Piše: Nada Kovačević
Put Ksenije Martinović nije samo priča o školovanju u inostranstvu, već priča o hrabrosti, odrastanju, istrajnosti i snazi mladog čovjeka da iz Crne Gore zakorači u svijet, a da pritom nikada ne izgubi ono najvažnije — sebe, svoje vrijednosti i svoje korijene. Kada je sa samo 16 godina napustila Crnu Goru i otišla u Ameriku, u vrijeme pandemije koronavirusa, zatvorenih granica, neizvjesnosti i brojnih ograničenja, pred njom se nije nalazio samo novi obrazovni sistem, već potpuno novi život. Daleko od porodice, doma i svega poznatog, morala je da nauči ono što se ne uči iz knjiga — samostalnost, odgovornost, prilagođavanje i vjeru u sebe.
Od srednje škole „Woodstock“ u Konektikatu, preko studija u Beču, pa do Floride i fakulteta „Florida Atlantic University“, Ksenijin obrazovni put vodio ju je, kako sama kaže, „sa kraja na kraj svijeta“. Svaka nova adresa donosila je nove izazove, ali i nova saznanja. Život između različitih kultura i država oblikovao ju je u osobu koja razumije vrijednost znanja, rada i otvorenog pogleda na svijet. Američko iskustvo posebno joj je pokazalo koliko su važni kreativnost, inovacije, praktičan rad i hrabrost da se razmišlja drugačije.
Ljubav prema biznisu i preduzetništvu Ksenija nosi iz porodice. Odrastajući uz porodični biznis, izbliza je gledala kako se odgovornošću, radom i istrajnošću gradi uspješna priča koja traje više od tri decenije. Posebnu inspiraciju pronašla je u ocu, koji joj je bio primjer da se posao ne gradi samo znanjem i ambicijom, već i integritetom, odnosom prema ljudima i poštovanjem svake obaveze. Upravo zato, preduzetništvo za nju nije samo profesija, već mogućnost da se stvaraju vrijednosti, pokreću promjene i ostavi trag.
Iako je veliki dio mladosti provela daleko od domovine, Ksenija ističe da joj Crna Gora nikada nije bila bliža nego otkako živi u inostranstvu. Tek kada se čovjek udalji od svoje zemlje, kaže, počne još dublje da cijeni njenu kulturu, porodicu, ljude, način života i svaki povratak kući. Za nju korijeni nijesu samo uspomena, već snaga koja je prati gdje god da se nalazi. Upravo iz tog osjećaja pripadnosti rađa se i njena želja da znanje i iskustvo stečeno u svijetu jednog dana vrati Crnoj Gori.
Ksenija Martinović pripada generaciji mladih ljudi iz Crne Gore koji su se usudili da izađu iz zone komfora, da uče u drugačijim sistemima, upoznaju svijet i grade sebe kroz izazove. Ali ona istovremeno pripada i onima koji ne zaboravljaju odakle su krenuli. Njena priča je ohrabrenje mladima da ne bježe od velikih snova, već da im priđu sa radom, znanjem i vjerom u sebe.
Za portal #CGDijaspora Ksenija govori o školovanju u Americi i Evropi, razlikama između obrazovnih sistema, preduzetništvu, porodičnoj inspiraciji, životu između kultura, ali i o dubokoj vezi sa Crnom Gorom i želji da se jednog dana vrati svojoj zemlji kroz konkretne projekte, ideje i doprinos zajednici.
#Ksenija Martinović: Moj obrazovni put vodio me, kako naš narod kaže, sa kraja na kraj svijeta. Mogu reći da je bio veoma izazovan, ali i izuzetno dragocjen. Odlazak iz Crne Gore sa 16 godina, posebno u periodu korone, kada su granice bile zatvorene i nije bilo lako putovati, zahtijevao je veliku hrabrost i prilagođavanje. Takođe, taj put je za mene bio prije svega veliki izlazak iz komfor zone. Ipak, upravo su me ta iskustva naučila samostalnosti, disciplini i odgovornosti. Život daleko od porodice i svoje države nije lak, ali čovjek kroz takve izazove najviše sazrijeva.
#Ksenija Martinović: Ljubav prema biznisu i preduzetništvu razvila sam još u djetinjstvu. Odrastala sam uz porodični biznis i iz prve ruke posmatrala kako se ideja, uz predan rad, odgovornost i istrajnost, pretvara u uspješnu priču koja traje više od tri decenije. Moj otac bio je moja najveća inspiracija i primjer kako se posao gradi s integritetom, kako se njeguju odnosi sa ljudima i kako se odgovorno pristupa svakoj obavezi. Upravo kroz to iskustvo razvila sam duboko poštovanje prema preduzetništvu i vrlo rano shvatila da me privlači svijet stvaranja, razvoja i pretvaranja ideja u konkretne rezultate. Danas na biznis ne gledam samo kao na profesiju, već kao na priliku da stvaram vrijednost, pokrećem promjene i gradim nešto što ostavlja trajan trag.
