Razgovarala: Nada Kovačević
Skender Bajrović je u Ljubljani pronašao svoj Pariz, ali je u sebi sačuvao Gusinje, Cetinje, Plav, Prokletije i onu unutrašnju Crnu Goru koju čovjek nosi kao zavjet. Njegov život pokazuje da dijaspora može biti jedan od najčasnijih čuvara domovinene zato što živi daleko, već zato što iz daljine često još jasnije vidi koliko su važni korijeni, jezik, kultura i zajedništvo.
Bajrović Skender je slikar, pedagog i dugogodišnji čuvar crnogorskog identiteta u Sloveniji — čovjek čiji životni put povezuje Gusinje, Cetinje i Ljubljanu, ali čije stvaralaštvo i društveni angažman uvijek iznova vode ka Crnoj Gori.
Rođen u Gusinju, u prostoru snažne prirode i dubokih korijena, Bajrović prve uspomene nosi iz kraja koji je obilježen vodom, planinama i porodičnim pamćenjem. Cetinje ga je potom oblikovalo kao dječaka i budućeg umjetnika — grad u kojem je prvi put osjetio snagu slike, učitelja, podrške i crnogorske kulturne vertikale. Ljubljana mu je dala životni prostor, porodicu, profesiju i zrelost, ali nije izbrisala ono najvažnije: osjećaj da se domovina čuva i onda kada se živi daleko od nje.
Njegova priča nije samo priča o jednom umjetniku koji je imao četrdeset samostalnih izložbi, niti samo o profesoru koji je više od tri decenije radio sa mladima. To je priča o dijaspori koja nije pristala da bude rasuta i zaboravljena. To je priča o ljudima koji su u Sloveniji okupljali građane koji imaju porijeklo iz Crne Gore, pokretali časopise, pisali knjige, organizovali kulturne događaje i stvarali prostor u kojem se porijeklo ne krije, nego ponosno izgovara.
Kroz Društvo Plava i Gusinja ”Izvor“, jedno od najstarijih i najznačajnijih crnogorskih društava u Sloveniji, Bajrović je sa svojim saradnicima pokazao da patriotizam nije samo emocija, već uporan rad. Patriotizam je kada se 30 godina okuplja zajednica. Kada se objavi 76 brojeva časopisa koji putuje među našim ljudima širom svijeta. Kada se napišu knjige koje ostaju u bibliotekama Gusinja, Plava, Cetinja i Ljubljane. Kada se mladima preda zadatak da nastave tamo gdje su stariji stali. Kada se Crna Gora ne pretvara u sjećanje, već u živu vezu među generacijama.
U vremenu kada se identitet lako izgubi u brzini savremenog života, Bajrovićeva poruka ima posebnu težinu: nije problem živjeti u drugoj zemlji, biti njen odgovoran građanin i doprinositi njenom društvu; problem nastaje onda kada čovjek zaboravi ko su mu bili đedovi, babe, roditelji i iz kojeg je kulturnog kruga ponikao. Zato je njegova misao o Crnoj Gori i Sloveniji kao ”dvije sestre bliznakinje“ više od lijepe metafore — to je pogled čovjeka koji je naučio da ljubav prema jednoj zemlji ne mora isključiti poštovanje prema drugoj.
#CGDIJASPORA: Možete li nam se predstaviti — odakle potičete i kako je tekao Vaš životni put?
#Skender Bajrović: Rođen sam u Gusinju, u Laze Bajrovića. To je kraj uz planinsku rijeku Bistričicu i njen klokot, jedan od najljepših zvukova prirode. Ne znam da li znate da u Gusinju ima 7(sedam)rijeka i da mi je taj prostor ostao u sjećanju ne samo kao mjesto mog rođenja i prvih godina života, već i mjesto gdje uživaju sva čula čovjeka. U Gusinju sam završio prvi razred osnovne škole. Nakon toga smo se preselili na Cetinje, jer je moj otac tada dobio posao u fabrici obuće na Cetinju. Sve do druge godine srednje škole moje odrastanje se odvijalo na Cetinju. Pošto sam i slikar i pedagog, moram reći da je moj slikarski put zapravo počeo od ranog djetinjstva na Cetinju.
