Piše: Nada Kovačević
Iako je već četiri decenije uspješan privrednik u Sloveniji, gdje vodi više kompanija i zapošljava oko 400 radnika, Husnija Hajdarpašić iz Bijelog Polja tvrdi da mu je Crna Gora i dalje najveća obaveza i briga. Spreman je, kaže, da pomogne mnogo više nego što je država ikada tražila – posebno u razvoju strateških projekata na sjeveru. Jedan od njih je Đalovića pećina, za koju vjeruje da je neiskorišćeni turistički dragulj Balkana. Hajdarpašić ističe da može odmah da dovede investitore i vrhunske stručnjake iz Slovenije, uključujući menadžere Postojnske jame – jedne od najuspješnijih turističkih atrakcija Evrope – ali samo ako Crna Gora pokaže ozbiljnost i spremnost da radi profesionalno. “Imam kontakte, imam znanje, imam ljude. Ako država želi, ja sam spreman da pomognem,” poručuje on.
Rođen u Bijelom Polju, u porodici sa troje djece, Hajdarpašić najmlađi je napustio rodni kraj nakon završene osnovne škole i preselio se u Sloveniju. Kako danas kaže, sudbina ga je vodila tamo gdje su postojale prilike, ali Crna Gora je ostala njegova rana i tema o kojoj govori sa jednako mnogo emocija i ogorčenja. Umjesto povratka, izgradio je život i preduzetničko carstvo u Sloveniji, gdje danas upravlja sa oko 400 radnika i nizom uspješnih kompanija.
Hajdarpašić je u Ljubljanu stigao mlad – nastavivši školovanje, radeći i stvarajući temelje budućih poslova. Po povratku iz vojske 1981. odlučio je da ostane u Sloveniji, i od tada počinje njegov preduzetnički uspon. Organizovao je mrežu poslovnih poduhvata – od ugostiteljstva i trgovine do autoservisa i vulkanizerstva, razvijajući firme koje danas funkcionišu stabilno i prepoznatljivo. Krovne kompanije poput „799“, „Amonte“, „Hotel Grosuplje“ i „Year Bond“ dio su sistema koji je gradio decenijama, uz radni dan koji traje i po 16 do 17 sati, bez mnogo odmora, uz obavezu da u svakom trenutku bude dostupan i spreman da rješava probleme. Kaže da nikada nije znao drugačije – “morate voljeti posao, da biste ga dobro radili”, ističe on.
Iako mu je poslovni život vezan za Sloveniju, Hajdarpašić često govori o Crnoj Gori. Najviše o onome što ga boli. Više puta je pokušavao da investira u rodni kraj, ali su svaki poduhvat i svaka ideja bili blokirani, sputani ili toliko birokratski komplikovani da su postali neizvodljivi. Razočaran je svim dosadašnjim vladama – i prošlim i sadašnjom – za koje kaže da nijesu uspjele da izgrade osnovne preduslove za razvoj, niti da zaustave iseljavanje.
– Ne mogu da shvatim da država od 500.000 ljudi, za 35 godina, nije uspjela da napravi državu . Da sam ja vodio Crnu Goru 30 godina, napravio bih Monte Karlo – poručuje Hajdarpašić.
Ono što ga najviše pogađa je pustoš u selima. Kada dođe u zavičaj, obilazi bjelopoljske i beranske krajeve i nailazi na prazne kuće, prazne ulice, prazne razrede.
– Voziš se šest-sedam kilometara kroz selo i ne sretneš čovjeka. Nekad je u četiri razreda bilo preko 300 đaka, danas nema ni troje. Jedna učiteljica predaje od prvog do četvrtog. To je da zaplačeš – kaže Hajdarpašić.
