Piše: Nada Kovačević
U srcu svake velike priče leži neispričana epopeja borbe, nade i otpora. Refik Akova je živući dokaz te priče – čovjek koji je kao trinaestogodišnjak bio prisiljen da napusti rodnu Crnu Goru, tražeći sigurno utočište u Turskoj. Njegov put nije bio samo putovanje kroz geografiju, već i kroz bol i izgnanstvo, kroz želju za očuvanjem identiteta i borbu za pravdu.
Dok je suštinska snaga i hrabrost njegove porodice oblikovala novi početak u stranoj zemlji, Refik je posvetio svoj život ne samo očuvanju kulturnog nasleđa već i povezivanju iseljenika sa njihovom domovinom. On je osnivač „Udruženja iseljenika Jugoslavije“, mosta koji spaja prošlost i sadašnjost, domovinu i dijasporu, u vrijeme kada je sve oko njega bilo u neprekidnom turbulencijama.
U razgovoru s Refikom Akovom, otkrivamo ne samo priču o izazovima i otporu, već i o nadahnuću i viziji koja je osvijetlila put mnogima koji su, kao i on, tragali za mjestom gdje će moći da čuvaju svoju kulturu i identitet. Kroz njegove reči, možemo dublje razumjeti snagu ljudskog duha i moć zajedništva u očuvanju korijena, bez obzira na to gdje se nalazimo.
Ovo je priča o jednom putovanju, priča o čovjeku čija životna priča simbolizuje neprekidnu borbu za pravdu, ljudska prava i očuvanje identiteta. Refik Akova, rođen u skromnom bjelopoljskom selu Negobratina, već pola vijeka je pronašao svoj dom u Turskoj. Njegovo ime je postalo sinonim za borbu bošnjačkog naroda i crnogorske dijaspore, ali i za neprekidnu posvećenost očuvanju kulturnog nasleđa.
Kada je kao trinaestogodišnjak morao da napusti domovinu zbog nasilja i represije, Refik Akova nije samo izgubio svoju domovinu – izgubio je i dio sebe. Njegova porodica je prošla kroz neizmjerne teškoće, ali njihova hrabrost i odlučnost da prežive i izgrade novi život u Turskoj, ostali su inspiracija za mnoge.
U ovom intervjuu za portal #CGDIJASPORA, Refik Akova dijeli svoju priču, od bola i borbe do nade i trijumfa, a čitaoci će imati priliku da zavire u dubine jednog izuzetnog života posvećenog očuvanju veza između domovine i dijaspore.
#CGDIJASPORA: Koje su okolnosti i događaji doveli do toga da ste kao trinaestogodišnjak morali otići u Tursku, i kako su vlasti tada postupale prema vašoj porodici?”
#Refik Akova: Otišao sam u Tursku kao trinaestogodišnjak u periodu kada su bošnjački narod u nekoliko opština Crne Gore zahvatile teške okolnosti. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije, Aleksandar Ranković, izazivao je strah i nesigurnost među Bošnjacima sjeverne Crne Gore. Narod koji je preživio Drugi svjetski rat sada je bio suočen s novim izazovima, jer su se pojavili “Titici” koji su pokušavali da glume Titoističke autoritete.
Nakon što su tadašnje vlasti donijele odluku o konfiskaciji imovine, moja porodica je odlučila da se suprotstavi ovim nepravednim odlukama. Usled toga, naša kuća je nasilno pretresena, a imovina je zaplijenjena. Mojoj majci su sa vrata skinuti zlatni lančić, minđuše i vjerenički prsten, dok je mom ocu oduzet zlatni džepni sat koji je bio porodično naslijeđe. Takođe, sva ušteđevina u zlatnim lirama je oduzeta.
Nakon pretresa i zapljene, zapisnik nije predat mojoj porodici. Moj otac je osuđen na zatvor i proveo je četiri godine u beogradskom zatvoru na Zvezdari. Moja majka je provela dvije sedmice pod istragom u bjelopoljskom SUP-u. Otac je označen kao “crnoberzaš”. Naša imovina je oduzeta pod okriljem agrarne reforme, na lokaciji Moravac, i nikada nam nije vraćena.
#CGDIJASPORA: Koje su bile glavne okolnosti koje su vašoj porodici nanijele da se preseli u Tursku, i kako su vaši roditelji reagovali na ovu odluku?
#Refik Akova: Nakon odslužene kazne, moj otac se vratio u svoje rodno mjesto, pokušavajući da nastavi život. Tada je imao troje djece, a ubrzo nakon toga sam se i ja rodio. Kao dijete, često sam slušao riječi svoje majke dok sam bio u njenom krilu: „Što nam je trebalo ovo četvrto? Mogli smo s troje djece da se preselimo negdje gde ne bismo morali brinuti o svojoj sigurnosti. ,,Otac je tješio majku govoreći: „Neće ni Ranković vječno vladati; i njemu će jednog dana doći kraj.“
Iako smo voljeli svoju domovinu, zemlju u kojoj su sahranjeni naši preci, otac je smatrao da ne možemo ostati. Nakon dužeg razmišljanja, odlučili smo da napustimo domovinu. Otac je rekao: „Moramo da spasimo ovu djecu. Rožajci idu u Tursku.“ Iako je majka bila protiv zbog velike udaljenosti, konačna odluka je bila očeva, i preselili smo se u Tursku, koja je od davnina bila poznata kao zemlja koja prima iseljenike sa Balkana.