#CGDIJASPORA: Ko je najviše uticao na vas u tom ranom periodu?
#Skender Bajrović: Imao sam divnog prijatelja i nastavnika likovne umjetnosti pokojnog Mila Pavlovića. Do kraja njegovog života ostali smo prijatelji. On me je još u osnovnoj školi, tada u OŠ ”Vuk Karadžić“ na Cetinju, uveo u svijet likovne umjetnosti. Moji roditelji su mi takođe kao djetetu dali krila, imali su razumijevanja za ono što sam volio, za moj dar. Dok sam pohađao osnovnu školu, u biblioteci ”Njegoš“ na Cetinju, pohađao sam i likovni tečaj. Tada je dolazio na Cetinje i pokojni Petar Lubarda, koji je za mene i tada I danas u ovim mojim godinama i mom iskustvu bio i ostao jedan svjetski umjetnik. On je jugoslovenski i crnogorski velikan.
#CGDIJASPORA: Već kao dijete imali ste i prvu samostalnu izložbu?
#Skender Bajrović: Da. Tada su mi organizovali samostalnu izložbu u biblioteci „Njegoš“ na Cetinju. Pričam ovo jer je bilo jako bitno za moj život, za moju budućnost. Kada ste đak osnovac i imate samostalnu izložbu, to je nešto posebno, nešto što čovjek pamti cijeli život. Tada je pokojni Petar Tomanović, tadašnji predsjednik opštine, odnosno gradonačelnik Cetinja, pozvao moje roditelje i rekao im da mi je dodijelio stipendiju da idem u srednju umjetničku školu.
#CGDIJASPORA: Gdje ste nastavili školovanje?
#Skender Bajrović: Tada je naša umjetnička škola u Herceg Novom, nažalost, bila ukinuta. To je bila jedna od najvećih likovnih škola, koja je iznjedrila velike umjetnike i stvaraoce Crne Gore. Jedine mogućnosti su bile da nastavim likovno obrazovanje u Peći i u Skoplju. Moji roditelji su se preselili u Skoplje gdje sam nastavio školovanje. Poslije završene škole želio sam da idem u Pariz, to je bio san tada mnogih umjetnika iz Crne Gore. Znate kako je to bilo — svi su gledali prema Parizu. Tamo su već bili Dado Đurić, Vlado Veličković i druga velika imena. Došao sam do Ljubljane, ali nijesam uspio doći doPariza. Ostao sam u Ljubljani.
#CGDIJASPORA: I Ljubljana je postala vaš životni i profesionalni centar?
#Skender Bajrović: Da. U Ljubljani sam završio Višu pedagošku akademiju. Tada je ona bila akademija za nastavnike likovnih umjetnosti. Nastavio sam studije u Rijeci, u Hrvatskoj i stekao diplomu za profesora likovne umjetnosti na jedinom tada Visokom pedagoškom fakultetu za likovnu umjetnost u Jugoslaviji. Od 1976. godine živim u Ljubljani, period od 50 godina. Tu je moj život i mogu reći: ”Ljubljana je i moj Pariz”. Imam divnu porodicu. Kćerka je magistar za rad sa djecom sa posebnim potrebama, a sin je arhitekta. Oboje su porodični, i imam unuke.
#CGDIJASPORA: Koliko ste dugo radili kao profesor likovne umjetnosti?
#Skender Bajrović: Bio sam 33 godine profesor likovne umjetnosti u OŠ ”Božidara Jakca” u Ljubljani. Osnivači smo Međunarodnog bijenala dječjeg crteža, sada je raspisan VII konkurs.
Od samog početka stvarao sam i jednu privatnu likovnu školu — SAB koju je 2012. godine preuzela da vodi moja kćerka Nela, tako da škola i danas funkcioniše u likovnim kabinetima u više osnovnih škola, gimnazija i, naravno, u našem ateljeu. U toj školi obrazujemo, odnosno, edukujemo djecu i odrasle da slikaju, vajaju . Ja sam sada u penziji, ali umjetnost i pedagoški rad su i dalje dio mog života.
