By using this site, you agree to the Privacy Policy and Terms of Use.
Accept
CG dijaspora - Portal crnogorske dijasporeCG dijaspora - Portal crnogorske dijaspore
  • Crna Gora
  • Region
  • Evropa
  • Amerika
  • Australija
  • Najnovije
  • Impressum
  • Pišite ombudsmanu
Pretraži portal
© CGdijaspora.me . Portal CG dijaspora zadržava sva prava nad sadržajem portala.
Reading: 🇲🇪INTERVJU – BEKA SELIMANJIN: Dijaspora mora biti svjesna da treba da se organizuje i bori za svoja prava, u suprotnom će nas svesti na iseljenike
Share
Font ResizerAa
CG dijaspora - Portal crnogorske dijasporeCG dijaspora - Portal crnogorske dijaspore
Font ResizerAa
  • Crna Gora
  • Region
  • Evropa
  • Amerika
  • Australija
  • Najnovije
  • Impressum
  • Pišite ombudsmanu
Pretraži portal
  • Crna Gora
  • Region
  • Evropa
  • Amerika
  • Australija
  • Najnovije
  • Impressum
  • Pišite ombudsmanu
Follow US
© 2022 Foxiz News Network. Ruby Design Company. All Rights Reserved.
CG dijaspora - Portal crnogorske dijaspore > Evropa > 🇲🇪INTERVJU – BEKA SELIMANJIN: Dijaspora mora biti svjesna da treba da se organizuje i bori za svoja prava, u suprotnom će nas svesti na iseljenike
Evropa

🇲🇪INTERVJU – BEKA SELIMANJIN: Dijaspora mora biti svjesna da treba da se organizuje i bori za svoja prava, u suprotnom će nas svesti na iseljenike

cg
Last updated: 21.11.2026 12:57
cg
Share
27 Min Read
SHARE

Razgovarala: Nada Kovačević

Beka Selimanjin i danas čuva spisak ljudi koje je iz Njemačke poveo na referendum 2006. godine. Pamti i gdje je sam zaokružio „da“ za nezavisnu Crnu Goru – na biračkom mjestu broj jedan u rodnom Plavu. Dvadeset godina kasnije, dok govori o predloženim izmjenama propisa o prebivalištu i boravištu, vraća se tim imenima. Pita hoće li ljudi koji su iz inostranstva došli da glasaju za obnovu nezavisnosti i ubuduće moći da glasaju u svojoj zemlji.

Njegova priča o tome šta znači biti uz svoju zemlju počinje mnogo prije referenduma. Iz Plava je otišao 1989, uvjeren da će u Njemačkoj ostati nakratko. Tamo je zasnovao porodicu i 1992. sa zemljacima osnovao Plavsko-gusinjski merhamet. Dok je trajao rat, prihvatao je izbjeglice, a udruženje je slalo pakete u opkoljeno Sarajevo i pomagalo porodicama u Plavu.

Njegov dugogodišnji humanitarni angažman posebno se ogleda u radu Plavsko-gusinjskog „Merhameta“, kroz koji je pomagao porodicama u nevolji, djeci i mladima, kao i ljudima kojima je bilo potrebno liječenje. Okupljajući dijasporu oko akcija pomoći zavičaju, Beka Selimanjin pokazao je da se ljubav prema Crnoj Gori najbolje potvrđuje brigom za ljude i zajednicu.

ealimanjin je glas dijaspore/iseljenika prenosio i u institucije. Kao predstavnik Saveza crnogorskih asocijacija Njemačke imenovan je u Savjet za saradnju sa dijasporom – iseljenicima. Danas govori o zahtjevima koje su godinama iznosili na sastancima i tribinama, od zastupljenosti u Skupštini do mogućnosti glasanja u konzulatima. Posebno ga pogađa što, kako kaže, poslije tih razgovora često nijesu dobijali ni odgovor.

O tome koliko može da znači pomoć poslata izdaleka svjedoči uspomena koju i danas prepričava. Jedan Sarajlija mu je poslije rata rekao da su mu za paket Merhameta nudili deset hiljada maraka i da ga nije dao. Kad ga je otvorio, prvi put poslije dvije godine okusio je so. Taj paket je u Njemačkoj koštao 84 marke.

