Razgovarala: Nada Kovačević
Postoje odlasci koji su izbor i oni za koje čovjek nema vremena da se pripremi. Edita Kalač pripada generaciji ljudi kojima je rat preko noći promijenio život. Trudna, sa dvogodišnjim sinom uz sebe, napustila je Peć zajedno sa suprugom, zatvorila vrata dotadašnjeg života i krenula u nepoznato. Put ih je doveo u Luksemburg – zemlju čiji jezik nijesu poznavali i u kojoj nijesu znali šta ih čeka, ali koja će vremenom postati njihov novi dom.
Iza te jedne rečenice o „novom početku“ kriju se godine straha, neizvjesnosti, rada i odricanja. Edita je prve korake ka samostalnosti napravila radeći kao čistačica, dok je istovremeno gradila ono što joj je bilo najvažnije – porodicu i osjećaj pripadnosti svoje djece. Posebnu borbu vodila je da troje djece, rođenih i odraslih između različitih jezika i kultura, ne izgube vezu sa svojim porijeklom, maternjim jezikom i korijenima.
Kada je shvatila da njena djeca međusobno sve češće govore luksemburški, jezik koji ona tada nije razumjela, pojavio se novi strah – da bi jednog dana mogla postati stranac u sopstvenoj porodici. Upravo taj trenutak pretvorila je u motiv. Bez mogućnosti da redovno pohađa kurseve, učila je sama, godinama, sve dok nije stekla diplomu nivoa C1 iz luksemburškog jezika. Vrlo dobro je savladala i njemački i francuski jezik.
Danas je njena priča mnogo više od priče o integraciji. Diploma koju je tokom izbjeglištva izgubila kasnije je pronađena i priznata u Luksemburgu, stekla je licencu za predavača BHS jezika, predavala na Université Populaire du Luxembourg, a svoj društveni angažman nastavila kroz lokalne komisije i projekte koji povezuju ljude različitih kultura. Bila je i kandidatkinja CSV-a na lokalnim izborima 2023. godine, a danas aktivno radi na integraciji, jednakim mogućnostima i međukulturnom dijalogu.
Ipak, kroz sve te godine jedna nit ostala je nepromijenjena – uvjerenje da integracija ne znači zaboraviti ko ste i odakle dolazite.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, Edita Kalač govori o odlasku koji nije birala, prvim godinama života u Luksemburgu, radu i odricanju, odgoju djece u dijaspori, značaju maternjeg jezika, vezi sa Crnom Gorom i porodičnim korijenima, ali i o ženama sa naših prostora čija se snaga, kako kaže, često ne vidi i ne čuje dovoljno.
#Edita Kalač: Zovem se Edita Kalač, rođena Šabotić. Rođena sam 1971. godine u selu Dobrodole, u opštini Berane. Tu sam završila prvi razred osnovne škole. Nakon toga moji roditelji sele na Kosovo, gdje završavam osnovnu školu. Srednju školu završavam u prelijepom Travniku, da bih studije nastavila i završila na Višoj pedagoškoj školi u Prizrenu, gdje sam stekla zvanje nastavnika srpskog jezika. Život je, međutim, imao neke druge planove za nas.
#CGDIJASPORA: Kako je došlo do odluke da napustite Peć i krenete u nepoznato?
#Edita Kalač: Zbog ratnih dešavanja u regionu, a potom i početka rata na Kosovu, suprug i ja donijeli smo jednu od najtežih odluka u životu – da napustimo svoj grad Peć, ne znajući kuda će nas život odvesti. U tom trenutku bila sam trudna, a uz sebe sam imala i dvogodišnjeg sina. Spletom okolnosti naš put doveo nas je u Luksemburg. Iako sam još tokom školovanja naučila da se prilagođavam različitim sredinama i kulturama, dolazak u Luksemburg predstavljao je potpuno novu dimenziju izazova.
#CGDIJASPORA: Čega se najviše sjećate iz tih prvih dana?