#CGDIJASPORA: Koliko samostalnih izložbi ste imali do sada?
#Skender Bajrović: Ovoga ljeta 2. jula, imaću 40. samostalnu izložbu. To je jubilarna izložba. Želio sam da postavka bude u Kranju, jer u njemu živi najviše ljudi porijeklom iz Crne Gore. To je za mene vrlo važno — da se predstavim i ljudima koji su iz naših krajeva, koji nose to porijeklo i tu emociju. Posebnost toga događaja je da će istovremeno biti u Kranju organizovano i Ljeto crnogorske kulture.
#Skender Bajrović: To je jako lijepo pitanje. Gusinje mi je ostalo u srcu kao mjesto gdje sam rođen i gdje sam završio prvi razred. Ali Cetinje je vezano za moje djetinjstvo i više puta sam pomislio i kažem: Kad bih imao još jedno djetinstvo, ja bih ga ponovo živio na onom Cetinju iz mog vremena. Svake godine idem u Crnu Goru. Na Cetinju imam prijatelja iz djetinjstva Voja Bracanovića sa kojim sam odrastao. Povezani smo i porodično, pobratimi smo, i svaki moj dolazak u Crnu Goru je i obavezna posjeta njemu i njegovoj porodici.
#CGDIJASPORA: Da li biste voljeli da napravite izložbu u Crnoj Gori?
#Skender Bajrović: Da. Moja želja kao slikara i umjetnika jeste da napravim jednu izložbu u svom rodnom kraju. Godine 2006. imao sam izložbu u Plavu. Tada sam pozvao svog nastavnika Mila Pavlovića da je otvori I da sa par svojih djela skupa učestvujemo.. Kritiku je pisao Mladen Lompar, veliki crnogorski književnik, pjesnik, likovni kritičar i čovjek kojega uvijek moram spomenuti.
Moja likovna djela su većeg formata, mislim da bi možda Podgorica bila pogodna za takvu prezentaciju. Na tom projektu već radimo.
#CGDIJASPORA: Kada dođete u Crnu Goru, da li prvo idete na Cetinje?
#Skender Bajrović: Skoro da je tako. Cetinje je za mene posebno. To je grad mojeg odrastanja, mojeg djetinjstva, mojih prvih susreta sa umjetnošću ali moj dolazak u Crnu Goru znači i posjeta mojeg zavičaja Gusinja i Plava, mjesta u kojima imam veliku rodbinu i prijatelje.
#Skender Bajrović: Moja ljubav prema Crnoj Gori uvijek je bila prisutna. Već 1992. godine moji sugrađani i ja osnovali smo Zavičajno društvo Plava i Gusinja “IZVOR” i ujedno smo pokrenuli časopis ”Izvor“, prvi pisani časopis u istoriji Plava i Gusinja. Ideja je ponikla u našoj dnevnoj sobi, u njoj smo započeli planove i pripreme za početak rada društva. Mi smo najstarije crnogorsko društvo u Sloveniji koje je steklo status od posebnog značaja za Opštinu Kranj i od javnog interesa za Republiku Sloveniju. Danas u Sloveniji postoji više od 8 (osam) crnogorskih društava sa kojima imamo dobru saradnju i zajedno se predstavljamo na cijelom slovenačkom prostoru.
#CGDIJASPORA: Koliko članova ima društvo „Izvor“?
#Skender Bajrović: Društvo okuplja oko 350 porodica porijeklom iz Plava i Gusinja širom Slovenije. Kada se to sabere, to je oko 1.300 ljudi iz plavsko-gusinjskog kraja. Ja sam bio dugogodišnji aktivan član i u par mandata predsjednik društva. Inače, pored ostalih naše društvo je vodio i cijenjeni gdin Šemso Đešević. Kada smo obilježili 30 godina rada, u Kranju smo realizovali dvodnevnu manifestaciju ”Dani kulture Plava i Gusinja”, na kojoj su bili pozvani predsjednici opština Plava i Gusinja i naš velikan književnosti Zuvdija Hodžić. Tom prilikom smo predali društvo mladima.