Za njega su rješenja jednostavna i logična: infrastruktura, putevi, subvencije, otkup domaćih proizvoda, zadrugarstvo i ulaganje u poljoprivredu. Uvjeren je da su putevi ključ razvoja, posebno na sjeveru, gdje bi dobra saobraćajna mreža omogućila ostanak stanovništva, razvoj turizma i poljoprivrede. Kritikuje činjenicu da je u decenijama tranzicije urađen samo jedan ozbiljniji projekat – autoput do Kolašina – dok je sjever ostao zapostavljen.
– Da ste imali viziju, završili biste Jadranski koridor do Dubrovnika, povezali ga sa unutrašnjošću i napravili autoput do Andrijevice. To nije teško. To bih ja u pet godina završio – uvjeren je Hajdarpašić.
Posebno ga interesuje razvoj turističkog potencijala poput Đalovića pećine. Sa velikim iskustvom slovenačkih turističkih sistema, uključujući saradnju sa upravom Postojnske jame – jedne od najuspješnijih pećinskih atrakcija u Evropi – pokušao je da pokrene ozbiljniju inicijativu u Crnoj Gori.
– Postojnska jama je prošle godine imala 20 miliona eura samo od posjeta. Htio sam da povežem ljude, da pomognem, da prenosimo znanje. Ali u Crnoj Gori nije bilo s kim da razgovaram. To je veliki projekat, ne može se uraditi za godinu dana. A oni tamo naprave parking za 20 automobila – pet autobusa ne može da stane. Investirali navodno 20 miliona, a putevi isti kao prije 40 godina – kazao je.
Hajdarpašić danas vodi Crnogorsko udruženje u Sloveniji, koje je preuzeo prošle godine, kada je broj članova bio minimalan. Danas planira da organizuje okupljanje svih predsjednika društava iz Crne Gore u Sloveniji, u namjeri da ojača veze dijaspore i unaprijedi koordinaciju. Smatra da i ambasada može i mora da odigra važniju ulogu:
– Znaju oni ko ovdje kotira, ko pravi biznis, ko može da pomogne. Njihov posao nije samo protokol, već povezivanje ljudi i stvaranje mostova.
Porodica ga, kako kaže, podržava, ali se ponekad ljuti što previše radi i preuzima obaveze koje ne mora. Djeca su odrasla, redovno dolaze u Crnu Goru i vole zemlju svojih predaka. On sam, međutim, ne vidi povratak kao realnu mogućnost. Planira da napravi brvnaru u mjestu gdje je rođen, kako bi provodio ljeta u Crnoj Gori, ali kaže da bi mu za pravi povratak bio potreban jasan znak da država napreduje, da se razvija, da može da obezbijedi budućnost.
– Ako ljudi nemaju budućnost, oni bježe. A u Crnoj Gori ljudi odlaze svake godine. Kako da se vrate, ako nemaju sigurnost? – pita se naš sagovornik.
Na kraju razgovora poručuje da bi mogao dovesti ozbiljne investitore i stručnjake ukoliko bi postojao stvarni interes države za projekte poput Đalovića pećine.
– Imam mnogo kontakata. Ako bi neko iz Vlade htio ozbiljno da radi, mogla bi se napraviti velika poslovna priča. Spreman sam da pomognem, da dovedem ljude koji znaju da rade – kaže.
Hajdarpašić vjeruje da Crna Gora može, ali da prvo mora da nauči da cijeni sopstveni narod i potencijale.
– Sve kreće od toga da čovjek zna da ga država vidi, podržava i da ima zašto da ostane. Ako nema toga – sve drugo je prazna priča. Želim da ljudi prestanu da se dijele po nacionalnosti. Najvažnije je da budemo ljudi jedni prema drugima, a ne da nas razdvajaju zastave i politike. Političari ne bi smjeli da grade karijere na nacionalizmu, a kod nas u Crnoj Gori ih je, nažalost, mnogo koji upravo na tome zasnivaju svoje fotelje – u državi koja je mala, a zaslužuje mnogo više – poručuje na kraju Hajdarpašić.