U razgovoru za portal #CGDIJASPORA Selimanjin govori o tim godinama, o podjelama koje su kasnije oslabile zajednički nastup udruženja i o tome zašto želi da njegova djeca i unuci imaju svoje mjesto u Crnoj Gori. Kad kaže da je krajnje vrijeme da se glas dijaspore čuje, misli i na ljude čija imena još čuva na referendumskom spisku.

#CGDIJASPORA: Od kada ste u Njemačkoj?

#Beka Selimanjin: Iz Plava sam, a u Njemačkoj sam od 1989. godine. Ovdje sam se oženio 1990. i od tada stalno živim u Njemačkoj.

#CGDIJASPORA: Šta vas je poslije odsluženja vojnog roka navelo da odete iz Plava?

#Beka Selimanjin: Kad sam završio vojni rok, trebalo je da nastavim školovanje, da idem na fakultet. Ali već je bilo krizno vrijeme, vrijeme inflacije. Nije bilo posla, nije se moglo zaposliti ni obezbijediti sebi neku sigurnu egzistenciju. Došao sam kod familije u Njemačku nakratko. Za to kratko vrijeme upoznao sam svoju sadašnju suprugu, oženio se i ostao ovdje. Supruga je bila ključna da ostanem u Njemačkoj. A razlog što sam morao da dođem bio je taj što poslije vojnog roka nijesam mogao da nađem siguran posao i ekonomski se obezbijedim. Znate kakvo je to vrijeme bilo. Nije bilo nikome dobro. Došle su one inflacije, novac više nije imao gotovo nikakvu vrijednost. A poslije je došlo i ratno vrijeme.

#CGDIJASPORA: Je li vaša supruga rođena u Njemačkoj i jeste li se vi odmah snašli kad ste stigli?

#Beka Selimanjin: Supruga je došla ovamo sa četiri godine. Njeni su porijeklom iz Crne Gore, iz plavskog kraja, a živjeli su na Kosovu. Što se tiče mog dolaska i posla, imao sam ovdje familiju. Tu su mi bili stričevi, tetke, skoro čitava familija bila je u Njemačkoj i prije mene. Oni su dolazili kao gastarbajteri, u ono vrijeme kad se tako išlo na rad. I ja sam i prije dolazio, provodio ovdje školske raspuste, tako da mi Njemačka nije bila nepoznata.

#CGDIJASPORA: Gdje danas živite i koliko vas je iz porodice u tom dijelu Njemačke?

#Beka Selimanjin: Sada sam u Finnentropu, kod Olpea, u širem području Dortmunda. Tu je i moja familija. Dolazili su jedan po jedan, preko radnih viza. Brat je povlačio brata, znate kako je to tada išlo. Velika smo familija. Samo ovdje, u krugu od deset kilometara, ima nas više od dvije stotine.

#CGDIJASPORA: Imate li još nekoga u Plavu?

#Beka Selimanjin: Imam brata i dvije sestre. U Plavu mi je ostao otac. Imam tamo i strica i tetke, a od uže porodice ostao je samo otac. Majka je preselila i otac je sada sam. Jedna sestra mi je u Holandiji, a brat je skoro napustio Plav i došao ovamo. Pomogao sam mu oko radne vize. Kad otac preseli, od moje uže porodice više niko neće ostati dolje.

#CGDIJASPORA: Je li bilo perioda kad nijeste mogli da dolazite u Plav?

#Beka Selimanjin: Ne, uvijek sam dolazio, po četiri, pet, šest puta godišnje. Tako je i danas. Teško mi je da izdržim duže vrijeme a da ne odem u Plav. Vuče rodni kraj. Dok su roditelji bili tamo, a majka je neko vrijeme bila bolesna, morao sam i češće da idem. Prije toga bilo je ratno stanje. Ovdje sam prihvatao mnogo izbjeglica. Oni nijesu mogli da idu, pa sam ja išao i nosio novac, pomagao porodicama, zemljacima, prijateljima. Tako se nekako i ustalilo. Imao sam energije i mogućnosti da češće putujem za Plav i Crnu Goru i vraćam se u Njemačku. Četiri generacije jedne porodice na istom skupu.