#CGDIJASPORA: Koja priznanja je društvo dobilo za svoj rad?
#Skender Bajrović: Moram reći da smo dobili najveću nagradu u Crnoj Gori od Uprave za dijasporu CG za očuvanje identiteta crnogorskog porijekla. Takođe smo dobili i veliko priznanje u Sloveniji — Prešernovu plaketu od Opštine Kranj. Tim povodom napravili smo i ZBORNIK o našem tridesetogodišnjem radu i prezentovali 76 brojeva ”Izvora“. Taj se časopis distribuirao u zavičaju, u zemljama regiona, Evropi, Americi i Australiji.
#CGDIJASPORA: Da li se časopis „Izvor“ i danas štampa?
#Skender Bajrović: Nažalost, trenutno ne. Predali smo to mladima, ali mislim da ćemo morati nešto ponovo da preuzmemo i pokrenemo. Planiramo da obnovimo štampanje, makar dva nova broja.
#CGDIJASPORA: Osim časopisa, objavili ste i knjige?
#Skender Bajrović: Da. Povodom manifestacije objavili smo dvije knjige koje se nalaze u Nacionalnoj biblioteci na Cetinju, kao i u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani. Jedna knjiga nosi naziv ”Od Gusinja i Plava do Triglava“ od autorke Remzije Cucak a druga je zbornik IZVOR/IZVIR koji obuhvata crnogorsku i slovenačku književnost i sve kulturne događaje koje smo realizovali do tada. To je bio jedan lijep i značajan projekat. Inače, ranije smo objavili i prevod romana na slovenački jezik ”Davidova zvijezda” našeg velikana i akademika Zuvdije Hodžića i zbirku pjesama ”Čekajući proljeće” Ramiza Cirikovića.
#CGDIJASPORA: Kako danas funkcionišu crnogorska društva u Sloveniji?
#Skender Bajrović: Imamo divne aktiviste među ljudima koji žive u Sloveniji. Osnovali smo Kulturni centar crnogorskih društava, čiji pokretač je bio Remzo Skenderović a sada je na čelu Nenad Martinović. Radimo svi zajedno,. Pojavljuju se i mlađi aktivisti od kojih se mnogo očekuje. Nadamo se da će nastaviti i razvijati ono što smo mi započeli. Družimo se, sastajemo se i pokušavamo da održimo zajednicu živom.
#CGDIJASPORA: Da li imate podatke koliko ljudi iz Plava i Gusinja danas živi u Sloveniji?
#Skender Bajrović: Preciznu statistiku nemamo. Računamo da je oko 1.300 ljudi porijeklom iz Plava i Gusinja. Što se tiče ostalih Crnogoraca uopšte, to je teže procijeniti. Nijesmo radili neku preciznu statistiku. Ali ima Crnogoraca koji su ovdje još od vremena poslije Prvog svjetskog rata. Među njima ima velikih imena —raznih intelektualaca, ljudi koji su napravili i ostavili trag u Sloveniji. Kod nekih je danas već treća ili četvrta generacija. U mojoj porodici odrasta već treća generacija.
#CGDIJASPORA: Kako gledate na pitanje asimilacije i očuvanja identiteta?
#Skender Bajrović: O tome često razgovaramo. Nije problem asimilacija sama po sebi. Problem je identifikacija. Važno je da čovjek s ponosom nosi svoju kulturu, kulturu svojih đedova, baba, majki i očeva. Slovenija je lijepa zemlja, kao i Crna Gora. Obje imaju svoje kulturološke i antropološke kvalitete. Više puta sam u intervjuima govorio da su Crna Gora i Slovenija kao dvije sestre bliznakinje. To su dvije male zemlje, ali su na polju kulture velike. Imaju toliko književnika, umjetnika, naučnika, sportista i značajnih ljudi da među njima postoji neka posebna nit, neki most.
#CGDIJASPORA: Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije za crnogorsku zajednicu u Sloveniji?