#Ksenija Martinović: Američki i evropski sistem obrazovanja razlikuju se po mnogo čemu, ali najveća razlika je u odnosu prema studentima. Kod nas su učenici često opterećeni velikim brojem predmeta koji nijesu direktno povezani sa njihovim interesovanjima, talentima, ambicijama i budućom profesijom. U Americi je fokus mnogo više na pojedincu — student ima priliku da razvija ono što ga zaista zanima i da oblikuje svoj obrazovni put, uz konstantnu podršku profesora i savjetnika koji ga usmjeravaju. Mnogo pažnje se posvećuje praktičnom radu, kritičkom razmišljanju i što je posebno važno – povezivanju obrazovanja sa budućom karijerom.
#Ksenija Martinović: Da, sebe definitivno vidim kao preduzetnicu u budućnosti. Kao što sam već pomenula, odrastanje uz porodični biznis usadilo mi je ljubav prema radu, stvaranju i napretku. Fascinira me proces izgradnje nečega što traje i što se razvija iz dana u dan. Imam velike ambicije i vjerujem da se uz znanje, trud i iskustvo mogu ostvariti u poslovnom svijetu.
#Ksenija Martinović: Jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila tokom školovanja u Americi jeste koliko je važno imati otvoren način razmišljanja. Amerikanci mnogo ulažu u inovacije, kreativnost i pronalaženje novih rješenja. Kod njih svaki problem predstavlja priliku za napredak i drugačiji pristup. A možda i važnija lekcija od toga je to što sam naučila da ne treba imati strah od promjena, novih ideja i izlaska iz zone komfora, jer upravo tada dolazi najveći lični i profesionalni razvoj.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je Crna Gora ostala bliska uprkos godinama provedenim u inostranstvu?
#Ksenija Martinović: Crna Gora mi nikada nije bila bliža nego otkad živim u inostranstvu. Tek kada odete iz svoje države, počnete istinski da cijenite svaki njen kamen, kulturu, porodicu, ljude i način života. Svaki povratak kući za mene ima posebnu emociju i podsjeti me koliko su korijeni važni, bez obzira gdje se nalazili u svijetu. A najbolji je osjećaj kad smo svoji na svome.
#Ksenija Martinović: Apsolutno. Vjerujem da je najveća vrijednost školovanja i života u inostranstvu upravo mogućnost da stečeno znanje i iskustvo jednog dana vratite svojoj zemlji. Voljela bih da kroz svoj rad doprinesem razvoju biznisa i preduzetništva u Crnoj Gori, ali i da prenesem neke nove ideje, pristupe i iskustva koja sam imala priliku da upoznam u međunarodnom okruženju. Smatram da upravo spoj lokalnog znanja i globalne perspektive može donijeti pozitivne promjene i otvoriti nove mogućnosti za razvoj naše zajednice.
#Ksenija Martinović: Poručila bih mladima da se usude da naprave taj korak. Strah je u tim okolnostima sasvim prirodan, posebno kada odlazite daleko od porodice, prijatelja i svega što vam je poznato. Ipak, upravo izvan zone komfora najviše učimo, sazrijevamo i otkrivamo svoje mogućnosti. Ja sam otišla veoma mlada, u periodu punom neizvjesnosti, sa ograničenim znanjem jezika i bez sigurnosti šta me očekuje. Danas sam zahvalna sebi što sam imala hrabrosti da pokušam, jer su me ta iskustva oblikovala i naučila lekcijama koje nijedna učionica ne može da pruži. Istovremeno, neizmjerno sam zahvalna svojim roditeljima na podršci i tome što su vjerovali u mene, jer bez njih ovaj put ne bi bio moguć. Zato vjerujem da, kada imate cilj, podršku i spremnost da učite, treba da vjerujete i pružite sebi priliku da ostvarite ono što želite.
#Ksenija Martinović: Za deset godina vidim sebe u Crnoj Gori, kao ostvarenu osobu koja je znanje i iskustvo stečeno u inostranstvu uspjela da pretvori u konkretne projekte i vrijednosti za svoju zajednicu. Voljela bih da nastavim da učim, razvijam se i putujem, ali da svoje ideje i energiju ulažem upravo ovdje, doprinoseći razvoju biznisa, preduzetništva i novih prilika za mlade ljude. Vjerujem da uspjeh nije samo ono što postignemo za sebe, već i ono što ostavimo iza sebe, a ja bih voljela da moj doprinos bude vezan upravo za Crnu Goru.
#Ksenija Martinović: Život između različitih kultura i država naučio me je da je najveće bogatstvo čovjeka sposobnost da se prilagodi svijetu, a da pritom sačuva sebe, svoje vrijednosti i svoje korijene.