#Edita Kalač: Ono čega se i danas veoma jasno sjećam jeste – strah. Ogroman strah koji je počeo onog trenutka kada sam zatvorila vrata svog doma pratio me tokom cijelog putovanja, ali i dugo nakon dolaska u novu zemlju. Bio je to strah od nepoznatog. Strah od budućnosti. Strah od brojnih pitanja na koja tada nismo imali odgovore. Iza svake migracijske priče kriju se različiti razlozi. Jedno je kada čovjek planski odlazi u drugu zemlju u potrazi za boljim životom ili obrazovanjem. Tada ima vremena da se pripremi za ono što ga očekuje. Sasvim je drugačije kada vam se život silom, preko noći, promijeni i kada se nađete u potpuno nepoznatoj zemlji, bez poznavanja jezika, bez plana i bez sigurnosti. Upravo tako izgledao je naš dolazak u Luksemburg, kao i dolazak mnogih porodica koje su izbjegle sa Kosova. Imala sam sreću što sam još kao student učila njemački jezik, pa mi je to kasnije mnogo pomoglo tokom prvih mjeseci života u novoj sredini.
#Edita Kalač: Nakon što smo dobili status izbjeglica, započelo je novo poglavlje našeg života. Bilo je ispunjeno velikom neizvjesnošću, jer smo stalno slušali da ćemo jednog dana biti vraćeni. Zbog toga nijesmo mogli planirati budućnost. U međuvremenu je Vlada Luksemburga omogućila izbjeglicama pristup tržištu rada, ali uz ograničenje da u roku od šest mjeseci pronađemo posao i da možemo obavljati isključivo fizičke poslove. U tadašnjim okolnostima to je bilo razumljivo. Nijesmo poznavali jezik, nijesmo imali priznate diplome, jer nije bilo vremena za to, niti za pripremu za druga zanimanja.
Naš početak nije bio lak, ali nam je pružena prilika da vlastitim radom napravimo prve korake ka samostalnosti, učimo jezik i upoznajemo društvo.
#CGDIJASPORA: Vi ste bili prvi član porodice koji je počeo da radi?
#Edita Kalač: Jesam. Pošto moj suprug u tom trenutku nije imao potrebnu dokumentaciju za zaposlenje, ja sam prva počela da radim kako bismo ispunili uslove za ostanak u zemlji. Suprug je ostajao kod kuće i brinuo o naša dva sina, dok sam ja radila kao čistačica u hotelu i restoranu. Nakon izvjesnog vremena i suprug je dobio potrebna dokumenta i pronašao posao. U međuvremenu sam ostala trudna sa našim trećim djetetom – kćerkom – i tada donosimo važnu odluku: ostajemo u Luksemburgu i ovdje gradimo svoj novi život. Dok je suprug nastavio da gradi našu egzistenciju, ja sam se potpuno posvetila porodici.
#Edita Kalač: Preda mnom se našao možda i najteži zadatak u životu. Trebalo je izgraditi identitet troje djece. Prenijeti im porijeklo, korijene i vrijednosti sa kojima smo mi odrasli. Trebalo ih je naučiti da čuvaju i poštuju prezime Kalač, koje nosi tradiciju jedne vrijedne, poštene i ugledne porodice, bez obzira na to gdje će živjeti. Vjerovala sam da prvi korak u očuvanju identiteta predstavlja jezik. Zato smo suprug i ja donijeli svjesnu odluku da se u našoj kući govori isključivo bosanski jezik. Bilo mi je izuzetno važno da savladaju maternji jezik svojih roditelja, upoznaju svoje korijene i da među nama uvijek postoji prirodna i iskrena komunikacija. Danas sam posebno ponosna na tu odluku. Moja djeca čitaju i pišu bosanski jezik i posjeduju bogat rječnik, što smatram jednim od najvećih uspjeha naše porodice.
#Edita Kalač: Kako su godine prolazile, djeca su krenula u vrtić, a zatim i u školu. Primjećivala sam da sve češće međusobno razgovaraju na luksemburškom jeziku. Slušala sam ih, ali ih nijesam razumjela. Tada sam shvatila da luksemburški jezik postaje njihov prirodni jezik – jezik njihovog odrastanja, prijateljstava i svakodnevnog života. I tada se u meni ponovo pojavio strah. Ne onaj ratni, od kojeg smo pobjegli, već jedan sasvim drugačiji, dublji strah. Strah da ću jednog dana postati stranac u vlastitoj porodici. Strah da neću razumjeti svoju djecu, njihove šale, njihove osjećaje i svijet u kojem odrastaju. Upravo taj osjećaj postao je jedan od mojih najvećih motiva da naučim luksemburški jezik, koji nije bio nimalo lak. Sada mogu slobodno reći da je to bio jedan veliki izazov.