#CGDIJASPORA: Kada ste počeli da se organizujete u dijaspori?

#Beka Selimanjin: Godine 1992. formirali smo Plavsko-gusinjski merhamet. Bio sam jedan od inicijatora i osnivača. Udruženje postoji i danas i ja sam njegov predsjednik. Na toj sam funkciji, s prekidima, od 1999. godine. Prije toga sam bio u odboru i stalno sam bio uključen u rad.

#CGDIJASPORA: Koliko članova imate i kako danas održavate kontakt sa ljudima?

#Beka Selimanjin: Kod nas je članstvo po porodicama. Imamo oko 150 porodica članica. Uglavnom su to Plavljani i Gusinjani koji žive ovdje. Članarina nam danas nije toliko bitna. Ranije je bilo važno da imamo adrese i da preko članstva možemo da kontaktiramo naš narod. Vrijeme se promijenilo. Danas ti čovjek da broj telefona i kaže da mu se javiš kad nešto treba ili kad se nešto organizuje. Kad je humanitarna akcija, imam grupu i samo pošaljem poruku. Ko želi da pomogne, javi se i pomogne. Imamo bolje mogućnosti da dođemo do ljudi. Druga udruženja više vode računa o tome koliko imaju formalno upisanih članova.

#CGDIJASPORA: Koliko, prema vašoj procjeni, Plavljana i Gusinjana živi u Njemačkoj?

#Beka Selimanjin: Moja pretpostavka je oko dvije i po hiljade. Ovdje je već četvrta generacija naših ljudi. Na jednom od posljednjih skupova u sali sam imao četiri generacije iste porodice. To se mijenja i broj brzo raste. Ljudima koji su došli krajem šezdesetih ili sedamdesetih godina kao gastarbajteri ovdje su se rodila djeca, unučad i praunučad. Došao je čovjek, dobio sina, sin se oženio, dobili su unuku, a sada i ona ima djecu. Tako se zajednica uvećava.

#CGDIJASPORA: Čime se bavite u Njemačkoj? Imate li porodičnu firmu?

#Beka Selimanjin: U jednoj firmi radim već 35 godina, a imamo i svoju građevinsku firmu. Moj sin je završio fakultet ovdje, građevinski je inženjer, i sada imamo porodičnu građevinsku firmu.

#CGDIJASPORA: Čini li vam se da država u posljednje vrijeme zapostavlja dijasporu? Treba li dijaspora sama da se organizuje i vodi računa o svojim problemima?

#Beka Selimanjin: Kad kažete „u posljednje vrijeme“, čini mi se da pitanje treba postaviti šire. Koliko ja znam, država nikada nije vodila dovoljno računa o dijaspori. Ja sam u dijaspori bio i prije nego što je obnovljena država. Mogu da vam kažem da sam potpuno razočaran odnosom prema nama, jer smo u svim tim procesima učestvovali i prije referenduma 2006. godine. Još početkom dvehiljaditih išli smo da glasamo na izborima. Željeli smo da Crna Gora ide prema Evropi. Odlazili smo i na naredna glasanja, a 2006. vodio sam ljude na referendum. Uvijek smo imali kontakte i želju da sarađujemo sa tadašnjim državnicima i institucijama, kako su se države i institucije mijenjale. Uspjeli smo da dođemo do referenduma i dobijemo državu. I poslije toga smo išli da se to učvrsti. Dijaspora je bila aktivna i stalno izlazila u susret institucijama i državi. Željeli smo da Crna Gora bude samostalna, evropska i demokratska i da mi imamo svoje mjesto u njoj. A onda su dolazila iznenađenja i razočarenja. Sad opet imamo pitanje prebivališta i boravišta. Teško mi je da opišem koliko sam razočaran. Možda mi to pada teže nego nekome drugom jer sam jedan od malobrojnih aktivista koji se godinama bavio institucionalnom saradnjom sa Crnom Gorom.

#CGDIJASPORA: Kako je ta saradnja izgledala, od Centra za iseljenike do današnjeg Ministarstva dijaspore?

