Razgovarala: Nada Kovačević
Kada se izgovori riječ dijaspora, često se govori o kilometrima, pasošima i godinama provedenim daleko od kuće. Rjeđe se govori o tišini u kojoj se pomaže, o nevidljivim rukama koje decenijama šalju pomoć, grade, spašavaju i liječe – bez potrebe za zahvalnicama i naslovima. Upravo u toj tišini, skoro pola vijeka, djeluje Džeko Šabotić.
Otišao je iz Crne Gore 1978. godine, sa svega 21 godinom, noseći sa sobom skromni kofer i veliko breme odgovornosti prema porodici i zavičaju. Švajcarska mu je postala mjesto rada i života, ali Crna Gora nikada nije prestala biti njegov dom. Dok je prolazio kroz teške početke, godine razdvojenosti od supruge i djece, fizički zahtjevne poslove i dug radni vijek, paralelno je gradio jednu drugu, tišu biografiju – biografiju humanitarnog rada.
Gotovo pet decenija, Džeko Šabotić pomaže onima kojima je pomoć bila najpotrebnija: bolesnima, studentima bez finansijske podrške, socijalno ugroženim porodicama, izbjeglicama i raseljenima, bolnicama, ali i selima kojima su bili potrebni putevi, mostovi, osnovni objekti i infrastruktura. Pomagao je kroz klubove i organizacije, ali i samostalno, često u trenucima kada institucije nijesu mogle ili nijesu znale kako da reaguju. Za njega, humanost nikada nije bila projekat, već obaveza.
Iako fizički daleko, ostao je duboko vezan za Petnjicu i svoje selo Tucanje, kao i za Crnu Goru u cjelini. Redovno se vraćao koliko su mu obaveze dozvoljavale, ulagao, plaćao poreze, pomagao – ne zato što je morao, već zato što je smatrao da čovjek nikada ne prestaje biti odgovoran prema mjestu iz kojeg je potekao. Danas, u penziji, živi između dvije zemlje, ali sa jednom stalnom tačkom oslonca – osjećajem pripadnosti i potrebe da se pomogne.
U razgovoru za CGDijasporu, Džeko Šabotić govori otvoreno o odlasku iz Crne Gore, teškim počecima u Švajcarskoj, nostalgiji, porodici, identitetu i odnosu prema domovini. Govori i o razočaranjima, ali i o nadi, o dijaspori kao najstabilnijem osloncu Crne Gore, te o mladima koji danas stoje pred istim pitanjem pred kojim je i sam stajao prije gotovo pola vijeka – otići ili ostati.
Ovo je priča o čovjeku koji nikada nije tražio da mu se zahvaljuje, ali čiji se trag mjeri upravo onim što je dao drugima.
#CGDIJASPORA: Od kada ste u Švajcarskoj? Da li ste tamo rođeni?
#Džeko Šabotić: Ja sam u Švajcarsku otišao 1978. godine, negdje u decembru. I evo, do danas sam tamo. To je skoro 50 godina. Imao sam 21 godinu. Moje zanimanje je automehaničar plus profesionalni vozač svih kategorija i tim poslom sam se bavio više od 35 godina, sve do penzije.
#CGDIJASPORA: Sada ste u penziji i već imate unučad?
#Džeko Šabotić: Da, u penziji sam. U Švajcarskoj sam osnovao porodicu. Djeca su odrasla, oženjena, imaju svoje porodice. Ja sada povremeno dolazim u Crnu Goru, živim između – malo tamo, malo ovdje.
#CGDIJASPORA: Porijeklom ste iz Petnjice? Zašto ste tada odlučili da odete iz Crne Gore?
#Džeko Šabotić: Jesam, iz sela Tucanje, kod Petnjice. Razlog što sam otišao iz Crne Gore je bio isključivo ekonomski. Odmah po povratku iz vojske vidio sam da ovdje nemam šta da tražim. Bilo je izuzetno teško doći do posla, a kamoli do kvalitetnog posla. Završio sam srednju mašinsku školu, u vojsci sam bio u auto-jedinici i nadao sam se da ću u tom pravcu naći posao, ali nažalost – nije ga bilo.
Imao sam porodicu u Švajcarskoj koja mi je ponudila da dođem. Bio sam mlad, neoženjen, i odlučio sam da odem. Mislio sam da će to trajati godinu, dvije, tri – ali svaka naredna godina činila je povratak sve težim.
#CGDIJASPORA: Koliko su bili teški počeci u Švajcarskoj?
#Džeko Šabotić: Bili su jako teški. Nostalgija je bila ogromna. Osam godina sam bio bez porodice. Radio sam kao sezonski radnik i tada nije bilo dozvoljeno spajanje porodice bez stalnog boravka.
#CGDIJASPORA: Kada kažete porodica – mislite na suprugu i djecu?
#Džeko Šabotić: Da, na suprugu i djecu. Supruga je bila u Crnoj Gori po pet mjeseci. To je bilo izuzetno teško. Bio sam jako vezan za porodicu i danas se pitam kako sam to izdržao.