#Edita Kalač: Zbog porodičnih obaveza i finansijske situacije nijesam mogla pohađati kurseve, pa sam se organizovala i učila sama, kod kuće, uz svoju djecu, knjige i svu dostupnu literaturu. Želja da budem dio njihove svakodnevice bila je jača od svake prepreke. Godinama sam učila, korak po korak. Danas sa ponosom mogu reći da sam stekla diplomu nivoa C1 iz luksemburškog jezika. To za mene nije samo potvrda poznavanja jezika, već simbol upornosti, istrajnosti i ljubavi prema porodici.
#CGDIJASPORA: Koliki izazov je za vas predstavljalo razumijevanje obrazovnog sistema Luksemburga?
#Edita Kalač: Pored jezika, veliki izazov predstavljalo je i razumijevanje luksemburškog obrazovnog sistema, koji se u potpunosti razlikuje od našeg sistema obrazovanja. Posebno me fascinirao višejezični način obrazovanja. Djeca istovremeno uče i svakodnevno koriste više jezika, što je za mene bilo izuzetno zanimljivo, ali i veoma zahtjevno. Vjerovala sam da samo ako razumijem sistem u kojem moja djeca odrastaju mogu biti istinska podrška njihovom obrazovanju i razvoju.
#Edita Kalač: Kako su djeca odrastala i postajala sve samostalnija, osjetila sam da je došlo vrijeme da i ja napravim novi korak u svom životu. Nakon godina posvećenih porodici, poželjela sam ponovo biti profesionalno aktivna i dati svoj doprinos društvu u kojem živim. Međutim, put nije bio jednostavan.
Tokom izbjeglištva izgubila sam svoju fakultetsku diplomu, a zbog neriješenih odnosa između Srbije i Kosova godinama je bilo gotovo nemoguće dobiti njen duplikat. Zbog toga nijesam imala mnogo mogućnosti za zaposlenje. Prihvatila sam posao čistačice u opštini Schifflange, gdje i danas radim. Nikada nijesam smatrala da je bilo koji pošten posao manje vrijedan. Naprotiv, vjerovala sam i vjerujem da svaki posao koji se obavlja odgovorno i časno zaslužuje poštovanje.
#CGDIJASPORA: Ipak, uspjeli ste pronaći diplomu i ona je kasnije priznata u Luksemburgu?
#Edita Kalač: Nakon izvjesnog vremena uspjela sam pronaći svoju diplomu. Ona je priznata u Luksemburgu i upisana sam u registar visokoobrazovanih nastavnika. U međuvremenu sam stekla i licencu za predavača bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika – BHS – te sam jedno vrijeme predavala na Université Populaire du Luxembourg.
#Edita Kalač: Odlučila sam da svoje slobodno vrijeme, iskustvo i energiju usmjerim ka društveno korisnom radu i doprinosu zajednici u kojoj živim. Moj angažman započeo je kroz Komisiju za integraciju, koja danas nosi naziv Vivre Ensemble Interculturel. Kao članica komisije aktivno učestvujem u projektima koji povezuju ljude različitih kultura, jezika i porijekla, sa ciljem izgradnje otvorene i uključive zajednice.
#CGDIJASPORA: Posebno mjesto u vašem angažmanu zauzima Café de Langue. O kakvom projektu je riječ?
#Edita Kalač: Posebno mjesto u mom radu zauzima vođenje Café de Langue, jezičkog kafića za praktikovanje luksemburškog jezika pri opštini Schifflange. Ova inicijativa omogućava ljudima da kroz neformalna druženja vježbaju jezik, stiču nova poznanstva i lakše se integrišu u lokalnu sredinu. Za mene taj projekat nikada nije bio samo učenje jezika. Bio je mjesto susreta, međusobnog razumijevanja i rušenja predrasuda. Vjerujem da upravo razgovor i upoznavanje drugih ljudi i njihovih kultura predstavljaju prvi korak ka istinskoj integraciji.
#Edita Kalač: Kroz društveni angažman, posvećenost zajednici i iskrenu želju da aktivno učestvujem u njenom razvoju otvorila su mi se vrata političkog djelovanja. Moj trud i zalaganje bili su prepoznati, te mi je ponuđeno članstvo u jednoj od najvećih nacionalnih političkih partija u Luksemburgu – CSV, odnosno Chrëschtlech-Sozial Vollekspartei.