#Beka Selimanjin: Saradnje je uvijek bilo. Prvo je bio Centar za iseljenike, pa Uprava za dijasporu, sada imamo Ministarstvo dijaspore. Dosta je zavisilo od toga ko je tamo i kako radi. Lični kontakti nekad su bili bolji, nekad slabiji, zavisno od toga ko je vodio instituciju. Na lične odnose ne mogu mnogo da se požalim. Ali kad je riječ o institucionalnoj saradnji i o tome šta smo mogli da dobijemo kao pravo, moj je osjećaj da od države nijesmo dobili ništa. Bio sam član Savjeta za saradnju u prethodnom mandatu i smatram da su nas ignorisali. I ranije smo upućivali zahtjeve, preko Saveza evropske dijaspore i preko saveza u Njemačkoj. Od svih tih zahtjeva dobili smo Ministarstvo dijaspore. Tražili smo da ono bude mjesto kojem naša dijaspora može da se obrati. Kad se nešto kaže kritički, predstavnici vlasti su to teško prihvatali kao savjet za dalji rad. Mi smo preko saveza u Njemačkoj uputili protest institucijama, uključujući i Ministarstvo dijaspore. Sad je ton nešto drugačiji. Ne znam koliko će to pomoći jer se sa tim predlogom ne slažemo.

#CGDIJASPORA: U dijaspori se pominje samostalno organizovanje, bilo radi zajedničkog nastupa prema državi, bilo radi izbora. Mislite li da takva inicijativa može da zaživi?

#Beka Selimanjin: O udruživanju na širem nivou razgovarali smo još prije desetak godina. Nijesmo bili zadovoljni politikom i onim što se dešavalo u Crnoj Gori. Dok sam bio zamjenik predsjednika Evropske dijaspore Crne Gore, imali smo ideju da osnujemo partiju dijaspore u Crnoj Gori. To je teško ako dolje nemate ljude koji će se time baviti i sarađivati s nama. Teško je naći ljude koji će raditi onako kako mi iz dijaspore zamišljamo da treba da se radi.

Tehnički je teško, a i naša dijaspora nije složna u svim pitanjima.

#CGDIJASPORA: Može li se postići dogovor makar oko nekoliko zajedničkih zahtjeva, bez obzira na politička opredjeljenja?

#Beka Selimanjin: To je trebalo uraditi još prije desetak godina. Uvijek nam je falila ta zajednička riječ dijaspore. Tražili smo mnogo toga da bismo se uključili u život Crne Gore. Tražili smo makar jednog poslanika u Skupštini. Pokušalo se sa Savjetom za saradnju, ali ni to nije zaživjelo kako je trebalo. Tražili smo mogućnost da glasamo u konzularnim predstavništvima, kao što mogu građani drugih država u okruženju. Tražili smo to i prije nego što su neki od njih dobili to pravo, pa opet ništa. Mi predajemo zahtjeve, a ne dobijemo odgovor, ni pozitivan ni negativan. Oni dođu kod nas u dijasporu, organizujemo skupove i tribine, pozovemo ih, oni nama lijepo ispričaju svoje, mi njima predamo zahtjeve i kažemo šta mislimo da treba promijeniti, i u Crnoj Gori i za nas koji živimo vani. Na kraju ne znamo je li nešto moguće ili nemoguće. Prođu godine, pa opet sve ispočetka. I tako smo došli do Ministarstva dijaspore, koje, po mom mišljenju, u početku nije shvatilo svoju funkciju.

Pitam se šta mu je prvi posao, da pomaže ljudima u dijaspori ili da traži investitore i ulaganja za Crnu Goru. Dijaspora obuhvata mnogo više ljudi od onih koji imaju novac da ulažu. Ljudi imaju porodične i poslovne potrebe, imaju pitanja koja treba da rješavaju sa državom. Imaju i potrebu da ostvare biračko pravo. Smatram da treba da im se omogući da glasaju.

#CGDIJASPORA: Pominjete putovanja na glasanje. Kako je bio organizovan odlazak iz Njemačke na referendum?