#CGDIJASPORA: Kako su okolnosti doseljavanja i preseljenja u Tursku uticale na vašu porodicu i kako ste se prilagodili novom životu, posebno u kontekstu veza sa domovinom i očuvanja kulture?
#Refik Akova: Nakon Prvog svjetskog rata, došlo je do naglog doseljavanja Crnogoraca, Srba, Makedonaca i Albanaca u Tursku. Naša porodica je bila među poslednjim talasima iseljenika koji su došli preko Ambasade Turske iz Jugoslavije. Da bismo dobili iseljeničku vizu, morali smo da dostavimo potvrdu o imovinskom stanju, koja je pokazivala da nemamo nikakvu imovinu u vlasništvu.
U Tursku smo stigli sa osnovnim pokućstvom, poznatim kao ,,porta”, koja je uključivala neophodne potrepštine za novi početak. Ove sitnice su bile od velike važnosti, jer smo morali da započnemo život u potpuno novim okolnostima. Stanovi u kojima smo živjeli bili su u zakup, a Turska je oslobodila iseljenike od svih vrsta poreza na prvih pet godina. Takođe, bili smo oslobođeni doprinosa na radnim mjestima u odnosu na turske državljane, a služenje vojnog roka je bilo obustavljeno na prvih pet godina.
Pravo na državljanstvo sticali smo u narednih šest mjeseci, a školovanje je takođe bilo omogućeno. Po prvi put u životu, nestali su strahovi za opstanak i progon pod Rankovićevim režimom. Moj otac je stigao u Tursku nakon šest mjeseci, i porodica je konačno bila bezbrižna i ponovo zajedno.
Iako smo se preselili, nikada nismo prekinuli vezu sa domovinom, Crnom Gorom. Svako od nas nosi u sebi priču o tom kraju, o mjestu gdje smo rođeni, živjeli i umrli. I pored zlikovca Rankovića, ta veza sa Crnom Gorom nikada nije nestala; naprotiv, samo je jačala. Maternji jezik, kultura i običaji ostali su duboko ukorijenjeni u moju ličnost.
#CGDIJASPORA: Kako ste, u vremenu raspada Jugoslavije i nadolazećeg rata, reagovali osnivanjem Udruženja iseljenika iz Jugoslavije u Turskoj, i na koji način je ovo udruženje pomoglo iseljenicima i njihovoj povezanosti sa domovinom?
#Refik Akova: Godine 1989. godine, poslednji obruč bratstva i jedinstva u Jugoslaviji počinje da puca. Ranija dešavanja u mom životu nevoljno su mi sugerisala da će doći do nečeg lošeg. Kao što je bilo u Kraljevini Jugoslaviji i potom u SFRJ, tako i sada ponovo dolazi do sukoba među braćom. Analitičari tog vremena nagoveštavaju da će rat biti neizbežan.
S nekoliko prijatelja odlučujemo da osnujemo Udruženje iseljenika iz Jugoslavije u Turskoj, čiji sam inicijator. Udruženje pod imenom „Udruženje iseljenika Jugoslavije” formirano je 30. oktobra 1989. godine, tri godine pre početka rata u Jugoslaviji.
Na samom početku rata dočekali smo spremni. Veliki priliv izbeglica, koji se iz dana u dan povećavao, primili smo u naše Udruženje. Posebno me raduje što su se naši ljudi iz Crne Gore i Srbije vratili svojoj domovini. Kroz Tursku su putovali prema zapadu, gde su se pridružili tamošnjoj dijaspori. Danas se još uvek susrećem sa tim sada već uspešnim i vrednim ljudima. Nisu zaboravili svoju domovinu Crnu Goru. Ulažu, obnavljaju i bave se humanitarnim radom, čime grade i održavaju most sa matičnom zemljom. Oni čine neizbrisiv deo mozaika Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Kako bi promene u zakonodavstvu Crne Gore mogle uticati na prava iseljenika, i na koji način Udruženje iseljenika može doprineti očuvanju veza između Crne Gore i Turske?”
#Refik Akova: Iskreno se nadam da će promene u zakonodavstvu Crne Gore vratiti prava iseljenicima. Ako bi se razvojni plan države primenio na iseljenike, naš narod bi s velikom radošću dočekao takvu odluku. Povratak matičnoj zemlji je povratak sebi. Iz gore navedenih razloga, osećam potrebu da glasno zahtevam od svoje domovine da nam ukaže čast i vrati državljanstvo Crne Gore.
Udruženje predstavlja most između Crne Gore i Turske, koji nas povezuje. Zbog toga, ja lično i iseljenici iz Crne Gore u Turskoj ne priznajemo nikakve granice između dviju država. Ovo je moja poruka mlađim generacijama: treba da održavaju te mostove saradnje, tolerancije i različitosti, te da vrednuju jedni druge. Samo tako možemo očuvati mir i ljudsku slobodu. Razmena iskustava u svim oblastima života -kulture, nauke, humanitarnih akcija -kao i široka ekonomska saradnja u regionu, mogli bi doprineti jačanju veza među budućim generacijama.
naslovna fotografija: fokuspress.com
