Piše: Nada Kovačević
Damir Gruda pripada onoj rijetkoj vrsti ljudi koji svoj zavičaj ne nose samo u dokumentima, već u svijesti, jeziku i svakom istraživačkom koraku koji naprave. Rođen u Novom Pazaru, a duboko ukorijenjen u gusinjskom tlu, on svoj identitet ne doživljava kao slučajnost, već kao odgovornost. Njegov životni put, razapet između čaršije djetinjstva i evropskih arhiva, svjedoči o tome koliko daleko čovjek može otići — a da se nikada ne udalji od svojih korijena.
Za Damira, Gusinje nije samo mjesto porijekla. To je prostor duhovne snage, tihe postojanosti i generacijskog pamćenja. U sjenama Prokletija, u pričama starijih, u porodičnoj etici i naslijeđenom osjećaju časti, oblikovana je njegova unutrašnja mapa svijeta. Upravo iz tog arhetipskog prostora crpi energiju za svoj akademski i istraživački rad, posvećen rasvjetljavanju istorijskih slojeva Sandžaka i šireg balkanskog prostora.
Obrazovan kroz različite kulturne i jezičke krugove — od Turske do Skandinavije — Damir Gruda je stekao širinu pogleda koja mu omogućava da zavičaj sagleda iz distance, ali bez emotivnogveć za istinom o prostoru koji je često bio na marginama velikih narativa. Njegov rad je istovremeno naučni poduhvat i lična misija: da se sačuva dostojanstvo jednog kraja i da se zavičaj vrati na kulturnu mapu Evrope.
U razgovoru za poral #CGDijaspora, Damir Gruda govori o identitetu kao snazi, o zavičajnoj pedagogiji kao temelju samopouzdanja, o književnosti koja briše granice i o dijaspori kao čuvaru kulturne vatre. Njegove riječi podsjećaju da korijeni nijesu teret — već oslonac. I da je moguće biti građanin svijeta, a ostati vjeran kamenu s kojeg si potekao.
#Damir Gruda: Gusinje za mene nije samo geografska odrednica ili puko mjesto porijekla; to je čitav jedan duhovni i kulturološki univerzum koji nosim u sebi kao temeljni dio svog identiteta. Iako me je Novi Pazar oblikovao svojom urbanom dinamikom i multikulturalnošću, Gusinje je onaj arhetipski prostor iz kojeg crpim suštinsku snagu. Ono je uspomena na generacije koje su opstajale u surovim, a prelijepim predjelima Prokletija, čuvajući čast i riječ iznad svega. Ono je inspiracija u naučnom i istraživačkom smislu – kao neiscrpno polje za proučavanje migracija, običaja i opstanka. Konačno, ono je i svojevrsna etička obaveza. Kao intelektualac, osjećam dužnost da taj prostor otrgnem od zaborava i marginalizacije, dajući mu mjesto koje zaslužuje u široj kulturnoj mapi Balkana i Evrope. Gusinje je, dakle, moja polazna tačka i moj konačni cilj u svakom traganju za smislom.
#CGDIJASPORA: Možete li opisati vaše porijeklo i dosadašnji životni put?
#Damir Gruda: Moj životni put je, u suštini, putovanje kroz jezike, arhive i različite kulturne krugove. Potječem iz porodice koja je uvijek cijenila prosvjetiteljski rad i integritet, što me je prirodno usmjerilo ka izučavanju jezika i književnosti. Moje školovanje i boravak u Turskoj, a potom i radno iskustvo u Švedskoj, dali su mi neophodnu distancu i objektivnost da na svoj zavičaj gledam iz drugačije perspektive. Govoreći pet jezika, dobio sam ključ za otvaranje vrata evropskih biblioteka i arhiva, od Beča do Stockholma, gdje sam tragao za fragmentima naše istorije. Taj put od pazarske čaršije do svjetskih metropola naučio me je da je čovjek bogat onoliko koliko je spreman da razumije drugoga, ali i da je najjači onda kada je svjestan svoje autohtonosti.
#CGDIJASPORA: Koliko je važno u nastavi njegovati regionalni i zavičajni identitet?