#Beka Selimanjin: Tačno je da su se za referendum organizovali avioni. Ja sam vodio ljude iz Njemačke na glasanje. Znam da mi nijesmo platili avionske karte. Ko je tačno organizovao letove i snosio trošak, to ne mogu da kažem. Račune nijesam vidio. U drugim slučajevima bilo je i letova za koje su ljudi sami plaćali karte. Neke su bile povoljnije od redovnih. U ono doba karta do Podgorice mogla je da košta 400 ili 500 maraka. Kasnije su cijene išle i do 400 eura. I to je dio priče kad govorimo o tome šta za ljude znači da moraju da putuju svaki put kad žele da glasaju.

#CGDIJASPORA: Šta je vaša poruka dijaspori povodom predloga koji se tiče prebivališta i boravišta?

#Beka Selimanjin: Dijaspora mora biti svjesna da treba da se organizuje i bori za svoja prava. U suprotnom će nas svesti na iseljenike, kako to pokušavaju od početka. Kad je mijenjan zakon o iseljeništvu, tada smo protestovali. Rekli smo da sebe smatramo dijasporom, da smo ovdje na radu i da možemo da se vratimo kad god hoćemo i ostanemo u Crnoj Gori koliko hoćemo. Ja mogu sada da uzmem kartu, odem za Plav i više se nikad ne vratim u Njemačku. Kako sam onda ja iseljenik? Po kojem osnovu i po kojem zakonu? Imam kuće na koje plaćam porez, imam zemlju od koje mogu da živim. I da je nemam, od čega ću živjeti moja je stvar. Imam, kako ja to vidim, prebivalište i životnu vezu sa Crnom Gorom, imam imovinu i poreski sam obveznik.

Želim da ostvarim biračko pravo. Smatram da država treba da zna moju adresu i da mi omogući da glasam poštom ili u konzulatu u zemlji u kojoj živim. Sada strahujem da bi nam, umjesto toga, mogli dovesti u pitanje i mogućnost da glasamo kad dođemo u Crnu Goru. Ja svoje biračko mjesto imam u Plavu. Na referendumu sam otišao na biračko mjesto broj jedan i glasao za samostalnu Crnu Goru. Dvadeset godina kasnije treba da strahujem da će neko mene, čovjeka koji je glasao na tom referendumu, izbrisati iz biračkog spiska. Strašno mi je i da pomislim na to. A da ne govorim o svojoj djeci i unucima. Nekad kažem u ljutnji: sačekajte makar da pomremo mi što smo glasali za tu državu. Krajnje je vrijeme da se glas dijaspore čuje.

#CGDIJASPORA: Kažete da još čuvate spiskove ljudi koje ste tada poveli na referendum. Zašto su vam važni?

#Beka Selimanjin: Imam spiskove i čuvam ih, po imenu i prezimenu. Bila bi sramota da se tim ljudima oduzme biračko pravo i da dođemo do toga da moram javno da objavljujem spiskove kako bi se vidjelo ko je tada išao. Kad smo organizovali odlazak, ljudi su mi govorili da su spremni da se bore za tu državu. Govorili su da će ponijeti hemijske olovke ako se država može stvoriti olovkom, a u žaru su pominjali i puške kad su govorili koliko su bili riješeni. Hvala Bogu da smo se za Crnu Goru izborili hemijskim olovkama i da nijesmo morali ratovati za državu, kao što se ratovalo drugdje. Zato mi je strašna pomisao da bi tim ljudima danas bilo uskraćeno da glasaju, da budu dio političkog života ili da imaju prebivalište u Crnoj Gori.

Pogađa me i što danas o tome mogu odlučivati ljudi koji tada možda nijesu bili u biračkom spisku, nijesu imali 18 godina ili nijesu učestvovali na referendumu. Vjerovatno među njima ima i onih koji su glasali protiv nezavisnosti. Sad se može dogoditi da se ljudima koji su glasali za stvaranje države uskrati mogućnost da učestvuju u njenom političkom životu. To je ono što me najviše boli.

#CGDIJASPORA: Šta su za vas značile godine rada u udruženju i saradnje sa institucijama?

