Piše: Nada Kovačević
Za dijete od šest godina, dvije godine su gotovo trećina života. Za jednog oca, to su bezbrojni propušteni zagrljaji, razgovori, igre i sasvim obični dani koji se više nikada ne mogu vratiti. Vesko Stanković gotovo dvije godine nije vidio sina koji ga čeka u Crnoj Gori. Između njih nijesu samo hiljade kilometara, već i imigracioni postupak, čekanje zelene karte i neizvjesnost koja svakog dana odgađa njihov ponovni susret.
Veskova priča na prvi pogled liči na priču o američkom snu. U Ameriku je došao sa nadom da će radom izgraditi bolji život, a put ga je odveo od Čikaga, preko Los Anđelesa, do Dalasa. Tamo je, umjesto novog početka, završio u pritvoru američke imigracione službe. Izašao je nakon mjesec i po, položivši kauciju od 50.000 dolara. Sloboda je imala cijenu, ali izgubljeno vrijeme sa sinom nema iznos kojim se može nadoknaditi.
Danas Vesko ponovo živi u Čikagu i vodi sopstvenu kompaniju za transport velikim kamionima. Ipak, njegov najveći san nije još jedan kamion, veća kompanija niti više novca. Njegov san je mnogo jednostavniji i mnogo vredniji – da se vrati u Crnu Goru, ugleda sina i konačno ga zagrli. Ne može da vrati dvije izgubljene godine, ali vjeruje da još može da bude prisutan u godinama koje dolaze.
Za portal #CGDIJASPORA Vesko Stanković govori o putevima koji su ga vodili kroz Ameriku, danima provedenim u pritvoru, cijeni druge šanse i sinu zbog kojeg nije odustao ni onda kada mu se činilo da su sva vrata zatvorena.
#CGDIJASPORA: Kako je počeo vaš životni put u Americi?
#Vesko Stanković: U Ameriku sam prvi put došao sa turističkom vizom. Kao i mnogi ljudi koji dolaze u ovu zemlju, imao sam svoje snove, planove i nadu da ću pronaći priliku za bolji i sigurniji život. Nisam tada mogao ni da pretpostavim šta me sve čeka niti koliko će moj put biti težak. Znao sam samo da želim da radim, da napravim nešto svoje i da jednog dana mogu da kažem da sam uspio. Čovjek, kada krene u nepoznato, uglavnom razmišlja o lijepim stvarima. Vjeruje da će se trud isplatiti i da će sve prepreke uspjeti da prevaziđe. Međutim, život u tuđoj zemlji mnogo je složeniji nego što izgleda kada se posmatra izdaleka.
#CGDIJASPORA: Da li ste se teško prilagodili životu u novoj zemlji?
#Vesko Stanković: Naravno da nije bilo lako. Došao sam u potpuno novu sredinu, među drugačije ljude, pravila i način života. Sve je trebalo upoznati i naučiti. Morao sam da se snalazim i da, korak po korak, pokušavam da pronađem svoje mjesto.
Kada dođete u Ameriku, veoma brzo shvatite da ovdje ništa ne dolazi samo od sebe. Morate biti spremni da radite, da budete uporni i da prihvatite činjenicu da će biti mnogo neizvjesnosti. Ipak, nada da možete da napravite nešto bolje daje vam snagu da nastavite.
#CGDIJASPORA: Koji je bio vaš prvi grad u Americi?
#Vesko Stanković: Prvo sam živio u Čikagu. Grad mi je bio potpuno nov, kao i život koji sam pokušavao da izgradim. U Čikagu sam počeo da upoznajem američku svakodnevicu, da tražim prilike i da razmišljam o tome u kojem pravcu želim da ide moj život. Nije bilo jednostavno početi od nule, ali sam pokušavao da ne odustanem. Svaki dan bio je novo iskustvo i nova lekcija. Čikago je zbog toga ostao veoma važan dio moje priče, a danas ponovo živim u tom gradu.
#CGDIJASPORA: Zbog čega ste se preselili iz Čikaga u Los Anđeles?
#Vesko Stanković: Želio sam promjenu i vjerovao sam da ću u Los Anđelesu dobiti novu priliku. Tamo sam namjeravao da nastavim svoj život i pokrenem proces rješavanja imigracionog statusa, odnosno čekanja zelene karte. Mislio sam da će stvari postepeno krenuti nabolje i da ću konačno moći da napravim stabilniji život. Čovjek uvijek vjeruje da ga iza sljedećeg ugla čeka bolja prilika. Ipak, život rijetko ide tačno onako kako ga planiramo.