#CGDIJASPORA: Da li je dolazak porodice olakšao život?
#Džeko Šabotić: Mnogo. Kada ste zajedno, sve je lakše – i u kući, i van kuće, i na poslu. Sve ide lakše.
#CGDIJASPORA: Koje ste poslove radili u Švajcarskoj?
#Džeko Šabotić: Počeo sam u ugostiteljstvu. U srednjoj školi sam imao njemački jezik, što mi je mnogo pomoglo na početku. Govorio sam ga solidno i brzo sam ga dodatno naučio. U ugostiteljstvu sam radio tri godine, zatim sam radio na uređenju dvorišta, baštovanstvu i sličnim poslovima. Poslije toga sam prešao na posao profesionalnog vozača. Taj posao sam zavolio i ostao sam u njemu do penzije.
#CGDIJASPORA: Koliko je bila jaka nostalgija za Crnom Gorom i rodnim krajem?
#Džeko Šabotić: To su gubici koje vam niko nikada ne može nadoknaditi – odsustvo roditelja, rodbine, prijatelja, običaja, kulture. To su bili izuzetno teški dani. Morate da se prilagodite novoj kulturi, jeziku, navikama, i znate da to nije vaše. Integracija je bila potrebna, ali meni je bila vrlo teška.
#CGDIJASPORA: Kako je bilo biti Crnogorac u Švajcarskoj?
#Džeko Šabotić: Prije dešavanja devedesetih i raspada Jugoslavije, bilo je ponosno reći da ste Jugosloven. Bili smo priznati, snalažljivi, univerzalni radnici. Poslije tih događaja sve se promijenilo. Ljudi su bili zbunjeni, nisu razumjeli šta se dešava. Ali mi smo i dalje voljeli svoju zemlju. Drugu nemamo. Pratimo sva dešavanja i osjećamo se povezani sa Crnom Gorom svaki dan.
#CGDIJASPORA: Vi se gotovo pet decenija bavite humanitarnim radom?
#Džeko Šabotić: Da. Kroz klubove, organizacije i samostalno. Pomagao sam bolesne, studente, socijalno ugrožene, izbjeglice, bolnice, puteve, mostove, vjerske objekte. Nikada nikoga nisam odbio.
#CGDIJASPORA: Koliko često ste dolazili dok ste radili?
#Džeko Šabotić: Nažalost, samo dva puta godišnje – ljeti i zimi, zbog poslovnih obaveza. Sada, u penziji, dolazim po dva i po do tri mjeseca – ljeti i zimi.
#CGDIJASPORA: Kako danas vidite Crnu Goru u odnosu na vrijeme kada ste otišli?
#Džeko Šabotić: U nekim segmentima životni standard se popravio, ali cijene su katastrofalne. Ja se divim narodu kako uopšte preživljava. Plate nijesu kao u Švajcarskoj, a cijene su veće. Ima proizvoda koji su i tri puta skuplji nego u Švajcarskoj. To je strašno.
#CGDIJASPORA: Da li vaša supruga planira da više boravi u Crnoj Gori?
#Džeko Šabotić: Trenutno je u Švajcarskoj, penzionerka je, ali imamo malu unuku koju čuva i vodi u školu. U decembru će doći ovamo i bićemo zajedno neko vrijeme.
#CGDIJASPORA: Postoje li udruženja dijaspore koja okupljaju Crnogorce u Švajcarskoj?
#Džeko Šabotić: Nekada ih je bilo mnogo više, naročito u vrijeme moje generacije. Danas je interesovanje slabije. Ljudi nemaju vremena, okrenuti su poslu i porodici. Sve se svelo na politiku i partije, a toga se ljudi umore.
#CGDIJASPORA: Da li planirate da se trajno vratite?
#Džeko Šabotić: Vidjećemo. Zbog djece i unučadi još ostajem u Švajcarskoj, ali planiram da dolazim na duže periode – možda i po pola godine.
#CGDIJASPORA: Koja bi bila vaša poruka Crnoj Gori i institucijama?
#Džeko Šabotić: Dijaspora nije „iseljeništvo“. Mi nijesmo ljudi koji su otišli i zaboravili. Mi imamo imovinu, plaćamo poreze, redovno dolazimo, investiramo. Ako su podaci tačni, dijaspora je prošle godine u Crnu Goru unijela oko 830 miliona eura, a ove godine preko milijardu. To je najstabilnija investicija koju ova država ima.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili mladima koji danas žele da napuste Crnu Goru?
#Džeko Šabotić: To je teško pitanje. Ako im kažem da ne idu – pitaće me zašto sam ja otišao. Ako im kažem da idu – ispada da podržavam iseljavanje. Mladi, školovani ljudi treba da ostanu, ali moraju biti stimulisani, nagrađeni i sigurni da od svog rada mogu živjeti dostojanstveno. Bez toga – nema budućnosti.