#Skender Bajrović: Najvažnije je da se okupljamo, da se ne zaboravi porijeklo, da djeca i mladi znaju odakle su njihovi roditelji, đedovi i babe. Treba da čuvamo jezik, kulturu, običaje, ali i da budemo dobri građani Slovenije. To se ne isključuje. Naprotiv, može da se dopunjuje.
#CGDIJASPORA: Spomenuli ste i značaj Ambasade Crne Gore u Sloveniji.
#Skender Bajrović: Da. Bilo bi žalosno da ne spomenem nešto što je za nas građane u Sloveniji koji imamo porijeklo iz Crne Gore veoma bitno i za naša crnogorska društva, a na šta sam i lično ponosan. Imamo Ambasadu Crne Gore, imamo i Konzulat. Imali smo divne ambasadore kao i sada što imamo Nj.E. mr. Dragana Tufegdžića, ali oni se mijenjaju, dolaze i odlaze. Za mene je posebna ličnost počasni konzul Vojislav Kovač koji je godinama s nama sarađivao i sve projekte našeg Društva IZVOR podržavao. Posebno ističem njegove lične projekte koje je realizovao: postavljanje Njegoševog spomenika u centru Ljubljane povodom 200-te godišnjice od njegovog rođenja u Njegoševoj ulici, u Njegoševom parku, što je i prvi spomenik u novijoj istoriji koji je postavljen nekoj ličnosti sa Balkana u glavnom gradu Slovenije. Donirao je i realizovao postavljanje Prešernovog spomenika u novom Prešernovom parku u Podgorici koji je svečano otkriven povodom Dana nezavisnosti Slovenije 2018. godine.
#CGDIJASPORA: Društvo ”Izvor“ ima i poseban status u Sloveniji?
#Skender Bajrović:Da. Toliko smo uspješno radili da smo stekli status društva od javnog interesa u Sloveniji. To je status koji se mora obnavljati i uvijek dokazivati radom. Ali nama je to bilo važno priznanje. Veliku zahvalnost za finansijsku pomoć za naše uspješno djelovanje upućujem Javnom skladu, tj. fondu za kulturu u Sloveniji, Opštini Kranj, njihovim predsjednicima, Upravi za dijasporu Crne Gore i mnogim ostalim sponzorima.
#CGDIJASPORA: Koje projekte biste posebno izdvojili?
#Skender Bajrović: Imali smo mnogo projekata. Istakao bih dvogodišnji slovenačko-evropski projekat “Od crte do crtanog filma” koji je bio finansiran od evropskih sredstava , zatim objavlivanje prevoda romana Davidova zvijezda na slovenački jezik našeg velikana Zuvdije Hodžića koja se nalazi skoro u svim bibliotekama širom Slovenije. Objavili smo i zbirku pjesama našeg pjesnika narodne i zavičajne poezije Ramiza Cirikovića. Realizovan je bio jedan projekat vezan za Prokletije, peti nacionalni park u Crnoj Gori. Pozvali smo predsjednike Opština Plav i Gusinje i ostvarili njihov susret s predsjednicima Opšina Bled i Bohinj tokom kojeg su bile otvorene različite teme za saradnju i realizaciju zajedničkih projekata ova dva nacionalna parka, koje mnogi povezuju po sličnom izgledu i prirodnoj ljepoti. Naš cilj je uvijek bio da budemo most između Crne Gore i Slovenije — da predstavljamo Crnu Goru, ali i da doprinosimo Sloveniji u kojoj živimo. Svo bogatstvo rada društva IZVOR i doprinos pojedinaca može se vidjeti u Zborniku IZVOR/IZVIR.
#CGDIJASPORA: Na kraju šta biste nam rekli o vašem likovnom stvaralaštvu?