#Beka Selimanjin: Evo dvadeset godina tražimo, razgovaramo, sastančimo, sve dobrovoljno i o svom trošku. Ne znam koliko sam puta samo u Podgorici bio na sastancima. Merhamet je za humanitarni rad dobio i priznanje „Iskra“, koje sam primio na Cetinju. Udruženje je osnovano 1992. i 2027. navršava se 35 godina od osnivanja. Ne znam koliko sam sati, dana i mjeseci proveo u humanitarnom radu i saradnji sa institucijama, pomažući ljudima i toj državi. Kad Crna Gora nije imala konzulat i ambasadu, ljudi su se obraćali udruženju i meni. Znali smo da budemo i konzul i ambasador u tom smislu. I danas ljudi prvo mene zovu da objasne šta im treba. Onda ja zovem konzulat ili ih uputim kome da se obrate i šta da urade. Prvo pitaju mene za savjet.

Otkad je otvoren konzulat u Frankfurtu, sa njim imamo dobru saradnju. Tako je i danas. Ljudi u konzulatu nam izlaze u susret i rade ono što je u njihovoj moći. Moje zamjerke odnose se na postupanje institucija u Crnoj Gori. Za ovih dvadeset godina nijesam vidio ni amandman ni zakonsko rješenje koje bi popravilo položaj dijaspore onako kako smo tražili. Kad god smo ocijenili da se nešto radi na našu štetu, naišli su na otpor. I to je jedan od razloga zašto taj odnos nije dobar. Mi tražimo da se naša prava urede, a imamo utisak da nam ih stalno pomalo uskraćuju. U dijaspori se uvijek nađe i neko čije im mišljenje odgovara, ko iznese druge argumente i kaže da to tako mora. Ja ne mogu da se pomirim s tim da naša djeca izgube državljanstvo ili da budu stranci u svojoj zemlji. Krajnje je vrijeme da dijaspora pokaže inicijativu i javno kaže šta traži.

#CGDIJASPORA: Kako vidite budućnost Crne Gore u NATO-u i na putu prema Evropskoj uniji? Gdje je u tome dijaspora?

#Beka Selimanjin: Brine me kad vidim da ima ljudi koji bi da ukinu sve što je crnogorsko. Što se tiče državnosti, mislim da oni o njenim ključnim pitanjima ne odlučuju. Tako gledam i na ulazak u NATO. Zadovoljan sam što je Crna Gora članica i vjerujem da joj to daje sigurnost. Uvjeren sam da će Crna Gora ući i u Evropsku uniju i da oni koji se tome protive taj put ne mogu zaustaviti. Kad se završi i ulazak u Evropsku uniju, biću mirniji za Crnu Goru. Članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji vidim kao oslonac za njenu sigurnost. Više me brine naš položaj u dijaspori, posebno sada, kada se približava ulazak u Uniju. Dali smo veliki doprinos tome da se Crna Gora približi Evropi. Radili smo za to i iz zemalja u kojima živimo. Veliki broj građana Crne Gore već živi u Evropi i veliki novac odavde šalje u Crnu Goru. I to je argument koji država može da iznese.

Kad kažem da pola Crne Gore živi po Evropi, hoću da kažem koliko je naša veza sa Evropom jaka. Može se provjeriti otkud su ljudi, koliko ih ima i gdje žive, u Evropi i u svijetu. Institucije se time bave, upoznat sam s tim. Naši ljudi ovdje su cijenjeni kao radnici, kao preduzetnici, kao pošten narod. Dođu, zaposle se, školuju se, steknu povjerenje. Poredio sam njihov položaj sa položajem ljudi koji dolaze iz Sirije i Ukrajine. Moja je ocjena da su ljudi iz Crne Gore koji su došli radi posla brzo ulazili na tržište rada i da se to cijeni u zemljama u kojima žive. Smatram da i to iskustvo dijaspore Crna Gora može da istakne na putu ka Evropskoj uniji.

#CGDIJASPORA: Kad se osvrnete na život u Njemačkoj, gdje je u njemu mjesto Merhameta?