#CGDIJASPORA: Kako je došlo do preseljenja u Dalas?
#Vesko Stanković: Iz Los Anđelesa preselio sam se u Dalas, u Teksasu. Ponovo sam vjerovao da je preda mnom novi početak. Želio sam da pronađem posao, izgradim stabilniji život i nastavim da radim na svojim planovima. Svako preseljenje donosilo je novu nadu, ali i potrebu da ponovo upoznajem grad, ljude i okolnosti. U tom trenutku nisam mogao da pretpostavim da će se upravo u Dalasu dogoditi jedan od najtežih trenutaka u mom životu.
#CGDIJASPORA: Šta vam se dogodilo u Dalasu?
#Vesko Stanković: U Dalasu me je uhapsila američka imigraciona služba ICE i završio sam u pritvoru. To je bio trenutak koji je potpuno promijenio moj život. Sve ono što sam do tada planirao odjednom je postalo neizvjesno. Kada se nađete u takvoj situaciji, više ne razmišljate samo o poslu, novcu i planovima. Počinjete da razmišljate o slobodi, porodici i svemu što ste možda ranije uzimali zdravo za gotovo. Ne znate šta će se dogoditi niti koliko će sve trajati.
#CGDIJASPORA: Koliko ste vremena proveli u pritvoru?
#Vesko Stanković: U pritvoru sam proveo mjesec i po dana. Vrijeme tamo prolazi potpuno drugačije. Dani su dugi, a misli još duže. Imate mnogo vremena da razmišljate o životu, porodici, odlukama koje ste donosili i budućnosti koja je u tom trenutku potpuno neizvjesna. Razmišljate o tome gdje ste pogriješili, šta ste mogli da uradite drugačije i šta ćete uraditi ako dobijete još jednu priliku. To je iskustvo koje čovjeka promijeni i natjera ga da drugačije posmatra život.
#CGDIJASPORA: O kome ste najviše razmišljali tokom boravka u pritvoru?
#Vesko Stanković: Najviše sam razmišljao o svom sinu. On ima samo šest godina i nalazi se u Crnoj Gori. Skoro dvije godine ga nijesam vidio i to mi veoma teško pada. Čovjek može mnogo toga da izdrži kada se radi o njemu. Međutim, kada znate da postoji dijete koje čeka svog oca, svaki težak dan postaje još teži. Nedostaju mi njegovo prisustvo, razgovori i svi oni obični trenuci koje roditelji provode sa svojom djecom. Najveća želja mi je da ga ponovo vidim, zagrlim i provedem vrijeme sa njim. Znam da ne mogu da vratim vrijeme, ali se nadam da ćemo uspjeti da nadoknadimo barem dio onoga što smo propustili.
#CGDIJASPORA: Kako ste uspjeli da izađete iz pritvora?
#Vesko Stanković: Da bih izašao, morao sam da platim kauciju, odnosno bond, u iznosu od 50.000 dolara. To nije bio mali iznos niti laka odluka. Međutim, za mene to nije predstavljao samo novac. To je bila cijena još jedne šanse – šanse da nastavim svoj život, da radim, da budem otac i da pokušam da izgradim budućnost. Bila je to šansa da jednog dana mogu da kažem da sam kroz sve to prošao sa razlogom i da nisam odustao kada je bilo najteže.
#CGDIJASPORA: Da li ste nakon izlaska razmišljali da odustanete od života u Americi?
#Vesko Stanković: Bilo je trenutaka kada nijesam znao šta će se dogoditi i kada mi se činilo da je sve gotovo. Ipak, kada sam izašao, nisam želio da odustanem. Odlučio sam da nastavim dalje i da pokušam da napravim nešto svoje. Znao sam da će biti teško, ali sam isto tako znao da moram da iskoristim priliku koju sam dobio. Nisam želio da iskustvo iz pritvora bude kraj moje priče, već trenutak iz kojeg ću izaći snažniji.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bavite?
