Čašu meda jošt niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju. – Petar II Petrović Njegoš.
Sada već tradicionalno održani Dani dijaspore krajem jula meseca, bili su prilika, kao što uostalom skupovi tog oblika i formata nude, da se bolje razumiju intencije države Crne Gore prema dijaspori, ali i da se pokušaju sagledati institucionalni kapaciteti države matice, i preko toga, samo društveno raspoloženje. Svakako da dati jedno pregledno objašnjenje nije moguće u ovom članku, kako zbog manjka činjenica sa kojima raspolažemo tako i zbog formativne ograničenosti članka, ali to nije prepreka da se iznesu određeni utisci. Naravno da utisci mogu varati, ali ukoliko ih potencijalni čitaoci ovog članka dijele, onda je i članak ispunio svoju ulogu. U tehničkom pogledu to je bio lijepo organizovan skup koji su osmislili Uprava za dijasporu, a sada Ministarstvo za dijasporu, i druge državne i lokalne institucije Crne Gore, uz nesvakidašnju predusretljivost lica koja su sačekivala goste. Učesnici skupa, kako organizatori tako i dijaspora, u svojim istupima su pretežno ispoljavali one sentimente koji su se odnosili na samo područje i ukupnost društvenih odnosa koji se vezuju za Crnu Goru, pa su i sami organizatori susreta imali slogane sa kojim su skup i organizovali poput „Domovina se voli srcem“ i „Dobro došli doma“. Lijepo i razumljivo. Autor ovog članka član je udruženja Crnogoraca u Srbiji i sam je svjedok nesvakidašnjeg gostoprimstva organizacije Akademija Plus i Penje Pulita Petrovića ali i Voja Pejakovića i Edina Tuzovića. Dakle,kakve su poruke upućene i kakva mogu biti očekivanja dijaspore.
Krenimo redom. Između prošlosti i sadašnjosti jedne političke zajednice može postojati neophodna konekcija koja se često održava na sentimentalan način. Upravo je ta konekcija između prošlosti i sadašnjosti nešto što dijasporu neraskidivo veže za Crnu Goru, pri čemu prošlost Crne Gore nije doživljena kao pristojna politička zajednica, ali jeste kao emocionalna potreba da se produži vatrena potreba za očuvanjem vrijednosti koje bi trebalo vanvremenski da obilježe njeno područje. Često su u razgovorima potencirani čast i poštenje, gdje nacionalni preporod treba na njima da počiva i to baš zbog pokušaja političkog poniženja koji permanentno prijeti Crnoj Gori i na koji ona daje često dvosmislene odgovore. Držimo da je uprkos mnogih opstrukcija, čak i iz same šarolike političke grupacije na vlasti, Crna Gora službeno opredijeljena ka onim društvenim standardima koje je svrstavaju u red demokratskih i civilizovanih političkih zajednica. Onoliko koliko je autoru članka poznato, u Crnoj Gori su pravno uobličene zaštita autonomnih prava pojedinaca s onim pravom da budete različiti od većine, s određenim garancijama koje se daju socijalno ugroženim grupama, pa iako tu ima dosta nedorečenosti i praktičnih manjkavosti, Crnu Goru danas možemo tretirati kao slobodnu i solidarnu političku zajednicu. Naravno da i u Crnoj Gori ima gorkih političkih sukoba i svetonazorskih konflikata, ogromnih socijalnih nejednakosti, vjerovatno i ekonomske eksploatacije, ali i pravnog uobličavanja koje vas od istih nepravdi štite. Za razliku od okruženja iz kojeg dolazimo u kojem se „žalosno pervertiraju oblici lične vlasti“, Crna Gora je iskoračila na putu demokratske konsolidacije. Sve je to zaista bilo nemoguće u ne dalekoj prošlosti Crne Gore. Danas ona ide pravcem koji treba da je svrsta u red demokratski uređenih država iako permanentni politički ekscesi govore da i život u demokratskim državama nije samorazumljiva konstanta. Parafrazirajući Ervina Ibrahimovića koji je, obraćajući se skupu, put Crne Gore odredio kao sleđenje njene dijaspore, gdje je, pretpostavljam, mislio na onu iz demokratski uređenog svijeta, dakle, da taj zacrtani put Crne Gore sada jeste već politička mantra koja se ne da ni na koji način dovesti u pitanje. Zar!? U okruženju desnica je postala „mejnstrim“ i to se po logici stvari odražava i na Crnu Goru. Na određeni način to osjećaju i pripadnici crnogorske nacionalne manjine u Srbiji. Za druge političke i nedemokratske zajednice nemam dovoljno činjenica da bih iznio sud. Ono što mogu sa izvjesnošću da kažem jeste da se za liberalnu demokratiju vrijedi boriti iako se sa zebnjom iščekuju svaki izbori u regionu. Da li su to očekivanja i građanstva u Crnoj Gori, veliki je znak pitanja. Ilustrovaću to razgovorom s taksistom u Podgorici, koji je na moju znatiželju o prilikama u Crnoj Gori, nedvosmisleno odgovorio da „ovđe ništa ne valja“, a na potpitanje što je to ništa, odgovorio je „sve“. Koje je rešenje? zanimalo me je. „Samo čvrsta ruka“, rekao je. Autoritarni režimi imaju potrebu da društvene probleme rešavaju jednostranim odlukama ali je to ujedno i njihova omča oko vrata, jer „ko se mača lati od mača i gine“. Nepotrebno je bilo objašnjavati.
Crnogorska nacionalna zajednica u Srbiji ima niz svojih udruženja koja na reprezentativan način i štite i afirmišu crnogorski identitet. Njena krovna organizacija trebalo bi da bude Savjet crnogorske nacionalne manjine u Srbiji. Koliko je ona afirmisala crnogorski nacionalni identitet s mjernim pokazateljima pitanje je i za novoformirano Ministarstvo za dijasporu i tema budućeg sastanka s ministrom. Pitanja koja istorijski i politički diskurs postavljaju trebaju i dinamiku odgovora koji će počivati na dugoročnom strateškom interesu Crne Gore. Taj strateški princip nije nastao iz političkog i društvenog haosa već iz utemeljenih istorijskih vrednosti na kojima počiva crnogorski nacionalni identitet. Otud i ona konekcija s početka teksta i smislenost održanog skupa, ali i svih budućih.
dr Goran Kaluđerović, doktor političkih nauka
Crnogorski elektori Srbije – Elemont