#Skender Bajrović: Moje likovno stvaralaštvo prolazilo je kroz različite periode: klasično akademsko slikanje, simbolizam u prostoru, istraživanja novih mogućnosti likovnog izraza, udruživanje i preplitanje grupnih instalacija preko muzike i plesa. Zadnjih 20 godina sam se posvetio istraživanju I slikanju na temu “ VODA”
Inače, dugogodišnji sam član više slovenačkih likovnih društava, likovnih pedagoga, likovnih stvaralaca kiparstva Skulpte i likovnih umjetnika Koroške Austrije (Landesverband Kärnten, Avstrija)
Posebno zadovoljstvo čini mi priznanje da sam upisan u knjigu “100 godina likovne umjetnosti u Austriji” kao slovenački umjetnik crnogorskog porijekla.
Između brojnih kritika, slovenskih, italijanskih, austrijskih I drugih koji su pisali o mojem stvaralaštvu istakao bih zapis dva velikana crnogorske književnosti I umjetnosti.
Znameniti crnogorski književnik i likovni kritičar Mladen Lompar okarakterisao je Bajrovićev dvadesetogodišnji projekat »refleksija boje i zvuka« na temu VODA:
»Sintaksička koherentnost Bajrovićevog ciklusa Vode, vjerovatno ima temelja u inspirativnom polazištu (uostalom, slikar je odrastao na obalama gusinjskih rijeka), ali bliža nam je pretpostavka da se transformacija polazišne ideje odvijala više pod okriljem tokova u savremenoj evropskoj umjetnosti… Ovaj ciklus je vrhunac njegovog stvaralaštva…«
Cijenjeni akademik, slikar i književnik Zuvdija Hodžić u svom ZAPISU O SLIKARU piše:
»To nas vode zovu, zavičajne – zapisao sam u prillogu svoje knjige Neko zove, objašnjavajući magičnu moć gusinjskih rijeka koje su, siguran sam predodredile i umjetničku sudbinu Skendera Bajrovića. Doživljaji i slike iz đetinjstva, zna se, najintenzivniji su i najduže se pamte i traju. Odrastati između Grnčara, Ljuče, Vruje, Dolje, Ilinke i Grlje, pored Alipašinih izvora i brojnih potoka, jaža, jazeva, vada i vrela – zapinjati vrše u brzacima, virovima ili u kanicama rukama hvatati pjegave potočarke, gasiti žeđ hladnom i bistrom, kao jamuža pitkom i zdravom vodom, s planinskih lazeva i visova gledati zelenu dolinu prošaranu đerdanima rijeka čije se boje prelamaju i mijenjaju zavisno od doba dana, a snaga, ljepota i tok od promjena u prirodi – znači i svjesno i podsvjesno, nositi, osluškivati i prepoznavati u sebi i svojoj životnoj filozofiji, uticaj »modrih rijeka«. Potvrđuju to i Bajrovićeve slike, najviše one iz ciklusa »Voda… Voda… Voda (Wasser)«, koje bogatom asocijativnošću, snažnim i ekspresivnim, koliko i lirskim izrazom, slojevitošću simbolike i metaforike, univerzalnošću poruke, (oslobođene nekadašnjih vodotoka i obala), predstavljaju umjetnička djela koja zadovoljavaju visoke estetske kriterijume, čineći da ih kao svoje prihvate i oni koji im ne znaju »izvore«; oni koji Bajrovićeve slike doživljavaju na pravi način – kao umjetnikovu, ali i svoju priču o Vodi – tom prvom ogledalu u kome je čovjek ugledao svoj lik, o Vodi kao govoru Prirode, o njenom žuboru koji je Prirodi što i ljudima govor, o Vodi koja je i pjesma i priča, usklađenost zvukova i boja, o Vodi koja daje život svemu; pored koje se najljepše sanjari ali i najdublje misli, pored koje drveće najbrže i najbujnije raste, nad kojom ptice najradije lete i najljepše cvrkuću, podešavajući svoju pjesmu prema »notama vode«… Što je moj odnos prema Bajrovićevim slikama i takav i drukčiji – razlog je, naravno, emotivne prirode, oslonjen i na poruku Gastona Bašlara »Ako hoću da proučavam život slike vode, moram, dakle, da glavnu ulogu dam rijeci i izvorima rodnog kraja.«