#Beka Selimanjin: Za mene je bitno da sam se ovdje 1990. oženio, a 1992. smo formirali Merhamet. Od tada je moj život u Njemačkoj pošao tim humanitarnim putem. Toliko je akcija i aktivnosti bilo da ne znam koliko je udruženja u tom periodu radilo sve što smo mi radili. Važno je reći i kada je trebalo biti human. Trebalo je pomoći našima kad je bio rat u Bosni, kad je bilo ratno vrijeme na Kosovu i kad je zbog krize bilo teško u Crnoj Gori i u našem zavičaju. Merhamet je tada bio jedno od rijetkih udruženja koja su pomagala. U Plavu je socijalni sistem praktično prestao da funkcioniše. Nije bilo novca za pomoć. Mi smo tada, kao Merhamet, preuzeli da finansijski pomažemo socijalno ugrožene u Plavu. Pomagali smo i bolnicama, obezbjeđivali ultrazvuk, liječenja, automobile, kombije, lijekove i sve što je u to vrijeme bilo potrebno, a što država nije uspijevala da obezbijedi. Danas je drugačije pomagati. Da biste razumjeli šta je u ono vrijeme značilo biti humanista, ispričaću vam jedan primjer. Slali smo pakete za Bosnu. Udruženje Plavljana i Gusinjana u Sarajevu osnovano je godinu prije nas, 1991, a mi smo osnovani 1992. Odavde smo slali humanitarne pakete direktno njima u Sarajevo.

Kad se rat završio, jedan prijatelj iz Sarajeva došao je kod mene na naš skup u Njemačkoj. Zahvalio mi je jer smo mu u nekoliko navrata slali pakete. Rekao je koliko mu je to značilo. Ja sam mu rekao da smo mogli i više. Jedan paket koštao nas je 84 marke da ga spakujemo, adresiramo i pošaljemo. Imali smo kontakte preko kojih smo slali, pa su ljudi pakete dobijali na adresu. Radili smo to i uz rizik. Pošalješ, pa ako stigne, stigne. Ako ne stigne, niko od nas neće propasti zbog tih osamdesetak maraka. Tako smo mi razmišljali.

A on mi kaže: „Tebi je to bilo osamdeset maraka. Meni su za taj paket nudili deset hiljada maraka i nijesam ga dao. Kad sam ga otvorio i poslije dvije godine prvi put okusio so, to je za mene vrijedjelo deset hiljada maraka.“

Eto koliku je težinu imala pomoć u to vrijeme.

Možda vam se svidja

🇲🇪INTERVJU – Eldina Hot: U dijaspori imamo više, ali Crna Gora ima ono što novac ne može da kupi
🇲🇪Obilježena treća godišnjica Saveza patriota Crne Gore u Njemačkoj: Crna Gora mora više koristiti potencijal svojih iseljenika – dijaspore
Šetajući Crnom Gorom
INTERVJU – Džeko Šabotić: Dijaspora nije „iseljenička priča“ – mi smo najvjernija investicija Crne Gore
Ceremonija u Astoriji:  Svečano otkrivena tabla sa imenom Ali-paše Šabanagića
TAGGED:beka selimanjincgdijasporacrna goracrnogorska dijasporadijasporamerhametnjemačkaplavsko gusinjski
Share This Article
Facebook Copy Link Print
Share
Previous Article 🇲🇪KUD Halaturko okuplja mlade u Gusinju i Plavu, a pjesmom i igrom ih povezuje s dijasporom

Novosti

🇲🇪KUD Halaturko okuplja mlade u Gusinju i Plavu, a pjesmom i igrom ih povezuje s dijasporom
Crna Gora
U Poljskoj veliko interesovanje za Crnu Goru
CG privreda
Kujović: Domaća proizvodnja zaslužuje veću vidljivost, snažniju podršku i više prostora na tržištu
CG privreda
Robert M. Glendžo se povlači iz javnog angažmana u Crnoj Gori nakon 20 godina, nastavlja projekte za djecu i mlade
Evropa
Follow US
© 2026 CGdijaspora.me. All Rights Reserved. I Impressum I Pišite ombudsmanu
Welcome Back!

Sign in to your account

Username or Email Address
Password

Lost your password?