#Damir Gruda: Kao profesor, duboko vjerujem da je zavičajna pedagogija ključna za razvoj zdrave i stabilne ličnosti. U eri sveopšte globalizacije koja teži da uništi svaku specifičnost, mladim ljudima je potreban ,,identitetski štit”. Njegovanje regionalnog identiteta u nastavi nije poziv na zatvorenost, već upravo suprotno – to je proces u kojem učenik prvo upoznaje sebe, svoju baštinu i jezik, kako bi sutra mogao ravnopravno i bez kompleksa razgovarati sa svijetom. Ako dijete ne zna značaj Ali-pašinih izvora ili istorijsku ulogu Sandžaka, ono će u svijetu biti samo broj, bezbojna sjena. Moja misija u učionici je da mlade ljude naučim da je njihova lokalna kultura ravnopravan dio svjetske kulturne baštine i da je ponos na svoje porijeklo osnovni preduvjet za poštovanje tuđeg.
#CGDIJASPORA: Da li u vašim djelima ima tragova Gusinja i porodične tradicije?
#Damir Gruda: Cjelokupno moje stvaralaštvo, a naročito projekt ,,Potraga za izgubljenim Sandžakom”, duboko je prožeto duhom Gusinja i porodičnom etikom. Moje istraživanje nije samo suhoparno prikupljanje činjenica; to je pokušaj da se rekonstruiše onaj “izgubljeni svijet” dostojanstva i kulture koji su naši stari nosili sa sobom. U mojim dokumentarnim filmovima i publicističkim tekstovima, Gusinje se pojavljuje kao simbol postojanosti. Porodična tradicija mi je podarila disciplinu i odgovornost prema istini – onaj starinski osjećaj da je napisana riječ svetinja. Svaka fotografija, svaka karikatura koju pronađem u staroj evropskoj štampi ili arhivi, svaka priča koju zapišem, zapravo je pokušaj da se odužim tom kršu i tim ljudima koji su me svojom tišinom i ponosom naučili najvažnijim životnim lekcijama.
#Damir Gruda: Književnost je možda jedini autentični most koji preživljava sve političke potrese. Dok politika stvara granice na mapama, književnost ih briše u ljudskim srcima. Naša zajednička, često teška i traumatična istorija na Balkanu, u književnosti dobija ljudsko lice. Kada čitamo djela koja opisuju sudbinu čovjeka s ovih prostora, shvatamo da su naša stradanja i radosti univerzalni. Književnost nas uči empatiji – sposobnosti da bol drugoga osjetimo kao svoj. Moj rad na istraživanju kako su nas stranci vidjeli kroz satiru i umjetnost upravo teži tome – da pokaže kako smo svi mi dio jednog šireg kulturnog krvotoka i da su naše sličnosti daleko dublje od naših nametnutih razlika.
#CGDIJASPORA: Kako gledate na ulogu dijaspore u očuvanju identiteta i kulture?
#Damir Gruda: Dijaspora je vitalni organ našeg nacionalnog i kulturnog bića. Ljudi koji su silom prilika otišli iz Gusinja i Sandžaka često postaju najrevnosniji čuvari naše tradicije. Oni u tuđini ne čuvaju samo običaje; oni čuvaju samu esenciju našeg postojanja. Fascinantno je posmatrati mlade generacije u dijaspori koje, uprkos savršenoj integraciji u zapadna društva, s ponosom ističu svoje korijene. Dijaspora je naš prozor u svijet, ali i most preko kojeg se u zavičaj vraćaju nove ideje i nova energija. Bez te simbioze između onih koji su ostali i onih koji su otišli, naš kulturni prostor bi bio neuporedivo siromašniji. Oni su čuvari vatre koja grije zavičaj i kada su hiljadama kilometara daleko.
#Damir Gruda: Poručio bih im da nikada ne dopuste da im svijet oduzme ono što nose u genima. Budite najobrazovaniji, najuspješniji i najmoderniji građani država u kojima živite, ali u dubini duše ostanite vezani za onu bistru vodu i onaj kamen s kojeg ste potekli. Vaša autentičnost je vaš najveći kapital na svjetskom tržištu ideja. Ne stidite se svog jezika i svojih običaja; oni su vaša “lična karta” po kojoj će vas prepoznati i cijeniti. Budite ponosni nasljednici kulture koja je preživjela vjekove i trudite se da svojim uspjesima osvjetlate obraz i svom zavičaju. Vi ste najbolji dokaz da jedno malo mjesto može dati ljude velikog formata.
#Damir Gruda: To je put prosvjetitelja i tragača koji, kroz labirinte stranih jezika i prašnjavih arhiva, uporno traži i slaže mozaik istine o svom narodu, vođen ljubavlju prema Novom Pazaru i neraskidivom lojalnošću prema gusinjskim korijenima.