#Edita Kalač: Godine 2023. bila sam kandidatkinja na lokalnim izborima. Ostvarila sam veoma zapažen rezultat, osvojivši značajan broj glasova. Unutar svoje stranke zauzela sam 10. mjesto od 15 kandidata, dok sam među svim kandidatima svih političkih stranaka bila 25. od ukupno 75 kandidata. Za mene taj rezultat nije predstavljao samo broj glasova. Bio je to dokaz da su građani prepoznali moj rad, iskrenost i posvećenost zajednici. To povjerenje doživjela sam kao veliku čast, ali i kao odgovornost da nastavim da radim još predanije.
#CGDIJASPORA: Na kojim funkcijama i projektima ste danas angažovani?
#Edita Kalač: Danas svoj angažman nastavljam kroz rad u lokalnim komisijama. Obavljam funkciju sekretarice Komisije Vivre Ensemble Interculturel ispred stranke CSV, gdje zajedno sa ostalim članovima radim na projektima koji podstiču međusobno upoznavanje, razumijevanje i povezivanje ljudi različitih kultura i porijekla. Učestvujem i u organizaciji brojnih aktivnosti koje promovišu zajedništvo i međukulturalni dijalog. Među njima su kulinarske radionice, na kojima se ljudi upoznaju kroz pripremu tradicionalnih jela svojih zemalja, kao i Kulturfest, manifestacija koja se organizuje jednom godišnje i na kojoj različite nacionalne zajednice predstavljaju svoju kulturu, muziku, običaje i gastronomiju.
Istovremeno sam i članica Komisije Égalité des Chances, koja se bavi pitanjima jednakih mogućnosti i ravnopravnog učešća svih građana u društvenom životu.
#Edita Kalač: Posebno mi je važno motivisati žene koje dolaze iz našeg regiona da se aktivnije uključe u društveni život zemlje u kojoj žive. Želim ih ohrabriti da uče jezik, upoznaju institucije, učestvuju u radu lokalne zajednice i vjeruju da svojim znanjem i iskustvom mogu dati vrijedan doprinos društvu. Vjerujem da uspješna integracija nije odricanje od vlastitog identiteta, već prilika da ga obogatimo i povežemo sa novom sredinom.
#Edita Kalač: Često me pitaju zašto toliko govorim o jeziku. Odgovor je jednostavan. Vremenom sam shvatila da je integracija mnogo više od pronalaska posla ili rješavanja administrativnih pitanja. Za mene je poznavanje luksemburškog jezika predstavljalo mnogo više od sposobnosti da razgovaram. Govoriti maternji jezik jedne zajednice znači razumjeti njenu kulturu, njene vrijednosti, način razmišljanja i način života. To je izraz poštovanja prema zemlji koja je mojoj porodici pružila sigurnost onda kada nam je bila najpotrebnija. Istovremeno, jednako mi je bilo važno sačuvati bosanski jezik kao jezik naše porodice, naših uspomena i naših korijena. Željela sam da moja djeca odrastaju svjesna svog porijekla, ali i da se osjećaju potpuno ravnopravnim članovima društva u kojem žive.
#Edita Kalač: Danas vjerujem da upravo u tome leži bogatstvo višejezičnosti – čovjek ne mora izgubiti jedan identitet da bi stekao drugi. Integraciju zato nikada nijesam doživljavala kao obavezu, već kao priliku da postanem dio društva koje me prihvatilo. A osjećaj pripadnosti, nakon svega što smo moja porodica i ja prošli, predstavlja jednu od najvećih pobjeda u mom životu.
#CGDIJASPORA: Koliko je maternji jezik važan za djecu koja odrastaju u dijaspori?
#Edita Kalač: Za mene je maternji jezik bio most koji povezuje moju djecu sa zemljom njihovog porijekla, sa našom istorijom, porodicom i identitetom. Zato sam željela da bosanski jezik bude prvi jezik koji će naučiti. Željela sam da mogu razgovarati sa svojim djedovima i nanama, amidžama, tetkama i rođacima bez prevodilaca, da razumiju porodične priče, običaje i vrijednosti koje se prenose sa koljena na koljeno. Kada dijete govori jezik svojih roditelja, ono ne uči samo riječi – ono uči ko je i odakle potiče.