#Vesko Stanković: Pokrenuo sam privatnu trucking kompaniju za velike kamione. Od čovjeka koji je čekao, brinuo i pokušavao da riješi svoj status, postao sam neko ko stvara svoj posao, vodi kompaniju i pokušava da budućnost izgradi sopstvenim rukama. Vođenje kompanije nosi mnogo odgovornosti. Potrebno je stalno raditi, organizovati posao i razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Ipak, zadovoljan sam jer znam da stvaram nešto svoje. Svaki napredak, ma koliko bio mali, pokazuje mi da trud nije uzaludan.
#CGDIJASPORA: Gdje danas živite?
#Vesko Stanković: Danas ponovo živim u Čikagu. Na neki način, vratio sam se u grad u kojem je počeo moj američki put, ali se nijesam vratio kao isti čovjek. Iza mene su Čikago, Los Anđeles, Dalas, pritvor i brojna iskušenja. Svaki od tih gradova predstavlja jednu fazu mog života. U svakom sam nešto naučio, izgubio ili ponovo pronašao. Danas u Čikagu radim, brinem o svojoj kompaniji i čekam da se riješi moj imigracioni status.
#CGDIJASPORA: Šta trenutno najviše očekujete?
#Vesko Stanković: Čekam dan kada ću konačno dobiti zelenu kartu i moći da otvorim novo poglavlje svog života. Taj dokument za mene ne predstavlja samo regulisan status. On predstavlja sigurnost, mir i mogućnost da planiram budućnost bez svakodnevnog straha od neizvjesnosti. Želim da nastavim da razvijam kompaniju, da radim i da napravim stabilan život. Najvažnije od svega, želim da budem prisutan u životu svog sina.
#CGDIJASPORA: Šta ćete prvo uraditi kada budete u mogućnosti da putujete?
#Vesko Stanković: Jedno od prvih mjesta na koje želim da odem jeste Crna Gora. Želim da vidim svog sina, da ga zagrlim i da provedem vrijeme sa njim. Skoro dvije godine razdvojenosti ostavljaju veliku prazninu. Želim da razgovaramo, da se igramo i da ponovo budem dio njegove svakodnevice. To je nešto što mi daje dodatnu snagu da izdržim i nastavim dalje.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na sve što ste prošli?
#Vesko Stanković: Kada pogledam iza sebe, vidim mnogo različitih gradova, ali još više vidim različite faze svog života. Vidim nadu, strah, borbu, padove, ponovno ustajanje i pokušaje da svaki put budem jači nego prije. Moj put nije bio jednostavan. Bilo je trenutaka kada sam mislio da je sve gotovo i kada nijesam znao šta će biti sjutra. Ipak, svaki put kada sam pao, znao sam da moram da ustanem i nastavim. Danas možda još nisam stigao tamo gdje želim da budem. Još čekam zelenu kartu, još gradim kompaniju i čekam trenutak kada ću ponovo vidjeti sina. Ali sada znam da čovjek ne mora da ima savršen život da bi bio ponosan na svoj put.
#CGDIJASPORA: Šta su vas naučili najteži trenuci?
#Vesko Stanković: Naučili su me strpljenju, snazi i vjeri u sebe. Ponekad upravo najteži dani naprave od nas ljude kakvi treba da postanemo. Moj život u Americi nije bio samo potraga za boljim životom. Bio je to veliki test – koliko mogu da izdržim, koliko mogu da budem uporan i da li mogu da nastavim kada mi se čini da su sva vrata zatvorena. Shvatio sam da težak trenutak ne mora da bude kraj. Može da bude početak nečega novog, ako čovjek pronađe snagu da ustane i nastavi.
#CGDIJASPORA: Koju biste poruku poslali ljudima koji prolaze kroz težak period?
#Vesko Stanković: Poručio bih im da ne odustaju lako. Životni put je ponekad težak, ali možda upravo bez tih teških trenutaka ne bismo postali ono što jesmo. Važno je priznati sebi da je teško, ali i vjerovati da sadašnja situacija neće trajati zauvijek. Čovjek mora da pronađe razlog zbog kojeg će nastaviti. Moj najveći razlog je moj sin, a zatim želja da napravim stabilan život i uspješnu kompaniju. Moja priča još nije završena. Ovo je samo jedno poglavlje. Još imam mnogo ciljeva, želja i planova koje želim da ostvarim.
Vjerujem da najbolje tek treba da dođe.
