirodu. Volim planine i volim da provodim vrijeme napolju. Kada sam ovdje, nalazim veliku inspiraciju. Volim da živim i da uživam u jednostavnim stvarima.
#CGDIJASPORA: Poslije svega što ste prošli, šta danas smatrate najvećim uspjehom?
#Faruk Šabotić: To sigurno nijesu ni funkcije, ni velike kompanije, ni novac. Meni je važno da znam odakle sam krenuo i da to nikada ne zaboravim.
Ako pogledam dječaka koji nije imao koga da odvede na roditeljski sastanak, koji je odrastao u velikom siromaštvu, a zatim pogledam život koji sam kasnije izgradio, mogu biti zadovoljan. Ali nikada nijesam želio da pobjegnem od tog dječaka. On me podsjeća ko sam.
#CGDIJASPORA: A šta biste poručili mladim ljudima koji danas razmišljaju o odlasku iz Crne Gore?
#Faruk Šabotić: Odlazak sam po sebi nije ni dobar ni loš. Sve zavisi od toga šta ćete sa prilikom koju dobijete. U stranoj zemlji nije lako. Morate da radite, da učite jezik, da prihvatite da možda počinjete mnogo ispod onoga za šta ste se školovali.
Ali ako imate cilj, disciplinu i ako ste spremni da učite, možete napredovati. I gdje god da odete, važno je da ne zaboravite odakle ste krenuli.
Jer čovjek može promijeniti državu, posao, jezik kojim govori i čitav svoj život – ali ne bi trebalo da izgubi sebe.