#Edita Kalač: Jednako mi je bilo važno da svoju djecu ne učim o domovini samo kroz priče. Željela sam da je upoznaju, da je osjete i zavole. Zato smo svake godine naš godišnji odmor provodili u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Nijesam to doživljavala kao obična putovanja, već kao ulaganje u njihov identitet. Htjela sam da upoznaju mjesta iz kojih potiču njihovi roditelji, da steknu prijatelje, da osjete miris mora, planina i gradova koji su dio naše porodične priče. Danas, kada su moja djeca odrasli ljudi, posebno me raduje što tu naviku nijesu izgubili. Naprotiv, i sami odlaze u Crnu Goru, obilaze mjesta koja vole i njeguju vezu sa svojim korijenima. Tada znam da je ono što smo godinama gradili imalo smisla.
#Edita Kalač: Posebnu vrijednost za našu porodicu ima jedna tradicija koju porodica mog supruga njeguje već gotovo tri decenije. Bez obzira na to u kojoj zemlji svijeta živjeli, svakog ljeta okupljamo se na porodičnom imanju u blizini Peći. Već dvadeset osam godina to mjesto postaje tačka našeg ponovnog susreta. Tih nekoliko dana provedemo zajedno, razgovaramo, prisjećamo se prošlih vremena, upoznajemo mlađe generacije i jačamo porodične veze. Tek nakon toga svako nastavlja svoj odmor na neku drugu destinaciju – neko prema crnogorskom primorju, neko u planine… To okupljanje za mene ima neprocjenjivu vrijednost. Ono nas podsjeća da, bez obzira na to gdje nas je život odveo, i dalje pripadamo jedni drugima.
#CGDIJASPORA: Postoji li grad kojem se posebno vraćate i koji za vas nosi posebnu emociju?
#Edita Kalač: Kada je riječ o mjestima koja posebno nosim u srcu, jedno zauzima posebno mjesto – Sarajevo. U Sarajevo odlazim kada mi duša traži mir. Taj grad za mene ima neku posebnu toplinu. Vežu me za njega dragi ljudi, uspomene i osjećaj da sam uvijek dobrodošla. Svaki put kada prođem njegovim ulicama, imam osjećaj kao da razgovaram sa dijelom vlastite prošlosti.
#Edita Kalač: Danas vjerujem da je najveće bogatstvo koje možemo ostaviti svojoj djeci upravo svijest o tome ko su. Čovjek može naučiti mnogo jezika, živjeti u različitim državama i prihvatiti nove kulture, ali nikada ne treba zaboraviti jezik na kojem je izgovorio svoje prve riječi niti korijene iz kojih je ponikao. Tek kada znamo odakle dolazimo, možemo sa punim samopouzdanjem graditi svoj put tamo gdje živimo.
#Edita Kalač: Na osnovu mog životnog iskustva, kao i iskustava žena koje poznajem i sa kojima se družim u Luksemburgu, mogu reći da su žene sa naših prostora, bez obzira na nacionalnost ili vjeru, prije svega stub porodice. One su često te koje nose najveći teret – odgajaju djecu, čuvaju dom i istovremeno se bore sa životnim izazovima, često stavljajući potrebe svojih najbližih ispred svojih. Možda se naša hrabrost ne vidi uvijek na naslovnim stranama niti se o njoj pišu knjige, ali ona živi u svakodnevnim odlukama, u odricanjima, u bezbroj neprospavanih noći i u snazi da se porodica održi na okupu čak i kada je najteže. Zato, kada govorimo o hrabrosti žena sa naših prostora, vjerujem da nije presudno da li je neka žena Crnogorka, Bošnjakinja, Srpkinja, Hrvatica, Albanka ili pripadnica bilo kojeg drugog naroda.
Ono što ih povezuje jeste ljubav prema porodici, osjećaj odgovornosti i spremnost da izdrže mnogo više nego što se često vidi ili priznaje. Upravo zato bih ovom pričom željela podsjetiti da najveća hrabrost često nije glasna. Ona se ogleda u svakodnevnoj borbi da se sačuva porodica, odgoje dobra djeca i ostane čovjek, bez obzira na sve životne okolnosti. To je hrabrost koju sam upoznala kroz vlastiti život i kroz žene koje me okružuju i zbog toga vjerujem da ona zaslužuje jednako poštovanje kao i svako drugo herojsko djelo.
